U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Čuvar
-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Romana Perečinec
-
Broj stranica: 232
-
Datum izdanja: rujan 2013.
-
ISBN: 978-953266509-3
-
Naslov izvornika: De bewaker
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 310 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 € / 50,03 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Harry i Michel žive u podrumu luksuzne apartmanske zgrade i zadatak im je da čuvaju stanare. Što se događa u svijetu izvan podruma, je li ga zahvatio rat ili neka druga katastrofa, oni ne znaju. Dva čuvara znaju samo da ne smiju napustiti svoje stražarsko mjesto, jer njihovu predanost nagradit će Organizacija, a njihov je cilj postati najbolji u Organizaciji, dio elite. Ništa ne može poremetiti njihovu rutinu ni pozornost. Ali jednoga dana Organizacija pošalje trećega čuvara. Tko je on, kakve vijesti donosi izvana? U nizu kratkih poglavlja savršeno preciznim rečenicama Peter Terrin uvlači nas u svijet u kojem nema mjesta emocijama ni predahu, u svijet uniformiranih gdje je dužnost jedina sveta i nepovrediva. Čuvar je roman u kojem su strahovi suvremenog svijeta ocrtani jednako suvereno kako je Kafka pisao o paranojama svoga vremena.
“Najzanimljiviji autor svoje generacije.”
De Tijd
“Spoj psihološkog trilera i znanstvenofantastične priče neobično je lijep, klaustrofobičan roman.”
The Guardian
“Terrin ne trati vrijeme na uvlačenje čitatelja u priču... Jednostavno ne želite ispustiti knjigu sve dok ne saznate što se uistinu događa.”
Starburst Magazine
“Flamanski pisac Peter Terrin hladno-lijepim stilom kroz distopijsku alegoriju opisuje današnji svijet, neobično mjesto paralizirano neodređenom prijetnjom.”
Irish Times
“Terrin je obogatio flamansku književnost pametnim romanom o suvremenoj, sveobuhvatnoj paranoji koji završava u savršenom psihološkom pas de deux.”
De Morgen
“Čuvar je roman koji zapanjuje ljepotom i cjelovitošću.”
NRC Handelsblad
Čuvari na rubu sloma
booksa.hr. F.B., 12.2.2014.
Flamanski pisac Peter Terrin (1968.) hrvatskim se čitateljima predstavlja romanom Čuvar objavljenim 2009. i dosad već prevedenim na srpski, slovenski, mađarski, engleski, hebrejski, talijanski, francuski i još neke jezike.
Za Čuvara je Terrin 2010. osvojio nagradu Europske unije za književnost. Uz njega, istu nagradu te godine dobilo je još 10 autora. Naime, svake godine, počevši od 2009., EU dodjeljuje 11-12 nagrada, a s ovih prostora dosada su nagrađeni: Mila Pavićević (Hrvatska, 2009.), Nataša Kramberger (Slovenija, 2010.), Goce Smilevski (Makedonija, 2010.), Andrej Nikolaidis (Crna Gora, 2011.), Jelena Lengold (Srbija, 2011.), Lada Žigo (Hrvatska, 2012.), Faruk Šehić (BiH, 2013.), Lidija Dimkovska (Makedonija, 2013.) i Gabriela Babnik (Slovenija, 2013.).
Ako netko još nije pročitao Djevojčicu od leda i druge bajke Mile Pavićević ili Rulet Lade Žigo (a takvih je zasigurno tek šačica) – krajnje je vrijeme da to učini.
Pozabavimo se sad Čuvarem kojem, evo, oduzesmo par redaka. Michel i Harry profesionalni su čuvari. Smješteni su u podrumu luksuzne zgrade gdje žive i rade u nimalo luksuznim uvjetima, jer kakva god raskoš bila iznad njega – podrum je uvijek podrum. Kmica, vlaga, uzak, tjeskoban prostor s garažama i šupama, prostor u kojemu prosječan čovjek naprosto ne želi boraviti. Njih dvojica, međutim, ne spadaju u taj prosjek. Oni su profesionalci, biti čuvar nije samo dio njihovog života, posao poslije kojega će otići ženi i djeci ili barem u prazan, momački stan gdje će raspolagati slobodnim vremenom onako kako oni žele. Nema slobodnog vremena. Podrum je njihov jedini svijet. Organizacija ih je poslala onamo i dokle god nema drugačije naredbe – Michel i Harry će biti tamo.
Nije lako. Dani, tjedni, mjeseci prolaze pretvarajući se u godine, stanari, svi osim jednoga, napuštaju zgradu, a njih dvojica i dalje su dolje, u podrumu. Michel, pripovjedač, prisjeća se osoblja i stanara, ljudi koje su znali viđati barem na nekoliko trenutaka, u prolazu, a sad već dugo nema nikoga. Toliko dugo da je i pojava najobičnije muhe prvorazredan događaj. Eto muhe, ne možeš ne razmišljati o njoj u samotnim satima. Kako bi bilo da je ustrijele? Ta muha mogla bi nekamo položiti jajašca, pa ćemo tu imati cijelu koloniju muha.
