Daniel Stein, prevoditelj

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: ruski

  • Prijevod: Igor Buljan

  • Broj stranica: 464

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266535-2

  • Naslov izvornika: Даниэль Штайн, переводчик

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 675 g

Jednodušno prihvaćen od publike i kritike diljem svijeta, Daniel Stein, prevoditelj po mnogima je najznačajniji ruski roman našega vremena.

Život je čudo; čudo za koje nam – da bismo ga prepoznali i razumjeli – ponekad treba prevoditelj.

Priča o nevjerojatnom životnom putu poljskog Židova Daniela Steina, koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, temeljena je na stvarnim događajima i puna je čudâ – čuda vjere i čuda ljudskosti.

Jer, i kad izbjegava smaknuća i pridružuje se partizanima, i kad prelazi na katoličanstvo i odlazi u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu – Daniel Stein junak je samo zato što je čovjek: jedinstven i pun proturječja. A upravo tu – u iskazivanju svega što jesmo – do izražaja dolaze mudrost i spisateljsko umijeće Ljudmile Ulicke.

Sastavljajući Steina od sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su ga poznavali, Ulicka istovremeno daje zadivljujući prikaz Europe i Izraela, ali i burne povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve. No baš kao i svi veliki pisci – Ulicka ne čini samo to. Svojim moćnim, izazovnim djelom – svakoj isključivosti i rigidnosti usprkos – ona priča priču o čudu našega života; na sve naše jezike prevodi život sâm.

“Podvig ljubavi i tolerancije.”
Washington Post

“S mnogo topline i inteligencije Daniel Stein, prevoditelj hvata se ukoštac s najvećim izazovima ljudskoga života i najsloženijim pitanjima vjere, a njegova neortodoksna razmišljanja neće se svidjeti svima.”
Publisher's Weekly

“Ulicka činjenice i fikciju sljubljuje u istom komunikacijskom duhu u kojem Daniel Stein strogost Starog zavjeta spaja s nadahnućem Novoga... Ovaj roman dokaz je koliko luda želja za komuniciranjem može biti i kako čudesnom biva kada pisac uspije u svome naumu!”
The Literary Review

“U vrijeme kad je u modi definirati se preko identiteta, roman Ljudmile Ulicke slavi ljepotu hibridnosti.”
The Daily Beast

Autorica romana o Židovu koji je postao katolički svećenik: 'Povratak izvornom kršćanstvu spasio bi crkvu'

Jutarnji list, Adriana Piteša, 13.12.2013.

Ljudmila Ulicka među najčitanijim je i najvažnijim suvremenim ruskim autorima. U Hrvatskoj boravi zbog prijevoda romana “Daniel Stein, prevoditelj” (Fraktura, prijevod Igor Buljan) kojeg je jučer predstavila u Zagrebu, a danas i sutra nastupit će na pulskom Sajmu knjigu. Iznimno hvaljen i doista izniman roman priča je o životu poljskog Židova Daniela Steina koji tijekom Drugog svjetskog rata svoje sunarodnjake spašava radeći kao prevoditelj za Gestapo, da bi nakon rata prešao na katoličanstvo i otišao u Izrael, gdje obnavlja drevnu Jakovljevu crkvu, svojevrsni povratak izvornom kršćanstvu. Junak Ulickina romana zasnovan je na stvarnoj životnoj priči Oswalda Rufeisena, no u knjizi napisanoj kroz stvarne i izmišljene dokumente, sjećanja, pisma to istodobno postaje priča o vjeri, Europi i Izraelu, povijesti odnosa židovstva i Katoličke crkve i zalog za toleranciju. Ljudmila Ulicka rođena je 1943. godine, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu, piše crtice i tekstove za djecu. Priče počinje objavljivati krajem 80-ih. Za svoje romane i zbirke priča osvojila je brojne ugledne nagrade, a “Daniel” je njezin treći prijevod na hrvatski. O njemu smo razgovarali uz prevoditeljsku pomoć Igora Živkovića.

Važnost razgovora

Imali ste priliku upoznati Oswalda Rufeisena. Je li taj susret bio okidač za priču ili su to bile ideje koje je on zastupao?

