Dijete koje je sanjalo kraj svijeta
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: talijanski
-
Prijevod: Ana Badurina
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: studeni 2011.
-
ISBN: 978-953266337-2
-
Naslov izvornika: Il bambino che sognava la fine del mondo
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 395 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Požurite. Otac mi upravo ubija majku.” Telefonski poziv stiže u policijsku postaju u dva ujutro. Nazvalo ih je plavokoso dijete s velikim plavim očima koje zure u prazno. Ali majka mu uzima slušalicu iz ruke: nije istina, ništa se nije dogodilo, njezin je sin mjesečar. To dijete iz noći u noć sanja kraj svijeta. Trideset godina poslije strašna sumnja potresa Bergamo kada djeca iz vrtića optuže odrasle za užasna djela. U novinama i na televiziji propagirana kao pošast novog tisućljeća, zaraza strahom ubrzo se širi cijelom zemljom. Je li na djelu đavolska zavjera ili počinje lov na vještice? Razočarani sveučilišni profesor prati za novine slučaj od kojeg svi strepe. Usisan u vrtlog crne kronike, ubrzo će otkriti koliko je tanka linija koja odvaja žrtvu od krvnika, optuženoga od optužitelja. A noćni strahovi malog mjesečara ponovno nesmiljeno izbijaju na površinu...
U izvrsnom romanu Dijete koje je sanjalo kraj svijeta, satkanom na izravnom svjedočanstvu pripovjedača protagonista, Antonio Scurati donosi žestoku kritiku medijske moći, a istodobno i dirljivu priču o društvu koje se na neki način vraća u djetinjstvo. I dok se otvoreno suočava s krizom institucija – sveučilišta, crkve, obitelji, politike – upušta se u neizvjesnu borbu s demonom straha...
4.4.2012.
Crkva je reagirala kada je priča o pedofiliji objavljena u novinama
Večernji list, Denis Derk, 03.04.2012.
Talijanski pisac rođen 1969. godine Antonio Scurati u Zagrebu predstavlja roman “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta“. Za Frakturu ga je prevela Ana Badurina, a premda autor, uvodničar La Stampe i sveučilišni profesor tvrdi da to nije roman o pedofiliji, u tom slojevitom romanu pedofilija nije samo slučajni gost.
Je li “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta“ roman o manipulaciji ili nasilju nad djecom?
– To je uglavnom roman o manipulaciji. Nisam htio napisati roman o pedofiliji. Pedofilija nije tema ovog romana. Tema je ovog romana sumnja na pedofiliju koju mediji uz neke sile moći često udvostručuju, iako to nikako ne znači da pedofilija ne postoji. Pitam se zašto mi ljudi sa Zapada djelujemo tako sigurno iako se bojimo. To mi je zagonetno. Jedan od najvećih strahova današnjice vezan je za djetinjstvo kao vrijeme nevinosti. Često smo prestrašeni i osjećamo se neugodno kada se prisjećamo djetinjstva. Pa se onda ne znamo ponašati sa djecom. Ovaj je roman priča o dominantnom osjećaju straha koji često nema razloga.
Zašto je Bergamo jedan od glavnih likova romana?
– Prije sam radio kao profesor na sveučilištu u Bergamu. Sada radim u Milanu. Roman sam smjestio u Bergamo jer je to tipični mali povijesni grad u Italiji. Ima prekrasni renesansni centar. To je i grad u kojem je snažno prisutna Crkva i u kojem se Italija branila od protestantizma. To je bogat grad. Iako je bogat, zdrav i religiozan, grad u kojem nema socijalnih problema, među ljudima vlada nihilizam. Ljudi nisu sretni, premda bi svi mogli biti sretni.
Jeste li imali problem s Crkvom zbog ovog romana?
– Imao sam problem s Crkvom kada je tema mog romana došla u novine. Pišem za novine kao književnik, ne kao novinar, i to za La Stampu iz Torina, što su treće novine u Italiji. U novinama sam objavio nekoliko dijelova romana. Moj urednik, koji je vrlo ugledan, ozbiljan i važan, zvao me samo dva puta zbog tekstova. Prvi put to je bilo zbog obitelji Agnelli, a drugi put zbog tekstova u kojima se spominje abortus i pedofilija. U romanu moj alter ego piše o pedofiliji jednog svećenika. Urednik mi je rekao da su ga nakon tih tekstova telefonom zvali iz Vatikana i pitali ga za mene. Nisu reagirali na knjigu, ali su reagirali kada su dijelovi romana objavljeni u novinama.
