U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Disanje nemani
Special cijena
5,00 € / 37,67kn
Redovna cijena
6,64 € / 50,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: ožujak 2015.
-
ISBN: 978-953266625-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 280 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 € / 37,67 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Promocija monografije o radu lokalnoga kazališta poticaj je uspješnoj odvjetnici da se vrati u provincijski gradić u kojem je odrastala, a koji je odavno ostavila iza sebe i nikada ga se nije željela ni sjećati. Nijednu od svojih djevojačkih ljubavi, ni igranje nogometa, ni igranje u kazalištu, nije ostvarila – sputali su je i onemogućili roditeljski strahovi i prijetvorna sredina. Povratak u gradić djetinjstva natjerat će sve tajne onoga što ju je stvarno odredilo i obilježilo da isplivaju na površinu. Od milozvučnog svećenika, kojega su sugrađani štovali i više od načelnika općine, osobe koja je uživala najveće povjerenje njezinih roditelja, doživjela je prijevaru i poniženje. Nitko joj nikada nije povjerovao, ni njoj ni njezinim prijateljima, slomljenima za cijeli život. Ona je otišla, oni su ostali, ona je postala netko i nešto, a oni su jedva preživjeli rat.
Disanje nemani roman je o suočavanju sa zvukovima koje čujemo, ali se pravimo da ih ne primjećujemo, s čudovištima koja čuvamo u ormarima, a na njih se ne obaziremo iako nam određuju život i postojanje. Đurđa Knežević napisala je knjigu o svim našim provincijama, o svim strahovima koje potiskujemo, o djetinjstvu koje zauvijek nestaje u lažnoj Arkadiji puberteta.
Đurđa Knežević: Crkva u Hrvatskoj konzervativnija je i od one u Irskoj
Sandra Sabovljev, Novi list, 17.5.2015.
Đurđa Knežević – književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma ovih prostora – ispisala je komentarima i esejima brojne stranice ovoga priloga. Dugogodišnja suradnica Novoga lista i Pogleda, nekadašnja direktorica zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske i osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala i feministički časopis »Kruh i ruže« te objavila brojne knjige domaćih i svjetskih autorica – posljednjih godina živi u Nerežišćima na Braču i sve više fikciju pretpostavlja publicistici i aktivizmu.
Iz njene produktivne otočne literarne radionice izašli su u izdanju Frakture romani »Meki trbuh jednoroga«, »Sladoled od vanilije« i upravo promovirani naslov »Disanje nemani« gdje autorica lirskom introspekcijom raskrinkava provincijalizme naših mentaliteta. Oslikavajući precizno galeriju sudbina deformiranih jalovom stegom, predrasudama, neodlučnošću, oportunizmom i beskičmenjaštvom, ona otvara i jedno od najbolnijih društvenih pitanja – zlostavljanje djece i to ono u sakristiji, ali i bilo gdje drugdje.
Tema vašeg novog romana »Disanje nemani« suptilna je, ali bespoštedna kritika provincijalizma. Je li provincijalizam (duha) neuništiv i u čemu se ponajviše ogleda danas u hrvatskom društvu?
– Rado bih vjerovala da je provincijalizam duha uništiv; ali da je žilav, to je činjenica. Kako ja to vidim, a osobito iz svoje sadašnje perspektive stanovnice jednog veoma malog mjesta, ta ustrajnost se najvećim dijelom oslanja na strašnu zapuštenost prije svega u pogledu kulture. Briga o kulturnim sadržajima svodi se na folklorno i minimalno, ovdje se samo može ponoviti ono što je već dobro poznato. Nestaju kinodvorane, nestaju knjižnice, domovi kulture ili kako god ih već nazivali, nikakva razmjena, nikakva fluktuacija. Centralizacija politike praćena je kulturnom centralizacijom, pri čemu malo ili ništa ostaje za provinciju. Stvar je gotovo komična, naime sve izgleda kao iz vremena, recimo, one stare Jugoslavije (Kraljevine) gdje su glavnu riječ u kulturnom životu nekog mjesta imali lokalni svećenik, načelnik općine i dvoje troje utjecajnih, odnosno bogatih ljudi. To imamo i danas, pa čak i malo gore, jer su prije učitelji, dakle obrazovani ljudi, bili utjecajniji, danas to nije slučaj, oni su nevažni, važan je lokalni tajkun.
Ignoriranje problema
»Sladoled od vanilije« inspiriran je jednom scenom kojoj ste svjedočili u berlinskoj podzemnoj stanici. Što je bio okidač za »Disanje nemani«?
– Prije svega, kao feministička aktivistica susrela sam se, istina indirektno, čitajući o tome, s mnogim strašnim pripovijestima, iskustvima žena koje su doživjele seksualno zlostavljanje kao djeca. Međutim, prije nekoliko godina jedna mi je poznanica ispričala svoju priču. To je posve drugačije kad s jedne strane o tome čitate i kada, s druge, slušate to direktno iz usta žrtve. Jedva sam sama podnijela priču, pa sam se cijelo vrijeme pitala kako je ona podnijela stvarnost, ono što se njoj stvarno događalo. Trebalo je proći nekoliko godina prije nego sam bila spremna pisati o tome.
Pišete o zlostavljanju djece. Ne treba izostaviti ni da je riječ o svećeničkoj pedofiliji. Je li bilo teško pisati o tome bez upadanja u sentimentalnu zamku?
– Zapravo i nije bilo teško. Sama se i u pisanju i životu ionako nastojim najmanje orijentirati temeljem sentimenta, najvažnije mi je razumjeti, i to razumjeti sve elemente i sve konzekvence. Tako sam se i postavila, to jest, dobro odmakla od sažaljevajućeg vezivanja, što bi me dovelo do toga da se šćućurim u nju samu i iz nje gledam svijet. Nastojala sam svaku stvar, svaki dio njezina života vidjeti posebno, ali i, naravno, povezano, uzajamno uvjetovano.
Imamo li mi kao društvo snage objektivno i konstruktivno otvoriti ovaj problem?
– Bojim se da u današnjim uvjetima za takvo što nemamo snage. S jedne je strane u nas enorman utjecaj Katoličke crkve, koja oblikuje, nameće i u dobrom dijelu doista diktira svjetonazor, dok se istovremeno veoma velik broj slučajeva pedofilije i događa uz oltar, bolje rečeno, iza njega. S druge, (ponovo) zapuštenost građanskog života, svijesti, uvriježeno ignoriranje i zaobilaženje ovako osjetljivih tema, guranje u zatvorene prostore doma, sakristije... gdje se već zlo odvija. I napokon, nevoljkost u sferi politike, bez obzira na nominalni ideološki predznak, da se takve slučajeve konzekventno otvara i sankcionira. Dogodi se to tek tu i tamo, kad je već doista nemoguće prikrivati i kad je već prevelik broj svjedoka.
Kakvu reakciju Crkve očekujete?
– Bilo bi mi drago kada bi netko iznutra roman konstruktivno komentirao tako da to bude poticaj za otvaranje javne debate o ovom pitanju i doprinos senzibiliziranju društva. No ako ikakve reakcije i bude, bojim se da ona neće ići u tom smjeru.
Tek navlas u »Disanju nemani«, u jednom praznom rukavu, dotičete i besmisao rata i uništene egzistencije. Kako komentirate gorući braniteljski problem?
– Stvar je za mene doista jednostavna. Ljudi su odlazili u rat iz raznih razloga, kao branitelji najčešće, i ogromna većina, u to sam uvjerena, nije išla u rat da bi dobila penzije ili bilo kakve povlastice. Kako se dogodilo da se sve ipak pretvorilo u borbu za vlastiti stan, penziju, privilegiju ovu ili onu? Razlozi su svakako brojni; to je za veći tekst, i svakako je veoma nalik na bivši SUBNOR. Meni je puno interesantnije pitanje kako to da kao društvo uopće dopuštamo da ijedan građanin/ka bude zbog bilo kojeg razloga privilegiran, da ga se označi zaslužnijim, da mu se odaju osobite počasti. Takvo postupanje jednako je kastinskom sistemu s nedodirljivima, a vidimo po šatorskoj kasti da i jesu nedodirljivi. Da ja dignem šator i roštiljam na sred ulice, bez obzira na to što sam trideset godina radila i plaćala poreze iz kojih su se, uostalom, financirali i ratnici i poslijeratne privilegije, policija bi me odvela prije nego bi zabila prvi kolac za šator. Najkraće rečeno, goruće probleme nemaju branitelji kao grupacija, ali imaju mnogi među njima koji su ostali bez nogu, ruku, jednako kao i oni koji nisu otišli u rat, ali su nekim nesretnim slučajem izgubili nogu, ruku. Oni su isti ljudi, isti i jednakopravni (trebali bi biti) građani RH.
