Divlje godine

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Broj stranica: 224

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266154-5

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 330 g

Nakon brutalnog, zastrašujućeg ubojstva nedužnog taksista u pritvoru se nalaze dvije maloljetnice. Policija i istražitelji tapkaju na mjestu, ne mogu otkriti motive zločina koji je uzdrmao zemlju. Jedna od djevojaka uporno šuti, ne želi odati svoj identitet, ona je enigma koju nije moguće proniknuti klasičnim metodama. Policija kao posljednju nadu poziva s odmora mladoga ambicioznoga inspektora, kojeg i samog muče obiteljski problemi. Javnost traži pravdu. Tko je stvarni počinitelj zločina, do kojih sve važnih ljudi vode tragovi? Tko je istražitelj, je li on sam upleten u događaje? Kako je maloljetna lokalna delinkventica u samo nekoliko mjeseci prošla put pakla i dospjela na naslovnice svih novina?

Divlje godine kroz priče tinejdžerice i inspektora na prijelomnici karijere i života govore o životu na ulici, sitnim krađama, drogi, prostituciji, bijelom roblju te o policijskoj stvarnosti, medijima i takozvanom običnom životu - o dva svijeta koja se često prožimaju i nesvjesno dotiču.

19.9.2010.

Branka Primorac: Kod nas izlazak nove hrvatske knjige nije događaj

www.vip.hr, Korana Serdarević, 17.09.2010.

Branka Primorac, dugogodišnja Večernjakova novinarka i urednica, na svoju je spisateljsku listu zabilježila novi roman. “Divlje godine” u izdanju Frakture krimić je koji među koricama skriva izbrušeni talent autorice poznate po lektirnim naslovima, koja svojim odgovorima na naša pitanja nudi najbolju preporuku za čitanje. Priča “Divljih godina” inspirirana je istinitom pričom iz crne kronike.

Koliko je u vama dozrijevala ideja za ovaj roman i kako je tekao proces nastajanja?

Moj cijeli radni vijek vezan je uz novinarstvo, uz njegov najdinamičniji dio: redakciju dnevnih novina. Bilo bi nerazumno i neracionalno nešto od dobrih strana rada u novinama i na proizvodnji vijesti ne primijeniti u spisateljskom poslu. Tu najprije mislim na početak, na prvu rečenicu, na naslov i izbor teme koji bi trebali biti u knjizi jednako intrigantni, zanimljivi, provokativni... kao u novinama. Takvim provokativnim i pogodnim za roman meni se učinilo ubojstvo taksista iz 1998. koje su počinile dvije djevojčice. Potvrdilo je to i moje malo istraživanje: sve odrasle osobe koje sam pitala sjećale su se tog događaja i poslije desetak godina. Dugo me zaokupljao taj motiv, još više način na koji bi se mogao iskoristiti za književni tekst. I inače me zanimaju adolescenti. Nisam se zamarala rekonstrukcijom poznatog, preuzela sam tek neke elemente iz stvarnog slučaja; zanimao me unutarnji svijet, jednostavno rečeno duša djeteta koje je posegnulo za zločinom. Naprosto je nevjerojatno da 15-godišnjakinja – a ja sam granicu spustila još niže, na 14 godina – može biti hladnokrvni ubojica. Drska i svojeglava, bezosjećajna – da, ali zločinka nikako. Ipak, vidimo, moguće je. Za zločin u tim godinama moraju postojati duboki razlozi. Time sam se najviše bavila, istraživala nepoznato u poznatom, što se, nadam se, iščitava u liku glavne junakinje. S druge strane u četiri godine rada na romanu najviše je profitirao mladi inspektor, koji je od sporedne uloge dobio jednu od glavnih i narastao do pokretača radnje. Kad sam počinjala roman s temom maloljetničkog zločina, još nam se nisu dogodili Luka Ritz i slični slučajevi, no neobjašnjiv val maloljetničkog nasilja i hladnokrvnost mladih grubijana samo su poticali moj rad na ovoj temi.

Budući da inspiracija nije proizašla iz proživljenoga, što vam je pomoglo u sjajnom profiliranju likova?

Mojem egu godi konstatacija iz vašeg pitanja, a niste prva osoba koja me pita što mi je pomoglo u profiliranju likova. Pročitala sam jednu knjigu grupe naših stručnjaka koji su proučavali različite zločince. Nisam našla nijedan primjer maloljetničkog zločina i studiju profila maloljetnog ubojice. Iz tog priručnika za psihijatre posudila sam tek nekoliko stručnih termina, ništa senzacionalno. Za ostalo morala sam se pobrinuti sama vođena vlastitim osjećajima za psihološko stanje moje (anti)junakinje.

