Corpus delicti

Proces

Special cijena 131,36 kn Redovna cijena 145,95 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 280

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266326-6

  • Naslov izvornika: Corpus Delicti. Ein Prozess

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 390 g

Tridesetogodišnja Mia Holl privlačna je, darovita i samostalna. Ona je uzorna građanka koju ne zanima ništa osim karijere, osoba kakvu država budućnosti želi i stvara. Ona je savršeni kotačić u sistemu koji pogoni “Metoda” – skup diktatorskih pravila vezanih uz zdravlje i sve aktivnosti građana. “Metoda” u ime zdravlja i prosperiteta upravlja pojedincima, postavlja zabrane te određuje ljubavne partnere i način života. Nakon što se Mijin buntovni brat ubije u zatvoru u kojem, tvrdeći da je nevin, očekuje kaznu za silovanje i ubojstvo, Mia pokušava sprati ljagu s njegova imena i počinje svoju borbu protiv “Metode”. Distopijski roman Corpus delicti jedne od najboljih i najprevođenijih suvremenih njemačkih spisateljica Juli Zeh bavi se nama danas te postavlja pitanja o pravima na privatnost, slobodu izbora, o otporu i pobuni protiv sistema. Corpus delicti istodobno je i znanstvena fantastika i sudska drama i vrstan triler, ali iznad svega moćna proza koja govori o čežnji za slobodom.

Juli Zeh postala je romanom Corpus delicti suvremeni ženski George Orwell.
Deutscheradio

Juli Zeh neobično hladno opisuje otkliznuće u brutalnost. Ona je analitična apokaliptičarka po uzoru na Jevgenija Zamjatina, Raya Bradburyja i Philipa K. Dicka. Kao takva polemizira protiv postutopijske epohe, koja se previše razmeće svladavanjem utopija. To čini u književnom obliku sudske tragedije u prozi, traktata s podijeljenim ulogama, SF-krimića i debatnoga komada koji se stalno ubrzava.
Die Zeit

Juli Zeh dovoljno je oštroumna i načitana kako bi svoj protest protiv duha vremena sročila žestoko i jasno. Po zanimanju i pravnica, s lakoćom uspijeva unijeti analitički prikaz u književnu formu – u Corpusu delicti to se zbiva u umjetničkoj formi utopije koja diskurzivnome oduvijek daje prostora koliko i zaslužuje. Tako beletristika rađa analitički um i obrnuto. Kod ove su autorice pripovijedanje i argumentiranje jedno.
Frankfurter Allgemeine Zeitung

10.10.2011.

Mojim romanom “Corpus delicti” ne pozivam ljude na pobunu

Večernji list, Denis Derk, 09.10.2011.

Romanom “Corpus delicti” ne pozivam ljude na pobunu. Ali ljude upozoravam da zapadno društvo nakon 11. rujna 2001. godine pokazuje tragove totalitarizma. Ugrožavaju se ljudske slobode, u SAD su otvoreni logori, muče se teroristi, premda smo mislili da živimo u društvu u kojem je mučenje zabranjeno - rekla je njemačka književnica Julie Zeh u kinu Europa na promociji hrvatskog prijevoda svog romana koji je objavila Fraktura. U tom političkom trileru koji je prevela Latica Bilopavlović Vuković govori o sustavu s polovice 21. stoljeća u kojem vlada diktatura koja tjera ljude za budu zdravi. No, pojavljuju se teroristi koji osnivaju udrugu Pravo na bolest. Kratica te udruge je RAK, riječ koju u Hrvatskoj ne treba obrazlagati. U romanu govorim o usredotočenosti na ljudsko tijelo, na što nas tjera kapitalizam, jer samo zdravi i fit možemo biti učinkovitiji, a bolest i jako puno košta. Proizvodi za ljepše i zdravo tijelo prodaju se puno bolje nego duhovna, a onda i umjetnička dobra. Kuda to vodi _ pita se njemačka autorica koja je jedno vrijeme i živjela u Zagrebu, a u Hrvatskoj ima već tri prevedene knjige. Ideju o romanu “Corpus delicti”, (koji je prvo bio kazališna drama) dobila je kada je u Velikoj Britaniji osuđen silovatelj pomoću DNK analize koja ipak nije bila pouzdana. Tako je jedan čovjek postao žrtva sustava koji misli da je demokratičan. U EU danas čitaju naša pisma i mejlove, provode telefonski nadzor, kontroliraju naše susrete kritična je Julie Zeh koja tvrdi da tijelo nikako ne smije biti predmet politike, jer tko kontrolira tijelo, kontrolira i duh.