Aktivistički zamor
Za nedavnoga gostovanja u Zagrebu irski pisac Colm Toibin istaknuo je da je Irska, koja ima snažan imidž katoličke zemlje, doživjela veliku preobrazbu. Drukčije se tretiraju žene, maloljetne trudnice, homoseksualci se tako mogu izjašnjavati, a i nedavno su se obračunali sa svećeničkom pedofilijom, skandal je poprimio internacionalne razmjere. Ima li šanse da Hrvatska dobije katoličanstvo s ljudskim licem? Koliko je u odnosu Crkve i vjernika pogubnih tabua?
– Kao što sam prethodno opisala stanje, još mogu dodati da se Ircima to sigurno nije dogodilo stoga što su se popovi opametili već zato što je očigledno građanska tolerancija na konzervativnost Katoličke crkve, i sve strašne anomalije koje su se u njoj događale, dostigla veoma nisku razinu. O tome se počelo govoriti, pisati, sigurno je bilo i veoma teško otvoriti neke teme, svakako, uz senzibiliziranje javnosti još je preostalo i da se izaberu predstavnici koji će sve te nove spoznaje i ideje zastupati i provesti.
Izgleda mi je da je Hrvatska tvrdokornija, to jest, konzervativnija i od jedne Irske, stječe se dojam da im i aktualni papa, očigledno dobronamjeran čovjek s mnogim dobrim i progresivnim, humanističkim idejama, jednostavno ide na živce jer im kvari igru i oko besramnog bogatstva i bogaćenja i oko problema pedofilije i konzervativizma uopće.
Poznati ste postali publicističkim radom, posebice onim feminističke provenijencije, u fikciju ste zagazili relativno kasno. Kazali ste da je tijekom rata bilo važnije baviti se aktivizmom nego književnošću. Znači li to da danas nema potreba za aktivizmom ili njega prepuštate nekim novim klincima?
– Istina je, tijekom rata doista sam toliko utonula u svakodnevna zbivanja, u politiku, mada nisam tada svjesno vagala što bih; jednostavno, činilo mi se važnim da se »upletem«. Kako su moji interesi otprije bili vezani uz borbu za prava žena, feministkinja sam, ne smijem vam ni reći od kada, onda je bavljenje politikom bilo provučeno kroz pitanja i probleme vezane uz feminizam. Literatura je došla kasnije, davna želja da pišem beletristiku sretno se složila s aktivističkim zamorom. Mada, ne bih se posve složila da nisam više aktivna, i dalje prilično redovno pišem komentare za medije, a to mi se čini veoma važnim, osobito s obzirom na činjenicu da se u feminizmu (i o njemu) žalosno malo piše. Tako da zaista željno čekam neke nove klinke i klince.
Feminizam se vrti u krug
Borba za ženska prava nije završila, čini se da bi ona u nekom ozbiljnijem obliku tek trebala početi. Kakvo je trenutačno stanje sa ženskim pravima?
– Čini mi se da je feminizam iscrpio svoj sadržaj i da se vrti u krug i pomalo gasne. To nikako ne bi trebalo uzeti kao znak za alarm s obzirom na borbu za prava žena zakoju opet, i nažalost, i nadalje i te kako postoje razlozi. Napokon, prije feminizma kao pojma koji je označavao borbu za ljudska prava žena, dugo je na djelu bilo sufražetstvo. Ono je imalo određen sadržaj, ciljeve pa kada se to ipak riješilo, to jest, kad su ciljevi postignuti (s posljednjom zemljom koja je, barem u Europi ili na Zapadu, uvela opće pravo glasa za žene – sa Švicarskom 1971. godine) sufražetstvo je nestalo s povijesne pozornice. Je li to slučaj sada s feminizmom, hoće li ga zamijeniti neki drugi pokret koji će imati druge, odnosno, drugačije formulirane sadržaje, to ćemo vidjeti. Osnovni problemi međutim ostaju isti, zahvaljujući dubokoj ukorijenjenosti patrijarhalnih odnosa u društvu, koji se s vremenom unekoliko modificiraju pa se ponekad može učiniti da stvari stoje bolje no što u biti jesu. U tom smislu, recimo, nasilje nad ženama, zamjetna isključenost iz političkog odlučivanja, specifična getoizirana pozicija u javnosti kroz medije, da nabrojim neke, upravo su konzekvenca patrijarhalnih odnosa, što zatvara circulus vitiosus. Očigledno je patrijarhat onaj koji uzrokuje navedene probleme, a ne obrnuto, tako će, mislim, trebati i preformulirati i sadržaj i strategije borbe. Pri tome je svejedno promijeni li ime, važno je ipak koji će sadržaj donijeti.
Ugašena je Ženska infoteka, koju ste pokrenuli 1992. godine. Kako zemlja bez arhiva ženske literature, povijesti i aktivizma može imati jaku i osviještenu žensku scenu?
– Ovo spada u širi kontekst – onaj o zemlji koja, ako ne brine o svojoj povijesnoj ostavštini, nema niti sadašnjost pa time niti budućnost. U tu ostavštinu spada i dio koji se odnosi na povijest ženskog pokreta i pokreta žena, a koji u nas i nije bio tako beznačajan. Činjenica je međutim da, u realnosti, možete dobiti sredstva za desetke traljavih konferencija na kojima uvijek iste/i govore uvijek isto, za »istraživanja« koja ne brinu o znanstvenom aparatu, ali redovno ispituju opća mjesta, primjerice, koliko žena ima u političkim tijelima i koliko na rukovodećim mjestima i slično, naravno, s uvijek istim rezultatima. Arhiv ne daje takve »vidljive«, opipljive, brze rezultate i to je nezanimljivo sponzorima, ali i vlastima, kojima je to samo još jedna gnjavaža koja traži novac za rezultate tamo negdje za 15, 20 i više godina. Pritom im na koncu uopće i nije do rezultata.
Napisali ste i slikovnicu »Mara i tata«, gdje se najmlađima obraćate s problematikom rodnih stereotipa. Kako od malena odgajati zdrave pojedince bez brojnih predrasuda i stereotipa koje im i nesvjesno i svjesno namećemo? Gdje najviše griješimo?
– Tu smo, kao društvo, u svojevrsnoj modificiranoj formuli 3K (od njemačkoga Kinder, Küche, Kirche). Ovdje imamo: dom (obitelj), crkvu i školu. Kao društvo, trebali bismo imati prije svega program – što hoćemo od naraštaja, kako ih odgajati, čemu ih učiti? U dom ne možemo ulaziti, ondje se odvija dio socijalizacije koji je više-manje izvan domašaja društva. Možemo, međutim, iz škola izbaciti crkvu i doista poguban svjetonazor (patrijarhalan, konzervativan, usmjeren na bespogovorno i nekritičko poštivanje hijerarhije), a u školu ubaciti školovane nastavnike uz pristojne plaće i permanentno daljnje obrazovanje, koji će razvijati kritičko mišljenje u djece i odgojiti ih kao slobodne i tolerantne građane. To bi u mnogome olakšalo i utjecalo na porodice i forme odgoja koje u njima vladaju. Za sada smo kao roditelji sami i prilično usamljeni i trudimo se kako i koliko možemo. Kako sada stvari stoje, kad djeca odrastu, morat ćemo im se za ponešto i ispričati, makar to i ne bila neposredno naša krivica.
Povukli ste se prije šest godina u otočnu provinciju i postali literarno vrlo produktivni. Kakav je život u sredini koju doživljavate u rasponu od Arkadije do Dogvillea?