Dakle, knjige im nisu opasne?
– Ne, nisu opasne. Zašto je “Gomora“ Roberta Saviana, koji mi je prijatelj, imala takav odjek? Zato što je bila objavljivana na prvim stranicama novina. Ljudi su je doživljavali kao istinu, čak i kao sudbinu i bili uvjereni da to nije fikcija. I Saviani je govorio da tu ima dosta fikcije, ali za to nitko nije mario. Mene su pozivali da pišem i o ubojstvima, ali ja se u ubojstva ne razumijem. Nisam kriminalist, ne znam ništa o tom poslu. I nije mi jasno zašto smo toliko opsjednuti ubojstvima. Talijanske televizije izuzetno puno i temeljito izvještavaju o ubojstvima. Lani su iz dana u dan pratili slučaj gdje je jedna majka ubila malog sina u vrlo malom gradu u brdima. Moj roman i počinje pitanjem zašto su ljudi opsjednuti ubojstvima i zašto im osnovni smisao života postaju tuđi zločini i tuđe mračne priče. U svemu tome postoji i nedostatak žaljenja prema žrtvi koji potiču i mediji stalnim praćenjem ubojstava.
Kakva je sada situacija s tržištem knjiga u Italiji?
– Zlatno doba od prije desetak godina je prošlo, no većina talijanskih autora počela se bolje prodavati od američkih autora bestselera što daje iluziju o književnom blagostanju. U biti, najviše se prodaju knjige s nižom cijenom.
Je li završila Berlusconijeva era? Kako je s Montijem?
– Berlusconijeva era nije prošla, a traje najmanje dvadeset godina. Berlusconijeve godine počele su u ranim osamdesetim i to s komercijalnom televizijom. Čitava jedna generacija odgojena je u vrijeme Berlusconijeve kulture vladanja. Ta era ne može završiti u jednom danu. Država je u njegovoj vladavini postala lošija i zbog njegove nemoralnosti, načina života i korupcije. To se ne može ukloniti pritiskom na prekidač. Dolaskom Montija nije se mnogo promijenilo, jer smo nakon Berlusconija moralne i materijalne ruine.
Prije nekoliko dana umro je Antonio Tabucchi. Je li to bila velika vijest u Italiji?
– To je bila velika vijest u Italiji, ali na televizijama u vijestima rekli su da je umro veliki pisac koji je bio disident, jer se Berlusconiju opirao od početka. Na tome je bilo težište, a da nije bio Berlusconijev protivnik, možda se o njemu i ne bi toliko govorilo. To je problem nerazumijevanja osobitih književnih vrijednosti. Isto je i sa Savianom kojemu ne priznaju literarne vrijednosti nego naglasak stavljaju na politička i sociološka obilježja njegova pisanja.
8.4.2012.
Scurati: Imao sam samo dva puta problem - kad sam napao Crkvu i obitelj Agnelli
Vjesnik, Romana Peritz, 06.04.2012.
Antonio Scurati, jedan od ponajboljih suvremenih talijanskih pisaca, proteklih je dana boravio u Zagrebu kako bi promovirao hrvatsko izdanje svoga romana »Dijete koje je sanjalo kraj svijeta« (»Il bambino che sognava la fine del mondo«) što ga je objavila nakladnička kuća Fraktura. U tom romanu, »satkanom na izravnom svjedočanstvu pripovjedača protagonista, Scurati donosi žestoku kritiku medijske moći, a istodobno i dirljivu priču o društvu koje se na neki način vraća u djetinjstvo«. Roman je 2009. bio u najužem izboru za Premio Strega.
Radnja romana »Dijete koje je sanjalo kraj svijeta« smještena je u Bergamo. Što je presudilo tom pomalo neobičnom izboru grada?