11.10.2011.

Juli Zeh: Ne bojim se neonacista već razmišljanja ‘običnih ljudi’

Jutarnji list, Adriana Piteša, 11.10.2011.

Juli Zeh, rođena 1974. godine, svrstava se među najbolje njemačke pisce mlađe generacije. Autorica je devet knjiga, za koje je dobila brojne nagrade, a Spiegel ju je nominirao za jednu od najutjecajnijih žena Njemačke. Djela su joj objavljena u 29 zemalja, a na hrvatski su dosad, u izdanju Durieuxa, objavljeni “Mali konverzacijski leksikon za kućne pse”, zatim nagrađivani romaneskni prvijenac “Orlovi i anđeli” te putopis po Bosni i Hercegovini “Tišina je šum”. Spisateljica je krajem tjedna boravila u Zagrebu gdje je predstavila svoj najnoviji prijevod “Corpus deliciti”, objavljen u izdanju Frakture, distopijski roman zbog koje su je neki mediji prozvali suvremenim ženskim Georgeom Orwellom. Junakinja romana je Mia Holl, uzorna građanka koja, nakon što joj se brat ubije u zatvoru, počinje borbu protiv Metode - pravila vezanih uz zdravlje kojima se kontroliraju svi aspekti života građana I vaš roman se ubraja među distopije, žanr koji posljednih godina doživljava određenu vrstu revivala. Kako to objašnjavate? - Ne događa se samo revival distopije nego i svih oblika angažiranog pisanja. Dosta dugo autori su se fokusirali tek na pisanje uzbudljivih priča ili ocrtavanje psiholoških panorama, a sad nam se politika ponovno vraća u živote. Možda je razlog to što živimo u vremenu krize ili pisci osjećaju da se ponovno zbog društva moraju angažirati. U tom kontekstu, distopija je tek jedna od mogućnosti za izražavanje političkog stava. Problem ksenofobije Represija društva u vašoj knjizi očituje se kroz kontrolu zdravlja. Zašto baš zdravlje? - Društvo je tijekom proteklih desetljeća promijenilo kriterije kojima se određuje vrijednost ljudskog bića, prebacujući fokus s duhovnog na fizičko. Nekoć su kvalitete bili obrazovanje, pamet, poznavanje povijesti, filozofije, svijest o tradiciji... Danas je model dobrog, kvalitetnog čovjeka to da je mlad, lijep, zdrav, u formi, učinkovit... Svjedoci smo toga da se politika sve više počela miješati u te sfere života, a srž problema jest ta da ljudi naprosto postaju stariji, a medicina koristi sve skuplju tehnologiju. Posljedica je da se sve češće, posebice u EU, događa da se bolesti, preciznije liječenje, razvrstavaju u dvije velike kategorije: one čije liječenje država želi platiti i one koje ne želi jer ih smatra krivnjom pojedinca koji pije, puši, loše se hrani, bavi se opasnim sportovima i sam je kriv za to što mu se događa. To je selekcija, kojom se zalazi u privatni život ljudi. Selekcija kojom se zadire u pravo svakoga da sam odluči kako želi živjeti, a umjesto toga nameće se određeni životni stil; što i koliko jesti, koliko spavati, kojim se fizičkim aktivnostima baviti. Set pravila koji se primjenjuje na svakoga, a poruka je: “Troškovi su visoki. Ako želiš da se država brine za tebe, onda živi zdravo i budi normalan.” A to je za mene horor vizija društva. Glavni argument pristaša Metode je da se takvom vrstom kontrole ljudi više ne boje kao njihovi preci na početku 21. stoljeća koji su izgubljeni i prestrašeni. Ksenofobija je veliki problem suvremene Europe. Kako je strah kanaliziran u Njemačkoj, tko je glavni “neprijatelj”? - Muslimani. U relativno kratkom razdoblju nakon 11. rujna, strah od terorističke prijetnje iskorišten je kako bi vlada, u ime sigurnosti, donosila zakone kojima se dopušta, primjerice, prisluškivanje