Cvjetanje mase

Special cijena 159,71 kn Redovna cijena 177,45 kn
  • Broj stranica: 244

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266168-2

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 395 g

Cvjetanje mase, nova knjiga političkih eseja Mirka Kovača, i danas, dvadeset godina nakon što su prvi tekstovi objavljeni, jednako bolno i jasno pokazuje kako je opasno bilo i ostalo balkansko političko ludilo. U svojim itekako aktualnim tekstovima Kovač razotkriva i bez milosti analizira političare, njihove poteze te, naravno, kulturnu bratiju koja se priklanja vlastodršcima. Sva razvratnost, moralna izopačenost i svakovrsna besprizornost političara i njihovih trabanata u Cvjetanju mase prikazane su toliko jasno i precizno da ne čudi što novine Feral tribune, u kojima je većina tekstova iz ove knjige objavljena, više ne izlaze. U Cvjetanju mase Kovač još jednom pokazuje koliko je nevjerojatno dubok bunar društvenih opačina. Veliko je pitanje možemo li se iz njega izvući.

2.5.2011.

Biopsija podaništva

Novosti, Saša Ćirić, 30.04.2011.

Tekstovi u knjizi “Cvjetanje mase”, podnaslovom određeni kao “politički eseji”, čine 14. knjigu “Djela Mirka Kovača” koje objavljuje IK Fraktura. U ovom impozantnom opusu dominiraju romani, a prate ih po jedna knjiga izabranih drama, pripovedaka, epistolarne prepiske koju je s Filipom Davidom Mirko Kovač vodio od 1992. do 1995, knjiga eseja o piscima i prijateljima u književnosti (“Pisanje ili nostalgija”) te knjiga “polemika” “Elita gora od rulje”. Većina “političkih eseja” objavljena je u “Feral Tribuneu”; znatno manje u drugim domaćim listovima (kraj 80-ih i početkom rata). U knjigu su uvrštena i dva Kovačeva politička portreta Slobodana Miloševića, objavljena u “La Libérationu” i “Die Tageszeitungu”. Protiv struje “Cvjetanje mase” je nastavak, ili pre komplementarna dopuna knjizi “Elita gora od rulje”. Dok se u prvoj Kovač bavio odgovornošću pisaca i intelektualaca za služenje ili podložnost pogubnim mitemama i ideologijama, tekstovi “Cvjetanja mase” mahom su posvećeni izvršiocima nacionalnih projekata, političarima, ali i podanicima, rečju erotskoj psihopatologiji odnosa vođa i mase. Slučajno ili ne, članci većinom datiraju iz 1998. i 1999, a ima ih napisanih tokom i nakon rata te posle 2000. i demokratskih promena u Hrvatskoj i Srbiji. Tekstovi su prožeti atmosferom vremena u kome su nastali: anticipativnom strepnjom kraja 80-ih, kada se sluti nastupajuće veliko zlo, polemikom s obe sredine pisanom u hrvatskoj “emigraciji” tokom 90-ih i rekapitulativnom sintezom uvida o “blizanačkim ideologijama” srpske i hrvatske sredine. Uloga vođa u političkim procesima je vidljiva i presudna, utoliko su oni neizostavni kao predmet analize ovih političkih eseja. Kovač profiliše karaktere