- I prije tog susreta sam bila čula za njega. U Moskvi je djelovao pravoslavni svećenik Aleksandar Menj, podrijetlom Židov. U to vrijeme nije bilo uobičajeno da Židovi prelaze na kršćanstvo, a kamoli da postanu svećenici. Samim time i otac Aleksandar i otac Daniel bili su posebno istaknuti, a i intenzivno su se dopisivali. Nažalost, ta prepiska nije sačuvana. Dakle, od njega sam čula za čovjeka koji je postao junak moje knjige. Nažalost, otac Aleksandar ubijen je 1990. i kad je tri godine poslije došao Daniel, htjela sam ga upoznati jer sam već znala za njegovu herojsku biografiju. Kod mene je proveo cijeli dan i jako me se dojmio. Fizički je podsjećao na apostole, barem kako ih ja zamišljam: mali, stariji čovjek koji je nosio sandale na bosu nogu... Premda je pripadao redu karmelićana, više me podsjećao na franjevce. Bio je utjelovljenje onoga što nazivamo siromašnim kršćanstvom, a meni se samo takvo kršćanstvo sviđa; raskoš i korupcija odbijaju ljude. On je bio čisti, pravi čovjek. Nakon što smo razgovarali, poželjela sam napisati knjigu o njemu, ali sam osjećala da nemam pravo na to. Negdje u to vrijeme sam dobila ponudu da prevedem knjigu o njemu. Problem je bio taj što sam više prevodila, ta knjiga mi se sve manje sviđala i poslala sam pismo autoru u kojem sam ga zamolila da mi dopusti da napišem komentar uz knjigu. Uvrijedio se i poručio mi: ‘Ako vam se knjiga ne sviđa, napišite svoju’. To sam i učinila.

Kad ste se odlučili za strukturu romana?

- Pa, od našeg susreta do same knjige prošlo je 13 godina. To ne znači da sam samo pisala, nego sam intenzivno istraživala i prikupljala podatke - što je odredilo i formu. U knjizi piše da je rađena prema stvarnim dokumentima, a one koje nisam imala izmislila sam. Danas kad otvorim knjigu, ne znam koji dio je stvaran, a koji izmišljen.

Ne zna ni čitatelj.

- To je najvažnije. Znači da sam uspjela u namjeri.

Osobna kriza

U roman ste ubacili i vlastita pisma u kojima se referirate na proces nastanka romana pa se tako služite rečenicama: ‘uništava me ova knjiga’. Koliko se radilo o naknadnom upisivanju, a koliko ste stvarno sami tražili odgovore na intimna pitanja vjere?

- Moj susret s ocem Danielom poklopio se s razdobljem moje krize kad je riječ o vjeri. Nekoliko sam desetljeća pripadala Crkvi, bila vjernica i to je bio važan dio mog života. U sovjetsko doba to je i bilo potrebno jer mi se činilo da dobivam odgovore na pitanja koja su me mučila. U vrijeme našeg prvog susreta shvatila sam da mi ti odgovori nisu dovoljni i to mi je izazvalo strašnu konfuziju. Taj susret je u tom smislu bio važan jer sam shvatila da je kriza dobra, način našeg rasta. Pokazao mi je primjer hrabrosti i poštenja na kojem sam mu zahvalna. Zapravo, to je bio stvarni poticaj za pisanje.

Junaci u ovoj knjizi različito reagiraju na krize: postaju ateisti ili fanatici, posvećuju se drugim ljudima ili im vjera postaje zamjena za prethodnu opsesiju. U podtekstu vašeg teksta jest ideja da je ideja pomirbe različitih religija, odbacivanje dogmi jedini ispravan put. No, projekt vašeg junaka nije uspio, odnosno trajao je dok je on bio živ. Znači li to i neuspjeh ideje?

- Zanimljivo pitanje jer ocjenjuje uspjeh i neuspjeh s pragmatične točke. U izvjesnom smislu možemo smatrati da je njegova misija propala, s druge strane samo njegovo postojanje daje pravo toj ideji da postoji. Uvjerena sam da bi njegova ideja povratka izvornom kršćanstvu danas bila spasonosna za crkvu; i za katoličanstvo i za pravoslavlje. Kriza koju čovječanstvo prolazi nije samo ekonomska, to je i antropološka kriza koja obuhvaća svu puninu ljudskog postojanja, kriza nastala u doba promjene smisla. Čovječanstvo će ili pronaći model da prijeđe na novi način svijesti ili ćemo propasti, čovjek kao vrsta mogao bi nestati. Ja kao bivša biologinja to dobro osjećam jer sam se bavila nestankom vrsta tijekom evolucije. A ako nestane čovječanstvo, neće biti nikoga da proučava tu sliku svijeta, a ta slika svijeta je prekrasna i trebalo bi je sačuvati.

Tereza - djevojka koja čeka Mesiju - sudeći po pismima u ‘Danielu’, zadavala vam je dosta glavobolje tijekom pisanja... Doista je bila tako?

- Ne, nije ona najbitnija. Njezina priča jest stvarna, a takvih krajnjih primjera religioznih zamračenja ima puno i, nažalost, susrećemo ih kod najvećih vjernika. Kod cijele te grane koja se naziva španjolskom mistikom uvijek sam imala osjećaj da čitam poglavlje iz udžbenika o psihopatologiji.