Iako je priča u srži kriminalistička, dvoslojnost u otkrivanju karaktera mlade Marine i detektiva Jure otkriva dva različita svijeta. Je li to bilo svjesno ciljanje na širinu čitateljstva ili čisti spisateljski impuls?

Trebali su mi jaki kontrasti da pojačam strahotu položaja u kojem se našla Marina, dijete koje u život kreće s bremenom zločina. Zato je inspektor poslovno uspješan mladi čovjek, bez mrlje u biografiji, emocionalno topliji od okrivljenice, dakle Marinina čista suprotnost. No, ne dopuštam mu da u potpunosti uživa u svom savršenstvu. Bez obzira na iskustvo, u jednom trenutku nesmotrenošću zamalo postaje prijestupnikom.

Krimi-priče pisali ste i ranije, pod pseudonimom Adela M. Fisher ili Fischer. Zašto?

Pisali smo ih svi ili gotovo svi u redakciji i svi pod pesudonimom u vremenima kada je Večernjak imao svakodnevno stranicu s krimi-pričom i prosječnu nakladu od 350.000 primjeraka. Tko je od novinara htio, tu je u anonimnosti brusio svoj talent u zahtjevnom književnom žanru, to zahtjevnijem jer je prostor od tri kartice bio dodatni otežavajući faktor. Inače, moj pseudonim koji spominjete sastoji se od imena moja majke, početnog slova moga djevojačkog prezimena i prezimena moje prabake. Nisam dakle izašla izvan kruga obitelji, a zvučao je strano kao što je bila uobičajena praksa. Ne zato da tom koprenom meni ili nekome drugom autoru uredništvo sačuva obraz, nego da se čitatelja benignom varkom privuče na čitanje. Bila je to mala podvala u vrijeme dominacije velike Agathe Christie i cijelog niza anglosaksonskih autora kriminalističkih romana i općeg uvjerenja da domaći autori ne znaju pisati krimiće. Tek od sedamdesetih godina, s romanima Pavličića i Tribusona, i u nas se s više blagonaklonosti počelo gledati na krimić i na hrvatske pisce kriminalističkih romana. Međutim, sumnjičavost prema piscima tog žanra nije sasvim nestala, kao što nije ni općenito prema domaćim autorima. U nas, za razliku od Čeha npr., izlazak nove hrvatske knjige nije događaj. Osim ako nije riječ... ne bih dalje.

Odakle vaše zanimanje za taj književni žanr?

Već prije sam u nekoliko romana za djecu i mladež posegnula za nekim principima krimića, iako nije bilo leša i inspektora koji traži ubojicu. Djeca vole napetice gdje su dobri dečki i cure u potrazi za lošim dečkima i curama. Mogu reći da je pisanje pravog krimića zahtjevan posao, traži suvereno logičko razmišljanje i popunjavanje križaljki, igranje šaha sa samim sobom. A kakvoća? Kao i u svakoj drugoj književnoj vrsti, ona može biti dobra i može biti loša. Nadam se samo da smo aprioran negativan stav prema tom književnom žanru koliko-toliko prevladali.

Nakon dječje književnosti, “Divlje godine” definiraju se kao krimić. Smatrate li da i ta žanrovska odrednica može odbiti književne elitiste?

Moja knjiga nije klasičan krimić, nego postmodernistička igra krimićem. Može se čitati i kao psihološki roman, pa u neku ruku i kao društveni roman. Ali, ostavljam drugima da se time zabave. No, da odgovorim na vaše pitanje protupitanjem: tko su književni elitisti? Nasljednici onih istih koji su prije pola stoljeća pljuvali po Mariji Jurić Zagorki? Nasljednici onih književnih povjesničara koji su joj u svojim povijestima književnosti dodijelili jedva crticu, tek svoj prezir. Treba li me brinuti njihova nezainteresiranost? I da i ne. Navikla sam da mi se dobre stvari događaju s vremenskom distancom. Što mi preostaje: piti vitamine da doživim vrijednosni sud koji objektivno zavređujem, ja kao bilo tko drugi.

Vaše ime veže se za dječju književnost, ponajviše po školarcima omiljenom “Maturalcu”. Kada ste počeli pisati za djecu i postoje li uopće pisci koji su “samo za djecu” ili “samo za odrasle”?