- Ovaj je roman smješten u malom i, iako nepravedno, nedovoljno poznatom, talijanskom gradu Bergamu. Pretpostavljam da mnogi u Hrvatskoj nisu ni čuli za njega. Bergamo, naime, nije Venecija, Milano, Rim, Firenca... ali to je jedan vrlo lijep grad. Iz nekoliko sam razloga radnju smjestio u taj grad – prvi je taj što sam htio dočarati provinciju, anonimni dio zemlje. Htio sam pokazati običnu Italiju, ali isto tako i bogatu Italiju. Bergamo je, naime, bogat grad koji je bio sve do nedavno siromašan - u rasponu od jedne generacije postao je jedan od najbogatijih gradova u Italiji. Ondje, međutim, postoji bogatstvo, ali ne i blagostanje. To je jedan bogat provincijski grad, zatvoren prema svijetu, preplašen. Zanimalo me prikazati takvu Italiju zato što je ta Italija u nekim aspektima neobjašnjiva, nerazumljiva. Drugi razlog zbog kojega sam morao smjestiti priču u Bergamo je taj što sam ondje živio neko vrijeme.
Protagonist romana po mnogim Vam aspektima nalikuje. Koliko ste sebe unijeli u taj lik?
- Protagonist ovoga romana je moj alter ego. Čak je na naslovnici talijanskog izdanja knjige fotografija dječaka velikih plavih očiju i pomalo uplašena pogleda – taj dječak sam ja, to je fotografija koju mi je dala majka. Dakle, postoji razlog zašto je na naslovnici upravo moja slika - protagonist ovoga romana mojih je godina, radi isti posao koji ja radim - predaje na sveučilištu - pisac je, imamo i slične fizičke osobine, u vrijeme u koje je smještena radnja nema djecu i opterećen je problemom da li imati ili nemati dijete. Uglavnom, prema mnogim vidovima taj lik je moj alter ego.
U romanu dotičete teške teme, pišete o slučaju pedofilije koji potresa Bergamo. Što ste nastojali prikazati ispod površine toga skandala?
- Radnja romana vrti se oko jednog navodnog slučaja pedofilije u crkvenim krugovima koji postaje tolika opsesija u gradu do te mjere da se u jednom trenutku čini da je veliki dio stanovništva Bergama upleten u tu mrežu pedofilije. Inače, Bergamo je jedan jako katolički grad, u kojemu je prisutnost Katoličke crkve najsnažnija nakon Rima. Ono što me zanimalo je paradoks – mi Talijani pripadamo onom malom i privilegiranom dijelu čovječanstva koji u odnosu na bilo koji drugi dio svijeta može se smatrati jednim od najbogatijih, najzaštićenijih, najsigurnijih. Pitanje koje me mučilo je zašto smo mi koji smo toliko povlašteni, zapravo toliko uplašeni, zašto imamo toliko malo povjerenja u sebe same kad imamo sve pretpostavke da imamo puno povjerenje u život. A nije tako. Baš suprotno. Istodobno gospoda iz medija i politike, na žalost, hrane se tim našim strahovima. U romanu pišem o tom jednom stanju panike kada se cijela jedna zajednica osjeti zaokupljenom Zlom. Pišem o pojedinim slučajevima jednog te istog stanja kojemu nedostaje duhovna dimenzija, onom stanju kada je jednom materijalnom bogatstvu suprotstavljeno siromaštvo duha.
Kakve su bile reakcije Crkve u Italiji na tu Vašu knjigu budući da je riječ o slučaju pedofilije u katoličkim crkvenim krugovima?
- Bilo je izravnih reakcija – ne toliko u vezi s romanon, nego s nekim mojim novinskim člancima u dnevniku La Stampa s kojim surađujem, a koji je u rukama obitelji Agnelli. Napisao sam u vrijeme dok sam radio na romanu nekoliko članaka o pedofilskim skandalima koji su potresali Katoličku crkvu diljem svijeta, a pogotovo u SAD-u, Irskoj, ali i u Italiji. Te sam članke, u drukčijem kontekstu, prenio u roman - no riječ je, na koncu, o fiktivnoj priči iako se ona temelji na stvarnim događajima iz crne kronike, a postoji i aluzija na jedan konkretan slučaj koji se dogodio na jugu Italije. Ono što sam želio je uzeti taj događaj i dati mu jednu novu dimenziju. Uostalom, drugi su protagonisti, drugo je mjesto radnje. No kada su se te iste stranice iz romana poslije pojavile u novinama, izazvale su od strane katoličke crkve vrlo snažne reakcije. Protagonist, dakle moj alter ego, prateći taj slučaj pedofilije, kao svjedok piše članke, iste one koje sam ja objavio na stranicama La Stampe. Taj isti tekst koji je poprilično oštar prema Crkvi, kada se pojavio u romanu, nije izazvao reakcije, no u novinama iste riječi su izazvale to da je jedan visoki prelat nazvao tadašnjeg glavnog urednika La Stampe, vrlo uglednog Giulija Anselmija, da bi pitao tko je taj balavac koji piše o tim stvarima na prvim stranicama lista. S La Stampom sam imao samo dva puta probleme, a pisao sam doista o svačemu – prvi put dakle kada sam napao Crkvu zbog pedofilije, a drugi kad sam pisao o obitelji Agnelli, no to na kraju nisu niti objavili.