Skandal zbog stava

Ostavljam si pravo - kao i uvijek - na potpuni neuspjeh. Po svoj prilici to je najveći luksuz koji si autor može priuštiti u doba tržišnih odnosa’, pišete u prvom pismu. Uspjeh knjige bio je velik. Koliko vas je ta činjenica iznenadila?

- Roman je, zapravo, izazvao i dosta žestoku diskusiju, skandal, a kao autorica moram priznati da za uspjeh knjige nema ništa korisnije od dobrog skandala. Ali, izazivanje skandala nije moja namjera. Iznenadilo me to što nisam vjerovala da bi teme kojima se bavim mogle biti zanimljive širem krugu ljudi. Išla sam od pretpostavke da je među vjernicima puno pragmatika koji se ne muče pitanjima. Stoga sam pisala kao da komuniciram s prijateljima za koje vjerujem da dijele slično iskustvo. Uspjeh me, na neki način, natjerao da više cijenim publiku jer sam shvatila da sam podcijenila čitatelje. Istina, knjiga je izazvala nervozu kod dijela Židova koji na mene gledaju kao na kršćansku misionarku, što ja nisam, a još veći otpor su pokazali pravoslavci, ali kad se sve sumira, mislim da je roman izazvao nervozu kod onih koji, kako se to kaže, vole imati ‘istinu u svom džepu’, svojevrsni lakmus papir toga može li čovjek primati neočekivane ideje ili će ih automatski odbaciti. Sve se na kraju svodi na pitanje tolerancije.

Poznata ste kritičarka ruskog društva. Naravno da je situacija kompleksna, ali problema je puno. Koliko je strah prisutan među ljudima?

- Rano sam shvatila da je strah nešto protiv čega se treba boriti. Nedavno je umrla moja prijateljica Natalija Gorbanjevska, jedna od osam ljudi koji su izašli na Crveni trg 1968. protestirajući tako protiv ulaska sovjetske vojske u Prag. Možda bi se u Moskvi tada našlo i osam milijuna ljudi kojima se ulazak u Prag nije sviđao, ali su to prešutjeli. Strah je prirodan osjećaj, vezan je uz očuvanje života i egzistenciju, ali može biti savladan. Nagon za preživljavanje postaje dominantna emocija kod čovjeka koji se boji, gubi se osjećaj samopoštovanja i ostale ljudske kvalitete. Kad sam to spoznala, odlučila sam se osloboditi straha. Dugi niz godina sovjetske vlasti uzgajale su strah u ljudima. Jedan od Staljinovih ciljeva bilo je uzgajanje novog sovjetskog čovjeka, a jedino mu je uspjelo to da ljudi žive u strahu. Današnja vlast prije izaziva gađenje nego strah. No, ja sam osoba koja baš i ne voli vlast i nijedna me ne može zadovoljiti. Shvaćam da mora postojati da bi zemlja funkcionirala, legalist sam, poštujem zakone, plaćam poreze, ali sam kategorički protiv toga da vlast utječe na moj privatni život. Kategorički sam protiv toga da vlast ponižava ljude, pokazujući tako dubinski prezir prema čovjeku. To je naprosto gadljivo. Na kraju krajeva, bez obzira na to što smo na to odavno zaboravili, država je tu da bi servisirala građane, a ne sebe.

Hodorovski se u zatvoru promijenio

Objavili ste knjigu korespondencije s utamničenim ruskim tajkunom Mihailom Hodorkovskim. Jeste li ga upoznali?

- Ne, nisam ali sam mu upoznala roditelje i duboko se nadam da će što prije izaći na slobodu. Ali, upravo se pokreće treći apsurdni postupak, a čak i ako se taj raspadne, bojim se da će nešto naći samo da ga zadrže u zatvoru. Neprestano razmišljam da su njegovi roditelji stari, bolesni i lako se može dogoditi da ga nikada više ne vide. On se u zatvoru drži dlično. Znate, ja sam i prije zatvora znala tko je on jer sam putovala po Rusiji i nailazila na dokaze njegovih dobrotvornih aktivnosti. U zatvoru je postao drugačiji čovjek, snažniji, prosvjetljeniji, hrabriji i vjerujem da bi jednom mogao donijeti veliku korist Rusiji.

 

Ljudmila Ulicka: Mog Daniela zanimalo je u što je vjerovao Isus

Večernji list, Denis Derk, 13.12.2013.

Četiri knjige ruske književnice Ljudmile Ulicke prevedene su na hrvatski. Roman “Daniel Stein, prevoditelj” objavila je Fraktura, a preveo Igor Buljan. To je povod za autoričin posjet Hrvatskoj.

Daniel iz vašeg romana bio je stvarni čovjek?