Zalihe hrane i vode stizale su u pravilnim vremenskim razmacima. Poslije se i to prorijedilo. Dolazak dostavljača također je krajnje uzbudljiv i napet. Čuvari su maksimalno nabrijani, na sam zvuk kamiona koji se približava, njihovi živci su našpanani. Prvi sumnjiv pokret i otvorit će paljbu, ako jedan zapuca, odmah će i drugi, bez razmišljanja. Stoga je dostavljaču bolje da ih ne stavlja na kušnju.
Gdje su otišli stanari? Što se, za ime Boga, događa vani? Nuklearni rat? Nekakva prirodna ili neprirodna katastrofa? Posrijedi je, posve sigurno, velika ugroza pred kojom su imućni stanari zbrisali na sigurno. Ostao je još taj jedan. On je smisao njihovog života i dokle god je on negdje gore, i oni će biti na svom mjestu. Nema uzmicanja. Harry ima teoriju: sve što se događa – događa se s valjanim razlogom. Organizacija na ovaj način testira njihovu izdržljivost, predanost poslu, odanost. Kad prođe vrijeme kušnje, njih dvojicu promaknut će u Elitu.
Michel i Harry odlučni su u nakani da izdrže sve nedaće. Na kraju će se isplatiti. Ući u Elitu, to je ta velika nagrada na kraju etape. Umjesto toga, jednog dana, Organizacija im šalje još jednog čuvara! I što sad? Tko je on? Kakve su mu namjere? Pa njima ne treba još jedan čuvar. Sumnja li to Organizacija u njih, pa im, evo, šalje pojačanje? Novi čuvar nije pričljiv svat. Od njega ne mogu izvući ni jednu vrijednu informaciju. Ni on ne zna što se događa vani. Ili možda zna, ali ne želi reći?
Iz poglavlja u poglavlje, a ima tih poglavlja 185 na 222 stranice, Terrin majstorski i s vrlo malo sredstava gradi veliku priču. Pumpajući atmosferu tjeskobe i straha do krajnjih granica, autor ne preskače ni jedan detalj u procesu i vrlo vješto uvlači čitatelja u svijet paranoje koji, u jednom trenutku shvatimo, neodoljivo podsjeća na ovaj naš, stvarni svijet. Vrijeme i mjesto radnje, kao i uvjeti koji vladaju u vanjskom svijetu, nakon samo nekoliko stranica postaju nevažni. Ne trebaju nam te informacije. Samo bi smetale, pa od njih ne bi vidjeli ono što je bitno. U krajnjem slučaju, a Terrin to vrlo dobro zna, iz svijesti svakog od nas izmigoljit će svi mogući, uglavnom strašni odgovori.
Uloga prosječnog čovjeka na početku 21. stoljeća u mnogočemu je slična ulozi koju imaju Michel i Harry u Čuvaru. Nešto se događa vani, ali mi ne znamo što točno, ne znamo ni kamo to vodi. Možemo samo pretpostavljati. I čekati.
Štivo Petera Terrina bit će slastan čitateljski zalogaj iskusnu štiocu. Ljubiteljima literature u kojoj se sve potanko objasni, podvuče i servira na pladnju, Čuvar bi, pak, mogao izazvati određene smetnje. U tom slučaju valja samo između redova iščitati, osluhnuti Terrinovu poruku: “Hey, don't kill the messenger.”
Nemojte čitati loše knjige. Život je prekratak
Citaj.Me.com, Denis Vukosav, 19.2.2014.
Peter Terrin, rođen 1968.g., predstavlja jedinstven glas u suvremenoj flamanskoj književnosti, dotičući se podjednako univerzalnih i vrlo aktualnih tema. Terrin, kojeg se opisuje kao ‘gospodara zloslutnih detalja’, od kritike se smatra svojeglavim piscem, klasičnim autorom koji ne prati trendove te majstorom stila.
U svom najpoznatijem djelu ‘De bewaker’ (Čuvar), Terrin priča snažnu alegorijsku priču o društvu 21. stoljeća, koja drži čitatelja napetim svih 200 stranica. Pisana u stilu koji čitatelja stalno čini budnim, knjiga pokazuje učinke paranoje i rata na pripovjedače – Harryja i Michaela, dva vrlo savjesna čuvara koji su dobili zadatak čuvati blok od 40 luksuznih stanova svojim životima dok svijet i ljudi oko njih postepeno nestaju.Osim romana, pisao je i za kazalište te je aktivni kolumnist. Više puta nominiran je za razna značajna književna priznanja, uključujući AKO i Libris književne nagrade, a za djelo ‘De bijeneters’ bio je nagrađen s West Flanders nagradom. Za roman Čuvar Peter Terrin osvojio je Europsku nagradu za književnost 2010. godine.
