Debitant
-
Jezik izvornika: ruski
-
Prijevod: Ivo Alebić
-
Broj stranica: 240
-
Datum izdanja: listopad 2021.
-
ISBN: 978-953358405-8
-
Naslov izvornika: Дебютант
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 237 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U tajnom laboratoriju smještenom na udaljenom sovjetskom otoku profesor je Kaljitin, u dubinama mračnih tamnica iskopanih pod masivnim kupolama nekadašnjeg manastira, stvorio najvažniju kreaciju svoga života – Debitanta – kemijsko oružje koje odmah ubija žrtvu ne ostavljajući tragove. Po raspadu Sovjetskog Saveza Kaljitin odlazi na Zapad gdje se nadomak mirnog gradića s novim identitetom i kobnom bolešću predaje sjećanjima i nadi da će imati priliku do savršenstva doraditi svoj zastrašujući otrov. No Rusija, baš poput SSSR-a, nema milosti za izdajnike, posebno ne u trenutku prijetnje razotkrivanja njezina vrhunskog kemijskog oružja: major Grebenjuk i potpukovnik Šeršnjev kreću na zadatak noseći u svojoj prtljazi elegantnu bočicu Debitanta.
U ovoj brzopoteznoj faustovskoj priči Sergej Lebedev plete napete stranice zapanjujuće lijepe proze istražujući povijesne puteve zla. Od nacističkih laboratorija, staljinističkih zavjera i čečenskih ratova do današnje Rusije, politički roman Debitant preispituje etičku odgovornost znanstvenika koji moderne tirane i autokrate opskrbljuju sve novijim instrumentima odmazde, uništenja i kontrole.
“Sergej Lebedev ne piše o prošlosti, već o našoj današnjici.” – Svetlana Aleksijevič
“Triler natopljen otrovom, koji poput romana Johna Le Carréa fascinira tajnim svjetovima i prirodom zla.” – The New York Times
“Sergej Lebedev čudesan je pisac s dva rijetka dara – plemenitost stila i precizan unutarnji uvid omogućuju mu da sagleda i osjeti svu dubinu antropološke katastrofe koja se dogodila u Rusiji u dvadesetom stoljeću. Lebedev je vidio ono što većina sovjetskih i postsovjetskih pisaca nije htjela vidjeti.” – Vladimir Sorokin
“Debitant je ruski roman s politički eksplozivnom radnjom, brzinom trilera i jezičnom sofisticiranošću velike književnosti.” – Zeit Online
“Cijelim skupinama stanovništva može se dirigirati strahom. [...] I to je ono što ovu uznemirujuću knjigu čini tako aktualnom.” – Berliner Zeitung
“Toliko aktualno… Smrtonosni otrov koji je stvorio prebjegli kemičar opasan je jer ne ostavlja trag u svojim žrtvama. Nedostatak dokaza čini svako svjedočanstvo, poput ovog hrabrog romana, još značajnijim.” – The Wall Street Journal
“Debitant je umjetnička studija o otrovu kao oruđu specijalnih službi uvijena u špijunski roman, ali i briljantna proza o vječnim temama: prirodi zla i dobra, vezi između stvoritelja i njegove kreacije.” – Posta-Magazine
“Od Aleksandra Solženjicina u Rusiji nije bilo pisca opsjednutog poput Sergeja Lebedeva poviješću te zemlje i tragovima koje je ostavila na kolektivnoj svijesti.” – The New York Review of Books
“Nisam se bojao napisati ovu knjigu. Uplašio sam se da je ne napišem.” – Sergej Lebedev
Faustovska priča Sergeja Lebedeva od nacističkih laboratorija do današnje Rusije
Josip Mlakić, Express 24sata, 2. studenog 2021.
