Dan za danom

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Snježana Božin

  • Broj stranica: 448

  • Godina izdanja: 2007.

  • ISBN: 978-953266024-1

  • Naslov izvornika: Alle Tage

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 550 g

Roman Dan za danom jedan je od najvažnijih književnih događaja posljednjih godina u Njemačkoj. Ovaj složeni, stilski briljantno napisan roman govori o mladiću Abelu Nemi, genijalcu s iznimnim darom za jezike i duboko sakrivenim emocijama, koji se sve više udaljava od realnosti života.
Dan za danom je roman o čovjeku bez domovine koji se nađe u Njemačkoj sam bez igdje ikoga, jer se u svoju neimenovanu ali prepoznatljivu zemlju na Balkanu ne smije vratiti. Tamo bjesni rat, a on je tek tamo, kao potpuno drukčiji, osobito nepoželjan. Abel Nema je jedinstven, on je izvan sistema, bez nade da će biti shvaćen i voljen čak i kada je uronjen među sebi slične - jazz glazbenike, cigansku djecu, studente imigrante i druge od društva odbačene i zanemarene.

Terézia Mora svojim junakom ispisuje veliku posvetu posebnosti i pravu na razliku, a Dan za danom bez sumnje je istinska književna senzacija.

20.9.2007.

Inovativno, suptilno, neobično

Zarez, Maja Hrgović, 20.09.2007.