Miloševića i Tuđmana, strukturira im biografije, svodi učinak vladanja. Ipak, crvenu nit knjige čini bavljenje mentalitetom podaničke većine, čija su iracionalnost i moralno maloletstvo poslužile kao zlatna podloga velikodržavnih projekata i etničkih čišćenja sprovedenih tokom unutarjugoslovenskih ratova 90-ih. Mirko Kovač veruje u kolektivnu moralnu odgovornost koju članovi društva imaju za svoje režime koji su ih odveli u rat i skrivili zločine, ali i za nedemokratski poredak u kome su godinama živeli. Između nacizma i komunizma Kovač ne stavlja znak jednakosti, ali podseća na milionske žrtve u komunizmu, na nasilan dolazak na vlast i represivan način vladanja pristalica ove ideologije. Nacizam je apsolutno zlo, dok se sa komunizmom nekako živelo, posebno izvan gvozdene zavese, iako pokorno i u deficitu sloboda. Srpsko-hrvatska autopsija S današnjom distancom, mnogi uvidi političkih eseja Mirka Kovača deluju poznato i apsolvirano, kao što povodi za njihovo pisanje nisu više aktuelni a dvojica nacionalnih vođa predati su povesti htonskog sveta. Smisao publikovanja Kovačevih političkih eseja ne bi bio u tome da dokumentuju analitičku pronicljivost ili doslednost, niti da potvrde autorsku širinu jednog renomiranog pisca i podsete na njegov istup u doba vladavine hulja i palanačkih diktatora. Na neki način, ovi eseji predstavljaju deo autobiografije pisca koji je srpski zamenio hrvatskim miljeom, nikad se zapravo ne odvojivši od prijatelja i (zlo)duha sredine u kojoj je proveo veliki deo života. Ne čudi otuda da je najveći broj tekstova napisan na “srpske teme” i da je u njihovo pisanje involviran veći stepen polemičke vatre i borbenog duha, koji se ponegde ne libi da upotrebi pogrdnu invektivu i jaku osudu. Delom je tako zbog dobrog poznavanja prilika i aktera, a delom zato što je stepen intelektualnog posrtanja i razaračke strasti bio veći i masovniji u sredini iz koje se izbeglo. Naravno, zvanične institucije i mediji u Srbiji nisu ostali dužni piscu čija su dela okićena značajnim nagradama srpske književnosti. Za razliku od Andrića čiji se nacionalni identitet, književni jezik i pripadnost, testamentarna volja i autorska prava svako malo preispituju, ističući ekavicu njegova pisma i njegovu vezanost uz Beograd, retko ko se u Srbiji trsi da pomene, kamoli da svojata autora koji se drznuo na radikalan raskid sa sredinom koja je regresirala u agresiju i samoizolaciju. Iako se knjiga “Cvjetanje mase” završava pesimistično, nekrologom “Feral Tribuneu”, jedna dimenzija ovih eseja nadilazi turoban duh predočenog vremena. Ukrštaj ličnih sećanja i biranih citata, života i literature, proizveo je jedan sentimentalan otklon i prizvao “bolju prošlost” kao potvrdu da je moguća, uprkos stvarnosti nacionalizma i tržišne pohlepe.