Posebno su dojmljivi dijelovi romana u kojima pišete o djetetu mjesečaru koje sanja kraj svijeta. Tko je dijete mjesečar, jeste li to Vi?
- Roman se sastoji od dva dijela – jedan je onaj o profesoru, piscu, četrdesetogodišnjaku koji piše o slučaju pedofilije i koji se zbog novinarskog zadatka približava protagonistima, pa je na kraju i on posumnjao da je njegovo djetinjstvo obilježeno sličnim događajima. Drugi dio odnosi se na protagonista romana kad je bio dijete. A kao dijete on je bio mjesečar koji je pokazivao oblike teških napadaja tjeskobe tijekom noći. Ponekad se dizao iz kreveta i išao igrati tenis, a jednom prilikom je nazvao policiju i rekao da mu otac pokušava ubiti majku. Iako je majka spavala, a otac bio na putu u Indiji. Roman priča o odraslome čovjeku, ali i njegovim sjećanjima na djetinjstvo, na te epizode noćnih napadaja tjeskobe. Protagonist se u jednom trenutku pita: »Ako sam kao dijete bio toliko tjeskoban, možda sam i ja bio žrtva zlostavljanja?« Zanimljivo je da dok dio knjige koji se doima najviše autobiografski, najviše je fiktivan. Jer, iako protagonist u odrasloj dobi doista nalikuje meni, događaju mu se stvari koje se meni nisu nikada dogodile. No u dijelu u kojem evociram djetinjstvo, a koji se čini romansiran, jer se događaju čudne stvari - to je doslovno moje djetinjstvo. Barem onakvo kakvim su mi ga opisali moji roditelji.
14.1.2013.
Zbroj svih strahova
Regionalni tjednik, Denis Peričić, 1.8.2013.
Samo se jedan pristup može mjeriti s fascinantnošću književne fikcije, a to je njezina suprotnost – dokumentarizam. Nagrađivani mladi talijanski pisac Antonio Scurati u tome je majstor. Ali kakav majstor! Događaje iz svog romana „Dijete koje je sanjalo kraj svijeta“ smjestio je u suvremeni Bergamo, navodeći tisuće autentičnih ili tek naoko autentičnih detalja, uklapajući u cijelu priču čak i svoju navodnu autobiografsku ulogu. No, iako smo stalno svjesni da se opisani događaji NISU dogodili, neprekidno smo uvjereni da se isti ipak negdje, bolje rečeno: svugdje – trajno odvijaju.
Nevelik i lako čitljiv roman koji počinje kao uobičajena priča o manje-više izoliranom slučaju svećeničke pedofilije uskoro se pretvara u sukus svih onih filmova koji zrcale našu bojazan za našu djecu, ali i naše užasavanje nad tom istom djecom: „Sela prokletih“, „Egzorcista“, „Kruga“, „Djece čovječanstva“.... I ne samo to: polako ali sigurno, Scurati stvara lucidni, promišljeni mozaik zbroja svih naših strahova: bezidejnosti, sektaštva, masovne histerije, ksenofobije, medijskog zaglupljivanja, emocionalnog otupljivanja, maloljetničkog nasilja, seksualnih frustracija, pornokracije, tehnološkog nadzora privatnosti te političkog i svakog drugog debilizma. Nenadmašan prikaz „kulture smrti“. Možda se vrijednost ovog romana najbolje očituje u dvije rečenice. Prva glasi: „Ukratko, kako nije mogao imati dobar život, okrenuo se zdravom životu“. Druga rečenica otkriva ne samo smisao romana, nego i besmisao stvarnosti u kojoj živimo. To je teza po kojoj od 11. rujna 2001. godine, po prvi put u povijesti, vrijeme, jednostavno – više ne teče. Jer vrijeme ne postoji u okružju kaosa, apokalipse i sveopće halucinacije.
