Divlje guske

U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe. Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno:
i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe, i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje. Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više, a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane, a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili, a drugi šutjeli, da su neki preživjeli, a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome su i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, kamo se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.

“Divlje guske snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima ‘velika’, iako polazi od navodno ‘maloga’ ili barem ne dominantnog  – pripovjedača, teme
i prostora. Sve pohvale!”

Jagna Pogačnik, Express

“Roman oslobođen nebitnosti i uronjen u vječnost nizine koju moćna rijeka neprestano podsjeća na prolaznost. Roman neopterećen političkom korektnošću koja ubija kreaciju i uštrojava talent. Roman koji ima moć i crne karaktere pretvoriti
u bijele duše, makar na trenutak. I roman koji bezuvjetno poziva na razumijevanje i uvažavanje drugih i drugoga. Roman-molitva.”

Denis Derk, Večernji list

Julijana Adamović vlada osjećajima, ali i onim što osjećaji proizvode među ljudima. U tome je sjajna. Pritom, ona u Divljim guskama ispisuje savršeno nesentimentalan, ali ne i hladan tekst. Nad ovim nesrećama nitko se neće rasplakati, pa ni čitatelj. I to je, zapravo, jedini način da se ispriča ovakva pripovijest. I još da bude istinita. Sve drugo bi bilo lažno. Svaki osjećaj bio bi suvišan. I zato dvojina, i to dječja dvojina. Djeca su tupa, sve dok nisu inficirana odraslim sentimentima ili sve dok im, nečijom dobrotom, nije pružena mogućnost da slobodno osjećaju svijet.

 Miljenko Jergović, Jutarnji list

Mnogo je zla u svijetu ovoga romana, zla koje istina dobiva svoju uzročnu opservaciju, ali ostaje neshvatljivo dječjoj psihi. Mnogo je tu mučnih scena, hladnoće i nepravdi koje je teško progutati, baš kao što pripovjedačica/e ne mogu savladati masnu i ljepljivu pileću kožicu koju moraju pojesti, no Julijana Adamović sa svime se time sjajno nosi, naizgled objektivno i hladno, bez komenara i patetiziranja. Divlje guske snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima “velika”, iako polazi od navodno “maloga” ili barem ne dominantnog  – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale!

Jagna Pogačnik, Express

Roman Julijane Adamović dotiče sva ona naša sela koja su dio naših sjećanja, a vrijeme ih je pokušalo izbrisati i umanjiti. Divlje guske su stoga naša savjest i naša pokora na koju smo naišli poput ćorave kokoši, umorno čupkajući po književnim umotvorinama koje su prečesto samo konstrukcija bez istinskog sadržaja. Ali eto čuda. U Divljim guskama štima i konstrukcija i sadržaj, pa čak je i fasada impresivna. I da, kako je divno čitati roman bez političkih i ispolitiziranih natruha. Roman oslobođen nebitnosti i uronjen u vječnost nizine koju moćna rijeka neprestano podsjeća na prolaznost. Roman neopterećen političkom korektnošću koja ubija kreaciju i uštrojava talent. Roman koji ima moć i crne karaktere pretvoriti u bijele duše, makar na trenutak. I roman koji bezuvjetno poziva na razumijevanje i uvažavanje drugih i drugoga. Roman-molitva.

Denis Derk, Večernji list

Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas “uvlači u sebe”. Njezin način naracije “hvata se” čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.

Ljerka Car Matutinović, Vijenac

Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje “Drugog” i “Drugosti” kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), “zabranjenu” ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman Bog malih stvari (1997.) Arundhati Roy. S druge se strane knjige potpuno razlikuju. No, ono što im objema jednako uspijeva je kombiniranje gravitacije mučnih motiva s gotovo bestežinskom zaigranošću jezika. A to je, osim glavnog koji ovdje nisam otkrila, trik koji malo kome pođe za rukom.

Lara Tomaš, Moderna vremena

Pripovijedanje u ovome romanu ne teče linearno, već poput širećih koncentričnih kružnica postupno zahvaća sve više, kao da tehnikom odzumiravanja od prikaza detalja napreduje ka cjelovitoj slici i potpunoj istini. U tom odzumiravanju neminovno ćemo naići i na trenutak jeze kad se bude počelo naslućivati nekoliko tih mogućih potpunih istina i kada se počnemo pitati tko (ili što) nam zapravo pripovijeda tu sumornu, emotivnu i potresnu priču. Na tom stupnju uvučenosti ovaj se roman naprosto neće dati ispustiti iz ruku, a do raspleta ili bolje rečeno smiraja vodi nas baš trilersko uživljavanje u niz zamki u koje se naivno hvatamo dokučujući kako će sve to završiti. Dodatnu draž ovome romanu daju njegova lokalizacija u siromašni slavonski seoski ambijent, te predivan jezik kojim govore likovi, a natruhe socijalnih, političkih i vjersko-nacionalnih odnosa onoga doba dodatno doprinose autentičnosti i uvjerljivosti priče. Bit ću čak i skroman ako kažem da je ovo jedan od najboljih domaćih romana koje sam pročitao u zadnjih godinudvije.

Davor Šišović, Glas Istre

Ono što je važno u ovoj teškoj priči jesu jezik i perspektiva zbog kojih ulazimo u svijet sela i disonantnih tonova lako, sigurno vođeni glasom autorice koja niže epizode kao na traci i provlači svilenu nit logikom dječje igre. Ne bismo tamo išli da nemamo tako dobrog vodiča. A jednom kad smo zašli u svijet trauma, otvara se i vlastiti svijet Divljih gusaka, stražara i simbola, svjetla i sjene, tuge i sreće, odrastanja.

Staša Aras

Roman Divlje guske priča je o odrastanju, ali ne o sretnom odrastanju koje otvara neslućene mogućnosti, već o predestiniranosti pojedinca uslijed rođenja u određenoj obitelji i određenoj društvenoj sredini koji mu ostavljaju težak teret u naslijeđe, čak i u vidu psihičkih poteškoća. Julijana Adamović vješto je zaronila u dubinu nekoliko nama bliskih patologija, ali nedovoljno istraženih. Jezik kojim gradi svoju priču je začudan, pomalo na rubu realnosti, rečenice uglavnom kratke, iako su jasne i eksplicitne, često više ne govore nego što govore, a na čitatelju je da pronikne u dubinu njihovih slojeva. Činjenica da je roman ispripovijedan iz pozicije djeteta daje dodatnu vrijednost djelu, jer je svakom odraslom čovjeku, pa i piscu, iznimno teško ili gotovo nemoguće ponovno ući u dječji um i sagledati svijet očima djeteta. Julijana Adamović je u tome uspjela.

Ilija Aščić, Artikulacije

Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam “ništa novo”: sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni.

Teofil Pančić, Vreme