Knjiga koja zaslužuje da bude pročitana dvaput. Roman o dezerteru, izbjeglici i genijalcu, koji s devetnaest godina, uoči rata, odlazi s Balkana u neimenovani zapadnoeuropski velegrad i ondje, otuđen i tih, pasivno sudjeluje u vlastitoj egzistenciji Katkada se stvari, poput gnoja, zgušnjavaju. Oni pomalo neobični, takozvani svakodnevni i naizgled spori procesi, kojima se približavamo, nazovimo to: životu-sve-dok-ne-umremo, odjednom se ubrzaju i ispadnu iz takta. To se ne može objasniti, kaže dugogodišnja ljubavnica nezaposlenom dimnjačaru na jednom mjestu u romanu Dan za danom, nakon čega se uda za nekoga koga je poznavala tek nekoliko tjedana, a on zapali četiri krovna zabata i jedan kiosk. Citat bi, istodobno smušen i inteligentan, mogao funkcionirati kao dostojan opis proze mađarsko-njemačke spisateljice Terézije More (1971.) koja je ovim romanom 2004. označila preokret u svojoj karijeri (dotad je pisala scenarije i kratke priče i prevodila s mađarskog na njemački) i senzaciju na njemačkoj književnoj sceni. (Dobila je za njega nagrade Kunstpreis Berlin, LiterTourNord, Mara Cassens te nagradu Lajpciškog sajma knjiga za najbolji roman 2005.). Roman neobičnog lika Proza Terézije More zgušnjava se (pretjerano bi bilo reći poput gnoja) na nešto više od 440 uglavnom spektakularno uspjelih stranica oko junaka (ili antijunaka?) Abela Neme, dezertera, izbjeglice i genijalca, koji s devetnaest godina, uoči rata, odlazi s Balkana u neimenovani zapadnoeuropski velegrad i ondje, otuđen i tih, pasivno sudjeluje u vlastitoj egzistenciji, družeći se s ljudima s margine i sudjelujući u događajima koji bi nekoga s tanjim živcima stalno tjerali na ispadanje iz takta. Neobjašnjiv, nedokučiv, čudan, Abel Nema vuče se po svijetu otkrivajući tek rudimente identiteta dok s lakoćom svladava čak deset stranih jezika, odlazi na turneju s jazz-boemima, ljubuje s njihovom muzom i pridruženom članicom Kingom, pohađa pučke kuhinje, pušta na volju pedofilskim nagnućima; a na drugom polu svoga sasvim nekonvencionalna društvenog života upoznaje intelektualku Mercedes, ženi se njome zbog papira i podučava ruskom njezina nadarenog sina Omara iz prvoga od tri neuspjela braka. Dan za danom je roman lika. Roman neobičnog lika. Od svih neobičnih stvari koje se za njega lijepe, najneobičnije su one koje su mu se dogodile u djetinjstvu i koje se, kao i cijela njegova živopisna povijest, otkrivaju u izlomljenim fleševima, izglobljenim strujama svijesti. One se počnu izlijevati nasumično, bez reda, dok sjedi na klupi u parku s beskućnicima ili dok u opskurnom noćnom klubu dočekuje zoru gledajući (bez ikakve emotivne reakcije) parove homoseksualaca kako opće u separeima. Tako je događaj koji ga je obilježio i od kojega je na svoj život počeo gledati kao na puki, bezvrijedan ostatak – njegova maturalna zabava. Umjesto da je provede na pijanki u restoranu s drugim gimnazijalcima, proveo ju je klateći se rodnim mjestom s najboljim prijateljem Ilijom, vjerskim fanatikom. Izjavljuje mu ljubav. Biva odbijen. Razočaranje je golemo. Pokošen, ogorčen, odlučuje napustiti roditeljski dom i poći u potragu za ocem koji ga je napustio, njega i majku, i otisnuo se jednog jutra u svijet, bez najave i pozdrava. Njegova je potraga za ocem puna simbola i bajkovitih koincidencija. Otac je – mađarski Ciganin i svirač balalajke – imao dvanaest ljubavnica prije nego ga je začeo. Abel Nema s majkom posjećuje svih dvanaest žena, koje su u međuvremenu tužno ocvale, no ne uspijevaju ga pronaći ni kod jedne. Tek kad Abel nakon mladenačkog ljubavnog fijaska ode k Bori – prvoj očevoj ljubavi – doznaje da ga je baš ona bila udomila po nestanku. Odluči privremeno udomiti i Abela, no prve noći ga umalo ubije, zaboravivši ugasiti plin. Nakon što je jedva preživio trodnevnu komu, u bolnici otkriva kako ga je tragedija promijenila na nekoliko razina: izgubio je osjetilo okusa a stekao zapanjujuću sposobnost učenja jezika. Tu moć iskoristi na najbolji način kad mu u novoj domovini majčin poznanik Tibor prokrči put do akademskog obrazovanja, stipendije i doktorata iz komparativne lingvistike. Nepotrebno otkrivanje Negdje pred kraj turbulentne moderne epopeje - koja se usprkos retardirajućoj sintaktičkoj iscjepkanosti čita brzo (čak halapljivo) – Abel ustvrđuje da ga iznadprosječno prate sreća i/ili nesreća i pita se: “Može li se jednom čovjeku toliko toga dogoditi? Pa makar u deset godina? Nekim ljudima ne događa se ništa. Nekima je cilj upravo to”. Zanimljivo, u obilju događaja koji se opisuju u