Čovjek bez lica

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Broj stranica: 400

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266702-8

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 610 g

Kada, upravo na dan Antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo.

Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana. Čovjek bez lica roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeću u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja. No to je prije svega roman o nesalomljivima, o onima koji najdublje vjeruju u ideale, o špijunima koji nisu tajni agenti iz filmova, već možda tek obični knjižničari.

Čovjek bez lica snažna je epopeja o ljudima za koje znamo da su tu oko nas, ali o kojima ne znamo ništa, osim da o njima i njihovim procjenama ovise vladari i sudbine naroda. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana Milorad Popović ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.

Balkanski špijuni

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 9. 4. 2016.

Pripovijedajući o nekoliko generacija ljudi, uvodeći nas u njihove živote obilježene ljubavima i prevarama, bezuvjetnom naklonošću i gorkim izdajama, Popović zapravo oslikava veliku, bolno dojmljivu fresku Crne Gore.

Milorad Popović pisac je zanimljive biografije. Počeo je – i uspješno trajao – kao pjesnik. Potom je nanizao nekoliko knjiga eseja čiji naslovi jasno sugeriraju kako se radi o zbirkama polemičkih tekstova koji kritički zasijecaju društvenu stvarnost. A onda je svoju umjetničku vokaciju i interes za političke teme skladno prepleo u romanu „Karnera“ objavljenom 2013. Priča je to o lokalnome štemeru, boksaču oskudne tehnike, kojega su zakitili nadimkom po glasovitome šampionu Primu Carneri. No, osim što je storija o jednome sasvim osebujnom gubitniku, to je i knjiga o Crnoj Gori: malešnome, rubnom prostoru, poprištu velikih trauma što su ih za sobom ostavljali ratovi, od Balkanskih sve do ovoga zadnjega.

I Popovićev novi roman, „Čovjek bez lica“, slijedi istu logiku pretapanja osobne priče u koordinatni sustav kudikamo šireg, povijesnog narativa. Šćepan Dragišić, podgorički povjesničar umjetnosti, dan početka Antibirokratske revolucije dočekuje oduzet od alkohola. Dok traje njegova agonija omamljivanja žesticama, pred nama se ocrtava portret toga depresivca: supruga ga je ostavila, ima samo jednog prijatelja, na mnogo načina ne uklapa se niti u prostor niti u vrijeme kojima, silom prilika, pripada. Tada ga sustiže vijest da mu je preminuo otac Tripko koji je napustio majku i njega još dok je bio dječak i s kojim u međuvremenu nije imao nikakav kontakt. Kao ne samo najbliži nego i jedini srodnik pokojnika, mora organizirati sprovod u očevu rodnome mjestu, krševitoj zabiti u okolici Cetinja. Po dolasku u selo biva, međutim, iznenađen činjenicom da se nitko od mještana nije udostojio pridružiti posljednjem ispraćaju. Stariji, zagonetni muškarac, jedini koji je stao uz lijes Šćepanova oca, objasnit će mu što je razlog tolika prezira seljana. Tripko, naime, nije bio samo knjižničar, mušičavi usamljenik koji se komotno osjeća tek kada je okružen knjigama, nego prije i poslije svega špijun. A kad Šćepan krene pregledavati jedinu imovinu što je ostala za pokojnikom, dva kofera spisa koje je ovaj desetljećima akribično vodio, pred njim će se početi odmotavati jedan bizaran životopis. I ne samo jedan.

Jer, priču o Tripku nije moguće valjano rasplesti i razumjeti bez spomena njegova oca, Šćepanova djeda Dunjaša. Iz Podgorice 1988. Popović nas teleportira u Casertu 1918. U izbjegličkom logoru crnogorska vojska lojalna kralju Nikoli čeka rasplet velike geopolitičke partije karata, podgrijavajući nadu kako neovisnost možda ipak nije trajno izgubljena, kako se uz podršku Italije možda ipak može uteći projektu prisajedinjenja Srbiji. Storija dalje bordiža preko Rijeke, Zagreba, Kosovske Mitrovice, Cetinja...