– Uglavnom arkadijski, vjerojatno stoga što mi je kuća ograđena solidnim, visokim zidom. Ono što od vanjskog života dopre do mene, na žalost, često je bliže Dogvillu.
Što trenutno pišete? Kad možemo očekivati sljedeći roman?
– O mentalitetima, o tome kako se obični ljudi u izvanrednim okolnostima mijenjaju, neki postaju gadovi (češće), neki jedva sačuvaju glavu, najveći dio ne gleda pa su i oni gadovi, samo malo manji... Ništa novo kao tema, ali niti nema beskrajno mnogo tema. Broj im je začuđujuće ograničen na nekoliko, pa se onda svi na neki već način njima bavimo. A roman će već na godinu, 2016.
Predstava prošlosti
Nađa Bobičić, booksa.hr, 1.6.2015.
Novi roman Đurđe Knežević, feministice i autorke više romana, kao i knjige eseja Feminizam i kako ga steći iz 2012. godine, tematizira suočavanje glavne junakinje Nane sa svojom prošlošću seksualno zlostavljanog djeteta od strane sveštenika. Nana se vraća u svoje malo misto kako bi prisustvovala promociji monografije o radu lokalnog kazališta. Riječ je tu o žanru drame sa elementima trilera, gdje se dinamika postiže stalnim skakanjima u prošlost i sjećanjima glavne junakinje na djetinjstvo i nimalo idilično odrastanje.
Zbog patrijarhata sredine i pritiska roditelja njoj nije bilo dozvoljeno da se bavi nogometom niti da postane glumica. A zbog istog tog patrijarhata Nani i njenim prijateljima sredina nije htjela vjerovati da ih sveštenik seksualno zlostavlja, već su žrtve bile optuživane da lažno optužuju 'nevinog' zlostavljača.
Ipak, svi ti pritisci glavnu junakinju su podstakli da u velikom gradu uspješno završi prava, i na taj način i izbjegne potonju sudbinu svoje generaciju koju je uništio rat. No, Nana, kao ni njeni prijatelji, ne živi savršen i bezbrižan život, jer joj se prošlost uvijek iznova vraća, sve dok se konačno ne uspije direktno suočiti sa njom.
Rješenje koje autorka teksta pronalazi kako bi opisala mučninu sa kojom se junakinja priprema da se vrati u staro mjesto i suoči sa sveštenikom, doslovno demonom iz prošlosti, jeste to što razmišljanja junakinje daje u vidu razgovora sa psihoterapeutkinjom. Tako se na još jednom nivou kontrastira ono kako se proživljava iskustvo zlostavljanja u trenutku kada se zlostavljanje odvija, a kako godinama kasnije, kada zbog loše reakcije društva to zlostavljanje postaje životna trauma.
Iako je zaplet tipski i očekivan je razvoj likova, ono što doprinosi nijanisiranju likova osim smjenjivanja retrospekcija sa trenutkom pripovjedačicinog povratka, jeste autorkino insistiranje da su svi učesnici likovi na sceni. Tako se metafora kazališta u tekstu ističe još od početka knjige kada Nana greškom ulazi u staro pozorište u kojem je kao mlada glumila, mislivši da se tu održava promocija monografije, ali saznaje da je ono sad premješteno.
Dalje, bavljenje kazalištem je jedno od neispunjenih Naninih želja. Sve dok ne smogne snage da se direktno suoči sa svojim iskustvom, Nana pronalazi mehanizam otpora tako što otkriva da društvo funkcionište na način teatra i da se nametnute uloge stoga mogu, ili gotovo moraju, iskoristiti u svoju prednost, kako bi se moglo preživjeti.
Jedna od upečatljivijih scena prerušavanja, iako ujedno i jedna od najzazornijih, jeste scena u kojoj sveštenik oblači glavnu junakinju poput lutkice i pravi od muškobanjaste djevojčice, koja voli igrati fudbal sa dječacima, pravu malu damu. Baš u toj sceni se prikazuje trenutak u kojem se mijenja junakinjin identitet i u kojem konačno ulazi u svijet odraslih, odnosno svijet teatra.
Još nešto što odlikuje junakinju jeste njen dar, ali i potreba da osjeća umjetnost, od likovne umjetnosti preko pozorišta, te da kroz umjetnost spoznaje sebe i svijet oko sebe. Na nivou teksta, tim se metapoetskim signalima čitatelji i čitateljke na još jedan način uvlače u štivo, čak i ako do tada već i nijesu bili involvirani glavnom temom.
Kao što je scena sa sveštenikom i prerušavanjem zazorna, ali i za karakterisanje junakinje vrlo važna, tako je jednako efektan i opis Rembrantove slike Krađa Ganimeda, koju junakinja posmatra. Na slici Zevs u vidu ogromne crne ptice na nebo nosi uplašenog malog dječaka Ganimeda. Iako je sama slika zazorna, taj opis ujedno je i jedan od estetskih vrhunaca u tekstu. Kontrasti, između ostalog zazornog i lijepog, način na koji se između polova mijenja odnos snaga, te konačno njihovo prožimanje i urušavanje jednog u drugom, osnovno je stilsko i formativno načelo teksta, kojim se postiže vrlo izražena i filmska kvaliteta.
Vrlo važna i često simplifikovana, te u društvu zanemarena tema seksualnog nasilja nad djecom dobija u ovome romanu nijansiranu obradu. Kroz lik glavne junakinje prikazano je iskustvo žrtve, ali je data i sistemska kritika društva. Kako se približavamo kraju romana, od praćenja junakinjinog unutrašnjeg svijeta, dinamika sve više obuhvata i svijet oko nje, sve do dramskog i dramatičnog kraja, kada prošlost konačno biva uništena do temelja i time konačno pobijeđena. Tako kraj dobija katarzičan efekat, koji se najavljuje i očekuje kroz cijeli tekst romana.
Ta stalna dinamika u odnosima moći između prošlog/sadašnjeg, žrtve/zločinca, društva/pojedinca(ke) ono je što roman Disanje nemani čini višeslojnim tekstom, čija struktura je prilagođena ozbiljnoj i vrlo osjetljivoj temi seksualnog nasilja nad djecom. Ujedno je otvoreno problematizovano i pitanje izbora patrijahalnog društva da o tom nasilju najčešće ne želi da govori, kamoli da preuzme odgovornost, već da optuživanjem i nerazumijevanjem žrtve sekundarno viktimizuje.
Feminističke scene ima, ali nema djelatnog feminizma
Mirna Jasić, Novosti, 5.6.2015.
Književnica, publicistkinja i feministkinja Đurđa Knežević rođena je 1952. u Jastrebarskom: po završetku studija povijesti i arheologije predavala je u srednjoj školi, bila direktorica Muzeja revolucije naroda Hrvatske, osnivačica Ženske infoteke, urednica feminističkog časopisa ‘Kruh i ruže’, kao i 40 knjiga domaćih i inozemnih autorica. Od 2008. živi na Braču. Posljednjih desetak godina posvetila se isključivo pisanju. Dosad je objavila romane ‘O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima’, ‘Gutanje vjetra’, ‘Meki trbuh jednoroga’ i ‘Sladoled od vanilije’, knjigu eseja ‘Feminizam i kako ga steći’ te slikovnicu ‘Mara i tata’. Njezin novi roman ‘Disanje nemani’ upravo je (kao i posljednja tri) objavila nakladnička kuća Fraktura, a autorica nam na početku razgovora objašnjava simboliku naslova.
- U romanu je riječ o sumiranju, sučeljavanju glavne junakinje s vlastitom prošlošću, i taj proces nije nimalo lak. Dapače, tijekom njega otkrivaju joj se neke ružne i do zaborava potisnute stvari. Iz te prošlosti u kojoj, dakako, ima i lijepih stvari, diše nekoliko ‘nemani’, od kojih je ključna jedna, no treba ostaviti čitateljima da otkriju koja. Radi se dakle o tome da su neke veoma ružne stvari koje su se jako davno dogodile i nadalje vrlo žive i to, nažalost, ne samo u sjećanju glavne junakinje.