romanu, Abel Nema je uglavnom tek pasivan sudionik – a čak i onda kad nešto odluči, kad napravi iskorak prema rezolutnoj akciji, ne zna se što je ishodište tome iskoraku, koja mu je motivacija, ni što se zbiva u glavi junaka. Posvemašnji izostanak Abelove introspekcije, dakle činjenica da je čitatelju u ovome romanu lika, kakvim smo ga odredili, uskraćen sam lik, njegova srž i bit, nije nešto što iritira. Naprotiv, roman lika funkcionira i bez junaka samoga, moglo bi se reći. Iako bi njegova začudna sklonost verbalnom (i po svemu sudeći emotivnom ) sustezanju ispočetka mogla smetati, brzo se navikne na nju – toliko da, kad se Abel na kraju romana pod utjecajem psihodelične droge razbrblja o sebi i u deliriju otkrije sve nepoznanice, sve što ga je u prve tri četvrtine romana činilo zavodljivo smušenim, duboko tajanstvenim, šarmantnim likom – da čitatelj to očitovanje doživi kao razočaravajući višak, nepotrebno otkrivanje. Otkrivanje se odvija na čak šezdeset umarajućih stranica, na kojima se proteže Abelov obračun s njima, ponovni susret s osobama koje su ga, izravno ili posredno, traumatizirale. U nadrealnom putovanju samim sobom, protagonist susreće odbjeglog oca, sve njegove ljubavnice, majku koju je ostavio u ratom pogođenoj zemlji i koju nije vidio cijelo desetljeće, pokojnu baku koja je nezajažljivom strašću, iz petnih žila proklinjala muškarce (neka mu oči, neka mu srce), Iliju kojega je, ispostavilo se, jedinoga zaista volio. Terézia Mora je s tih šezdeset stranica pokvarila stvar. Narušila je dinamiku teksta, koji se dotad zahuktavao kroz brzo smjenjivanje pomno odmjerenih fragmenata Abelova života. Bilo bi bolje da se, kao njezin junak ispočetka, čuvala izdašnog verbaliziranja i da je svladala poriv da objasni. Ono što ovaj roman čini više nego vrijednim čitanja, svih su superlativa vrijedne autoričine suptilne a efektne stilske inovacije. Uzmimo za primjer ovaj odlomak, nasumično odabran a ilustrativan: “Idućem je jednostavno bilo dosadno, čovjek mojih godina, izgriženi, mali brčići, vozikao se naokolo samo kako bi ga mogao pokupiti. Govorio je jedva razumljivim dijalektom, osim toga jedan drugome nisu imali mnogo reći. Idući put naletio je na taksisticu, okruglu, plavokosu ženu koja ga je nakon završetka smjene odvezla sa sobom izvan grada, radije živim na selu. A vi? Odakle dolazite? Ne, mislim, prije toga. Uopće nemate akcent”. Jedinstven stil Ovakve nagle i iznenađujuće promjene pripovjedačkih perspektiva unutar jednog odlomka ili unutar iste rečenice, od početka kazuju da je posrijedi proza koja se ne čita s pola mozga. Treba biti koncentriran, osobito na početku, da se glas poveže s pripovjedačem, fokalizatorom, likom. Ispočetka, čitanje je kao dešifriranje: skokovi iz nenametljivog, sveznajućeg trećeg lica u (ponegdje) agresivno prvo lice jednine, zbunjuju čitatelja. Perspektive se udvajaju, ne zna se tko govori, što je pokrenulo asocijativni niz, što je čemu prethodilo, što je čemu posljedica. Kaos je sveprožimajući na prvih desetak stranica, ali onda, vrlo brzo, sve sjedne na svoje mjesto i čitanje postane uživanje. Uživanje je tim veće što je vidljivo da je i autorica uživala pišući ovaj roman, suvereno gradeći pipave poetske odlomke i akcijom nabijene dijelove, prožimajući sve jedinstvenim metaforama i zabavnim poredbama. Terézia Mora je od postmodernizma, koji dopušta sve, uzela samo najbolje. Ako nam je stalo do paralela, mogli bismo ih povlačiti od ovoga romana prema Hamsunu, Hrabalu, Beckettu, Sartreu, možda i prema Houellebecqu i Toni Morrison... Ustvari su njegov jezik i stil jedinstveni. Dok Abelova pojava zrači sustegnutošću i mračnjaštvom, galerija sporednih likova daje romanu prozračnost. Baka-mrgud, prolupala majka koja pati za putovanjima i muzejima, manično depresivna brkata pijandura Kinga, histerično blagoglagoljivi siromašni student i religiozni imigrant Konstantin, zlostavljani Rom pubertetlija i delikvent Danko, Abelov čudesno inteligentni posinak, jednooki mulat Omar, drogama sklon sveučilišni profesor... Svi su ti likovi stripovski grubo ocrtani, okarakterizirani kroz nekoliko prevladavajućih, blago grotesknih osobina; neponovljivi u svojoj bizarnosti, oni su karikature koje volimo. “Reci mi što čitaš i reći ću ti tko si, to stoji. Ali, bolje bih te upoznao da mi kažeš što si pročitao dvaput”, rekao je jednom nobelovac François Mauriac. Dan za danom je knjiga koja zaslužuje da bude pročitana dvaput i da, kao pravi klasik, oblikuje intimni krajobraz modernog čitatelja. Maja Hrgović