Pripovijedajući o nekoliko generacija ljudi, uvodeći nas u njihove živote obilježene ljubavima i prevarama, bezuvjetnom naklonošću i gorkim izdajama, Popović zapravo oslikava veliku, bolno dojmljivu fresku jedne zemlje u stalnome raskoraku između grandece kojoj teži i za koju misli da joj po svemu pripada, i vlastite malešnosti, odnosno podložnosti volji većih nacija. Kao što njegovi junaci bivaju upleteni u emocionalne intrige, predajući se strastima da bi potom trpjeli gubitke i poraze, tako i njihova zemlja vazda vrije od famoznog „viška povijesti“, koji ljude raznosi na sve strane, komplicira njihove izbore, pa odluke što se u sretnijim predjelima donose racionalno, na temelju gole pragme, pretvara u sudbonosne i konačne rasplete.

Ne sjećam se da sam ikada imao prilike pročitati tako oštroumnu, slojevitu, ali i literarno nadmoćnu studiju o špijunima, o tome koji sve razlozi mogu čovjeka natjerati da se s potpunom, upravo fanatičnom predanošću stavi u službu nekoga poretka, počesto mu služeći s toliko brutalne imaginacije i s tako vatrenim entuzijazmom da to dramatično nadilazi zahtjeve čak i nesumnjivo nemilosrdna poslodavca. S druge strane, „Čovjek bez lica“ fascinantno razobličava mehanizme i logiku koji stoje iza svake institucionalne represije. Tko želi naučiti kako se pogoni strah i lede kosti milijuna, ne treba mu bolji profesor od Milorada Popovića.

No, svi komplimenti što idu na račun piščeva talenta da u formi romana prošverca i cijeli niz, ajmo tako reći, izvanknjiževnih uvida – antropoloških, socioloških, psiholoških, politoloških... – ne bi smjeli zasjeniti činjenicu kako se ovdje radi o uistinu sjajnoj prozi. Popović je izniman portretist osebujnih karaktera, neobično vješt u orkestraciji goleme galerije likova (fikcionalnih, ali i stvarnih), kadar centrifugirati njihove osobne drame s emocionalnim nabojem koji će vas dirnuti.

Naročito impresionira njegov jezik. Dosljedan uvjerenju kako su svi idiomi i narječja jednako vrijedne činjenice, on se ne skanjuje zaigrano preplitati književni standard s mnogim regionalnim inačicama. Hrvatskome čitatelju možda će – zapravo, sigurno hoće – i uteći poneko precizno značenje ove ili one riječi (glosar manje poznatih riječi i fraza otisnut na kraju knjige ipak nije dovoljan da nam odgovori na baš sva pitanja). Ali ništa za to. Jer, otvorene nepoznanice objasnit će ili barem naznačiti kontekst u koji je zakučasti pojam uzglobljen. S druge strane, pred čitateljem se pruža rijetka prilika uživanja u raskošnoj, polifonoj melodiji živoga jezika koji moćno doprinosi uvjerljivosti priče.

 

Po kasinima sam pratio šefove UDBE

Sergej Županić, 24express, 15. 4. 2016.

Crnogorski pjesnik, književnik, bivši boksač i bivši disident za svoju nam je domovinu rekao da je po veličini i broju stanovnika praktično statistička pogreška. Ipak, opisujući i tako sićušnu zemlju u svojem romanu “Čovjek bez lica”, kao i povijest tri generacije obitelji nacionalista, imigranata, špijuna i jednog intelektualca s ruba društva, Milorad Popović je opisao cjelokupnu povijest 20. stoljeća na prostoru dviju Jugoslavija i nekoliko kvislinških državica koje su tu postojale. Riječ je bez sumnje o najvećem špijunskom romanu s ovih prostora, ali i o političkoj fikciji ukorijenjenoj u stvarnosti izdaja, idealizama, prevrata, tragedija...

A sve počinje od kraja, kad na dan izbijanja Miloševićeve Antibirokratske revolucije 7. listopada 1988. u Titogradu, 40-godišnji Šćepan Dragišić dobiva obavijest da mu je umro otac Tripko, s kojim nije bio posebno blizak, ali koji mu je ostavio bogatu dokumentaciju o represivnim aparatima u nekoliko režima, svjedočanstva o svijetu dvostrukih i trostrukih agenata kojem je i sam pripadao.

