Demoni u tranzicijskoj špilji

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Broj stranica: 240

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266158-3

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 250 mm

  • Težina: 345 g

Demoni u tranzicijskoj špilji žestok su, nemilosrdan obračun s demonima tranzicije. Delimir Rešicki pokazuje kako je tranzicija, pojam koji govori o prelasku iz socijalizma u kapitalizam, u našem društvu trajala dulje negoli u drugim postkomunističkim zemljama, često i s pogubnijim posljedicama. Oboružan jakom teorijskom podlogom postmodernističkih i dekonstrukcijskih filozofa i teoretičara, poput najvještijeg patologa, bez straha, prenemaganja, potpuno beskompromisno i prema sebi i prema drugima, Delimir Rešicki rastvara našu kulturnu stvarnost te pokazuje silinu nagomilanih metastaziranih pojava koje treba detektirati i ukloniti.

Stilski briljantna sa svojih pedesetak eseja i kritika, Demoni u tranzicijskoj špilji jedna je od onih knjiga koje odjekuju, koja vrišti protiv licemjerja oko nas; ona će postati događaj ne zbog svoje navodne skandaloznosti, već zbog istine koju iznosi.

22.2.2011.

Delimir Rešicki dobitnik Goranova vijenca

t-portal.hr, 21.2.2011.

Dobitnik Goranova vijenca 2011. godine hrvatski je pjesnik Delimir Rešicki, a nagradu Goran za mlade pjesnike dobila je Martina Vidaić.

O nagradi dodijeljenoj Rešickom jednoglasno je odlučio žiri u sastavu Evelina Rudan, Branko Čegec, Miroslav Kirin, Miloš Đurđević i Tvrtko Vuković. Pjesništvo Delimira Rešickog višestruko je nagrađivano i u domovini i inozemstvu, a njegove pjesme su uvrštavane u brojne antologije i preglede hrvatskog pjesništva.

'Stavljajući ustrajno jezik pjesništva u odnos s drugim društvenim jezicima, poput kršćanstva, nacionalne povijesti ili supkulture, Rešicki nastoji otvoriti i problem političnosti književnosti. Njegovo pjesništvo na taj način za svoje polazište uzima davanje glasa onome što je u našoj službenoj kulturi obično nijemo, onome što nema glasa, što (se) ne glasa', stoji u priopćenju žirija.

Žiri u sastavu Ana Brnardić, Miroslav Mićanović i Marko Pogačar jednoglasno je odlučio da nagradu Goran za mlade pjesnike dobije Martina Vidaić.

'Pjesnički rukopis Martine Vidaić odlikuje metaforički bogat, polivalentan iskaz, lucidno spajanje raznorodnih jezičnih registara i lakoća kojom se unutar uobičajenog, 'korisničkog' jezika oživljuje svjež, inovativan poredak stvari', ocijenili su članovi žirija, dodajući da motivski istaknuta mjesta u njenim pjesmama zauzimaju bližnji – majka, otac i sestra te susjedi iz slijepe ulice. Vidaić je rođena 1986. u Zadru te je autorica zbirke 'Tkiva'.

Nagrade će im biti uručene na središnjoj manifestaciji Goranova proljeća 21. ožujka u Lukovdolu. Ove godine Goranovo proljeće započinje 20. ožujka zagrebačkim nastupima pjesnika, a nastavlja se dodjelom nagrada u Lukovdolu te dvodnevnim programima u riječkom Art kinu i klubu Palach. Zaključni program Goranova proljeća održat će se 23. ožujka u Studentskom centru.

 

Pisanje je za mene traženje

Luka Šeput, Vijenac, 16.6.2011.

Delimir Rešicki ovogodišnji je dobitnik najprestižnije hrvatske pjesničke nagrade – Goranova vijenca. Pjesnik čiji je opus već odavna prepoznat kao jedan od najosebujnijih u suvremenoj hrvatskoj lirici jedan je od rijetkih književnika današnjice koji nije samo majstor izraza, nego i intelektualac spreman kritički progovoriti o mnogim problemima prisutnim u hrvatskoj kulturu i društvu. Takav je i u ovome razgovoru.

Dobitnik ste Goranove nagrade za 2011. Je li vas iznenadila?

