Daniel Kovač

Kovačev rad sredinom devedesetih upućuje na izmijenjenu umjetničku, odnosno kiparsku paradigmu. Prije svega na činjenicu da je Nova britanska skulptura, nastala na kritici, korekciji ili dekonstrukciji britanske i američke visokomodernističke skulpture, postala internacionalni stil, odnosno da se nedvosmisleno okrenula s jedne strane problematičnim temama forme, a s druge ideji skulpture kao nestabilnoj povijesnoj konvenciji. Većina se Kovačevih osobitosti stoga može pronaći u utjecaju koje je ova pojava izvršila u većini zemalja neanglofone kulture, i koja se tipično postmodernistički, od slučaja do slučaja, prilagođavala svakoj pojedinoj nacionalnoj tradiciji. U okviru suvremene, a osobito nacionalne skulpture Kovačev je “formalizam” podvojen, heterogen i nerijetko paradoksalan, odnosno upravo onakav kakav u okviru globalne (postmoderne) kulturne dominante može biti. Njegova reafirmacija dobro urađenog, besprijekorno izvedenog objekta odvija se kroz ideju skulpture kao dizajna – što je u domaćoj tradiciji nasljeđe EXAT-a i Novih tendencija – kojoj istodobno pridaje značenjski neprozirne, simboličke naslove, anegdotu ili ironiju – što je dug eklektičnom postmodernizmu koji mu neposredno prethodi.