Više je razloga što sam krenula u književnost kao spisateljica za djecu. Počela sam se kasno ozbiljno baviti pisanjem, u četrdesetima, i zato sam mislila da će u dječjoj književnosti biti manje vike ne uspijem li. I ne samo to: majčinstvo, pa i područje odgoja i obrazovanja kojim sam se godinama bavila kao novinarka, odredile su me i tematski. Zapravo ranije nisam imala velike, gotovo nikakve ambicije u književnosti, tek sam u jednom kriznom trenutku, povrijeđena i ranjena, imala potrebu nešto nekome dokazati. Kriva pretpostavka. Nitko nije izgubio pamet od toga što sam ja u jednoj godini objavila dva naslova za djecu, pa i dobila nagradu za jedan od njih, niti su me u redakciji zbog tog više uvažavali. Stvari su se počele mijenjati kad su djeca mojih znanaca i kolega počela čitati moje knjige, imati ih za lektiru, a roditelji odjednom tražiti autogram. Ovo što vi pitate to je pak nešto sasvim drugo, to je pitanje zanata i tehnike pisanja. Pisac se prije nego počinje novi rukopis mora pitati: kome je namijenjena knjiga? Kada definira taj cilj, imat će djelo za djecu ili za odrasle, a pisac će biti ili dobar ili loš. Nema tu mnogo mudrosti, iako ima mnogo mutne vode.Smatrate li da je dječja književnost podcijenjena? Kad su djeca posrijedi, to je još jedna u nizu tipičnih diskrepancija između riječ i djela: sve za djecu i ništa za djecu. U jednom trenutku su božanstva, naša budućnost, neprijeporna vrijednost, a u drugom kategorija u budžetu na kojoj se u svakom trenutku može štedjeti, kojoj se mogu uskratiti najosnovnije potrebe kao što su mjesto u vrtiću, škola u kojoj sa stropa ne pada žbuka, sportska igrališta na kojima će za sport, a ne na nasilništvo trošiti energiju, itd., itd...

Kraj samog romana vrlo je zanimljivo riješen, priča u svojoj intertekstualnosti postaje zanimljiva tema za književne analize. Mislite li da je dobroj priči važniji dobar početak koji “zarobi” čitatelja ili kraj koji čitatelju zapečati dojam?

Važan mi je kraj jednako kao početak teksta. Zapravo ne brzam sa završavanjem pisanja ako nisam zadovoljna krajem. Pokušavam se igrati s onim čitateljima koji prvo otvore zadnju stranicu, pa onda ostave knjigu jer znaju kako će se priča razvijati i kako će završiti. Gotovo da više nemaju potrebu za čitanjem. “Očuđavanje” mi je bilo rješenje za prilično složena razmišljanja 14-godišnjakinje koja zbunjuju pojedince. Mogla sam i bez toga, jer ima tinejdžera koji odskaču od prosjeka i vrlo su komplicirane ličnosti, inteligentne i sklone kombinatorici u mišljenju. Ostala sam ipak kod toga da je Marina prosječno, a ne natprosječno inteligentna osoba.

Smatrate li da samo načitan i književno obrazovan pisac može napisati vrijedno književno djelo, ili je taj talent urođen?

Povijest književnosti ovdje bi mogla mnogo toga reći. Što se mene tiče, žao mi je da nisam studirala književnost. Ništa me ne bi priječilo da s tim studijem budem novinarkom, što je bila moja želja od djetinjstva, a dobila bih potrebna šira znanja o književnosti. Talent i znanje – najbolja kombinacija.

Kao predsjednica žirija Večernjakova natječaja za kratku priču, dugo ste u toku sa suvremenim književnim zbivanjima u našoj zemlji. Kako biste opisali to stanje, koje teme zaokupljaju suvremene pisce i je li Domovinski rat još uvijek aktualna tema (“Hotel Zagorje” I. Simić Bodrožić odlično je primljen)?

Pisci kratkih priča objavljenih u Večernjaku svojevrsni su detektor stanja u društvu. Devedesetih su dominirale ratne teme, potom su primat preuzele neke druge, uglavnom one koje govore o društvenoj patologiji čiji su korijeni u ratu. Tu i tamo i sad osvane neka ratna priča, ali sve manje. To ne znači da se Domovinskim ratom više ne treba baviti ili da je to potrošena tema. Uspjeh “Hotela Zagorje” dokaz je koliko smo emocionalno vezani za to razdoblje te da nam ni izdaleka nije dovoljno ono što je dosad napisano. Pogotovo nam nedostaju knjige koje bi realno, bez patetike govorile o ondašnjem stanju nacije, o osjećaju ugroženosti, napuštenosti od svijeta i prepuštenosti vlastitoj pameti i hrabrosti da se odupremo zlu koje nas je okruživalo.

Zacijelo imate uvid i u stanje književne kritike, za koju mnogi smatraju da je odavno na izdisaju. Kakav je vaš stav o tome i postoje li danas kritičari autoriteti?

