Crna omotnica
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: rumunjski
-
Prijevod: Ivana Olujić i Luca-Ioan Frana
-
Broj stranica: 336
-
Datum izdanja: svibanj 2011.
-
ISBN: 978-953266217-7
-
Naslov izvornika: Plicul negru
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 445 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Dug dan, uvrnut. Starci s torbama, učenici u odijelima od skaja, policajci u uniformama i bez njih, domaćice koje trče od dućana do dućana, od reda do reda, derani nagurani po hodnicima, užaren i prašnjav zrak svakodnevne strke. Trenutak u životu novina, trenutak u životu svijeta. Instant-fotografija proljetnoga juriša. Skidanje okova? Običan susret u običnu danu u običnu tramvaju, eksplozija izlučevina i aroma, hipnoza zvana Proljeće. Anatol Dominic Vancea Voinov zvani Tolea, sredovječni profesor, žrtva režima, recepcionar hotela Tranzit, glavni lik Crne omotnice, tog je proljeća odlučio svesti svoje životne račune. Pokušavajući pronaći smisao događaja otprije četrdeset godina, kad je njegov otac tragično preminuo nakon primitka pisma s troglavim amblemom, Tolea kreće na put premrežen paranojama na kojem susreće svoju staru ljubav Irinu, psihijatra Margu i mnoge druge likove koji se ne mogu svrstati u kalupe “normalnog” postojanja. Norman Manea, najpoznatiji i najprevođeniji suvremeni rumunjski književnik, kojeg često uspoređuju s Kafkom, Joyceom i Musilom, Crnom omotnicom je uzbudio rumunjske komunističke cenzore te je ovo njegov posljednji roman prije odlaska u egzil.
Manea nudi zapanjujuće slike i uvid u nedavno iskustvo Istočne Europe.
New York Times Book Review
Crna omotnica je vrhunac neusporedivog: varljiva priča o čudnim stvarima, prodorna rendgenska snimka Rumunjske u 1980-ima, kafkijanska parabola naopako okrenutog svijeta u stoljeću noćnih mora. Zagonetan i neodoljivo privlačan roman.
Edward Hirsch
Ovo je vjerojatno Maneino najviše književno postignuće.
The Boston Sunday Globe
13.9.2012.
Norman Manea ‘Crna omotnica’ – pokazatelj apsurda totalitarističke mašinerije
Ravno Do Dna, Matko Vladanović, 13.9.2012
Norman Manea, velikan rumunjske književnosti, do sada je iz vlastite zemlje bio deportiran dva puta. Prvi put 1941. godine, zajedno s članovima obitelji i cjelokupnom židovskom populacijom koja je nastanjivala Bukovinu – pokrajinu na granici Rumunjske i Ukrajine. Deportacija Židova u koncentracijski logor Transnistria, smješten na teritoriju Sovjetskog Saveza (u Ukrajini), okupiranom od strane sila Osovine za vrijeme operacije Barbarossa, bila je dio rumunjske varijante rješenja židovskog pitanja u režiji režima pod vodstvom maršala Iona Antonescua. Od 1941. pa sve do 1944. rumunjska je vlada sustavno protjerivala Židove i Rome, mahom iz istočnih krajeva zemlje, da bi do kraja svog mandata postigla „zavidnu“ brojku od gotovo 300 tisuća „riješenih“ Židova i 11 tisuća „riješenih“ Roma. Manea je preživio deportaciju i boravak u logoru te se, zajedno s preživjelim članovima obitelji, vratio u Rumunjsku 1945. godine gdje je potom završio srednju školu i građevinski fakultet. Književnošću se počeo baviti sedam godina nakon sveučilišne diplome (1966.), surađujući s avangardnim časopisom Povestea Vorbii, zabranjenim nakon samo šest brojeva. Uporno bavljenje riječima, pričama, romanima i esejima dovelo ga je do drugog progonstva kojemu je uzrok bila netom objavljena knjiga „Pilcul negri“, „Crna omotnica“. Ovo drugo progonstvo, „održano“ 