Čovjek bez sudbine

Sliku čovjeka u europskoj kulturi nije moguće naslikati bez Auschwitza. (...) Višetisućljetna samoljubiva i samosažaljiva slika Boga nepovratno se rasplinula u stvarnosti gorućih jama Majdaneka i Sobibora, krematorija Auschwitza i Ravensbrücka. Jer kršćanstvo nema neku svoju drugu, idealniju realnost, nema od Auschwitza odvojivu tradiciju. Bez Auschwitza više neće biti ni kršćanske teologije.
Kertészova tema ne zaklanja pogled samo na njegov beletristički rad, već ta nečuveno divovska tema zaklanja i sve druge njegove, reklo bi se intimnije teme. A teme su kod njega uklopljene jedna u drugu poput jezivih čarobnih kutija. On je u Auschwitzu prepoznao najdublju, esencijalnu realnost europske kulture istom onda kad je iz realnosti kontinuiteta diktatura promotrio onaj svoj jedini i lijepi Auschwitz iz djetinjstva. Golema strukturna spoznaja njegove beletristike je kad zaključi da se iz Auschwitza ne vidi Auschwitz, ali kad se na njega osvrne iz kuta kontinuiteta vladavine diktatura, učini mu se kao da otamo nosi i neke lijepe uspomene. – Péter Nádas