Protiv laži i licemjerja
Glavni lik romana je Nana, uspješna odvjetnica koja se vraća u rodni grad: o kojem se gradu radi i s kakvim se problemima susreće?
Ne radi se o nekom specifičnom gradu, ali se istovremeno radi o svima na svijetu, mogla bih mirno reći; upravo stoga su tema i ono što se u romanu događa doista univerzalni, izbjegavala sam imenovanja. Kako nisam htjela postojeće toponime, tako nisam davala ni izmišljena imena, jer bi to, vrlo je moguće, upućivalo da se negdje u nekim sredinama ružne stvari događaju, no ne i kod nas. Što, naravno, nije točno. Osnovni problem u romanu je zlostavljanje djece, no u njemu se daleko više bavim društvenim aspektima, normama i konvencijama koje omogućuju da se to bezmjerno zlo ne vidi, da se o njemu ne govori, da se stvara i njeguje lažna slika ako ne idile, a ono barem neke ‘normalnosti’ i ‘pristojnosti’... Da se dakle živi u laži i licemjerju. I sve to, naravno, na račun prevelike žrtve najranjivijih i s posljedicama koje ostaju zauvijek.
Kako prikazujete provinciju i koliko svatko svoju, onu u kojoj su stare i nerealizirane ljubavi i neriješeni odnosi s roditeljima, nosi na leđima? Je li zavičaj opterećujući?
Da, o provinciji je riječ, no ni to nije tako jednostavno razlučiti, da se ne uljuljkujemo u pomisao da su samo manja mjesta, udaljena od velikih centara, provincija. U geografskom i populacijskom smislu to jest tako, provincijski duh je tamo jači uslijed mnogih razloga u koje sada ne mogu ulaziti. No ako je provincija ograničena geografijom i brojem stanovnika, provincijalizam kao stanje duha ne priznaje te granice i tramvaji, kazališne kuće i slično nisu mu nikakva brana. Na koncu, i Zagreb to potvrđuje, pogotovu posljednjih decenija. S provincijom i provincijalizmom je kao s onom udarničkom, koju bih ovdje parafrazirala: ‘Mi gradimo provinciju, provincija gradi nas.’ Tome se veoma teško otrgnuti i oduprijeti, pogotovu ako to činimo sami, dakle osamljeni, a istovremeno ne postoji gotovo nikakav oslonac u društvu koji bi nam u tom otporu pomogao. Odgovor na vaše pitanje koliko svatko nosi svoju provinciju na leđima ovisi o tome u kojoj se mjeri može osloboditi provincijalizma. To, svi znamo, nije lako. Uostalom, i glavna junakinja ‘Disanja nemani’ oslobodila se provincijalizma, svih teškoća koje navodite, ali je prije toga platila veoma, veoma visoku cijenu. Međutim, zavičaj, kako ga ja razumijem i doživljavam, nešto je posve drugo. I za mene lijepo. I nikako se taj osjećaj ne smije brkati s odbojnim mi nacionalizmom, domoljubljem, patriotizmom. Zavičaj je prvo mjesto koje gledamo, sva obličja, godišnja doba, mirisi, raslinje, pa onda jezik, osobito dijalekt, arhitektura... to je toliko silno da ostavlja neusporedivo jače utiske i sjećanja od svega što kasnije susretnemo, ako se uopće maknemo od zavičaja. Za mene zavičaj nikako nije opterećujući, dapače, još se poslužim njime kada mi primjerice kod pisanja ustreba neka slika, miris, grimasa lica, gesta...
Je li donekle riječ i o feminističkom romanu? Jer glavna junakinja je žena koja se uspjela emancipirati od svoje sredine i obitelji, barem na neki način?
Jest, donekle. Ona se, istina, jako odmaknula od svoje sredine i obitelji, no to nije bila emancipacija u strogom smislu te riječi, kod nje je to bio bijeg, spašavanje vlastite glave, a ne i borba za (svoja) prava. Na koncu, ona se veoma ‘konformirala’, izgubila je praktički sve bitke, neke je nove dobila i svega je toga vrlo svjesna. U jednom dijelu i sama govori o tome kako je utjerana u poželjnu, vladajuću sliku ženskosti, onu iz boljih žurnala za žene (ako takvi uopće postoje), no sasvim je pristala na nju, kao i neke druge slične stvari. I dapače, samoj joj je jasno da drugačije ne može, da je sada ta nametnuta slika postala i ona sama, slika iz koje ne želi i ne može izaći.
U romanu opisujete događaj vezan uz svećeničku pedofiliju: to je svojevrsni komentar na takve probleme današnje crkve?
Seksualno zlostavljanje djece smatram vrhunski odurnim zločinom, nisam sigurna da bih neki drugi mogla istaknuti kao gori ili jednak. Vjerojatno stoga što se tu radi o zlostavljanju onih koji jedva i tko zna na koji način shvaćaju to što im se događa i, posebice, koje će i kakve dalekosežne posljedice za njih imati. Pate ne samo u trenutku kada se odvratni čin odvija nego i cijeli život, osuđeni su da to nose kao biljeg, i to, s obzirom na to kakvo smo društvo, kao sramotni biljeg. Zbog tog su zločina vjerojatno i trajno seksualno osakaćeni. Pokušaj da o tome progovore javno u pravilu završava ponovnom i dodatnom traumatizacijom: strašna nespremnost ili, još gore, surovo i počesto podrugujuće odbijanje okoline da sasluša, shvati i prihvati njihovu istinu sprečava ih i u pokušaju da je iznesu. A što se svećeničke pedofilije tiče, moramo reći da svećenici, nažalost, nisu sami u tome, rade to i nesvećenička lica, no među svećenstvom je pedofilija raširena u tolikoj mjeri da je gotovo riječ o sinonimu. Treba opet istaknuti da tu nema razlike među religijama. Crkvene institucije različitih konfesija trebale bi pronaći snage da se ozbiljno upitaju zašto je to tako, zašto je pedofilija raširena baš u takvoj vrsti institucija, pogotovu stoga što se čini da to nema veze s time je li svećenicima dopuštena ženidba ili ne. Neshvatljiva mi je dubina licemjerja ljudi kojima njihova religija propisuje neke moralne norme, sve ono o ljubavi za bližnjega, zaštiti, čistoći, nevinosti, nekoristoljublju... Kada to nabrajam, kao da se i sama rugam onima koji su iskusili sve suprotno od toga. Od dubine licemjerja pojedinca puno gore mi se čini licemjerje crkvene hijerarhije, koja sve to pokriva, štiti počinitelje, odbija svaki razgovor ili sam zločin relativizira. A je li moj roman komentar na pedofiliju? Nije. Ako već govorimo u dnevnopolitičkim terminima, prije bi bio optužba.
Stvari nisu dobre
Što vas je motiviralo da napišete ‘Disanje nemani’? U javnosti ste već dugo poznati kao feministička aktivistkinja, no objavljujete i fikciju, pa vas se sve više percipira i kao književnicu...
Valjda su ipak desetljeća feminističkog aktivizma utjecala i na izbor tema kojima se u svojim romanima, ne samo posljednjem, bavim. Dakle i taj feministički motivacijski aspekt sigurno ima utjecaja na temu, no pravi je otponac bilo za mene neočekivano priznanje jedne poznanice da se ‘to’ i njoj događalo. Lakše mi je bilo o tom se problemu informirati iz feminističke literature i crnih kronika, no kada mi je osoba koju poznajem kazala da je i sama bila zlostavljana, otpuhnut je sav moj feministički nauk i mirnoća koju moramo imati želimo li se s nečim takvim susresti i osobi pomoći, razumjeti je, prihvatiti i slično. Bilo mi je strašno teško o tome i slušati... Jednostavno, svi smo mi vrlo dobro istrenirani da barem malo sumnjamo u priču, da je ne prihvaćamo. A moguće je, opet, da je količina užasa jednostavno prevelika, pa nas udari po glavi da ne možemo misliti. To se meni dogodilo i trebalo je proći nekoliko godina razmišljanja o tome, da pokušam shvatiti i osobu i sve okolnosti. Rezultat toga je roman.
Je li današnja feministička scena na neki način podijeljena na autonomnu i onu mejnstrimovsku? I kako je uopće s feminizmom u Hrvatskoj danas, pratite li to?