5.6.2011.

Hrvatskom vladaju antievropejci

Novosti, Dragan Grozdanić,02.06.2011.

Mirko Kovač, književnik čija su djela trajno upisana u cijeli južnoslavenski prostor, scenarist, dramski pisac i dobitnik brojnih književnih nagrada, prisjeća se za “Novosti” svojih početaka, analizira aktualne društvene fenomene i najavljuje novu knjigu memoarskih zapisa “Vrijeme koje se udaljava”. Zavičajem ste vezani uz Bosnu i Hercegovinu, stvarali ste u Beogradu i Zagrebu, posljednja dva desetljeća živite u Istri. Jeste li nostalgični za nekim prošlim vremenima u bilo kojem smislu? - Stalno sam se opirao tome da je, primjerice, moj roman “Grad u zrcalu” nostalgična knjiga. Bojeći se tog termina koji je nekako na udaru kao reakcionaran, tražio sam lakše pojmove, poput sjete ili melankolije. Međutim, kad god želimo očuvati nešto što se mijenja i vraćati se izvornom značenju, ne možemo to izvesti bez nostalgije. Nikad ne razmišljam o nečemu što je prošlo s nekim uzdahom, znao sam da će proći, ali neki miris, neka riječ, neka fotografija, vrate mi sliku koja nužno potakne nostalgiju. Skloniji sam ironiji i samoironiji, možda me to spašava od nekih teških nostalgija koje mogu biti itekako bolne. Beograd kakav je bio U Beogradu ste se ostvarili kao pisac već prvim romanom “Gubilište”, nakon kojeg je na vas pokrenuta hajka radi “crne slike društva” koju ste tematizirali. Što vam danas predstavlja grad o kojem pišete u romanu “Kristalne rešetke”, opisujući ga onakvim kakav više ne postoji? - Grad iz “Kristalnih rešetki” je Beograd kakav je nekad bio. Prisjećam ga se i u svojoj novoj memoarskoj knjizi na kojoj upravo radim. Uvijek smo isticali da pripadamo “beogradskoj školi”. Naša grupa, koju su početkom šezdesetih činili Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić i Miro Glavurtić, ispočetka nije bila grupa u ideološkom nego u literarnom smislu: čitali smo jedni drugima svoje nove radove, diskutirali o literaturi, književnost je bila naša opsesija. I mene je kasnije iznenadilo da sam uzeo u ruke “političko pero”, kako bi to rekao Thomas Mann, i kasnih osamdesetih pisao političke tekstove, ali to mi se činilo nužnim. Nema dvojbe da me je Beograd oblikovao kao pisca, iako sam se paralelno počeo baviti filmom i kazalištem; filmom uglavnom u Zagrebu, tako da sam u poduljim razdobljima živio u tom gradu. U ovom trenutku nemam neku želju ili potrebu otići u Beograd, gdje nisam bio dvadeset godina, što ne znači da imam bilo kakvu odbojnost. Uskoro ću na poziv izdavača, B92, promovirati svoje knjige u Beogradu. Koji su motivi vaše nove knjige? - Čini mi se da s memoarskom knjigom “Vrijeme koje se udaljava” svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoare, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati. Što vam je draže pisati, romane ili političke eseje? - Roman mi je na prvom mjestu, ali su i ostali rodovi privlačni. S najvećim sam užitkom pisao tekstove za “Feral”, nisu bili samo politički nego i eseji o književnosti. Pisao sam ih tako da ih mogu jednog dana provjeriti i uvrstiti u knjigu. To sam i učinio. Von Trier i Kusturica Potpisujete scenarije za neke od najpoznatijih filmova jugoslavenske kinematografije: “Male vojnike”, “Lisice”, “Okupaciju u 26 slika”, “Pad Italije”. Koliko vam je taj zanat koristio u bavljenju literaturom? - Danilo Kiš postavio je jednu zgodnu tezu da je opasno pisati roman za romanom; govorio je o tzv. psihološkim pauzama, za koje sam se osobno uvjerio da su nužne. Svatko je od nas to prakticirao, ne kao neko pravilo ili kanon, nego su naprosto i prilike diktirale taj ritam. Kiš je bio lektor u Francuskoj, ja sam zaplovio u filmske vode, David se bavio dramaturgijom na televiziji i filmu, i Pekić se motao oko filma, ali njegova je prednost bila što je mogao dnevno napisati i po dvadesetak stranica, a mi ostali cijedili smo kap po kap. Rad na filmu