Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu

iz riznice otorinolaringologa Marinka Popokatepetla

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 480

  • Datum izdanja: travanj 2018.

  • ISBN: 978-953266936-7

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 700 g

Kad se 2005. Pero Kvesić odlučio na eksperiment i svoje zapise počeo objavljivati na blogu, vjerojatno nije ni sanjao da će njegov Čovjek-vadičep i Žena-riba napraviti puni krug i svoje putovanje završiti među koricama. Duhovit, bridak, pustopašan i ironičan bez obzira na to što i o kome pisao – a on se u svojem dugogodišnjem spisateljskom i novinarskom radu uistinu okušao u raznim formama za raznovrsnu publiku – nema dvojbe da se izvrsno snašao i u tome novome mediju koji je među prvima prepoznao kao platformu budućnosti. Njegovi su zapisi sjajna kronika duha vremena, i kad piše o seksu i kad piše o politici. I premda je po ovom prvom poznatiji, njegova je bodlja u drugoj temi još oštrija. Nakon više od milijun posjetitelja i dvije tisuće postova Čovjek-vadičep i Žena-riba zaslužili su da ih se s internetskih bespuća prizemlji i ukoriči. Ovo je stoga prava literarna poslastica ne samo za njegove stare poklonike već i za one koji će zahvaljujući ovoj knjizi to postati.

Blože, čuvaj Hrvatsku

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 10. 6. 2018.

Pero Kvesić bio je influencer dok ta riječ još nije bila skovana. Prvi je uspio omladinske novine, do tada nepodnošljivi komitetski davež, pretvoriti u zabavni i tiražni medij. Bio je neka vrsta babice glasovitoj strip-grupi "Novi kvadrat", čijim je autorima prvi otvorio vrata, utemeljio je "Quorum", naš najutjecajniji književni časopis u zadnjem kvartalu dvadesetog stoljeća, pokrenuo kultni zagrebački klub "Jabuka", osmislio "Male leteće medvjediće", nakon "Profesora Baltazara" najdugovječniju hrvatsku animiranu franšizu... Mogao bih vas ovako još dugo gnjaviti potankostima iz Kvesićeve radne biografije, ali vjerujem da je i ovo dovoljno kao potkrepa tezi kako se radi o autorskom multipraktiku koji je značajno mijenjao naš kulturni pejzaž.

Dok su se drugi mučili pokušavajući održati korak s novim modama, on je oduvijek diktirao ritam promjena, pa se ne treba čuditi što je 2005. postao i književni bloger. Tako to, izgleda, biva s gospodom u muževnim godinama. Kolega s kojim dijelim ovu stranicu "Slobodne Dalmacije" najrelevantniji je hrvatski kritičar popularne glazbe i zadugo će to ostati, jer mladim aspirantima fali štošta da bi ga svrgnuli s trona, među ostalim, radoznalosti i otvorenosti prema novim trendovima. Pero Kvesić čak je i od njega stariji (rođen je 1950.), ali dijeli sličan usud, jer njegov "Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu" naprosto nudi najbolju književnost u domaćoj blogosferi. Manji dio iz te prebogate građe (Kvesić je zaklonjen pseudonimom Babl do sada objavio više od dvije tisuće postova) konačno je sabran između korica knjige i logično se nameće pitanje kako tekstovi koji su časovito pisani i nuđeni na ogled u realnome vremenu (privukavši četrnaest tisuća komentara!) izdržavaju test humanog preseljenja u analogni svijet omeđen kartonskim koricama? Sjajno, ako je itko uopće sumnjao.

Kvesićevi postovi-priče žanrovski su heterogeni, nađe se tamo koječega: anegdota, tuđih i vlastitih, zapisa koji sliče dnevničkim pabircima, komentara kakvi bi besprijekorno funkcionirali u mainstream dnevnome tisku, eseja, feljtona, skica za dulje književne forme, priča u svim agregatnim stanjima, od zaokruženih storija do rudimentarnih bilješki na rubu aforizma... Sve ih povezuje osebujni piščev temperament i glas. Predstavljajući se kao Babl, Kvesić nije mogao nikoga prevariti. Barem ne one kojima je makar i površno poznat njegov književni rad (sabran ili posijan, kako vam drago, u dvadesetak knjiga).