Pratim, naravno, i na izvjestan način i sudjelujem, i to ne samo s ove geografske distance, Brača. Tvrdim već dulje da feminističke scene ima, ali nema (djelatnog) feminizma, aktivističkog i teorijskog. Na toj suženoj i prilično jalovoj sceni sve će se grupe i organizacije nazivati autonomnima, iako su po svojem djelovanju itekako mejnstrimovske, liberalne ili komunitarne. Agenda donatora ipak svima određuju pravce i strategije. Već se prilično dugo ‘starim’ problemima feminizma prilazi na način neusklađen s novim društvenim okolnostima u kojima se oni ispoljavaju. Imamo i anakronih stvari koje bi trebale biti mobilizirajuće, a zapravo su smiješno-žalosne – na umu mi je parola u povodu obilježavanja 8. marta pred dvije ili tri godine, kojom se traži osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena. Vjerojatno su organizatorice razmišljale o nezaposlenosti, premda je i to prilično besmisleno tražiti na ovakav način. No problem je u tome što se previdjelo da današnje okolnosti nisu kao one prije 100 ili 150 godina, kada je razina tehnološkog razvoja i uvjeta proizvodnje bila takva da se zahtjev ‘triput osam’ mogao sagledati kao realan. Danas je ta razina tolika da bi zahtjev za znatno kraćim radnim vremenom bio više nego realan, i to s dalekosežnim posljedicama pravednije preraspodjele proizvedene vrijednosti, uz veću zaposlenost kao željenu posljedicu. Ili, da spomenem upravo ovih dana aktualan Ženski sud pravde za žrtve ratnog silovanja, koji organiziraju regionalne ženske organizacije, a djeluje pomalo talibanski. Naime u toj se priči ne zna tko će i, što je važnije, kako će suditi, na temelju kojih i kakvih zakona, kako će izgledati procedura, tj. kako će se sakupljati saznanja, organizirati dokazi i slično. A ako je riječ o simboličkom suđenju, ostaje upitna i prilično zamagljena svrhovitost takve simbolike. Pritom se sve obrnulo naglavačke, jer bi puno praktičnije i efikasnije bilo da se istraže problemi koji priječe postojeće mehanizme (nedostatak ili nejasnoća zakona, rad tužiteljstva i sudova) da takve zločine procesuiraju. Nadalje, postoji li diskrepancija između zakona i prakse (što ne bi bilo nešto neočekivano!), kako vršiti pritiske na pravosuđe i njegove organe da rade svoj posao... da dalje ne nabrajam. Trenutačno stvari zaista nisu dobre.
Jeste li se povukli iz društveno-političkog angažmana i, ako jeste, zašto?
Paradoks je da sam danas jednako aktivna kao i prije. Pišem redovito kolumnu za jedan mjesečnik, tu i tamo za neke druge medije, objavim poneki esej i najčešće su mi teme iz feminizma, no ne obavezno. K tome, ne razumijem zašto se pisanje knjiga smatra apolitičnim? Svaka je knjiga – i ona lijevog, i ona desnog, i ona prividno bez naboja – politična: dobro bi, pa i nužno bilo da su i literarno dobre. A da ih građani još više čitaju, mogle bi doista postati ‘opasnima’. Dakle povukla sam se da bih se i dalje uplitala. Doduše, malo drugačijim sredstvima.
Đurđa Knežević : Mnogima se teško otresti bolesti provincijalizma u sebi
Srđan Sandić, mvinfo.hr, 20.6.2015.
Srđan Sandić: Đurđo Knežević, dobar dan, svidio mi se vaš roman “Disanje nemani”. Kako se vi prema njemu odnosite sada? Imate li osjećaj koji često autori/ce imaju? Da su mogli bolje, drugačije, izbrisati, nadopisati?
Đurđa Knežević: Roman sam prelistala kad mi je stigao poštom, pregledala ga više-manje kao da sam tiskarska tehničarka, korice, uvez, margina, tip slova, pa onda kako leži u ruci... a budući da dobro znam da se uvijek može nešto dopisati, popraviti i izbrisati također, da negdje neka riječ nije najbolja te da bi neka druga slika bolje odgovarala, onda niti ne zavirujem u tekst. U stvari, kad je knjiga već u koricama i u knjižarama, naš je odnos završen.
Nešto kao ljubavna priča, imale smo odnos prilično dugo, godinu, dvije, tri, bilo je sjajnih trenutaka, bilo je i nesporazuma, i rekle smo si sve što smo znale, umjele i imale reći. Možda ne najbolje, možda je mnogo toga ostalo nedorečeno, time će se baviti čitatelji/ce i kritika, a nas si dvije, knjiga i ja, više ništa nemamo kazati. Lijepo je stavim u policu i ponekad si namignemo. Baš kao bivša ljubavna veza, od onih s boljim završecima, kad se intenzivan odnos pretoči u mirno i drago sjećanje.
Kada ste dobili ili osvojili autorsku sigurnost?
Prije svega, uopće se ne sjećam što me je nagnalo da počnem pisati svoju prvu knjigu, ničega se ne sjećam, ni kada je to točno počelo niti kako, to mi je danas žao, taj mi je dio posve zamračen, tek znam da je prvo jedna moja prijateljica imala veoma izdržljive živce jer sam joj davala dijelove na kapaljku, potom je jedan dragi prijatelj strpljivo slušao o mojim dilemama i nesigurnostima, potom je još jedna prijateljica prošla kroz moju sitnu manipulaciju, to jest, dala sam joj rukopis rekavši da je od nekog drugog, sve iz straha da će mi kao prijateljica povlađivati, ili se skanjivati kazati mi nešto loše, te da na koncu neću dobiti iskreno mišljenje.
Kad je knjiga izašla, neki su, meni potpuno nepoznati (i ja njima) ljudi pročitali i ocijenili da je to dobro. U tom mi je momentu bilo mnogo lakše.
Kada je i kako književnost ušla u vaš profesionalni fokus?
Huh... to se nije dogodilo niti kad sam objavila prvu knjigu (2003. godine), pa i drugu sam objavila dvije godine kasnije, isto tako nekako, kao – hajde da i to objavim. Što, naravno, ne znači da mi nije bilo stalo, jedino mi tada još nije bilo blisko odmah nakon prve, pa i druge knjige misliti o sebi kao da ću raditi samo to, dakle o sebi kao književnici. Na koncu, danas sam to imenovanje prihvatila nakon šest objavljenih knjiga, ali čisto kao konvenciju, nekako treba imenovati ovo što radim, ali sam isto tako i vrtlarica, bavim se i vrtom.
A kada vas je privatno dobila?
Dakle, nakon tih dviju prvih knjiga, pisala sam i dalje, imala brojne skice, razne bilješke (i to davno, davno prije, kad mi nije padalo na pamet da bi se to moglo premetnuti u pisanje knjiga, onako pravih, u koricama i to), a onda mi se dopalo, ipak sam si morala priznati da me pisanje, to jest, pripovijedanje izvanredno veseli, da se najbolje osjećam kad smislim priču koju bih htjela ispričati pa onda sjednem i krenem. Ne mogu zamisliti veće zabave, zaista.
U romanu “Disanje nemani” bavite se pitanjem povratka u ime osobnog zdravlja, osobnog mira. Tako sam ja interpretirao, inače, ne vidim razlog za povratkom u - imenujmo to - “provinciju”. Suočavanje s “nemanima” je nužnost? Meni se puno puta učinilo kao izlišno...
Sve ovisi o tome kolika je neman. Ne vraćamo se na neka mjesta iz prošlosti da bismo savladali “traumu” kad nam je, recimo, netko ukrao bicikl ili smo slomili ruku. To ipak ne ostavlja ožiljke, osim možda sasvim mala i sentimentalna, ponekad čak i vedra sjećanja. Neman u ovom romanu je, po mojem sudu, najveća zamisliva, i živjeti s njom, nositi je sa sobom i nikada se ne suočiti, jest strašno. Događa se sasvim sigurno i to, no ne mogu, to jest, užasavam se, zamisliti koja se to tek psihološka nakaza formira, obzirom na samu traumu. Koja se i kolika tu potiskivanja dešavaju i u kakvim tek oblicima potom izlaze van.