jako mi je koristio, upoznao sam veliki broj ljudi, priča, sudbina, stalno sam bio u pokretu. Čak sam i svoje prijatelje uvlačio u filmske posliće: na špici filma “Okupacija u 26 slika” stoje imena Kiša i Davida kao suradnika na scenariju. Koji vam je film osobno najdraži? - Prije svega “Mali vojnici” redatelja Bate Čengića, bio je to moj prvi scenarij. Taj je film ušao u izbor za Zlatnu palmu u Cannesu, govorilo se da će nagradu dijeliti s mađarskim redateljem Miklósem Jancsóm, ali tada su se dogodile studentske demonstracije i Cannes je rasturen kao buržujska institucija. Taj je film bio neka vrsta uvoda u tzv. crni val. Drage su mi i “Lisice” Krste Papića. Sa Zafranovićem sam radio više filmova, oni su bili ili hvaljeni ili kuđeni. Pratite li danas festival u Cannesu? Kako komentirate frku što se digla oko Larsa von Triera, koji je nespretno izjavio kako je “uistinu želio biti Židov”, no otkrio je da je “nacist”, nakon čega se ispričao, ali je ipak udaljen s festivala? - Pratim Cannes, koji puno znači malim i nepoznatim kinematografijama. Von Trier je veliki redatelj, njegov film “Evropa” je snažno djelo, a “Lomeći valove” bio je kultni film devedesetih. On nema potrebe za vanjskim i glupim efektima dok god dobro radi. Ne razumijem kako je mogao reći nešto tako banalno, nedostojno njegova talenta. Isto tako, ne razumijem da mu brane prilaz u dvoranu u kojoj mirno sjedi Emir Kusturica, obožavatelj srpskih ratnih zločinaca. Nemam osjećaj pripadnosti Nakon dramatičnih promjena devedesetih, čini se da nove generacije pisaca nerijetko, više no ikad, tragaju i tematiziraju neke izgubljene identitete. Moramo li biti doista ono što nam je rođenjem određeno, moramo li se pokoriti tako stečenom identitetu ili se možemo pobuniti, odbaciti ga i pronaći neko drugo sklonište? - Mislim da potraga za identitetom ne mora biti ništa loše. Osobno nemam nikakav osjećaj pripadnosti: zajednici, društvu, naciji, vjeri. Usamljen sam u svim tim skupinama, što je možda moj nedostatak. Ali imam osjećaj pripadnosti prijateljima, drugarima, onima koje volim. Tu sam iskren i odan. Sve se može izabrati, nacija, jezik, ljubav. Samo oprez: ne čini to u pogrešnom trenutku ili iz nekog interesa! Opet, bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju. Bolji su oni koji se odriču svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja već. Rodoljublje je često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla. Kako vidite Hrvatsku danas i kakav je vaš stav o njezinu ulasku u Europsku uniju? - Kako Hrvatska više nazaduje, tako je, čini se, bliže Evropi. Zemlja koja hoće u EU poziva se na Tuđmanovu ostavštinu, a to znači uskogrudni nacionalizam, korupciju, laž, pljačku, genocidne nakane. O tome govori ministar unutarnjih poslova na mjestu gdje bi trebalo iskazati neku sućut, obećava javnosti, obećava Evropi Tuđmanovu Hrvatsku. Zamislite tu viziju! Uopće, povratak nečemu je nemoć, a povratak onom najgorem čista je bijeda. To znači vraćanje zločinima, progonima, brojenjima krvnih zrnaca, izolaciji. Tragično je vraćati se čak i dobrim doktrinama. Rado bih glasao protiv ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, ali to bi značilo ići na ruku vladajućima koji su antievropejci, koji sve to čine samo radi toga da bi dobili poene za ostanak na vlasti. Sve je tu neiskreno. Sjetimo se kako je Sanader jednom rukom vukao voljenu Hrvatsku u Evropu, a drugom je pljačkao. Ako Hrvatska s ovom vladom uđe u EU, ona će tamo biti simpatizer i navijač desnice, a to je jadna uloga. Na kulturnom i ekonomskom planu, ona neće značiti ništa. Bit će kao i s NATO paktom: možeš ponuditi bataljun vojnika koji će ratovati u nekim zemljama protiv kojih, u principu, ne bi trebalo ništa imati. Ne vidim što Hrvatska uopće ima protiv Libije. Tamo rade naši ljudi i prehranjuju svoje obitelji. Hrvatska je takoreći do jučer bila