Nakon ‘Debitanta’, kojim je Lebedev, po mojemu mišljenju, čak i nadmašio sama sebe iz ‘Granice zaborava’, tu dileme više nema - Sergej Lebedev jeveliko književno ime, ne samo ruske, nego i svjetske književnosti
Pišući svojevremeno u Expressu o debitantskom romanu Sergeja Lebedeva “Granica zaborava”, napisao sam da se radi o velikom ruskom romanu čiji je pripovjedač i glavni lik obilježen traumatičnom prošlošću. Ništa novo rekli bismo, jer je gotovo cjelokupna suvremena ruska književnost fatalno obilježena kompleksnom poviješću te zemlje, pogotovo nasljeđem preostalim iz Staljinova vremena, jer prava književnost, kao nijedna druga ljudska djelatnost, počiva na pamćenju i kolektivnim traumama. “Spoznao sam da je ruski jezik moja domovina, moj zavičaj; oni koji naseljavaju ruski jezik moji su sugrađani, moji drugovi”, kaže na jednome mjestu glavni lik iz romana “Granica zaborava”. Da podsjetim: Sergej Lebedev je po zanimanju geolog, rođen 1981. godine u Moskvi. Proveo je sedam godina u geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji. Wall Street Journal je “Granicu zaborava” proglasio jednim od deset najboljih romana objavljenih u SAD-u tijekom 2016. godine, dok su neki književni kritičari uspoređivali Lebedeva s Aleksandrom Solženjicinom. “Debitant” je treći roman ovog autora, a drugi preveden na hrvatski. Objavila ga je Fraktura, u nevjerojatno dobrom prijevodu Ive Alebića, koji je, uzgred, dobio stimulaciju Ministarstva kulture na netom okončanom natječaju za prijevod romana “Granica zaborava”. Pokretač radnje i ovoga romana je traumatična prošlost, odnosno “kosturi iz ormara” zaostali iza jednog represivnog režima. Također, oba romana karakteriziraju iznimno dobro razrađeni likovi. Radi se o mefistofelovskim figurama čija su imena umotana u toplu eufemističku obiteljsku oblandu iza koje se skriva iskonsko i neobjašnjivo ljudsko zlo. To shizofreno kontrapunktiranje književno je vrlo uspjelo. U “Granici zaborava” to je Drugi Djed, a u “Debitantu” dijabolični “stric Igor”.
Moram priznati kako sam s nestrpljenjem iščekivao ovaj roman koji mi je trebao dati odgovor na pitanje je li Lebedev, barem iz moje perspektive, tek sjajni meteor koji je nakratko zasjao na ruskom književnom nebu ili se radi o novom velikom imenu ruske književnosti. Nakon “Debitanta”, kojim je Lebedev, po mojemu mišljenju, čak i nadmašio sama sebe iz “Granice zaborava”, tu dileme više nema - Sergej Lebedev je čak i u slučaju da ostane samo na ova dva romana veliko književno ime, ne samo ruske, nego i svjetske književnosti. Radnja romana odvija se u današnje vrijeme, a dijelom, preko rekonstrukcije djetinjstva glavnog lika romana, kemičara Kaljitina, i u vrijeme posljednjih godina Staljinove ere. Okosnicu čini faustovska priča o Kaljitinu i njegovu mefistofelovskom mentoru Igoru Jurjeviču Zaharjevskom, general majoru i šefu tajnog laboratorija koji se bavi razvojem kemijskog naoružanja, koji je dječaku, čiji je otac kao kemičar radio u tom laboratoriju, dao preporuku za stvarni Specijalni fakultet kemijskog inženjerstva, koji je djelovao u sklopu državne sigurnosti i gdje su uglavnom upućivana djeca znanstvenika.