Što neman čini njom samom? Možda važnije, kako ju prepoznati? Ne moramo sad ulaziti u psihologizacije, ali ipak...
Hajde, sad da ne mistificiramo čitatelje, u romanu je riječ o pedofiliji i to od strane katoličkog svećenika. No neman nije samo svećenik pedofil, to bi bilo suviše jednostavno i time lakše prevenirano, savladivo. Neman ima, nažalost, veoma široku mrežu na koju se oslanja a čini je cijeli društveni kontekst, crkva kao institucija u kojoj se to veoma često događa, kako obzirom na druge društvene oblasti tako i na očekivanja od crkve, njenih moralnih pravila (događa se, naravno, i izvan nje), potom redom, crkvena hijerarhija koja u pravilu prikriva slučajeve, licemjerni moral socijalnog okruženja, od roditeljskog doma, kao najosjetljivijeg mjesta, pa sve do školskog sistema, pravosuđa, institucija kaznenog progona i, ponad svega, javnosti kroz medije. Na svim tim mjestima se o tome najradije i sustavno šuti i time nalaže šutnju i žrtvama.
To ponešto nalikuje na sistem “ne pitaj, ne govori” koji u valjda svim vojskama “civiliziranog” svijeta vlada kad je riječ o homoseksualcima. O onim, manje “civiliziranima”, u kojima ih upravo traže da bi ih progonili, da ni ne govorimo. Biti, dakle, žrtva pedofilije je u startu nešto sramotno po žrtvu, što implicira, to jest, sugerira i njezin dio krivice (i nameće je) i onda joj je, naravno, bolje da šuti, valjda u svom interesu.
Što mislite tj. znate da je najteže u borbi s provincijalizmom, ne provincijom? Provinciju se ipak može ispustiti, napustiti, odšetati.
Najtežim mi se čini imenovati provincijalizam u svim i svakoj prilici, to jest, glasno i razgovijetno, bez uvijanja i kalkuliranja, govoriti precizno o njegovim sastavnim dijelovima jednako kao i o akterima poimence. Denuncirati provincijalni mentalitet, razložiti strukture na kojima počiva, jasno pokazati pojedinačne nositelje, u kulturi osobito. Govoriti, to jest, pisati, ne štedeći apsolutno nikoga, sve do posljednjeg mjesta gdje će vas htjeti objaviti i na koncu računati s tim da se ostane sam.
Pritom, ovo posljednje uopće nije najgore, dapače, rekla bih da je to jedno, napokon očišćeno mjesto u kojem se više niti nema što reći jer se već sve i višekratno reklo. U pravilu bez odgovora, no opet, ne bi trebalo biti ni naivan, zapravo glup, pa uopće i očekivati odgovore. Iz provincije, geografske i demografske, može se otići, ali otresti se bolesti provincijalizma u sebi ispada veoma teško. Pogledajte Zagreb, mnogima s tim oboljenjem priviđa se kao da je London!
Protagonistica romana pristala je živjeti nametnutu sliku, konstrukt sebe same, kroz kulturu, medije, obitelj, koji je već redoslijed? Školstvo? Ipak, kako i zašto odabrati “teži put”, put emancipacije? Što po vama danas znači biti “emancipiran/a”?
Ona je ustvari utjerana u to. Porodica, crkva, odgojno-obrazovni sustav, socijalni okoliš, vladajući moral i njime zadate društvene norme... sve su to stvari koje sve nas dočekaju pukim dolaskom na svijet s nizom pravila za koja se očekuje da ih kao pojedinci/ke ispunimo, da se s društvenim normama uskladimo, to jest, konformiramo. Nekad su sve te okolnosti puno tvrđe, nekad ne. Pa se onda u neko doba sami vadimo iz toga. Ili ne. S junakinjom mog romana stvar je dvostruko loša. Ona se ne konformira u, recimo to tako, “normalnim” okolnostima, njoj je na glavi, ramenima, na duši još i strašan teret seksualnog zlostavljanja koje je doživjela i s kojim ništa ne može, upravo zbog konformizma i licemjerja društva, osim potiskivati ga.
Njezin bijeg iz provincije je spašavanje vlastitog života, a tek je način kako je to izvela emancipatorski, pa i to samo do neke mjere. Ona stalno lavira između svog prihvaćanja društvenih uloga i istovremene svijesti o tome da se radi o ulogama, prema čemu ima mentalnu, ponekad i ironijsku distancu.
Biti emancipirana za mene znači ne prihvaćati društvene norme i ponašanja, običaje i sl., koje u sebi sadrže seksizam, u jednakoj mjeri kao i homofobiju, ksenofobiju, rasizam, nacionalizam, šovinizam... Jedno bez svega ostaloga, ne ide.
Roman “Disanje nemani” inspiriran je iskustvom vaše prijateljske osobe, a u intervju za tjednik Novosti ste rekli da je ovo na neki način “u dnevnopolitičkim terminima - optužba, a ne komentar” na pedofiliju među svećenstvom. Ima li ova zajednica snage za njenu osudu? I kome mislite da je zapravo - neugodno - o tom problemu govoriti i zašto?
Da, ako bismo opisivali roman dnevnopolitičkim terminima, onda je on optužba, i opet moram reći, crkve kao institucije prije svega i ljudi iz njezina okrilja koji to čine, ali i cijelog društva, koje mora preuzeti svoj dio odgovornosti. Pritom mislim na odgojno-obrazovne institucije, pravosudni sustav i možda na prvom mjestu medije. Većina medija u nas je po tome pitanju katastrofalna. Kad se uopće izvještava o takvim slučajevima, sve je to kratko, voajerski i senzacionalistički, bez istraživanja svih elemenata u tom zlom krugu; počinitelj, uloga institucije ako je svećenik, rad policije, sudstva i t. sl. pa i daljnje praćenje slučajeva i, naravno, pritisak na vlasti da se problemu posveti maksimalna pažnja.
Ipak bi možda trebalo učiti iz boljih primjera, imam na umu Irsku, koja je imala (sigurno nije sasvim iskorijenila, nažalost, ali je stanje sigurno bolje) ogroman problem s pedofilijom u crkvenim redovima i dugogodišnja kampanja u javnosti, predvođena medijima, pokazala se veoma uspješnom. Da li naša zajednica ima snage za osudu, to možda i ima, onako mlako, zgražajući se i hitro zaboravljajući, ali ne nalazi motivacije pa onda ni snage da učini nešto djelotvornije od osude.
Strašno je to okruženje i taj licemjerni društveni moral, koji omogućuje, dapače, odgovara mu muk, sve ne bi li mit o našem poštenom, moralnom, srdačnom i valjda još i pobožnom građaninu ostao netaknut. One kojima se “to dogodi” tako se praktički izjednačava, počinitelje i žrtve, jer im se oboma “to događa” pa se zlo relativira. Tu onda nema jasne slike onog tko zlo čini i tko zlo trpi, oni se dakle zajedno imaju stidjeti i o tome šutjeti. Pa onda najbolje da svi skupa šutimo.
Knjige u našoj kulturi, kako ju nazvati, da se svekolika obuhvati? Naime, knjige su rijetko kada izazivale debatu. Pravu, intelektualno - umjetničku debatu, kao što je slučaj u Francuskoj gdje je to gotovo - pa pravilo, kod nas je to bilo međusobno legitimiranje dva autorska narcisa, ili potpuna delegitimacija i difamacija autora, poput one Danila Kiša. Pitanje bi bilo: zašto je književnost na ovim područjima toliko malo važna?
Kad se rađala moderna europska kultura, da parafraziram Tonka Maroevića koji je davnih dana komentirao fundus muzeja Mimara , Hrvatska na toj gozbi nije sudjelovala. Kasnije smo samo hvatali mrvice s ne osobito pristupačnog stola, nekad uspješnije (bilo je tu i boljih dana i pravih autentičnih iskoraka), no ipak je siromaštvo permanentno stanje, a osobito urušavanje od kad smo pali pod demokraciju. Imam dojam da Hrvati i nisu u stanju razgovarati, debatirati o nekoj temi, predmetu interesa. U čas posla sve krene ad hominem do bljutavosti.