rušena, a sada je kao članica NATO pakta suglasna s rušenjem Libije. Ne vjerujem da moćnici tjeraju Gadafija zbog njegova načina odijevanja. Da se razumijemo, meni nije simpatičan Gadafi, ali neka njegov narod odluči. Očito radimo za račun svjetskog kapitala, od kojega nećemo imati ništa osim visokih kamata na kredite. Najgora je šutnja Poznata je vaša odbojnost prema masi, gomili u kojoj “nitko ne vidi dalje od zatiljka onoga ispred sebe”. Mislite li i danas isto? Evo, u martovskim prosvjedima protiv Vlade sudjelovala je ta gomila, od lijevih do desnih, od anarhista do demokršćana? - I od najgorih, neartikuliranih prosvjeda gora je šutnja, trpljenje, poslušnost. Prosvjedi su dobri čak i kad propadnu. Sudjelovao sam na mnogim beogradskim demonstracijama protiv Miloševićeva režima. Govorio sam više puta pred masom, bio sam na govornicama s ljudima kojima orah iz ruke ne bih uzeo, ali govorio sam svoje stvari, ono što mislim. Moram reći da imam strah od mase, dovoljna je iskrica da počne nasilje. Teško je prosvjede usmjeriti. Ali, ako se čuje nekoliko dobrih, pametnih glasova, onda su uspjeli. Ljudi će se hvatati za te riječi, to je način da razluče dobro od lošeg. Ako neka budala počne lupetati, raja to brzo skuži. Koja je razlika između demonstracija protiv Miloševića iz devedesetih i nedavnih u Zagrebu? Na beogradskim prosvjedima sve ono intelektualno što vrijedi, što je pošteno i pametno, bilo je na ulicama. Na zagrebačkim protestima nisam vidio poznate javne intelektualce, možda njih sedmero-osmero, ali to je malo. Čini mi se da javni intelektualci, mjerodavni da stvari definiraju, nekako izumiru. Izgubili su se ili priklonili gazdama, otišli u prošlost, našli utočište u crkvi, utopili se u politici. Ili možda griješim. Ne slažem se da su sve stranke iste, to prije što to lansira vladajuća stranka, ali ne znači da ću osuditi svrhu demonstracija u cjelini. Nedavno preminuli pisac Ernesto Sabato napisao je da živimo u vrijeme u kojem se budućnost čini uništenom. Mogu li nove generacije nanovo urediti svijet, u kojem umjesto našeg izvornog ja oponašamo svijet strojeva i tehnološkog razvoja, a tjeskoba je dosegla krajnju vrijednost? - Sve što Sabato kaže, potpisujem. Budućnost je uništena ako je ne vidiš, ako na nju ne misliš, ma koliko ona bila metafizička činjenica, dakle nešto nepredvidivo. Tjeskoba je težak osjećaj, ali pisac mora znati crpiti iz tjeskobe. Pa i Sabato je tako nastao, tražeći kroz pisanje izlaz iz tjeskobnosti. Uvjeren sam da je nužno da nove generacije preispitaju svijet kakav im ostavljamo, da ga mijenjaju i prilagode, po cijenu stalnih protesta i revolucija. Kako gledate na ponovni dolazak pape u Hrvatsku? Bi li se aktualna vlast trebala uhvatiti ukoštac sa svojim grijesima i vjeru prakticirati kao intimu, a ne kao paradu? – Ovaj je papa hadezeovac, izvali neku glupost, a poslije to demantira. Kao što je hadezeovski i hrvatski katolički kler, koji nije žalio sredstva svog siromašnog puka da bi papa nekim svojim autoritetom, ako ga uopće ima, pomogao stranci u krizi. Prethodni papa imao je neku karizmu, pisao sam o njemu, nazvao sam ga kolegom piscem, iako su meni svi pape isti, u istim kostimima, s istom retorikom. Wojtyla je barem, tako vele njegovi biografi, bio jebač, švaler, glumio je u nekim amaterskim kazališnim trupama, pisao pjesme, recitirao i, što je za mene bitno, bio je, kažu, odličan vratar, koji bi danas umjesto Van der Sara mogao stati na gol Manchester Uniteda. Uza sve, nosio je i neku dramatičnost, ja sam se uvijek bojao da će na javnoj sceni zaspati. Volio sam kako se na aerodromima klanja i ljubi zemlju. Ali, ako papa nešto znači vjernicima, to vlast ne bi smjela zlorabiti u političke svrhe. Ostavite papu vjernicima, to prije što je neukusno gledati kako se bivši komunisti križaju i plaze pred njim. Oni uvijek moraju nekome ljubiti ruku.