Goranov me vijenac uistinu iznenadio. Tim prije što postoji niz inih pjesnika koji su ga i više nego zaslužili. Tu, prije svega, mislim na svoje drage prijateljice i prijatelje Sonju Manojlović, Gordanu Benić, Branka Čegeca, Slavka Jendrička, Milka Valenta... Bilo kako bilo, imam veliki respekt i osjećaj odgovornosti zbog dodijeljene mi nagrade, ma kako nekomu to možda patetično zvučalo. Mnogo sam puta bio sudionikom Goranova proljeća i, kako sam to već rekao, neke od svojih najljepših trenutaka u književnome životu imam zahvaliti upravo toj manifestaciji. Nadalje, mnogi od laureata bili su moji pjesnički favoriti, a mnogi i uzori u znatno širem, ljudskome i moralnome smislu, poput, recimo, Anke Žagar, Borisa Marune, Zvonka Makovića, Branka Maleša, Nikice Petraka, Ivana Rogića Nehajeva, Milorada Stojevića... U izjavi za Vjesnik spomenuo sam kako Goranov vijenac posvećujem svome dobrome i nikada prežaljenome prijatelju i cimeru na mnogim Goranovim proljećima, Simi Mraoviću, pa to ponavljam i danas.

Prvi ste pripadnik tzv. Quorumova naraštaja koji je dobio tu uglednu nagradu. Laska li vam to?

Dobro je da u pitanju koje ste postavili riječ Quorum vežete uz riječ naraštaj jer Quorum je, ponavljam to po tisućiti put, od prvoga broja i prve knjige objavljene u istoimenoj biblioteci, oduvijek bio mjesto okupljanja autora uposebljenih poetika, a ne promocije neke zajedničke, manifestno podcrtane poetičke osi. Ili, kako je to mudro napisao Tvrtko Vuković u naslovu svoje knjige – Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Poetički mi je u okviru naraštaja možda najbliža, barem u poeziji, Zorica Radaković. Literarni svjetovi autora kvorumaškoga naraštaja između sebe su udaljeni i više nego svjetlosnim miljama. Što poetički, primjerice, veže Miroslava Mićanovića, Edu Popovića i Ljubu Pauzina? Imao sam, kao dečko iz provincije, iznimnu sreću što sam literarno stasao baš u kvorumaškoj sredini, iznimno tolerantnoj i vrlo zainteresiranoj za sve što se piše i ne samo u Zagrebu i bližoj okolici. Također, između nas, u čisto ljudskome smislu, nikada nije bilo dobro nam poznata, i ne samo hrvatskoga, jala. Lijepo smo se svih ovih godina družili, činimo to, koliko se već stigne, i danas. Kod Damira Miloša i Ede Popovića osjećam se kao doma, a isti osjećaj imam i kada sam u društvu Branka Čegeca, Miroslava Mićanovića ili Krešimira Bagića. U biti, tada postmoderni osjećaj otvorenosti za sve relevantne poetičke prakse, kao i otvorenost za različite utjecaje iz sfere koliko visoke toliko i pop-kulture, ma što to danas značilo, nisu nas napustili ni danas. Naravno, svakoga na svoj način. Ponosan sam, dakle, što sam kvorumaš koji zna da nije kvorumaš! Bilo koji oblik uživanja u laskanju meni je potpuno nepoznat. Valjda zato što su mi ponajveće nepravde u životu i učinili i čine i danas ljudi koji su mi svojedobno ponajviše laskali. Lažu, a znaju da lažu. Podmeću, a znaju da podmeću. Ne volim, dakle, i osjećam se vrlo neugodno kada mi netko laska.

Ima li u Hrvatskoj previše književnih nagrada?

Mislim da nema i da nije problem u – nekomu se čini – prevelikom broju nagrada za književnost u maloj državi kakva je Hrvatska. Zašto bi, konačno, književnici bili jedina sorta koja odbija takav oblik skretanja pozornosti na to da još postoji? Ili kako to piše Maleš u stihu: „Ja sam jedno propalo zanimanje“. Problem su jedino ključevi po kojima se neke književne nagrade dodjeljuju. Loš su primjer one kojima, recimo, jedan novinski magnat nagrađuje uglavnom svoje zaposlenike ili pak one koje provincijalni žiriji dodjeljuju po principu danas ja tebi, sutra ti meni, a za prekosutra ćemo se već nekako dogovoriti. A što se tiče gorespomenutoga Maleša, on svakako nije propalo zanimanje. Ja sam, inače, veliki poklonik Ciorana, koji kaže, doduše u drugome kontekstu, „nagrade su najveća kazna“.