Nedavno sam i sama iskusila tu vrst poremećaja u percepciji. Zamoljena sam bila, s još jednom kolegicom, predstaviti knjigu, prvijenac jednog mlađeg autora. Danima sam se stvarno trudila oko knjige, iščitavala je, napravila stranice bilježaka, knjiga mi se nije svidjela pa sam nastojala koliko-toliko objektivno utvrditi što nije dobro. Rezultat u našoj “javnosti” bio je fascinantan. Jedan je književni kritičar upotrijebio zaista vulgarnu riječ, rekavši da su predstavljačice “popljuvale” knjigu, mnogi su to mediji prenijeli (što je posve neuobičajeno za jedno predstavljanje knjige) i mnogi s komentarima “skandal na predstavljanju knjige”. Eto tako to izgleda, kad se pokuša razgovarati o knjizi, o sadržaju, o tome kako je napisana... to je u nas skandal.
Vidite, ja ne mislim da je na ovim područjima književnost tako malo važna, ima je i ima je doista dobre, ponekad mi se čini da je ima i previše, no to je neka druga priča. Nevolja je međutim u cijeloj društveno-kulturnoj opremi i, obrnuto od čini mi se važećeg većinskog mišljenja, da je glavni problem u kulturnoj politici svih naših vlada i ministarstava kulture posebno, rekla bih da jednako velik problem postoji u prilično kalkulantskim stavovima velikog broja samih književnika/ca i onih koji se blisko knjigom bave. Stari nauk, koji teško ulazi u glave i praksu, govori da nisu ministarstva mjesta gdje se umjetnost stvara i od kojih umjetnost živi, već (bi trebalo biti) obrnuto. Raison d'être ministarstava jest upravljanje (ad-ministriranje) postojećim, dakle umjetničkim proizvodima i proizvodnjom.
Drugačije rečeno, da nema umjetničke proizvodnje i proizvođača, ne bi bilo niti razloga postojanja ministarstava. Kad to autori/ce shvate, možda odustanu od sitnih kalkulacija oko ove ili one stipendije, ovih sitnih para za sve sitnije časopise, ugodnih druženja na festivalima ili putovanjima u daleke i egzotične zemlje, i razmisle o drugačijoj politici i, prije svega, vlastitom stavu. No možda baš zbog svega maločas navedenog ih mrzi odustati.
Kakvu ulogu književnost ima u kulturi nečitanja? U kulturi malograđanskih normi, i češkajućeg povlađivanja par izdavača s par autora, ako me razumijete? Da ne uđem u druge homoerotične slike. Ne moramo ih imenovati da se ne bi naljutili?
Nisam sigurna da ljudi ne čitaju, sudeći prema onome što izvještavaju biblioteke, čita se i to dosta. Problem je u tome što ljudi sve manje kupuju knjige, ali to spada u širi kontekst osiromašenja većine građana, u ovom slučaju srednje klase u kojoj se nalaze čitatelji/ce, to jest, potencijalni kupci.
Izdavačima, mislim, ni samima nije lako. Nekoliko velikih, uvjetno rečeno, i more malih, nastalih po principu, sam svoj izdavač, i sve to na minijaturnom, siromašnom, neuređenom tržištu. O tome su pisali puno informiraniji od mene, pa i na ovom portalu, tako da je bolje da se sama u to ne upuštam amaterski. A to, kako kažete, češkanje s par autora, to nam se ne mora sviđati s aspekta autora koji moguće nisu dio tog “češkanja”, no to je također odraz egzistencijalnog straha izdavača, treba objavljivati da bi se dalje radilo, treba vratiti uložene pare... nekad sam se i sama bavila izdavaštvom i mogla bih do u naslov nabrojiti one knjige koje sigurno nisu bile moj izbor, misleći na njihovu kvalitetu.
Iako možda doista nepotrebno pitanje, ali kako vidite stanje kritike u književnosti, umjetnosti uopće? Na političkoj razini ona se uvijek nekako simulira. Ljudi zaboravljaju da je kritika literature nužno politička, kao i sama literatura...
Ni u kom slučaju nepotrebno pitanje, dapače, ključno za mnoge stvari o kojima smo prethodno razgovarali. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da, kad bismo imali više književne kritike, sve pod pretpostavkom obrazovanih, nezavisnih, pristojno plaćenih kritičara, i uz to, više mjesta gdje bi se tu kritiku moglo čitati i gdje bi se moglo voditi razgovore o knjizi/knjigama, mnogi od gore spomenutih problema ne bi baš nestali, ali bi sigurno bili manji. Kritika je ustvari nužan razgovor o knjizi, nezaobilazan posrednik između autora/ice i publike, oblik suradnje s piscima, pa, zašto ne, moguće i dobrodošao korektiv.
S druge pak strane kritika je svojevrsna poduka, to jest, olakšavanje čitateljima kako čitati, a i olakšavanje orijentacije, izbora što će čitati; na koncu, kritika je i sama sjajna literarna forma, naravno kad je dobro napisana. U takvom opisu želja treba stajati i to da je, sukladno tome, i odgovornost kritičara veoma velika. U Hrvatskoj danas ima, istina nedovoljno, dobrih kritičara, međutim, uglavnom nedostupnih širokoj publici, potencijalnim čitateljima. Novine s velikim nakladama, veliki mediji, sustavno smanjuju prostor kulture. Da bi se čitalo pristojno napisane književne kritike, treba se ipak okrenuti portalima kao što su Booksa, Moderna Vremena, Knjiški moljac... ili časopisu Zarez, slušati 3. program HRT... da nabrojim neke, ali na ta mjesta rijetko će nabasati “obični” čitatelj, ona/j kojeg tek treba na neki način pridobiti, a koji čita/gleda velike medije.
I sad smo ušli u onaj zli krug, to jest, spomenuto smanjivanje prostora za knjigu i kulturu uopće. Veliki mediji, uglavnom, njeguju nešto što se ne bi smjelo zamijeniti pojmom kritika, u najboljem slučaju su to prikazi, a najčešće tek informacija da se knjiga uopće pojavila, i to bi bilo sve. Takvo stanje onda proizvodi i odgovarajuće kritičare, koji su usput i redakcijski novinari za sve i sva, i koji slabo stoje s kako kritičarskim tako i novinarskim zanatom.
Nedavno sam primjerice, imala sama slučaj, novinar i književni kritičar T-portala Gordan Duhaček zamolio me za intervju u povodu izlaska knjige “Disanje nemani”. Intervju je trebao izaći, popratiti promociju knjige, uoči, to jest, na dan izlaska knjige. Od jedanaest pitanja, prvih pet nije baš nikakve veze s knjigom imalo, u sredini su bila tri vezana uz knjigu na koja se moglo odgovoriti samo s da ili ne, i posljednja tri pitanja su ponovo bila u vezi s prvih pet, to jest, pristigla su s Marsa. Pitanja su bila doslovce besmislena, kao da me u vezi s promocijom knjige upitao o poslovanju Hrvatske gospodarske komore. Zahvalila sam se na intervjuu, jer mi zaista nije tako jako stalo da mi baš pod svaku cijenu ime i lik budu na stranicama nekog medija, jer je to u konačnici – podcjenjivanje. Svakako, posao literarno kritičarski novinarski, aljkav do prostakluka. U nekim normalnim okolnostima, takve stvari nam se zaista ne bi smjele događati. No, nismo, i to već jako dugo, u normalnim okolnostima.
Koga čitate uvijek iznova, koga trenutno a koga tek planirate? Što je za vas dobra književnost?
Ima nekoliko knjiga koje se stalno valjaju kućom, od noćnog ormarića, stola, stolića, sofe, stalno su vidljive, tu negdje pri ruci. E to su Mannov Josip i njegova braća, Jurcenaričini Hadrijanovi memoari, Leopardijevi stihovi (jedna knjižica iz davne edicije Reč i misao), Tacitovi Anali, Gogoljeve pripovijetke, Bulgakovljev Majstor i Margarita. Trenutno po treći put čitam Josipa i braću i listam Hölderlina. Planiram Tereziju Mora, Dan za danom, dobila sam jako dobre preporuke i Davida Lodgea, Author, author. I ponovo ću sigurno uskoro čitati Huga Klausa, Tuga Belgije. To je predivna knjiga.