Za potrebe tog povijesno-političko-špijunskog romana o nacionalnim kontroverzama Popović je godinama gutao knjige i istraživao brda dokumentacije. U razgovoru nam je priznao da ga je vjerojatno motiviralo to da si sam objasni razdoblje od smrti Josipa Broza Tita pa do dolaska Crne Gore na prag EU.

- Sazrijevao sam u vremenu raspada komunizma i Jugoslavije. U jednom trenutku sam shvatio da je to velika literarna tema koja je u postjugoslavenskim literaturama shvaćena tek ovlaš. Ona postoji u nekom ekspresionističkom obliku, ali ne i u širem sociološkom povijesnom kontekstu, onako kako je to radio Krleža u “Zastavama” ili Andrić u “Travničkoj hronici”. Iskreno, nisam bio siguran koliko sam to sposoban literarno uobličiti” - rekao nam je Popović.

Otkrio nam je i kako je uopće i kad došao na ideju za napisati nešto ovakvo.

- Kao mlad radio sam u jednom kazinu kao čuvar reda, a kasnije kao krupje - otkrio nam je i to, da bismo ga zaskočili pitanjem je li to možda bilo zbog glasovitog boksačkog pedigrea u Jugoslaviji, jer se dobro znalo da se on zna koristiti šakama.

- Da, točno tako. U socijalističkoj Jugoslaviji u kockarnice su imali pristup samo ljudi sa stranim pasošem, dakle stranci i gastarbajteri koji su dobili državljanstva u zemljama zapadne Europe. Jedini domaći koje su pripuštali na takva mjesta, egzotična, neobična i nedostupna, bili su neki bivši visoki udbaši, funkcioneri koji su dolazili iz nekog svojeg svijeta, s neobičnim osobnim pričama. Kroz takva kazina sam upoznao taj svijet i primijetio da okolina prema takvima ima veliki respekt. I to ne samo stariji krupijei i direktori kazina, nego čak i stranci koji su bili vlasnici kazina. To me je kao mladoga zaintrigiralo. Već tada sam imao neku ideju da će mi to, jednog dana kad budem pisao prozu, biti okosnica jedne priče - objasnio nam je.

Prema nekoliko tih ljudi koje je upoznao, za kojima se kroz baršunaste prostore kazina vukla atmosfera misteriozne, prikrivene goleme moći i svijeta špijunaže, stvorio je u knjizi lik Udbina veterana Dakovića koji pri kraju života mladom Šćepanu otkriva i obiteljsku i povijest zemlje u kojoj živi.

A ništa od tog svijeta Popović ne bi upoznao da nije bilo boksa, za koji kaže da ga je jako odredio u životu. Bez boksa, zapravo, danas ne bi bio ni živ ili se u najblažem slučaju ne bi zakačio za poeziju i književnost.

Nije to šašava tvrdnja. Rođen 1957. u selu Lipa Cucka između Cetinja i Kotora kao najstarije od petero djece u radničkoj obitelji, na njemu je bilo da se šakama izbori za emancipaciju protiv lokalnih štemera koji su se zvali “Ptice rugalice” i koji su gnjavili slabije.

- Boks je u komunizmu bio sport dječaka sa socijalne margine, način prvih adolescentskih dokazivanja. U sportu sam upoznao ljude koje inače ne bih mogao, bio mi je važan egzistencijalno, ali i duhovno. Boks je jedan viteški, idealistički svijet, ti su sportaši bili potpuno čisti i u tome sam nalazio poveznicu između poezije i boksa. Veliki boksači, poput Parlova, Beneša i mnogih drugih, ili su pisali stihove ili su recitirali pjesnike. Mate Parlov je mogao satima recitirati cijelog Tina Ujevića. Bio je to drugi najpopularniji sport u 1970-ima. Mogli smo se baviti i nogometom, ali ja za loptu nisam bio spretan - bilo je dakle ili boks ili u folklorno društvo - ispričao nam je, a mi smo primijetili da, dakle, ispada kako je bio previše pametan za nogomet pa je zato postao boksač.