13.9.2011.

KRITIKA 126: Mirko Kovač

Booksa, Irena Javorski, 12.09.2011.

Kao što piše u samom podnaslovu, tekstovi Mirka Kovača sabrani u knjizi Cvjetanje mase (Fraktura, 2010.), predstavljaju zbirku političkih eseja. Oni su nastajali u periodu od dvadeset godina (najraniji esej datira iz 1989. godine, a najkasniji iz 2009. godine). Objavljivani su u splitskom Feral Tibuneu, čiji je Kovač u jednom trenutku bio stalni saradnik, pored nekoliko tekstova koji su se našli na stranicama zagrebačkog Zareza, beogradskog Danasa i Vremena, nemačkog lista Die Tageszeitung, kao i francuskog Libération. Okupljeni oko jedne centralne teme – prirode pogubne politike nacionalizama post-komunističkog razdoblja koji su determinisali i po svemu sudeći nastavili da determinišu političku stvarnost društava zapadnog Balkana – Kovačevi tekstovi u Cvjetanju mase predstavljaju eseje u klasičnom smislu te reči, gde je logičko pretresanje određenog pitanja i njegovo dokazivanje uvek praćeno autorovim ličnim iskustvom. Naslov knjige asocira na pojavu 'cvetanja mora' kada usled bujanja morske flore delovi mora postaju smrdljive žabokrečine. U ovoj knjizi proslavljeni pisac i scenarista podjednako se bavi dvema sredinama – hrvatskom i srpskom – u čijim centrima je jedan dobar deo svog života aktivno učestvovao u kulturi, sa povremenim osvrtima na ostatak regiona (Crnu Goru, Kosovo, Bosnu, Makedoniju... ). Analizirajući aktuelna zbivanja i fenomene na političkoj sceni nekada zajedničke države – bilo da je reč o esejima koji se odnose na period mučne tranzicije u kojoj su se našla oba društva početkom 90-tih kada ulaze u otvoreni sukob, odnosno rat, ili da je reč o tekstovima koji datiraju iz vremena posle pada Miloševića i Tuđmana, sa kojim je nastupilo doba novog 'kapitalističkog preporoda' – Kovač uspeva da poveže tri vremenske ravni: komunističku prošlost, nacionalističku sadašnjost, a sve u očekivanju budućeg trenutka – koji je iz sadašnje perspektive gotovo neuhvatljiv – demokratije u dolasku i konačnog uspostavljanja uslova za formiranje civilnog društva. Odmetničke države Iako su njegovi eseji proteklih godina izlazili u formi novinskih članaka, pre svega u funkciji kritičkog osvrta na tadašnja, dnevno-politička zbivanja, danas, sakupljeni u jednu svesku, oni predstavljaju književno svedočanstvo (u isto vreme podsetnik, katalog događaja) istorijskog perioda koji je nastupio raspadom Jugaslavije. U tom periodu došlo je do formiranja, slobodno možemo reći dve 'odmetničke države' – nezavisne Hrvatske i nezavisne Srbije – koje su u svojim politikama često bile izrazito anti-demokratske; zastupnice čvrstih nacionalnih programa, koji su počivali na ideji kreiranja etički i verski čistih nacionalnih država. Pored sve kompleksnosti pojma 'odmetničke države' (zavisi ko ga upotrebaljava i u čije ime se izriče), ovo 'odmetnički' treba shvatiti u dva smisla: u odnosu na višegodišnju izolovanost i prokaženost obe zemlje od strane uređenih društava zapadne Evrope i u odnosu na vlastitu 'samo-odmetnutost' od sveta, i što je najvažnije 'samo-odmetnutost' od svojih građana, gde najveće žrtve samo-odmetnutosti postaju nacionalne manjine, koje nastaju trenutkom raspada nekada zajedničke zemlje. U eseju 'Zločinci – to su drugi' (Feral 2000. godine) autor polazi od teze mađarskog istoričara i političkog teoretičara Ištvana Biboa o postojanju 'nacija ponavljača', tzv. politički nezrelih nacija među malim istočnoevropskim državama. Citirajući Ištvana, Kovač nabraja neke od najuočljivijih osobina njihovih politika: agresivni nacionalizam, odsutnost demokratskog duha, naklonost političkom irealizmu, uzajamna mržnja, neodgovornost u pogledu opštih evropskih pitanja, teritorijalni sporovi... Nacionalizam se u Cvjetanju mase otkriva kao istorijski neprolazno stanje u kojem egzistiraju pomenute nacije, nemoćne da se suoče sa vrtlogom perpetuirajućeg nasilja koje same proizvode, niti da mu stanu na put. On se pokazuje kao još jedan od bitnih elemenata totalitarizma, koji se po Kovaču javlja u fašističkim ili kvazi-komunističkim društvima (Kovač u kvazi-komunizmu vidi ideju u funkciji pokrića neograničene vlasti). Slomom komunističkih diktatura, stara ideologija biva zamenjena novom – nacionalističkom. Dok je u istočnoevropskim državama nacionalizam poslužio za svrgavanje komunizma, u bivšoj Jugoslaviji je poslužio za vođenje građanskog rata. Nezrele nacije s obzirom na činjenicu da u svojoj prošlosti nisu imale pravih