Dobra književnost je za mene kad je knjiga napisana tako da u njoj nema mjesta koja ja moram premošćivati vlastitom maštom, kad ona učitava u mene a ne ja u nju kad je sve rečeno tako da se tome više nema baš ništa dodati i kada joj pročitam posljednju rečenicu, ona postaje dio mene. Moje vlasništvo.
Baš vjerujete u roman?
U ništa ja ne vjerujem, tek, roman mi je pri srcu jer mi daje slobodu da o, uvjetno rečeno, malo, pišem puno i naširoko. Jedan događaj koji bi stao u nekoliko rečenica, obično mi je polazište za roman. Poezija o puno piše malo, to bi me valjda frustriralo. Priče su mi prekratke, ne mogu se stisnuti u njih.
Nemoguće je u jednom intervju dotaći se vašeg cjelokupnog opusa, ali vas uvijek mogu pitati - kako ga sada gledate, čitate i mislite? Hoćete li i vi svoja djela nanovo ispisivati? Mislim da mi je to rekao Bora Ćosić, da upravo to radi sa svojim knjigama...
Ne gledam na svoj opus. Nemam vremena osvrtati se, gledati i čitati što sam napisala. Imam toliko planova, skica, već nekih razvijenijih tekstova, malo sam i nestrpljiva jer mi se na svemu tome radi gotovo istovremeno, a to ipak ne ide tako. Malo sam se kasno sjetila pisati pa sad nadoknađujem, valjda je to moja potraga za izgubljenim vremenom. ;) , uh, morem izgubljenog vremena. Nadam se da neću svoje knjige nanovo ispisivati jer bi to značilo okretanje natrag, a toliko toga želim napisati u vremenu ispred.
A feminizam? Postavimo to ovako: može li, i kako postati jednako važan muškarcima kao što je ženama? Uz pretpostavku da su žene već shvatile kako im je esencijalan, inherentan.
Jednako važan ne može biti, veoma važan, da. Obzirom na ono za što se feminizam zalaže, nismo u istoj poziciji. Feministkinje imaju dvostruku poziciju, one su (i) žene, to jest, dio su one grupe ljudi kojima se sve one poteškoće u društvu na uštrb žena (a s kojima se feministkinje intelektualno i aktivistički nose) realno mogu i dogoditi. Muškarcima se te stvari ne događaju, osim ponekad i kao eksces, odmak od pravila. Oni mogu biti silovani, ali u pravilu oni siluju, oni mogu biti objektivirani kao tek lijepo meso, ali u pravilu se to događa ženama, oni mogu biti zaustavljeni u napredovanju u službi, ali će to neusporedivo češće biti žena, oni mogu dobiti batina od žene, ali u pravilu (i teško usporedivim brojkama) oni su ti koji tuku... itd.
Ne želim sugerirati da se muškarci ne mogu uživjeti u tu situaciju i imati veliku empatiju i poduzeti mnogo toga da se stanje promjeni, ali oni sami pri tom nikada neće biti u istoj situaciji kao žene. Ta osobna nesigurnost (žena), odnosno, sigurnost (muškaraca), značajna je mjerica na vagi koja govori o većoj, egzistencijalnoj važnosti feminizma za žene.
Još kad bi neke feministkinje shvatile kako feminizam nije esencija već oblik političke borbe za jednakost, suradnja s drugim spolom bi bila skoro pa bez problema ! ;-)
U pripremi je novi tekst, naslućujem...
Srđane, dobra intuicija... bit će, bit će... i to skoro. Dogodine.
Pripovijest o pedofilu u mantiji
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 15.7.2015.
Riječ je o inteligentno postavljenom romanu, višeslojnoj priči koja započinje povratkom junakinje u rodni kraj.
Kad bi stvari u književnosti i oko nje funkcionirale onako kako odavno ne funkcioniraju i kad bi knjige imale još ikakvo “šire” značenje, dugogodišnja književnica, publicistkinja i feministička aktivistkinja Đurđa Knežević svojim bi novim romanom “Disanje nemani” vjerojatno podigla veliku medijsku buru i potakla neke rasprave. U svakom slučaju njezin bi peti roman zbog svoje teme i načina obrade trebao doživjeti mnogo bučniju recepciju od svojih romanesknih prethodnika u kojima se autorica bavila intimnijim, pa po defaultu i hermetičnijim temama koje se tako uspješno mimoilaze sa širom čitateljskom publikom.
Bez mnogo okolišanja, naime, kada bi “Disanje nemani” trebalo svesti na jednu rečenicu, kao odgovor na pitanje o čemu se tu zapravo radi, ona bi glasila – o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u kojem glavnu ulogu ima svećenik u jednoj maloj, provincijalnoj sredini. No, tome bi odgovoru svakako trebalo prirodati i jedno veliko - ali... Jer, Đurđa Knežević definitivno nije spisateljica koja bi od takve teme načinila senzacionalistički, realističko-naturalistički roman, iskoristivši “atraktivnost” (i aktualnost) teme i sve njoj pripadajuće konotacije.
Dapače, riječ je o vrlo odmjerenom i vrlo inteligentno postavljenom romanu, višeslojnoj priči koja započinje povratkom glavne junakinje u rodni kraj nakon mnogo godina, kao što započinju mnogi poznati i veliki romani, a završava konačnim suočavanjem i oslobađanjem od tereta traumatične prošlosti koja je konačno pobijeđena. Između tog početka i kraja, na prvi pogled pomalo očekivanog, čitamo odlično napisanu prozu koja - premda jest opet intimna i fokusirana na unutarnji svijet glavne junakinje koja u rodno mjesto dolazi na promociju monografije lokalnog kazališta u kojem je i sama jednom davno glumila - posjeduje unutarnju napetost i dinamiku gotovo nekakvog mračnog trilera. S jedne strane, jasno, roman je to glavne junakinje Nane i njezine borbe za vlastiti identitet, nepravedne bitke u kojoj se morala odreći svoje različitosti u sredini koja neumoljivo zatire svako pravo na individualnost, zbog čega je svoju strast za nogometom i kazalištem morala žrtvovati, otići i postati uspješna odvjetnica u velikom gradu. U trenutku dok vozi prema mjestu svoga odrastanja i traumi, ona je izvana uspješna žena pomirena s time da se u svijetu odraslih gluma može prenijeti i na druge životne obrasce, osobito one odvjetničke, ali još uvijek toliko rastrzana i traumatizirana da ni svojoj psihoterapeutkinji ne uspijeva razotkriti najveću i najintimniju tajnu. Izmjenjivanjem dionica sadašnjosti u kojoj se događa spomenuta promocija u mjestu koje je svoj velik danak platilo i nedavnom ratu, s onima iz prošlosti u kojima je junakinja bila jednostavno drukčija, premalo ženstvena i neprilagođena, ali prije svega žrtva koja krije veliku traumu, roman na neki način prerasta u snažnu priču-opomenu u kojoj se kroz individualnu sudbinu progovara o modelima ponašanja, šutnje, zatiranja osobnosti i zatvaranja očiju pred istinom. Na taj način “Disanje nemani“ izmiče iz obrasca intimnog romana i prelazi u sferu javnoga, onoga koji vrlo pomno i snažno zadire ispod površine provincijalnog “ne talasaj“ mentaliteta mnogih naših malih sredina u kojima je svaku individualnost najlakše proglasiti ludilom i devijacijom, a čak i gnjusan zločin kao što je seksualno zlostavljanje jednostavno prikriti i praviti se da ne postoji, makar žrtva bilo i vlastito dijete. Nanin tihi povratak na “mjesto zločina” okidač je sjećanja na djetinjstvo u kojem su sva prijateljstva i uobičajene obiteljske situacije bile provučene kroz koprenu strašne tajne za koju treba kriviti samog počinitelja zločina, ali i društvo u cjelini koje je sklono braniti jačeg, utjecajnijeg, instituciju, a uništiti slabog, drukčijeg i nezaštićenog.
Slične knjige