razgovora i čitanje mailova. Strah od te vrste terorističke prijetnje strasno su podupirali i mediji pa su ljudi prestali razmišljati racionalno. U Europi smo nakon 11. rujna imali dva teroristička napada, u Španjolskoj i Engleskoj, povezana s muslimanskim ekstremistima. Broj žrtva je bitno manji nego broj žrtva terorističkih napada drugih skupina u istom razdoblju. Svejedno, ljudi se boje samo muslimanskih terorista. Golemi skandal Nije li njemačko društvo iznimno osjetljivo na takvu vrstu ksenofobnih praksa? - Ne, više ne. Donedavno smo, možda ne u glavama, ali barem na papiru, imali brojne tabue koji su u novim okolnostima jako brzo prestali vrijediti. U Njemačkoj je prije godinu i pol dana izašla knjiga koja je vrlo otvoreno govorila o muslimanskoj prijetnji, ali ne toliko o terorističkoj koliko o činjenici da muslimani prijete našem društvu iznutra. Argumenti su sljedeći: muslimanske obitelji imaju 10/15 djece, Nijemci 1,2 djeteta po obitelji i svi ti mali muslimani koji trčaraju uokolo su prijetnja jer imaju različit genetski kod: oni su gluplji, teže usvajaju znanja itd. Za mene je to bio golemi skandal jer je praktički donedavno bilo nezamislivo da u Njemačkoj čuješ takvu vrstu teza. Naravno, uslijedila je javna rasprava, ali knjiga je postala golemi bestseler i prodala se u gotovo dva milijuna primjerka. Nije ju prigrlio samo obični puk, nego i brojni sveučilišni profesori, novinari koji su govorili: “Napokon je netko rekao istinu”. I jasno ste mogli osjetiti kako se neke stvari iznova vraćaju, a da su argumenti opet isti - biološki pristup, sporan DNK koji će promijeniti našu zemlju i ubiti je iznutra. Ne bojim se ja neonacističkih grupa, oni su donekle autsajderske skupine koje nitko ne uzima ozbiljno. Ono što je pokazao slučaj ove knjige jest razmišljanje tzv. običnih ljudi, građanske opcije. Pokazalo se da je prosvjetiteljstvo i dalje samo vizija, da većina i dalje ne razumije što je pluralizam. Da pluralizam nije živopisna grupa ljudi s reklama za Benetton na kojoj je jedan crn, drugi bijel, treći žut, ali svi nose iste traperice, govore isti jezik i vode se istim kulturnim pravilima. Farma krava Radite na tekstu za ZeKaeM, koji bi trebao režirati Ivica Buljan. O čemu je riječ? - Tek razrađujemo ideju, tako da ne mogu puno otkriti. No, glavna inspiracija bila je knjiga koja govori o upravljanju farmom krava - što je prava znanost koja služi da se svlada upravljanje gomilom indivudulaca i da ih, bez sile i nasilja, natjera da rade točno što treba. Štoviše, da pritom osjećaju da slijede svoje nagone i potrebe. Čini mi se da je to lijepa metafora modernih društva, koja uglavnom više ne žive pod opresijom političke sile, ali postoje metode koje nas natjeraju da radimo što žele, nazovimo to službom ili zdravstvenom skrbi. “Corpus delicti” isprva je bio postavljen u kazalištu, a tek nakon toga ste napisali roman. Zašto? - Bila je to moja prva drama za kazalište i bilo mi je teško pa sam u dogovoru s redateljicom napravila tekst koji je dijelom roman, dijelom drama. No, kad je izveden, shvatila sam da su mi ideje tog teksta i teme jako bitne i da zato želim ukoričenu knjigu koju će ljudi moći pročitati. Nitko neće tiskati kazališni komad. Zato sam se upustila u pisanje romana, ali mislim da se po strukturi može vidjeti što je bilo izvorište teksta zbog razmjerno velikog broja dijaloga, a i zbog toga što likovi donekle funkcioniraju kao alegorije, prototipovi - baš kao i u kazalištu.