U nastavku donosimo intervju koji je ovih dana Peter dao za portal CitajMe.com.
Denis Vukosav: Gospodine Terrin, hvala Vam što ste se odazvali na naš poziv i dali ovaj intervju našem portalu CitajMe.com. Posjetili ste Hrvatsku prošle godine, kakvi su Vaši dojmovi?
Peter Terrin: Da, bio sam u Zagrebu nekoliko dana u sklopu Festivala svjetske književnosti u organizaciji mog hrvatskog izdavača, Frakture. Odsjeli smo u divnom hotelu, Esplanade, a festival je ponudio vrlo zanimljivu diskusiju i zainteresiranu publiku, bila mi je čast biti dijelom svega toga. Što se grada tiče, od najljepših stvari pamtim malenu meteorološku stanicu na kraju jednog parka u centru grada (op. a. Zrinjevac) i bilo je vrlo dirljivo vidjeti ljude kako pale svijeće i otvoreno mole za svoje voljene u katedrali. Najprecjenjeniji je svakako Muzej prekinutih veza, koji me razočarao u odnosu na ono što sam očekivao.
Književna javnost proglasila Vas je autorom koji ne prati trendove. Je li to točno?
Jednostavno nemam talenta za trendove, prespor sam za njihovo praćenje, a u posljednje vrijeme bilo je i previše trendova. Willem Frederik Hermans, najveći pisac mog govornog područja, rekao je kako je najveći izazov suvremenog pisca napisati klasični roman.
Jeste li uvijek željeli biti pisac?
Odrastao sam uopće ne primjećujući da pisci postoje. Moji roditelji bili su zaposleni u tvornici, a u našoj kući nije bilo knjiga. Morao sam učiti kako bih imao bolji život od njihova, a to je priča dobro poznata mojoj generaciji. Završio sam u Londonu, kao komercijalist. To su bili dani kad se krenulo s masovnom gradnjom shopping centara – kasne 80-e, rane 90-e. Prodavao sam mramor, obloge za zidove, pločice za nebrojene katove. Bio sam zaista nesretan. Čitajući roman Willema Frederika Hermansa “Darkroom of Damocles” jedne noći u Greenwichu, pogodila me munja – rano ujutro nazvao sam šefa u Belgiji i obavijestio ga kako dajem otkaz. Rekao sam mu da želim biti pisac. Bio sam uvjeren. Trebalo mi je narednih 7 godina čitanja i pisanja prije nego se netko složio sa mnom i objavio moju kratku priču.
Mislite li da bi svaki pisac trebao imati uzora kad se radi o pisanju, i ako je tako, koji je Vaš?
Nemam uzora, ali imam ljude kojima se divim poput Francisa Bacona, Davida Lyncha, Vermeera – divim se onom što su radili ili još rade, a ne onom što jesu ili su bili, njihovoj silini. Imam neku vrstu literarne kvalitete na pameti koju držim u podsvijesti kada ocjenjujem svoje vlastite radove, ali ne bih ju mogao objasniti kada biste me to pitali. To znanje nije u mojoj glavi. Morate ciljati prema najboljem s alatom i talentima koji su vam dani. Jedno zlatno pravilo: nemojte čitati loše knjige. Život je prekratak. Ako knjizi treba 60 stranica da bi vas zainteresirala, onda to nije dobra knjiga, nije za vas.
Izdali ste svoje prvo djelo kad ste navršili tridesetu. Zašto ste kao pisac takve kvalitete čekali tako dugo da izdate nešto ili možda namjerno čuvate neke ranije radove i ne želite ih objaviti?
Mislim da je 30 godina mladost za pisca. Ako želite biti prvak u šahu ili izazvati Usaina Bolta, morate početi vrlo rano. Pisci su bolji što su stariji, kad imaju više života iza sebe – barem većina njih. Nisam bio dobar pisac u tridesetoj. Mislim da sam puno bolji sad i radujem se napretku s godinama koje dolaze.
Odakle Vam ideja za “De bewaker” (Čuvara), s obzirom da ovo nije uobičajena priča?
Nekoliko malih ideja došle su u moju glavu i primirile se na duže vrijeme. Vidio sam neki prilog na televiziji o dva američka zatvorenika koja su dijelila malu ćeliju 30 godina. Izlazak jednog od njih uništio im je obojici živote jer nisu mogli živjeti jedno bez drugog, s tim da ne pričam o klasičnom gay odnosu. Čuvar priča mnogo priča, jedna od njih je i neka vrsta ljubavne priče, o ljudima koji su ovisni jedni o drugima. Onda sam čuo i o zgradi za bogate kakva je opisana u knjizi – s jednim ulazom i podzemnom garažom. U tom sam trenutku vidio svoje čuvare, Harryja i Michaela.