Druga generacija znanstvenika u laboratoriju nije bila ni izbliza tako dobra kao prva: “Ti kicoši nisu bili ništa manje krvožedni od staraca, iako više nisu imali očnjake i kandže: vrsta je degenerirala. Zato su znali širiti glasine, pokrenuti spletke, preuzeti temu, ukrasti ideju, nametnuti se kao koautor, obustaviti financiranje”, kaže Kaljitin na jednome mjestu. Roman na jedan specifičan način propituje etičku odgovornost znanstvenika u današnjem svijetu, odnosno ulazi duboko u njihovu psihopatologiju, gdje sredstva, ma kako monstruozna bila, uključujući i smrtonosne pokuse na ljudima, takozvanim “manekenima”, opravdavaju cilj. Uglavnom se radi o zatvorenicima dovedenim u laboratorij iz zatvora. “Kad su se obavljala ispitivanja na manekenima, ljudskim subjektima, nije vidio proces i dobivao je samo izvješća. Dob. Težinu. Bolest. Reakciju na preparat. Manekeni su ga jako uznemiravali - želio je što dublje prodrijeti u tajnu ljudske smrti.” I Kaljitinu i njegovu mentoru Zaharjevskom nije toliko važno za koga rade, jer je “obojicu privlačilo samo istinsko znanje, neovisno o tome kamo puše ideološki vjetar; samo takvo znanje davalo je trajnu moć”. Kaljitin je slabo poznavao čak i zemljopis svoje države, jer je “desetljeća proveo u kapsuli laboratorija”, njega ništa drugo osim njegove smrtonosne kreacije nije zanimalo. Sličan njima je i njemački kemičar kojega je Zaharjevski doveo kao zarobljenika iz Njemačke, koji je sudjelovao u razvoju Ciklona B. On je za Staljinov režim radio s istim znanstvenim žarom kojim je to radio za Hitlerovu Njemačku. Tu znanstvenu opsjednutost pastor Travniček, jedan od likova iz ovoga romana, naziva “problemom stvaralaštva u ime zla”. U tajnom laboratoriju službe državne sigurnosti, koji je smješten na otoku na kojemu se nekad nalazio manastir, profesor Kaljitin radi na svom “životnom djelu”, smrtonosnom preparatu koji ne ostavlja nikakve tragove iza sebe, kodnog naziva Debitant. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Kaljitin s bočicom Debitanta bježi na zapad, gdje u jednom planinskom selu u Češkoj živi pod lažnim identitetom. Trilerski zaplet romana započinje atentatom na bivšeg operativca KGB-a Virina koji već trideset godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, živi na zapadu. Iako više ne predstavlja nikakvu prijetnju, Virin cijelo vrijeme strahuje za svoj život, jer je režim kojemu je služio iracionalan, koji kao po nekoj inerciji zaostaloj iz prošlih vremena kažnjava izdaju, odnosno “nelojalnost”: “Država je uvijek Kiklop, njezin pogled nije stereoskopičan, već jednodimenzionalan. Ona vidi samo vodeni žig lojalnosti i nelojalnosti”. Virinove crne slutnje se obistinjuju. Na njega je izvršen atentat, otrovan je Debitantom, koji ne ostavlja nikakve tragove, te se čini kako je nastupila prirodna smrt. Međutim, Virin je uspio ostati pri svijesti toliko da kaže očevicima da se radi o atentatu. Zemlja u kojoj se Virin nalazio osniva povjerenstvo koje treba istražiti okolnosti cijelog događaja. U povjerenstvo je uključen i nepoznati stručnjak pod kodnim imenom Baltazar. Ruska tajna služba, uvjerena da se iza tog pseudonima krije Kaljitin, odluči izvršiti atentat na njega. Kao izvršitelji su odabrani operativci tajne službe, potpukovnik Šeršnjev i major Grebenjuk. Od tog trenutka, u brzim trilerskim izmjenama, paralelno pratimo “metu”, Kaljitina, i atentatore koji ulaze u Češku pod lažnim imenima. U svojoj prtljazi Šeršnjev i Grebenjuk nose bočicu Debitanta, zapakiranu kao parfem.