- Ha, ha, ha! Da, da. Samo, i danas ovi koji hoće da me omalovaže o meni govore kao o ‘onom bokseru’. Neko vrijeme su širili famu da netko drugi piše moje knjige jer, kao, kako bi boksač mogao smisliti nešto pametno - rekao nam je.

Slijedilo je školovanje u Cetinju, nastavak boksa, da bi se krajem 1980-ih priključio maloj skupini intelektualaca pisaca Književna opština Cetinje, koji su se suprotstavili Miloševićevoj nadirućoj plimi. Krug je ubrzo postao stranka, Liberalni savez Crne Gore, ali se Popović, nesklon partijskom funkcioniranju, posvadio sa Slavkom Perovićem.

- Nastavio sam s javnim i ilegalnim otporom i izvan stranke. Ne bih htio od toga raditi neku priču, ali KOS je pomislio da se bavim destrukcijom sustava tadašnje vlasti. Jednom su na mene pucali pa su me promašili. Drugi put su od mojeg bivšeg prijatelja naručili da me likvidira, ali mi je on za to rekao”, objasnio je zašto je morao otići iz Crne Gore i nekoliko godina provesti u Zagrebu i Albaniji, slično kao i pjesnik Jevrem Brković, koji je bježao pred policijom.

Tek 1997., kad se Milo Đukanović odvojio od Miloševića, Popović se vratio. No majušnu Crnu Goru ubrzo su stali rasprodavati takvom brzinom da je počeo kružiti gorki vic da će nakon nezavisnosti izborene 2006. nova država ostati bez teritorija.

- Kad imate zemlju puno manju čak i od jedne male Hrvatske, iskušenja su puno veća. Bila je strašna navala ruskih tajkuna i mislim da nas je samo kriza iz 2008. spasila od totalne rasprodaje obiteljskog srebra. Imamo društvo koje je stoljećima bilo egalitarno, a to nosi sociološke i kulturološke posljedice. Crna Gora, iako neovisna, ostala je duboko podijeljeno društvo na prozapadnu i antizapadnu struju. Veliki su prijepori oko pristupanja NATO paktu, snažne su i retrogradne velikosrpske snage. Kod nas još oko 40 posto stanovništva ima kontroverzan ili neprijateljski odnos prema Crnoj Gori.

To neće tako brzo nestati, a riječ je o potencijalnom problemu koji bi, ako pukne, mogao u krizu odvući sve od BiH, preko Kosova pa do Makedonije. Jedina šansa za zapadni Balkan je integracija u EU kakva god bila, pa i sa svim očitim problemima EU. Sve kako bi se doskočilo nacionalizmu i šovinizmu - opisao nam je Crnu Goru danas.

Dobar dio moderne povijesti opisane u “Čovjeku bez lica” može se pratiti i kroz ključne trenutke njegova osobnog života. U knjizi je snažno izdvojio trenutak Miloševićeva uspona na vlast, odnosno onda kad su se u pakt udružili nacionalisti, Srpska pravoslavna crkva i većina komunista iz Srbije.

Primijetili smo da se koju godinu poslije slično dogodilo u Hrvatskoj kad su se, kako se ispostavilo tijekom procesa na sudu u Njemačkoj protiv Josipa Perkovića, udružili SKH, dio nacionalističke opozicije iz domovine i emigracije te Kaptol, na što se Popović nadovezao da je slično bilo i u Sloveniji, gdje su se krugovi oko Mladine složili s dijelom reformiranih komunista.

Popović se u romanu poigrao i s nekim kontroverznim povijesnim teorijama o Titu, poput one da je Tito doista bio u Španjolskom građanskom ratu.

- To je još velika enigma. Postoje ozbiljne pretpostavke da je on tamo doista bio, kao nekakav KGB-ov funkcionar ili kontrolor. U to se vrijeme kretao Francuskom. Ali ako je i bio, nije bio predugo, nego po nekom specijalnom zadatku jer iste godine postaje generalni sekretar KPJ. Ali to je ionako prvenstveno zanimljivo za literaturu - rekao nam je.