1986. godine, zanimljivo je iz nekoliko razloga. Ono, naime, pokazuje kako su cenzori totalitarističkih država bili najkompetentniji književni kritičari i kako im je malo tko bio ravan. Maneina „Crna omotnica“ doista jest subverzivna, utoliko što propituje mnoge aspekte života u rumunjskoj varijanti komunizma – od jezika i identiteta, do neimaštine i korupcije – no pisana je tako zakučastim i „teškim“ jezikom, opterećena elipsama i teško prohodnim metaforama, alegorijama i analogijama da je njen subverzivni potencijal iscrpljen već na šestoj stranici – što je otprilike najdalje što će prosječno nezainteresiran čitatelj dogurati. Onodobna kritička (dakle, cenzorska) recepcija Maneinog romana pokazuje svojevrstan apsurd totalitarističke mašinerije – želja za apsolutnom kontrolom svakog mogućeg diskursa dovodi do neželjenog kontraefekta. Da je „Crna omotnica“ bila ignorirana, Manea vjerojatno ne bi emigrirao (najprije u Njemačku, a potom u Sjedinjene Države), vjerojatno ne bi postao miljenik Zapadnih sveučilišta i književnih krugova (koji su oduvijek bili slabi na disidentske pisce koji su rogoborili protiv „nepoćudnih“ režima) i vjerojatno bi ukupni efekt cjelokupnog Maneinog rada (kao i utjecaj same „Crne omotnice“) bio daleko manji no što danas jest. Dakako, nije potrebno utvarati da je Maneina „Crna omotnica“ i kompletna priča oko nje imala ikakvog efekta na političku situaciju u Rumunjskoj, na pad Ceauşescua i rušenje jednog režima – ako su ikad imali takav efekt na javno mnijenje, pisci su ga odavno izgubili. Suvremeno doba ipak je nešto naučilo iz paranoidnih praksi bivših režima. Naučilo je da je ostracizam iznimno koristan marketinški alat, a zatomljavanje nepoželjnih glasova prepustilo je daleko perfidnijem sustavu koji funkcionira bez uplitanja državnih ili bilo kakvih drugih tijela – komunikacijskoj buci. Da se Maneina „Crna omotnica“ pojavila danas i da se u njoj, umjesto o strahotama rumunjskog komunizma, govorilo o strahotama neoliberalnog kapitalizma nitko ne bi podigao ni obrvu. Bio bi to tek jedan od tisuću naslova u nepreglednom moru svakojake literature čiji bi subverzivni potencijal (tj. mogućnost da neku mladu i neuku dušu navede na „pogrešan“ put) bio ravan, ne znam, Severninim vokalnim mogućnostima. No, fenomenologija recepcije književnih djela u totalitarnim okruženjima nema velike veze sa samim djelom o kojem bi napokon trebalo kazati koju riječ. Možemo li, i na koji način, čitati roman poput „Crne omotnice“ i danas? Osnovna ideja Maneinog romana vrlo je jednostavna. Čitatelj prati potragu za odgovorima na neriješena pitanja iz obiteljske povijesti umirovljenog profesora, danas recepcionera u hotelu TRANZIT, Anatola Dominica Vancee Voinova zvanog Tolea. Tolein otac, diplomirani filozof, nekadašnji đak pariške Sorbonne koji se nakon povratka u zemlju svog rođenja okrenuo vinarstvu – smatrajući kako će jedan benigan i posve apolitičan posao poput toga zaštititi i njega i njegovu obitelj u turbulentnom političkom krajobrazu Rumunjske nakon Drugog svjetskog rata – prima pismo s troglavim amblemom i tragično umire. Četiri desetljeća kasnije, dok Rumunjska strepi od božanske ruke Securitatea, Tolea pokušava razumjeti uzroke i posljedice očeve sudbine, ispitati rijetke živuće sudionike onodobnih zbivanja i uobličiti čitavo iskustvo u koherentnu, razumljivu sliku. Svaka će se od ovih stvari pokazati problematičnom i u konačnici neizvedivom. „Crna omotnica“ je heterogeno