Primili ste Europsku nagradu za Čuvara. Smatrate li da su nagrade poticaj ili opterećenja za piščev nastavak karijere?
Nemam problema s nagradama – što ih je više to bolje. Nagrade ne mijenjaju način mog pisanja, one samo daju priznanje tome koliko si dobar u tome što radiš. Ta mi je nagrada posebno važna jer je pomogla da izdam svoju knjigu u mnogim europskim zemljama.
Kad se čita Čuvara, čini se da Vaš roman želi spustiti ljude na zemlju, a ne dati im bijeg od stvarnosti, što je obično čest slučaj s fikcijom. Je li to bila poruka koju ste željeli uputiti čitateljima?
Čak i distopijski romani nude bijeg, u formi olakšanja. Kad završite s čitanjem neke takve knjige, shvatite koliko je vaš trenutni život ipak dobar. Ne bih opisao Čuvara isključivo kao distopiju jer to je i odiseja, putovanje unutar same zgrade jer na kraju Michael nađe ono što je tražio.
Čitatelj u svakom trenutku očekuje da će saznati što se događa u svijetu izvan hermetičnog svijeta čuvara. Znate li što se dogodilo izvan zgrade i je li to uopće važno?
Da, znam. Mislim da znam, ali to nije važno. Priča je o Harryju i Michaelu i onome što se događa unutra, ne vani.
Kraj Čuvara za mnoge je sjajan, dok su neki očekivali potpuni rasplet. Smatrate li kako knjige moraju završavati ili više volite otvorene krajeve?
Čuvar nema otvoreni kraj, barem ne za Michaela. On je došao do mjesta gdje je želio doći. Po meni, tu se nije više imalo što za reći. Mogao sam nastaviti, ali čemu? Samo bih razrijedio priču. Mislim da je Raymond Carver rekao: „Uđi. Izađi. Ne odugovlači.“
Kakvo je Vaše mišljenje o filmskim ekranizacijama – je li Vas već netko kontaktirao za adaptaciju Čuvara i biste li prihvatili takvu ponudu?
Imam ponude, mnogo je ljudi bilo zainteresirano i za ovaj, ali i za moje ranije radove. Ali zasad ništa od toga. To je vrlo kompleksan proces koji uključuje mnogo novca za produkciju. Bili smo vrlo blizu da snimimo Blanco, ali na kraju je nešto pošlo po zlu. Nemam problema s adaptacijama romana jer su one upravo to – adaptacije. Knjiga pripada meni, a film je umjetničko djelo redatelja.
Čitate li puno? Koje knjige trenutno čitate?
Trudim se čitati puno, no to često nije lako s dvoje djece. Trenutno čitam Butcher’s Crossing Johna Williamsa. Volim Coetzeea, Melvillea, Camusa, DeLilloa, Bariccoa...
Možete li se sjetiti neke knjige koja Vam je bila potpuno nepoznata, a kojom ste nakon čitanja ostali impresionirani?
Ostatak Toma McCarthya. Moderni klasik. Remek-djelo.
Možete li ukratko opisati flamansku književnu scenu? Koje biste autore preporučili našim čitateljima?
„Scena“ je zaista živa. Predugo bi trajala da je opišem, ali postoji široka selekcija vrlo talentiranih pisaca: Erwin Mortier, Christophe Vekeman, Stefan Hertmans, Tom Lanoye, da nabrojim samo nekoliko njih.
Pročitali smo da skupljate pisaće strojeve. Odakle tako neobičan hobi i koliko ste ih dosad skupili?
Neobično kako svi to smatraju neobičnim – za jednog pisca. Pisaći stroj bio je mnogo godina kroz povijest instrument svakog pisca, zapravo sva remek-djela prošlog stoljeća bila su napisana na pisaćem stroju. Zašto bi taj sjajan instrument, 25 godina poslije, odjednom postao nepotreban? Ne skupljam ih zapravo, koristim ih. Briljantni su. Rade samo jednu stvar za što su stvoreni: pišu. Nemaju e-mail, Facebook, Google. Koncentracija je vrlo dragocjena stvar za pisca. Kompjuteri su napravljeni za obradu podataka tako da, tek kad završim pisanje, koristim neki kompjuterski program za obradu teksta.
Radite li trenutno na nekom romanu?
Upravo sam završio svoj novi roman Monte Carlo. Radnja je smještena u svijetu Formule 1, u kasnim 60-ima prošlog stoljeća.