Šeršnjev je iznimno kompleksna ličnost. Njega muči loš odnos sa sinom Maksimom. On ima i jednu mučnu tajnu, kad je naložio mučenje nevinog dječaka u Čečeniji, za kojega nakon toga daje nalog da ga ubiju, jer je dječak mučenjem pretvoren u invalida. On se nada da će njegova tajna ostati skrivena jer su jedini akteri tog događaja, uz njega, ubrzo nakon toga poginuli. Međutim, dječak se pojavljuje u drugom dijelu romana, kao ruka iz groba, potvrđujući tezu pastora Travničeka da “ništa nije skriveno, osim zato da dođe na vidjelo”. Pastor Travniček je također iznimno zanimljiv i kompleksan lik, kojega je češka tajna služba svojevremeno pratila zbog svog hrabrog pastoralnog djelovanja. Nakon što su ga jednom prilikom pokušali otrovati, Travniček je preživio, ali je pretvoren u nakazu jer mu je otrov uništio lice. Pastor je posvećen dosizanju svetosti, opsesivno, poput Kaljitina: “Njega je vodila vlastita čežnja, vlastita volja za svetošću koja nije nalazila izlaz”. Roman “Debitant” na jedan izniman način govori o dvije velike književne teme: o odnosu stvoritelja i njegove kreacije i o mračnoj ljudskoj prirodi. Kaljitin na jednome mjestu u romanu kaže kako on nije proizvodio oružja za ubijanje, nego za strah: “Sviđala mu se jednostavna, no paradoksalna misao da je najbolji otrov - strah. Najbolje je trovanje kad čovjek sam sebe truje. A njegove tvorevine bile su samo prenositelji, širitelji straha. Čak i savršeni Debitant”. U opremi knjige navedena je i jedna rečenica iz The New York Timesa: “Triler natopljen otrovom, koji poput romana Johna Le Carréa fascinira tajnim svjetovima i prirodom zla”. Izvrsna ocjena! Nisam još naišao na nekog pisca koji se kao Lebedev u “Debitantu” toliko približio Johnu Le Carreu i Grahamu Greenu, dvojici velikana špijunskog žanra, ali i svjetske književnosti općenito.
Strahovi su upravo ono što Kremlj želi da osjećamo
Darko Vlahović, Express 24sata, 11. kolovoza 2022.
Osam godina proveo je na geološkim ekspedicijama u Kazahstanu i Sibiru, gdje je naišao i na ostatke logora iz sustava Gulaga, što ga je, između ostalog, potaknulo na pisanje prvog romana
Trenutno nije lako biti Ukrajinac. A nije lako biti ni Rus, osobito ako ste protivnik aktualnog ruskog režima, a za dobar dio svijeta, po etničkoj logici, snosite barem implicitnu odgovornost za brutalnu rusku invaziju na Ukrajinu. Otprilike u takvom položaju nalazi se Sergej Lebedev, jedan od najuglednijih suvremenih ruskih pisaca, koji se u svojim romanima, pišući kroz osobnu i obiteljsku optiku, bavi razotkrivanjem kulture zaborava, falsificiranja prošlosti i propagandnih obmana u suvremenom ruskom društvu - kulturom iracionalne mitologizacije povijesti Rusije i SSSR-a, koja je možda i pridonijela ležernosti s kojom danas Rusi prihvaćaju zločine koji se čine u ime njihovih navodnih nacionalnih interesa. Pisac, pjesnik, esejist i novinar rođen 1981. u Moskvi, Lebedev je po struci zapravo geolog. Osam godina proveo je na geološkim ekspedicijama u Kazahstanu i Sibiru, gdje je naišao i na ostatke logora iz sustava Gulaga, što ga je, između ostalog, potaknulo na pisanje prvog romana. Obiteljska saga “Granica zaborava”, objavljena 2010., postigla je velik uspjeh i kod kritike i kod publike, prevedena je na dvadesetak jezika, The Wall Street Journal proglasio ju je jednom od deset knjiga godine, a autoru je osigurala međunarodnu reputaciju i usporedbe sa Solženjicinom. Lebedev je nakon te knjige napisao još tri romana - “Godina kometa” objavljena je 2014., “Ljudi u kolovozu” 2016., a “Guska Fritz” 2018. godine - kojima je zaokružio svoju obiteljsku tetralogiju, u kojoj se bavio društvenim posljedicama totalitarnog sovjetskog ustroja. Premda u svojim romanima piše o mučnim temama, baveći se poput geologa istraživanjima slojeva zakopane ruske povijesti, Lebedev se koristi izrazito poetskim, atmosferičnim jezikom, evocirajući mjesta, ljude i događaje gotovo kao pjesničke slike. Njegov peti roman, špijunski triler “Debitant”, objavljen 2020., inspiriran je pokušajem trovanja nervnim otrovom novičokom bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u ožujku 2018. u engleskom Salisburyju, za koji su britanske vlasti optužile dvojicu pripadnika ruske obavještajne službe. Lebedev se u “Debitantu” ponovno pozabavio odnosom sovjetske totalitarne prošlosti i politike aktualnog ruskog režima, majstorski balansirajući između umjetnički samosvojne i žanrovske proze, uzimajući najbolje od obje strane, poput svog autorskog prethodnika i uzora Johna le Carrea. Ne treba posebno naglašavati da tim romanom Lebedev nije osobito povećao svoju popularnost u Kremlju, a također ne iznenađuje ni činjenica da trenutno ne živi u svojoj domovini. “Granicu zaborava” i “Debitanta” na hrvatskom je u prijevodu Ive Alebića objavila zaprešićka Fraktura. Sergej Lebedev u rujnu bi trebao gostovati u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti (FSK), a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.