Kolika je važnost Goranova vijenca danas, s obzirom na mnoštvo književnih nagrada koje se dodjeljuju, a i položaj poezije u društvu?

Važnost neke nagrade može se vidjeti po imenima njezinih laureata i sastavu žirija koji ju je dodijelio. U tome smislu Goranov vijenac nema, da tako kažem, mrlje na savjesti. Ondje u žirijima nisu nikada sjedili ljudi izabrani po kojekakvim sumnjivim kriterijima, to su oduvijek bili pjesnici od ugleda, što ga dodatno izdvaja iz toga nagradnoga kalambura. Što se tiče položaja poezije u Hrvatskoj danas, stvari su u posljednjih pet godina ipak krenule malo nabolje, ali s čiste nule. Između ostaloga, pokretanjem časopisa Poezija pri HDP-u, drukčijim stajalištem nekih nakladničkih kuća prema poeziji, itd. Ako mi se dopusti biti malo zloban, i bolje da je nije bilo nigdje nego u kontekstu koji bi je samo dodatno obezvrijedio. Pa čak i svojom pozornošću.

Kakva je, po vama, hrvatska poezija danas? Možete li usporediti stanje s vremenom kad ste počinjali pisati?

Poezija je u Hrvatskoj danas izvrsna, tim prije što krasne pjesničke zbirke otiskuju doista raznogeneracijski autori. Od Marka Pogačara do Sonje Manojlović, od Branislava Oblučara do Gordane Benić. Vrijeme u kojemu sam ja počeo pisati bilo je, da tako kažem, u hrvatskome književnome životu vrijeme poezije koliko i proze, a položaj pjesnika, barem onaj javni, bolji nego danas, kada mnoge knjižare jednostavno neće na svoje police staviti knjige stihova. Prisjetimo se, 1985, kada objavljujem svoje prve knjige, zbirku pjesama Gnomi i, vrlo mi je važno da to ovdje konačno pojasnim – tekstualnu potragu, zbirku proznih fragmenata, a ne zbirku poezije Tišina, bilo je doba raspada socijalizma. Bilo je to veoma čudno vrijeme u kojemu su neki još željeli barem glumiti komunističke komesare iz najtvrđih vremena, vrijeme u kojemu su u zraku zvonila zvona nadolazeće, mislili smo sve do devedesetih, konačne slobode proeuropskoga, demokratskoga tipa. Budućnost će nas vrlo brzo demantirati i mnogim pjesnicima neće na vrata pokucati drugi pjesnik, kritičar ili pak novinar, nego kundak u nimalo milostivim rukama. U Belom Manastiru, prije okupacije Baranje, mojom se inače prilično uskom ulicom sasvim mirno vozio i kupolu svako malo okretao tenk. Uslijedit će, usporedno s brzo pristiglim ratom, i vrijeme užasne, specifično hrvatske tranzicije, vrijeme u kojemu su neki mirno i bez morala bogato trgovali, dok su neki drugi ratovali. Neki će otići i tako daleko da će se pozivati na uspostavu nekakvih stališa, valjda po uzoru na indijske kaste. Dogodit će se, dakle, jedna posve kriminalna pretvorba i, što je još važnije za ovaj razgovor, u smjeru potpune komercijalizacije i estradizacije krenut će dobar dio tzv. kulture, pretvarajući se polako u kulturnu industriju. U svemu tome bitno će sudjelovati i zamjena i sveopća revolucija informacijske paradigme. U doba toga socijalizma u raspadu kulturi se, po inerciji ne tako davna inženjeringa duša, obraćala znatna, pa makar i cenzorska, pozornost, dok se u doba neoliberalne tzv. slobode, a nakon Domovinskoga rata, toj istoj kulturi vrlo brzo uskraćuju ili pak otimaju bitni prostori u masmedijskome smislu. U mnogim novinama stranice kulture i kulturni prilozi jednostavno nestaju, a moć tzv. oglašivača, čitaj tajkunskih i inih klanova, postat će s vremenom znatno veća nego bivša moć bilo kojega politbiroa. Današnjim tajkunima, čitaj oglašivačima u medijima koje dijelom financiraju svojim reklamama, nitko ne smije dirnuti ni rodbinu, ni psića, ni mačića. Utjecaj političkih klika također nije nimalo popustio. Posvemašnje medijsko žutilo samo dodatno pomućuje pogled na kulturu u užem smislu te riječi, točnije na umjetnost. Bitno je jedino to da se poezija u Hrvatskoj piše i danas. I to izvrsna.