5.5.2008.

Potraga za sugovornikom

Javno.info, 05.05.2008.

Priča o senzibilnom imigrantu poligloti koji pored silnih jezika ne uspijeva uspostaviti komunikaciju ni sa kime. Uzaludna potraga za sugovornikom Priča o senzibilnom imigrantu poligloti koji pored silnih jezika ne uspijeva uspostaviti komunikaciju ni sa kime, bolno je tragična, ali i prelijepo ispričana Nakon što je knjiga Dan za danom izašla prije par godina u Njemačkoj, podigla je veliku prašinu i postala jedan od važnijih datuma u suvremenoj njemačkoj književnosti. Nakon malog zaostatka, zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura, dobili smo i hrvatski prijevod knjige koja bi i ovdje trebala potaknuti određene rasprave. Osim što se radi o stilski savršenom tekstu visoke estetske vrijednosti, roman je uzburkao njemačko društvo jer govori o jednoj temi koja je za njih bolna već desetljećima – o imigrantima s Balkana i njihovoj nemogućnosti da se infiltriraju u novu zajednicu. Godine sustavnog uvođenja jeftine radne snage koju je zahtijevala sve razvijenija njemačka industrija, stavile su Njemačku pred mnogobrojne probleme koje ona nastoji gurnuti pod tepih. Kako čitatelji ne bi nakon ovog uvoda dobili krivi dojam, Dan za danom je priča o jednom čovjeku, Abelu Nemi, lišenom bilo kakvog prostorno – povijesnog konteksta. Samo se implicitno spominje kako je glavni lik stanovnik u velikom i stranom gradu B. (Berlin?), inače porijeklom iz jedne balkanske države koja se raspada u vatri i krvi (Jugoslavija?) i u koju se ne može vratiti. Terezia Mora (rođ. 1971.g., u Mađarskoj, živi u Berlinu) stavila je u središte zbivanja rasutu svijest jednog neprilagođenog imigranta koji vodi čudan oblik pasivne bitke kako bi se izborio za svoje postojanje – on formalno ne postoji jer nema papire, niti postoji za druge oko sebe jer nema karakter. Abel Nema je mlad, ali privlačan student. Nakon jedne traume, razvija nevjerojatnu sposobnost učenja stranih jezika. Iako mu prilaze brojni ljudi, zadivljeni njegovom dobrotom, darom za jezike i privlačnim izgledom; on ne uspostavlja kontakt s njima jer je poput nedefinirane amebe u stranom okolišu – deset jezika je naučio bez strasti ili smisla, upražnjavajući neku neodređenu potrebu, nema mišljenje, stav prema događajima ili osobama, nema nikakve namjere niti volje za promjenom («Što je granica? Upitao je Konstantin. Zvjezdano nebo? Pitam se što mu to koristi kada ionako ni sa kim ne razgovara.»). Abel Nema je samo atom koji se sudara s drugim osobama i nastavlja svoju putanju nepromijenjen, djelujući po principu reakcije mjesto akcije. Na svojom besciljnom putu stranim gradom, susreće uglavnom sebi slične, neprilagođene – strane studente u prljavim prenapučenim stanovima, romsku djecu s ulice, otkačene jazz glazbenike i vlasnike sumnjivih noćnih klubova. Jedini njegov pokušaj prilagođavanja (iniciran opet s druge strane) jest brak s rastavljenom majkom jednog dječaka (ona ga je zaprosila), koji vrlo brzo okončava razvodom. Ali, time je barem dobio papire i dozvolu da produži svoju agoniju od postojanja u stranom društvu kojeg Abel zanima tek kao životinja za promatranje (vrše pokuse i promatranja njegovog mozga, tj. centra za govor i učenje jezika). Ono što je neodoljivo u romanu Dan za danom, jest savršena tehnika kojom je napisan. Iako tekst ima brojne zamke u vidu lomljena strukture i prebacivanja pripovijedanja s prvog na treće lice, njegova neodoljivost nas tjera da se potrudimo, a da pritom u užitku i zaboravimo na trud koji smo morali uložiti. Asocijacije kojima se autorica služi su genijalne (samo na početku nejasne, jer se ubrzo razrješuju savršenim raspletom), poredbe su originalne i dojmljive («Što si ti, sjemeništarac? Samo šuti i gleda. Kakave oči! Nebo pred oluju. Ili poznaješ nekoga tko trguje ljubičastim lećama»). Iz rečenice u rečenicu, čitatelj je zapanjen slikama i obratima koji ga cijelo vrijeme drže na povišenom stupnju pažnje, ali i osjećajnosti. Terezia Mora će vas iza svake točke i zareza izbacivati iz kolotečine na koju ste inače prilikom čitanja navikli. S jedne strane ovo je otvaranje jedne bolne teme, s druge strane je i veličanstven hvalospjev bogatstvu jezika i njegovim mogućnostima.

5.6.2008.

Autorova web stranica

www.tereziamora.de