Express: Ako sam dobro shvatio, trenutno živite u Berlinu. Koje su bile vaše prve reakcije kad ste čuli da su ruske snage pokrenule totalnu invaziju na Ukrajinu?
Tuga i ljutnja. Proteklih godina bio sam nekoliko puta u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine. U samom središtu grada nalazi se memorijalni zid, dugačak prolaz prekriven fotografijama ukrajinskih vojnika i vojnikinja poginulih u akciji od 2014. Tisuće fotografija. Zid od lica, uglavnom mladih. Kad staneš tu, kad klekneš pred taj zid, ostaneš bez riječi.
Express: Posjetili ste Zagreb u prosincu 2019. godine, a sada dolazite ponovno, ovaj put na Festival svjetske književnosti. Međutim, dolazite u potpuno drugi svijet, usred globalne krize nakon dvije i pol godine pandemije i šest mjeseci nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Jeste li prije dvije i pol godine uopće mogli i zamisliti što će se sve u međuvremenu dogoditi?
Ne, nisam mogao zamisliti što će se dogoditi, kao što vjerujem da gotovo nitko nije mogao zamisliti ovakvo nešto. Ovo što se događa pokazuje veliku snagu zla - ono nam nameće nevjerojatno, potkopavajući nam sam osjećaj za stvarnost. Mogu samo reći da vjerujem da je i pandemija tu odigrala određenu ulogu. Granice su bile zatvorene, ljudi su bili izolirani i na distanci, posvuda je bila prisutna neka nevidljiva prijetnja - Covid-19 je na neki način pripremio teren za rat, oslabivši povezanost i solidarnost među ljudima. Rusija je već prije rata provela dvije godine izolirana od ostatka svijeta, Željezna zavjesa već je bila podignuta, i to djelomično objašnjava lakoću kojom je rat pokrenut.
Express: Pandemija ipak jenjava. Imamo li u tom smislu razloga za optimizam u bližoj budućnosti?
Nije na ruskom državljaninu da u ovom trenutku govori o optimizmu. Ovu riječ trebalo bi na neko vrijeme izbaciti iz ruskog rječnika.
Express: Nakon četiri vrlo uspješna romana koji se mogu opisati kao društveno-obiteljske kronike odlučili ste napisati žanrovski roman. Jeste li imali neke žanrovske uzore dok ste pisali “Debitanta”?
Tijekom pisanja “Debitanta” imao sam na umu dvije sjajne knjige, premda se nisam služio izravnim referencama. Riječ je o Goetheovu “Faustu” i o “Frankensteinu” Mary Shelley. Ovaj roman o sovjetsko-ruskom programu kemijskog oružja kombinacija je poezije i metafizike s jedne strane i, s druge, mojih istraživačkih uvida u život, psihologiju, intrige i strahove radnika nekadašnjih zatvorenih sovjetskih gradova, istraživačkih laboratorija, KGB-a i današnje ruske službe. Na jednoj razini to je triler, roman o ruskim tajnim operacijama trovanja. Ali istodobno je vjeran najboljim tradicijama žanra špijunskog romana, metafizička priča o duhovima i o reakcijama na njih, priča o sudbini i ambiciji. Kao što je to špijunski roman, “Debitant” je isto tako moderni roman o duhovima, gotička priča. Sovjetska potraga za otrovom kojemu se ne može ući u trag je Frankensteinovo čudovište 20. stoljeća. Od sovjetskih i nacističkih laboratorija, staljinističke represije i ratova u Čečeniji, pokušavam razotkriti povijesne putanje zla koje nas proganja još i danas.