Kvesić je dugo, desetljećima održavao luč raspusnog humorizma u pretežno smrknutoj hrvatskoj književnosti. Njegov rugalački nerv, a osobito strast prema pisanju o strasti (naravno, tjelesnoj), oduvijek su ga činili dobrodošlom iznimkom na našoj sceni čiji su viđeniji protagonisti rado pozirali s kiselim grimasama kao da ih muči opstipacija. Danas, u vremenu turbokatoličke rekonkviste, takva nam je književnost upravo nasušno potrebna. Pero Kvesić će vam zajamčeno – unatoč svim južinama i sumornim televizijskim vijestima - vratiti osmijeh na lice. Dok se budete pretvarali u smajliće, shvatit ćete kako mu ne dugujete samo dobro raspoloženje, nego i poneku – zapravo pomnogu – dragocjenu spoznaju o vremenu i prostoru u kojemu živite. Jer, iza maske klauna koja Kvesiću krasno pristaje, stoji čovjek koji samo hini da je zabavljač, a zapravo je puno više: naprosto rasni pisac.

Svijet kao dosjetka

Matija Bošnjak, Booksa.hr, 19. 2. 2019.

Najveći broj razloga za današnja samopreispitivanja u svijetu književnosti i umjetnosti, odnosno za ovu krajnje suvremenu nelagodu u kulturi, duguje svoje postojanje tehnološkoj inovaciji po imenu internet, čija je pojava, smatra se, ozvaničila početak tranzicije iz takozvane "Gutenbergove galaksije", utemeljene na prevashodstvu štampe, knjige i pisma, prema eri digitalnih društava u kojima ćemo, na paradigmi beskonačnih kombinacija nula i jedinica, postojati kao virtualni mi, ko god da jesmo i gdje da to bili.

Dok još uvijek izostaju ozbiljnija razmatranja o tome šta bi za fenomene kao što su muzika, slika ili književni tekst, dakle, za samu ontologiju umjetničkog djela i za estetiku recepcije, značilo to kada bi se cjelokupno polje kulture izmjestilo iz analognog u digitalni domem, navijačka euforija s jedne strane i pred-apokaliptična rezignacija s druge strane trenutno su jedina dva prevladavajuća odnosa prema ovakvim pitanjima. Ukratko, šta muzika, slika i tekst u takvim novim okolnostima mogu – mi to još uvijek ne znamo.

Objavljujući tokom više godina svoju žanrovski šaroliku prozu (književnu, esejističku, kolumnističku, itd.) na blogu pod pseudonimom Babl, Pero Kvesić je, među regionalnim književnim imenima, jedan od rijetkih koji su se odazvali pozivu interneta i odlučili se njegovim komunikacijskim potencijalima okoristiti, što je u slučaju ovog autora, koji je i po staromodnim modelu uživao veliku popularnost na hrvatskoj književnoj sceni, rezultiralo zavidnom čitanošću. Sadržaj Kvesićeva bloga na nešto manje od pet stotina stranica objavljen je pod naslovom Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu, koji se tako pridružuje pozamašnom autorovom književnom-umjetničkom opusu, počevši od zbirki pripovjedaka Uvod u Peru K. iz 1975., Mladi K. iz 1983. i Uspomene urednika erotskog magazina iz 2003. i Vrijeme rata i razonode iz 2014. godine, pa do romana Što mi rade i što im radim iz 1984., Rent-a-car express iz 2000. i Stjecaj okolnosti 2002. godine.

Budući začeta na internetu, a potom i objavljena, dakle, na "staromodan" način, ova zbirka Kvesićeve proze može nam poslužiti kao neka vrsta studije slučaja (case-study) na temu mogućnosti i ograničenja spisateljstva u novonastalim digitalnim okolnostima. U tom smislu, Kvesićeva novoobjavljena knjiga jeste primjer poetike koja upravo ove novonastale okolnosti pretvara u vlastitu prednost.