Često se danas govori o gubitku književnih (pa i drugih) kriterija. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Problem je, između ostaloga, u odveć dugotrajnu stanju ni rata ni mira, danas bih rekao više stanja pseudotranzicijskoga stand bya negoli istinske tranzicije, u financijskoj oskudici koja je dovela do gotovo potpuna ugasnuća časopisne scene. Nijedan od časopisa nije godinama mogao računati na bilo kakav kontinuitet, a to je glavni adut njegova možebitnoga utjecaja. Pa ipak, u to vrijeme bit će pokrenuti po meni najvažniji časopisi danas, Tvrđa i Europski glasnik. Iz časopisa i medija nestajalo je polako književne i svake druge kritike, što je dovelo do potpune entropije i situacije „snađi se“, dakle, jami i ti, književni brate, svoj komadić medijske slave. Kritika se dobrim dijelom preselila na manje-više kompetentne blogove. Kao posljedicu gubitka jasne kritičke svijesti i prostora različitoga mišljenja dobili smo ni manje ni više nego vrijeme jedne potpune ignorancije svega što nije jednostavno i komercijalno, dobili smo vrijeme strahotne antiintelektualne klime koja je trajala, i traje, godinama. Danas je malo bolje, ali daleko od dobroga. Koliko ste puta mogli, recimo, na dalekovidnici vidjeti, primjerice, Žarka Paića ili Srećka Horvata? A to su ljudi koji doista daleko, daleko vide. U predvečerje budućega, ovoga puta genetskoga inženjeringa, bioetike i kiborgizacije, dakle biostrojnoga buma, kvantne fizike i utemeljivanja neke sasvim nam nepoznate životne paradigme, budućnosti za koju već citirani Cioran tvrdi da će biti vrijeme sveopće katastrofe jer, veli on, čovjek je avanturist koji ne pita koliko ga vlastita avantura košta, naši se „intelektualci” prepucavaju oko onoga znanoga, licitarskoga srca i njegova identiteta, ili pak ustaša i partizana... Nimalo nas ne mora tješiti to što je sličan proces vidljiv i u drugim kulturama, što je postao, sada već vulgarno rečeno, globalan. No velike kulture taj napad antiintelektualizma mnogo brže apsorbiraju nego one male, poput hrvatske.

Zašto je kultura nestala iz medija?

Zato što su mediji postali isključivo komercijalni; zato što je i, primjerice, državna televizija, za koju plaćamo skupu pretplatu, postala puki mutant onih komercijalnih; zato što duh skandala, spektakla i profita dominira, i ne samo u medijskom smislu. Utjecaj medija nikada nije bio jači, neki bi napisali totalitarniji, virtualizacija gotovo pa svirepa. No problem je i mnogo širi. Živimo u doba prisilne glume sreće, u doba dobrovoljnoga ropstva, u doba kada jednostavno morate izgledati sretno, ili to barem glumiti, i biti uspješni, ili ispadate iz igre kojoj pravila određuje jedino kapital. U svojoj najvulgarnijoj varijanti. Veliki francuski filozof Alain Badiou tvrdi da svijet nema odgovora na jedno jedino, ključno pitanje – kapital. O tom suvremenom konzumentskom i pasivnom ropstvu pisali su u sada već hrpetini knjiga toliki ljudi koji su shvatili da duh ovoga našega vremena vodi izravno u lobotomiju i katastrofu.