diskurzivno polje koje objedinjuje više raznolikih ambicija, prikazanih raznolikim pripovjednim strategijama. Maneine su ambicije, dakle, višestruke. S jedne strane, Manea pokušava napisati klasičnu, linearnu, uzročno-posljedičnu pripovijest s jasno podijeljenim ulogama i jasno ocrtanim događajima/iskustvima. Ta bi pripovijest, kroz prizmu obiteljske i individualne povijesti, donijela kratak pregled rumunjskog zeitgeista od sredine četrdesetih do sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Istovremeno, Manea je svjestan da bi takva priča bila u najmanju ruku naivna, neautentična i, u određenom smislu, opasna. Jezik i struktura klasične pripovijesti zahtijevaju stabilne identitete, jasno ocrtane događaje i natruhu smisla u pozadini, a iskustvo komunističke Rumunjske jednostavno nije nudilo ništa takvo. U zemlji u kojoj je, po nekim statistikama, trećina stanovnika bila u doušničkoj službi, u zemlji u kojoj su se identiteti mijenjali ovisno o naputku vladajućih stuktura i osobnim ambicijama, u zemlji u kojoj je jezik bio podređen preživljavanju, u zemlji u kojoj je povijest bila predmet neprestane mistifikacije, reinterpretacije, revizije i najčišćeg oportunizma, klasična se priča nije mogla napisati. Stoga je Manein protagonist – zbunjeno, nekoherentno, traumatizirano, raskrzano biće – idealan protagonist vremena u kojem je nastao. Sredinom osamdesetih Manea si ne može priuštiti javno prozivanje „krivaca“ za stanje u državi (na razini stvarnosti, takvo prozivanje nije bilo najzdravije, na razini poetičke strategije, takvo prozivanje bilo bi simplificiranje kompletnog iskustva), ono što može napraviti jest konstruirati zakučasti roman prepun aluzija, iluzija, simbola i referenci čije će smisleno uobličavanje biti prepušteno čitatelju. Dio problema s „Crnom omotnicom“, kad je se čita danas, u Hrvatskoj, četvrt stoljeća nakon što je prvi put objavljena, leži upravo u tome. Manein roman prikazuje čudnovato, gotovo somnabulično putovanje, zavinutim alejama kolektivne memorije, putovanje čijim se povremenim postajama doista možemo diviti, no putovanje s kojim se ne možemo u potpunosti saživjeti. Premda se Manea u „Crnoj omotnici“ donekle bavi općehumanističkim problemima klasične europske tradicije (identitet, odgovornost, umjetnost, zoon politikon...) veći je dio romana neodvojiv od konteksta unutar kojeg je nastao, a kontekst četiri desetljeća duge rumunjske povijesti nije nam toliko blizak da bismo iz romana mogli iščitati puno više od općenitih aluzija na nestašicu, korupciju, birokraciju, diktaturu i sva slična veselja koja smo naučili povezivati s komunističkim režimima iz prošlosti. Naravno, ovo nije problem samog romana koliko moje vlastite manjkavosti, no ista se, s obzirom na briljantno poznavanje istočnoeuropske političke povijesti ostatka pučanstva, prilično lako može generalizirati. Maneina „Crna omotnica“ puni će efekt ostvariti tek kod ponekog povjesničara-entuzijasta, Rumunja s boravišnom adresom u Hrvatskoj, i poštovatelja romanskih književnosti. Ostatku populacije, malo će značiti. Manein roman važan je povijesni dokument, tekst koji utjelovljuje strahove i traume jednog mjesta i jednog vremena. Riječ je o tekstu koji zahtijeva specifičnu vrstu književne arheologije, a ako upravo vi niste jedan od takvih arheologa, nećete se baš usrećiti. „Crna omotnica“ je važno svjedočanstvo, to nije moguće osporiti. Čitljivo svjedočanstvo? E, oko toga se već možemo sporiti.