Prije svega, recimo i to da je blog, kao fenomen XXI. stoljeća, u nekoj vrsti dalekog srodstva sa jednom ko zna koliko starom praksom, koja će tek tokom epohe sentimentalizma postati prepoznatljiva i efikasna literarna tehnika, da bi, krajnje neočekivano, postala u novije vrijeme modus operandi većine toga što se danas piše pod književnošću, istovremeno prestajući biti dijelom svakodnevne ljudske rutine – riječ je o praksi vođenja dnevnika. Grubo rečeno, trenutak u kojem se, tokom pomenute epohe, dnevničko pismo integrira u visoku književnost jeste trenutak kada roman postaje zainteresiran za psihologiju, odnosno počinje otkrivati što širi mogući spektar tehnika osvjetljavanja ljudske unutrašnjosti, koja je, budući psihološki (ili, radije, psihologistički) shvaćena, onodobno značila uglavnom strasti, dakle, emocionalnu dubinu, kojoj se u društvenom i moralnom životu ne dopušta postojati osim na način tajne o samome sebi.

Jasno je da ljudi danas uglavnom ne vode dnevnike svojih privatnih života na način na koji su to činile generacije prijašnjih epoha, no upravo stoga je začudno da savremena književnost sve više poprima karakteristike dnevnika, što se ogleda u insistiranju na ja-pripovjedaču u tekućoj produkciji romana, kao i u tendenciji da su isti uglavnom autotematizacija autorovog vlastitog života, što će reći, neka vrsta autobiografije. Otprilike je riječ o tome da dnevnik više nema nikakve veze sa privatnošću. Socijalne mreže su, na izvjestan način, upravo to: mogućnost da se privatni život u bilo kojem trenutku odvija pred publikom.

No, na čemu se, dakle, zasniva Kvesićev postupak, imajući u vidu da je ostvaren unutar dva različita medija i kako se, najzad, jedno spram drugog odnosi? Voditi blog u prvom redu implicira jednu rutinu, iz koje proizilaze konciznost, potom i svakako tematska, ali i žanrovska raznovrsnost. U jednom trenutku kod Kvesića je na djelu čisto razračunavanje sa nekom zanimljivošću na način ozbiljnog promišljanja neke naizgled banalne teme, kao što je, recimo, pitanje koliko traje sadašnjost u tekstu pod naslovom Protok u poskocima, ili esejiziranje nekakve dosjetke poput one da bi smisao života mogao biti taj da se spava, a ne (kao što se obično misli i iz nekog razloga vjeruje) da se bude budan. Esej je, uzgred budi rečeno, upravo tako i počeo, sa Montaigneom, kao dosjetljiva i elegantna igra sa idejama, čija je svrha nepretenciozno i gospodstveno se zabavljati sa sposobnošću vlastitog mišljenja.

S druge strane, kada Kvesić pripovijeda o nekom stvarnom ili izmišljenom događaju, njegov se književni stil, kao uostalom i odnos prema svijetu, potpuno ostvaruje u registru poetike apsurda, i to kudikamo više na način koji upućuje na Slučajeve Danila Ivanoviča Harmsa, nego na zapadnjačku književnost post-egzistencijalizma, primjer čega je, recimo, kratka priča Moj susret s Krležom, gdje se autor, u krajnje harmsovskom maniru, (da ne iskoristimo kakvu drugu riječ) "postavlja u odnos" sa jednom od središnjih figura hrvatskog književnog kanona, kao što je činio i pomenuti ruski avangard parodirajući književne autoritete poput Puškina, Tolstoja ili Dostojevskog.

Isto tako, s vremena na vrijeme, je na djelu prosto poigravanje sa temom, dakle književni postupak radi postupka, pa tako Kvesić piše o tajnom društvu koje se zove "Tajno društvo", da bi sam koncept, dosljedno se vodeći ničim drugim do samom logikom, doveo do apsurda: "Član se postaje tako da se na pitanje 'Jesi li ti član tajnog društva Tajno društvo?' odgovori 'Nisam.' To je ujedno i jedini znak prepoznavanja među članovima."