Našlo bi se kritičara s autoritetom, i mlađih i starijih, kad bi bilo prostora za kritiku. No, u posljednje vrijeme, s obzirom na krizu u tiskanim medijima, kritika bilo koje umjetnosti ne samo da je došla na aparate za disanje nego je, prosto rečeno, dobila nogom u guzicu. Ma koliko pljuvali po kritičarima (ovakvi su i onakvi su), nepostojanje kritike otvara prostor svakovrsnoj robi (pa i literarnom smeću) i različitim manipulacijama, agresivnosti marketinga koji radi samo po jednoj logici - logici kapitala.

Slijedi predstavljanje “Divljih godina”. Osjećate li tremu od različitih reakcija?

Ne bojim se reakcija, bojim se šutnje.A kad gužva popusti - skriva li se u računalu već začetak nove priče i hoće li i ona iznenaditi žanrom? Obećavam da neće biti krimić, da neće biti ovako mračna priča kao u “Divljim godinama” i da ću pokušati nasmijati čitatelje.

19.9.2010.

Ovo nije samo još jedan roman za mlade

www.vip.hr, Korana Serdarević, 17.09.2010.

Divlje godineBranke Primorac mogle bi, onima koji se upuste u čitanje bez predrasuda prema žanru, još jednom dokazati da kriminalistički roman može zarobiti sadržajnom napetošću, ujedno dokazujući da se radi o djelu koje itekako spada u domenu umjetnosti riječi. Poznata kao autorica dječjih romana te lektirnog naslova “Maturalac”, koji je rijetki primjer knjige kakvu osnovnoškolci gutaju bez prigovora, Branka Primorac i ranije je pisala krimipriče, no pod pseudonimom. Ovoga puta, nadahnuta istinitom zgodom iz hrvatske crne kronike, Večernjakova novinarka i urednica napisala je roman koji, rječnikom postmoderne, briše granice niske i visoke književnosti. Prepoznala je to i ugledna izdavačka kuća Fraktura, koja zaista rijetko bilježi promašaje u odabiru rukopisa.

Divlje godine” u osnovnoj fabularnoj niti kreću od brutalnog ubojstva zagrebačkog taksista, zbog kojeg na optuženičkom stolcu sjede dvije maloljetnice. Ona šutljivija je Marina, prerano sazrela 14-godišnjakinja, čiji sjajno oslikan portret prikazuje inteligentnu buntovnicu odbjeglu od kuće, ujedno odvažnu i uplašenu u borbi za preživljavanje na okrutnom gradskom asflatu. Sjajnim unutarnjim monolozima i opisivanjima stanja djevojke Branka Primorac već prvim stranicama odvodi priču dalje od obične napetosti koju obećava okvir žanra. Riječ je tu i o najširoj kritici suvremenom društvu, provincijalnom odgoju i nemotiviranom obrazovanju, obiteljskom nasilju, ali i oštrom zadiranju u najcrnje realnosti današnjeg društva.

S druge strane ispitivačkog stola, oči u oči s maloljetnom delikventicom anđeoskog lica, nalazi se policijski inspektor Jura. Njegovim profiliranjem Primorac se još jednom dokazuje kao vješt portretist, izvlačeći iz svog lika realnost mlađe intelektualne klase, oslikavajući njegovo psihičko stanje kao razdor između ljubavi prema supruzi koja ga je ostavila i posla kojem se predaje svim svojim bićem. Još jedna prilika za kritiku suvremenosti, ovaj put gledanu očima snalažljivog, a ujedno osjećajnog inspektora. Fokusirajući kroz Juru sasvim drugu dimenziju stvarnosti, spisateljica se britko obrušava na malograđanštinu, otkriva svijet medija, ukazuje na ljudski nemar i neambicioznost te nježno iscrtava problematiku suvremenih bračnih odnosa.

Nižući odlomke u prvom licu - onom Marine i onom Jure - Primorac svoj roman bez ijedne suvišne rečenice vodi prema kraju koji na intertekstualan način, kao romanom u romanu, implicitno otkriva pravedan kraj. No, je li pravda samo izmaštan završetak? Vješto manipuliranje čitateljevim očekivanjima i nadmašivanje istih sjajnim portretiranjem glavnih likova, Branka Primorac upisuje se u red autora koji “krimić” izdižu iznad ranga deminutivizirane vrste. Kod nas je to sjajno već činio Pavao Pavličić, koji s Primorac dijeli još jednu važnost: i njegove knjige učenici vole čitati. Jesmo li, prema primjerima ovih autora, napokon na putu da privolimo mlade naraštaje da vole književost? I tko će, nakon pročitanih “Divljih godina” imati opravdan argument da književnost za djecu i mlade ili ona “niskog” žanra ne može biti umjetnost riječi?