Čovječuljak

(bajke iz lijevoga džepa)

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: makedonski

  • Prijevod: Borislav Pavlovski

  • Broj stranica: 160

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266583-3

  • Naslov izvornika: Čovečulec (bajki od leviot džep)

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 290 g

Čovječuljak, knjiga kojom je makedonski pisac Aleksandar Prokopiev 2011. osvojio međunarodnu književnu nagradu Balkanika, zbirka je bajki za odrasle.

To znači da nama, koji (terminologijom Petra Pana) nismo baš uvijek sposobni za sretne misli, donosi prah za letenje, da nam posluži dok ih u sebi ne pronađemo.

Strogo znanstvenim rječnikom: letenje, ili barem lebdenje te pocupkivanje odraslih česte su nuspojave čitanja Prokopievljevih bajki.

Takva je efekta autor, čini se, svjestan, čak bi se moglo reći da mu je neskrivena namjera postići ga u svih svojih osamnaest tekstova.

Jer, bilo da se u njima bavi književnim klasicima ili narodnim pričama, bilo da se prikrada mitovima ili urbanim legendama, autorovim šetnjama od Nigdjezemske do Ovdjezemske cilj je samo jedno (a to su dvije stvari): zbuniti nas, začuditi i nasmijati.

Naravno, i oduševiti. Dakako, i natjerati da stare priče čitamo drugačije. Naposljetku, ukratko i nimalo nevažno: ovakve kakvi jesmo unaprijediti nas u djecu!

Zašto lovac lovi vuka?

booksa.hr, Vesna Solar, 14.1.2015.

Iako većina nas odraslih smatra kako već sve znamo o Snjeguljici, Petru Panu, žabama koje govore i drugim likovima i motivima bajki, Aleksandar Prokopiev će nam dokazati kako nije tako.

Njegovo djelo Čovječuljak (za koje je dobio nagradu Balkanika) zbirka je bajki za odrasle koja se u maniri postmodernizma poigrava motivima poznatih bajki, priča i legendi, sagledavajući ih u svjetlu koje će čitatelja iznenaditi i natjerati ga da se zamisli nad 'poznatim interpretacijama' te da prihvati tezu kako su “bajke i danas moguće. Iako, dakako, s izvjesnim, manjim ili većim, izmjenama”, kao što je rečeno na samom kraju knjige.

Premda su narodne bajke, odnosno bajke braće Grimm, žanr dosta čvrstih pravila, poput 'suživota' fantastičnog i običnog te sretnog kraja, ta se pravila često krše u umjetničkoj bajci. No, i narodna i umjetnička bajka namijenjena su djeci, i to ne samo kao zabava i razbibriga, nego kao misaoni obrazac po kojem će shvaćati svijet. U tom smislu, žanr bajke za odrasle može se učiniti kao contradictio in adjecto; jasno da se književnost namijenjena djeci razlikuje od one za odrasle. Ipak, bajke za odrasle kao žanr postoje, ali se relativno rijetko pišu.

Čovječuljak je stoga zanimljiv kao najnoviji 'izdanak' rijetkog žanra na području kako bivše Jugoslavije tako i čitavog Balkana. A kako bajke žele i zabaviti i poučiti djecu, čini se kako Prokopiev želi zabaviti i poučiti odrasle. Jasno da njegove bajke to čine drugačije nego one Grimmove, ali i jedne i druge žele ukazati na neke ključne probleme dječjeg/ljudskog života.

Prokopiev se prihvaća omiljene postmoderne zadaće reinterpretacije bajki (Palčić, Lovac), ali i legendi (Čovječuljak) i priča (Papradiški), pa čak i samog sebe (Autobajka), i to mu doista i uspijeva. U većini priča mijenja se tek jedan element izvorne bajke, što onda dovodi do potpuno novog sagledavanja zbivanja i karaktera.

Sam je Prokopiev u jednom intervjuu rekao kako ga posebno zanima traženje “slijepih pjega u bajci”, odnosno onih mjesta koja su ostala otvorena, te dovođenje marginalnih likova u središte zanimanja. Tako, recimo, Lovac pripovijeda svima dobro znanu priču o Snjeguljici iz perspektive lovca. On postaje kako pripovjedač, tako i glavni lik priče koji se bezumno zaljubljuje u okrutnu Kraljicu. A ona je prelijepa, ali ju zanima samo vlastita ljepota. Jedino što ju plaši je starenje, pa je tako i njezina spletka protiv Snjeguljice pokušaj da se zadrži vrijeme. Time Kraljica prestaje biti lik iz 'bajke za djecu' i postaje nam posve suvremena: dovoljno je samo otvoriti novine da bismo se uvjerili da je glavna briga većine žena tzv. anti-aging.

U tom smislu su sve bajke iz Čovječuljka bitno osuvremenjene, valjda i zato što modernog užurbanog čovjeka zanima samo sadašnjost. Da bi to postigao, Prokopiev se uvelike služi i humorom. Kako podnaslov ove zbirke glasi 'bajke iz lijevog džepa', očito da se autor izravno poziva na Čapeka i njegove Priče iz lijevog i desnog džepa. To, doduše, nisu bajke, ali su prožete čuvenim čapekovskim humorom, na tragu kojeg stvara i Prokopiev, što je jasno vidljivo u nekim bajkama koje bismo mogli nazvati političkim.

U Lijevoj i Desnoj Češlagiji priča se o velikoj zavadi i nerazumijevanju dviju susjednih zemalja čiji stanovnici nose razdjeljak na lijevoj, odnosnog na desnoj strani. U Hodočasniku, postolaru i budali trojica naslovnih likova susreću žabu koja ostvaruje želje; žaba je, dakako, ironična parafraza ribe iz bajki. Hodočasnik poželi doći do svog cilja, postolar manufakturu, a budalina je želja postati političar. Žaba im doista sve to ostvari, samo budala – koji je dobio četverogodišnji mandat i preselio u palaču – ima određenih problema: navečer mu oko palače neprestano krekeću žabe....

Prokopiev uspijeva bajke ukorijeniti u 'sada i ovdje' Makedonije u kojoj živi i radi u Institutu za književnost. Objavio je nekoliko fikcionalnih djela, od kojih neka također imaju elemente bajke (Slovo o zmiji, 1992). Istovremeno se tim žanrom bavi i sa znanstvenog aspekta (Putovanje bajke, 1997). Izgleda da su za njega upravo bajke eminentno književni žanr.

I sad neka se netko od nas odraslih usudi kazati da ne vjeruje u bajke!