Potom, tu su nerijetko i polemički intonirani eseji, ali i tekstovi koji se žanrovski ne daju drugačije odrediti nego kao satire, čiji je cilj razračunavanje sa nekom opšteprihvaćenom društvenom besmislicom, naime, floskulom ili izlizanom političkom frazom koja gromoglasno odjekuje upravo zato što je suštinski prazna. Toga je primjer, recimo, tekst pod naslovom Tlapnja "tisućljetnog sna" ili onaj pod naslovom Pravopisna pomirba, gdje Kvesić jednu dnevno političku temu ili nekakav društveno-povijesni diskurs dekonstruira dovodeći ga ad absurdum.

Vrijedi pomenuti i nekoliko kratkih proza koje pokazuju na Kvesićevo, čisto spisateljsko povjerenje u priču, kao što slučaj sa kratkom pripovijetkom po imenu Legenda o Bibi-hanum, naime o načinu na koji je samarkandska princeza kralju dokazala svoju ljubav.

U svakom slučaju, Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu je ostvarenje koje tematsku, žanrovsku i stilsku heterogenost objedinjuje na temelju jednog jedinstvog estetskog principa – esejističke zaigranosti – i to sasvim u skladu sa tekovinama i izazovima današnjice. Ono što Kvesićevo autorstvo u tom smislu odvaja od velike većine savremene književne produkcije jeste sposobnost autoironije i distance, koja je očigledno presudna u oblikovanju autentično estetskog izražaja, pa makar i kada je njegov konačni rezultat književni fragment.

Za razliku od bilo kakvog prosječnog kolumniste, Kvesić je svjestan da djeluje u zoni relativnih spoznaja te na tragu velike esejističke tradicije ni u jednom trenutku ne pokušava svoju duboko osobnu perspekivu maskirati pod velom prividne objektivnosti, da bi ju ponudio kao konačnu i neupitnu. Uostalom, pitanje trivijalnosti je možda i daleko ozbiljnije nego što ga se obično postavlja u post-modernim diskusijama o izjednačavanju visokog i niskog, teškog i lakog, utoliko što je ono za esejistiku bilo postavljeno kojih pet stoljeća ranije, a po svemu sudeći i riješeno kao temeljno egzistencijalno pitanje života, koji se odvija kao beskrajna borba između principa dosade i principa zabave. Jer, čini se da je i autoru ove knjige, kao i svim njegovim književnim prehodnicima, postalo jasno da onog trenutka kada nam se svijet razotkrije kao dosjetka neće preostati ništa drugo da nas spasi osim smisla za humor.

Predstavljanje knjige Pere Kvesića Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu
3. 5. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb

  1. Volim dobar, sočan i pomalo perverzan humor Volim dobar, sočan i pomalo perverzan humor Čitateljski svijet Domagoja Jakopovića - Ribafisha Većini je prva asocijacija na ime Ribafish – zezanje! Ovaj novinar, svjetski putnik, gurman i osvjedočeni obožavatelj piva postao je sinonimom dobre zabave, njegov ležeran stil i nepretenciozan pristup mogu osvježiti čak i najozbiljniju temu, ali malo je poznato da je Domagoj Jakopović, kako je službeno ime ovog iskričavog huncuta, diplomirani profesor geografije koji slobodne t
  2. Predstavljanje knjige Pere Kvesića Predstavljanje knjige Pere Kvesića U četvrtak 3. svibnja 2018. u 19 sati u dvorani Müller Kina Europa u Zagrebu (Varšavska 3) predstavit ćemo knjigu Pere Kvesića Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu: iz riznice otorinolaringologa Marinka Popokatepetla. Uz autora o knjizi će govoriti Đurđica Čilić Škeljo, Mihaela Gašpar Đukić i Andrija Škare.
  3. Moj književni uspjeh Moj književni uspjeh Iz knjige Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu Pere Kvesića Odavno sam se oslobodio romantičarske iluzije da je knjigama moguće promijeniti svijet. Zvuči banalno, samorazumljivo i čak glupavo – knjigama je moguće promijeniti samo ono što je knjigama moguće promijeniti, ni više ni manje, i to je jedino što razuman čovjek može očekivati. Ipak, ponosan sam što je u literaturi ostao i moj trag. Postoje tu ne