demokratskih tradicija, počinju da traže novi tip vođe u nacionalističkom autokrati – vođi plemena – koji se identifikuje sa pojmom nacije, a sve rezultira stvaranjem kvazi-demokratske mafijaške države na ruševinama institucija starog, u osnovi nepromenjenog sistema. U Cvjetanju mase, data je tipologija tiranina, onog koji opstaje (parazitira) na vlasti zahvaljujući momentima istorijskih kriza, tj. sukoba, jer one su uslov njegovog opstanka: “Točno je da je Milošević brzo ukapirao da rušenje komunizma nije istodobno i kraj totalitarnog morala. On je uporabio sve trikove prethodnog poretka; ojačao nasilništvo i populizam, odbacio svaku vrstu dogovora, raspalio niske strasti, spletkario i razvijao politiku konflikta koja je nužno dovela do ubijanja. On je brutalizovao stvarnost, a nekadašnje komunističke robove pretvorio u ubojice. Ona šačica opozicionara u Beogradu, koja je duhom evropska, kriva je slika srpskog društva.” (esej 'Poslednji nasilnik', 1992.). Zaborav je ambis za demokratiju Međutim, problem nastaje onoga trenutka kada masa postane 'duševna slika' svog tiranina, koja je spremna da ga sledi, bez ikakvog preispitivanja njegovih odluka. Na početku krvavog desetogodišnjeg građanskog rata, stoje dva politički instrumentalizovana mitinga iz 1989. godine (okupljanje ispred Narodne skupštine u Beogradu i veliki miting na Gazimestanu). Po Kovaču, nacija se tada odredila: “U nekim istočnoevropskim zemljama jednopartijske diktature narod je preokrenuo vlastitu sudbinu, čak po cenu žrtava. Ti su narodi nastupili razborito zahtijevajući slobode, parlamentarnu demokraciju, evropsko povezivanje... To što je masa urlala hoćemo oružje, dolje pluralizam, Slovenci lažu, smrt Šiptarima itd., govori samo o nevjerojatnom zaostajanju intelektualnom, moralnom, političkom i svakom drugom... Tu se tražilo oružje, ali za osvajački i osvetnički rat.” Druga velika tema u Cvjetanju mase tiče se problema odgovornosti svih onih koji su sledili politiku rata. Učestvovanje u bratoubilačkom ratu, kao i potonje katastrofalne posledice istog, za Kovača nužno povlače za sobom preispitivanja moralne odgovornosti pripadnika jedne zajednice koji su na direktan ili posredan način učestvovali u kolektivnom zločinu. Međutim, izbegavanje kažnjavanja (osim pod spoljnom prinudom) direktnih počinilaca i njihovih naredbodavaca koji dolaze iz redova političkih i vojnih elita, kao i odsustvo preispitivanja uloge državnih institucija, crkve, kulturnih elita, medija... u kreiranju ideologije u ime koje su se činili i opravdavali zločini, doprinosi opstajanju društva (samo)zaborava; društva u kojem su svi saučesnici, jer počinjena nedela obavezuju na kolektivno ćutanje. U takvoj situaciji sve ostaje na pojedincu, koji ukoliko želi da se oslobodi kolektivne odgovornosti mora biti spreman na preispitivanje sredine u kojoj živi, vlastitog udela u nemilim događajima i svim onim što je došlo posle njih. Takođe, on mora biti spreman i na preuzimanje krivice onih koji nisu u stanju da se suoče s njom. Kovač je svestan da demokratizacija regiona ne vodi nužno odbacivanju mračnog tereta prošlosti. Uz demokratske procese i čekanje na ulazak u Evropsku uniju, sve više jača pozitivni nacionalizam. Na političkoj sceni nema suštinskih promena, osim nove preraspodele moći i kapitala. Raspad Jugoslavije i stvaranje kvazi-demokratskih državica referiše na citat iz Deridine knjige Odmetničke države: “U Čileu, kada je trijumfovalo izborno 'ne' Pinočeu, što je bila dvosmislena situacija, pomislili smo da je uspostavljena demokratija. Pobednici su mislili da 'ne' Pinočeu, naime 'da' demokratiji, neće da prisvoji niko i da će ono, to 'ne' Pinočeu, predstavljati isto tako i ne-demokrate koje su rekle 'da' Pinočeu.” Poslednji esej u knjizi iz 2009. godine posvećen je gašenju glasila u kojem je Kovač objavio najveći broj tekstova u ovoj knjizi, Feral Tribuneu. Nedeljnik koji je opstao tokom rata i Tuđmanove autoritativne vladavine, ugašen je kada je većina građana Hrvatske rekla 'da' demokratiji. U demokratiji kakvu danas imamo opstaju samo kontrolisani mediji koji služe interesu vlasti ili vlasnika kapitala, koji su često i vlasnici medijskih kuća. Cvetanje masa zamenila je dominacija ravnodušnosti većine. U bivšim zemljama Jugoslavije ovo 'da' demokratiji iskoristili su moćnici svih vrsta, a to su moćni u politici, privredi, crkvi, kulturi... U očekivanju funkcionisanja demokratije, ostalima ostaje da vide hoće li od toga imati ikakve koristi.