S obzirom na to da je u posljednjim poglavljima romana opisao svijet u kojem su se krugovi revolucionara i špijuna povezali sa svijetom tajkuna, zanimalo nas je da li se iz doba Jugoslavije konstanta moći koju opisuje nastavila i u postjugoslavenskim državama.

- Ne treba to previše mistificirati, ali nastavila se, da. Ipak, više u smislu zanata, same prirode moći tajnih službi nego u ideološkom smislu. Kod nekih obavještajaca je bila prisutna jugoslavenska ideja. Međutim, 1980-ih godina, kad je postalo jasno da se avnojska Jugoslavija raspada, ti ljudi su potražili angažman kod novih poslodavaca u državama koje su nastajale. Nova policija i nova vojska trebale su mentore, kao i ljudi u politici. To je priroda stvari. To se desilo i pri stvaranju SSSR-a, odnosno tadašnje Čeke, i u Zapadnoj Njemačkoj, u kojoj su u velikoj mjeri prvi tvorci BND-a bili bivši nacistički obavještajci. Slično se dogodilo i 1990-ih godina kod nas. Pravnici, ekonomisti, liječnici, piloti, artiljerci, obavještajci..., sve su to neki zanati koji se moraju izučiti i koji su uvijek potrebni svima - zaključio je boksač pjesnik.

 

Špijunski roman crnogorskog realizma

Sandra Sabovljev, Novi list, 25. 4. 2016.

Nakon nagrađivanog romana »Karnera« istaknuti crnogorski književnik Milorad Popović predstavio je prošloga tjedna u Zagrebu svoj drugi roman »Čovjek bez lica« koji je, kao i njegov romaneskni prvijenac, objavila izdavačka kuća Fraktura. U novom Popovićevom romanu njegov urednik i izdavač Seid Serdarević vidi iskorak u odnosu na sjajnog »Karneru«, kako na narativnom planu, tako i na gradnji likova i fabularnoj strukturi.

Kako Serdarević ističe, »Čovjek bez lica« moćna je freska galerije likova koja oslikava sudbinu jedne zemlje koja je »u stalnome raskoraku između grandece kojoj teži i za koju misli da joj po svemu pripada, i vlastite malešnosti, odnosno podložnosti volji većih nacija«, kako je to primijetio kritičar Ivica Ivanišević.

Tajni životi

Kada upravo na dan antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, on i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo.

Ovo je kratki siže »Čovjeka bez lica« u kojem je, ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Popović napisao – smatra izdavač – najveći špijunski roman naših dana. To je priča o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o 20. stoljeću u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja.

Književnik i publicist Miljenko Jergović u »Čovjeku bez lica« vidi mogući životopis jedne nestale zemlje.

– Knjiga je snažna, uzbudljiva i duboko beznadna. Crnogorski magijski realizam, gdje magija proizlazi iz ljudskih karaktera, a ne iz eventualnih spisateljskih namjera – navodi Jergović.

Promatrajući knjigu kao rekonstrukciju društveno-političkog sustava, politički novinar i komentator Boris Rašeta ovaj roman u čijem su fokusu tajne službe, uspređuje s filmom Živka Nikolića »U ime naroda« koji je bio brutalna kritika tajne policije u bivšem sustavu, ali i njemačkim oskarovcem – »Životom drugih« Floriana Henckela von Donnersmarcka.

Tri kruga

– Pisao sam o stvarima koje poznajem i koje me opsesivno zanimaju, jednostavno je komentirao odabir teme Popović, kazavši da mu se plan za roman kretao u tri koncentrična kruga. Prvi i najvažniji je ideologija, odnosno komunizam čija je tragedija začeta u nemogućoj namjeri da mijenja ljudsku prirodu. Drugi tematski krug je emigracija čiji je pomaknuti ugao gledanja pisac upoznao devedesetih i treća je tema misterij Crne Gore koja živi u stalnoj zabludi, imajući nerealnu sliku o svojoj veličini i važnosti.

Popović je taj misterij pokušao rasvijetliti kroz tri generacije, djeda – emigranta i nacionalista, oca – idealista, komunista i konfidenta te sina – intelektualca i dekadenta. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana autor je ocrtao povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.