Stvarni lik je prototip. U mom romanu on je ipak književni lik.

Čime vas je privukao otac Daniel? Židov koji je nosio uniformu Gestapa, a završio kao karmelićanin u Svetoj zemlji?

On bi svakome bio zanimljiv. Imao je herojsku mladost i biografiju po kojoj se mogu snimati akcijski filmovi. Dječak Židov koji radi kao prevoditelj za Gestapo. Osude ga na strijeljanje jer surađuje s partizanima. On bježi, skriva se u samostanu te prolazi proces krštenja. Onda ide u partizane, gdje odbija uzeti oružje u ruke. Partizanska mu karijera počinje osudom na smrt. Kada završava rat, dolazi Crvena armija. Odvode ga do Gestapa gdje je prevodio da im pomogne oko dokumenata. Shvaća da će ga ubiti kada obavi posao pa bježi i od njih. I odlazi u svećenike. Tada u samostanu mogu uzeti jednog čovjeka, a imaju dva kandidata. Jedan je Daniel, drugi Karol Wojtyla.

Sve se zbiva u Poljskoj?

U Krakovu. Nadstojnik samostana uzima Židova jer misli da će se pravi katolik sam probiti. Daniel poslije 1959. odlazi u Izrael. Živi u karmelićanskom samostanu i stvara župu. To je trebala biti župa za židovske kršćane, ali ideja nije uspjela. Želio je obnoviti crkvu koja je postojala poslije Isusove smrti, crkvu prvog biskupa Jeruzalema Jakova. Što je dulje živio u Izraelu, ta mu je ideja bila zanimljivija. Zanimalo ga je u što je vjerovao Isus. Shvaćao je da je Isus bio normalan Židov čija je vjera bila židovska. Cijeli Danielov život bio je povratak iskonskim korijenima kršćanstva, u vrijeme kada se Židovi i kršćani nisu podijelili. Nakon dvije tisuće godina između tih vjera postoji tolika provalija da ju se više ne može svladati. Ali Daniel pokazuje da je to ipak moguće. Bio je svetac, ali svetac 20. stoljeća. Sveci u 20. stoljeću ne izgledaju kao sveci iz 5. stoljeća. A danas sveci hodaju u traperu i ponekad i puše. Mi ih i ne prepoznajemo jer u glavi imamo drukčiju predodžbu. Ovih je dana umrla Natalija Gorbanevskaja. Mislim da je ona slična svecima 20. stoljeća. Teško prepoznajemo svetost u današnjim ljudima.

Izjavljivali ste da vam je otac Daniel pomogao u teškim trenucima?

Susreli smo se samo jednom kod mene u Moskvi. To je bio dug zgusnut dan. Oslobodio me straha od krize. Shvatila sam da je kriza normalno stanje za čovjeka. Preda mnom je sjedio čovjek koji je preživio takve krize u životu da sam shvatila da se nemam čega bojati.

Je li roman o Danielu uzvraćanje duga stvarnom Danielu?

Sve što pišem je odrađivanje životnih zadataka. Ne tražim teme za pisanje, jednostavno znam o čemu treba pisati. Sada pišem novu knjigu. Kada bi me pitali hoću li je napisati, rekla bih da je moram napisati. Ona dolazi iznutra.

Kako ste odlučili slati pisma Hodorkovskom?

Prvi korak je napravio pisac Boris Akunjin. Tada sam puno znala o Hodorkovskom. Sjedio je u zatvoru i država ga je mrzila. Moj zadatak je bio da mu postavim pitanja, a da on odgovori kako bi ljudi shvatili što se s njim dogodilo. Postavljala sam i pitanja koja mu nisu bila ugodna. Kako je to osamdesetih godina postao omladinski rukovodilac u vrijeme kada su ljudi pljuvali na partiju? Rekao je da je pripadao toj državi, da je bio domoljub oduševljen Jeljcinom, što ja nisam bila nikada. U deset godina Hodorkovski je pokazao hrabrost. Nisu ga slomili, a u ruskom zatvoru je to jako teško. Sada pišem knjigu o djedu koji je isto bio zatvaran.

Radili ste u Židovskom muzičkom kazalištu u Moskvi. Jeste li tada počeli pisati?

To je pitanje koje me vodi u slijepu ulicu. Uvijek sam pisala pisma, bilješke, dnevnike. U kazalištu sam čitala gomile loših tekstova i shvatila da mi je jednostavnije napisati nešto nego popravljati tuđe tekstove. Tada sam pisala scenarije za crtiće i scenarije za filmove, no nisam se proslavila. Krajem osamdesetih napisala sam prvu zbirku pripovjedaka. To najviše volim pisati. Kasnije sam prešla na romane, ali to je teško.