Express: Rođeni ste 1981., dakle dovoljno ste stari da se sjećate SSSR-a. Kakve uspomene imate iz tog najranijeg djetinjstva? Kad ste postali svjesni činjenice da ste se rodili i odrasli u specifičnom društveno-političkom okruženju realnog socijalizma koje će teško ikad više postojati?
U mom djetinjstvu meni najvažnije i najdojmljivije osobe bile su moje dvije bake. Svi drugi, poput moje majke, oca, rodbine, bili su samo obični ljudi kao što sam i ja. Ali bake su bile poput potpornih stupova sovjetskog svemira. Jedna je bila iz plemićke aristokratske obitelji, a druga iz obitelji siromašnog seljaka. Tek im je revolucija 1917. omogućila da se uopće sretnu i da na kraju postanu i rodbina. One su utjelovile teška vremena kroz koja su prošle; Crvenu moć i Bijelu moć koja je poražena. Crvenih ne bi bilo bez Bijelih. U njihovu slučaju, sve skrivene proturječnosti povijesti i društva odrazile su se na osobnoj razini. Osjećao sam dvije različite gravitacije, njih dvije bile su kao dvije suprotstavljene čarobnice, natječući se u šaputanju snažnih čarolija koje su oblikovale moju sudbinu, moju budućnost, moju savjest.
Express: Mnogo prije rata u Ukrajini režim predsjednika Vladimira Putina pokrenuo je reviziju povijesti 20. stoljeća, između ostalog rehabilitirajući Staljina i staljinizam. U svom prvom romanu, “Granica zaborava”, objavljenom 2010., pisali ste o lažima i tajnama o kojima se u Rusiji ne govori. Čini se da je u međuvremenu ta granica zaborava dodatno pomaknuta. Kako danas prosječan Rus gleda na Sovjetski Savez?
Uopće nije važno kakav je prosječan pogled Rusa na Sovjetski Savez. Ono što je važno je da Rusija danas živi kao da se Sovjetski Savez vratio. Možemo raspravljati o tome sviđa li se ljudima trenutno stanje stvari ili ne, ali evidentno je da je potencijal za otpor vrlo nizak. Kao i u SSSR-u, ljudi se radije prilagođavaju kako bi se mogli nositi s tim.
Express: Dugoročno gledano, hoće li se Rusija u potpunosti izolirati od Zapada, kao što je bila izolirana tijekom velikog dijela 20. stoljeća? Možemo li zamisliti Rusiju bez Europe? Rusiju koja živi svoju vlastitu “istinu”, svoj vlastiti povijesni narativ suprotstavljen vladajućem narativu na Zapadu?
SSSR je 70 godina živio bez Europe i ostatka svijeta. Ali SSSR je masovno uvozio tehnologije ključne za postojanje moderne države i planskoga gospodarstva. Iako su nas učili da je sve oko nas sovjetske proizvodnje, bila je to laž. Sovjetski Savez je tijekom Hladnog rata trgovao sa Zapadom, prodajući prirodne resurse u zamjenu za devize. Sad je čak i ovaj “kapital” trgovine i povjerenja nestao. Rusija će živjeti unutar vlastitog povijesnog i političkog balona još barem neko neodređeno vrijeme.
Express: U Rusiji su nakon početka invazije ugušeni i posljednji neovisni mediji. Teško je doći do pravih informacija o stanju u zemlji. Kakva je po vašim saznanjima popularnost ruskog rata u Ukrajini? Zna li ruska javnost što se događa? Podržava li i dalje većina Rusa Vladimira Putina?
Postoje brojne rasprave o pouzdanosti socioloških podataka i rezultata ispitivanja javnog mišljenja. Ali s moje točke gledišta nije toliko važno koliko ljudi iskreno podržavaju Putina, a koliko ih samo glumi podršku. Ključno je da ne postoji opći otpor stanovništva i da ne postoje ni temelji za to. Možemo zbrajati glasove za i protiv, ali to je samo igra. Prvi čečenski rat bio je krajnje nepopularan među stanovništvom, a ekonomska situacija bila je još daleko gora devedesetih, ali je društvo već tad izgubilo sposobnost kontrole vlasti i gotovo ništa nije napravilo kako bi pokušalo spriječiti taj rat i njegovu eskalaciju.
Express: Koliko je za rat u Ukrajini osobno odgovoran Vladimir Putin, a koliko cijela vrhuška ruske politike u posljednjih dvadeset godina? Bi li Rusija s nekim drugim čelnikom na sličan način pokušala obnoviti hegemoniju nad područjem bivšeg Sovjetskog Saveza, kao što to pokušava Putinova Rusija?
Rusija se vratila imperijalnom - ili kolonijalnom - pristupu u unutarnjoj politici mnogo prije dolaska Vladimira Putina na vlast. Bio je to izbor Borisa Jeljcina u prosincu 1994., kad je zapovjedio vojnu kampanju protiv Čečenije, republike na sjevernom Kavkazu koja je de facto proglasila neovisnost od Rusije 1991. Jeljcin je imao priliku pregovarati, ali se odlučio za brutalnost sile, za sredstvo podjarmljivanja. Čečene je pokorila Rusija u 19. stoljeću - krvavo osvajanje trajalo je desetljećima. Pod Staljinovom vladavinom cijeli je čečenski narod bio bez pravne osnove optužen za izdaju i deportiran u Aziju uz velike ljudske gubitke, da bi tek šezdesetih godina Čečeni dobili pravo na povratak. Bio je to čin nevjerojatne okrutnosti, voditi rat protiv nacije koja je već toliko pretrpjela od Rusije. I taj Jeljcinov čin otvorio je vrata za obnovu ruske autoritarne državnosti. Iako mnogi ruski liberali još smatraju Borisa Jeljcina demokratom, mogu ga usporediti samo sa srpskim liderom Slobodanom Miloševićem. Obojica su uzrokovala ogromna razaranja i ostavila otrovne političke posljedice budućim generacijama. Ali da se vratimo na Vladimira Putina – naravno da je on osobno odgovoran. On nikad nije bio talac nacionalnih aspiracija. Naprotiv, on je te aspiracije i poticao, raspirujući mržnju i rušeći civilno društvo, koristeći sve snage propagandnog stroja kako bi uvjerio ljude da Ukrajina ne može sama voditi vlastitu politiku i upravljati vlastitom sudbinom.
Express: Izvana se stječe dojam da ruski narod traži “snažnog” vođu kojeg će podupirati. Prema nekim ispitivanjima javnog mišljenja, Rusima je važnija moć zemlje od životnog standarda. Postoji li mogućnost da Rusija u doglednoj budućnosti uvede liberalnu demokraciju? Jesu li mlađe generacije spremnije na to?
Sam koncept “dogledne budućnosti” danas nije primjenjiv na Rusiju. Kurs koji je zauzeo Putin uopće nema budućnost, to je slobodan pad u mračnu prošlost, ponavljanje zla koja je činilo carstvo. Prije nego što bismo uopće mogli početi govoriti o budućnosti, bilo bi neophodno promisliti same temelje ruskog identiteta, kulture, politike i povijesti. Budućnost se može ostvariti samo ako se preuzme odgovornost prema Ukrajini, a Rusi pobliže razmotre što Rusija zapravo jest – konglomerat desetaka naroda okupljenih imperijalnim osvajanjem, kolonizacijom i rusifikacijom, pod političkim diktatom iz Moskve. Nitko nije spreman na takav izazov, na takvu promjenu svjetonazora, ali to je jedini način da se Rusija pretvori u miroljubivog susjeda.
Express: Pitanje za kraj: dokle je spreman ići Putin? Trebamo li se bojati nuklearnog rata?
Ne smijemo se previše bojati - ono čega se trebamo bojati jest sam strah. Vladimir Putin školovan je za operativca tajne policije, osobu s prilično specifičnim načinom razmišljanja. Mislim da on ne zna ništa o povjerenju i suradnji, o pozitivnim emocijama. Njegovo glavno oružje, njegov glavni instrument je strah, odnosno nesigurnost. I to vrlo dobro prodaje unutar i izvan zemlje, jako je dobar u manipuliranju našim strepnjama. Lako su razumljivi strahovi od nuklearnih bombi, strahovi od porasta cijena, strahovi od globalne gladi. Ali ne treba zaboraviti da su takvi strahovi upravo ono što Kremlj želi da osjećamo.