12.10.2011.

Julie Zeh: Ne postoji individualizam i nitko se ne bori protiv pravila

Vjesnik, Ines Kotarac, 11.10.2011.

Julie Zeh suvremena je njemačka spisateljica, čiji je roman »Corpus delicti«, objavljen kod Frakture u Zaprešiću u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković, predstavljen prošli tjedan u Zagrebu. Na hrvatskom jeziku od nje su se mogli pročitati njezin debitantski nagrađivani roman »Orlovi i anđeli«, neobična knjiga napisana iz perspektive psa »Mali konverzacijski leksikon za kućne pse« te putopis kroz Bosnu i Hercegovinu »Tišina je šum«. U svom novom romanu s predznakom »distopijski« Zeh opisuje društvo sredinom 21. stoljeća u kojem država u ime zdravlja i prosperiteta upravlja pojedincima. U toj diktaturi racija jedna će žena od pobornice sustava doći do pobunjenice, te propitati neke teme koje se tiču i nas danas – pravo na privatnost, slobodu izbora i borbu pojedinca protiv sistema. Dolazak Julije Zeh u Zagreb iskoristili smo kako bismo s njom porazgovarali o knjizi, diktaturi zdravlja i njezinoj predstavi koju ćemo gledati iduće godine. »Metoda« je ime društveno-političkog sustava koji opisujete u svom distopijskom romanu »Corpus delicti«. Možete li nam reći nešto više o njemu? - Riječ je o jednom jako racionalnom i logičnom sustavu kojem je cilj osigurati najbolju zdravstvenu zaštitu svim građanima. Da bi se to postiglo, potreban je razrađen sustav kontrole. Svatko je po zakonu dužan javnim službama osigurati informacije o tome što jede, koliko se bavi sportom, koliko sati spava. Krvna slika prestaje biti nečija privatna i postaje javna stvar. Što Vas je u današnjem svijetu inspiriralo za stvaranje diktature koja u svom središtu ima ljudsko zdravlje, njegovo tijelo? - U Njemačkoj se zakoni o zdravstvenom osiguranju mijenjaju u skladu s činjenicom da ljudi žive sve duže, zbog čega je zdravlje postalo previše skupo. Država si to više ne može priuštiti, te novi zakoni definiraju da država neće plaćati zdravstveno osiguranje onima koji pate od bolesti koje su sami skrivili. Ne žele biti odgovorni za pušače, ljude s tetovažama ili one koji se bave opasnim sportovima poput skijanja, paraglidinga ili bungee jumping. I to je samo početak. Bolest se sve više povezuje s nečim umjetnim. Ide se prema sustavu koji će definirati kako bi normalan život trebao izgledati – što se treba, a što ne smije jesti. Više zemalja EU rade na zakonima koji idu u tom smjeru. Čuli ste sigurno za pasivno pušenje, no trenutno se radi na konceptu pasivnog pijenja. Kad razgovarate s osobom koja konzumira alkohol, čestice alkohola prenose se na vas i to bi mogao biti temelj za zabranu pijenja alkoholnih pića u javnim prostorima. Zvuči kao vic, no nije. Meni je to zastrašujuće. No, nije da samo država pritišće ljude odozdo, i oni sami nameću sebi standarde ljepote i mladosti koje je teško slijediti! Zato tako dobro funkcionira. Kad se ljudima kaže da je nešto za njihovo dobro, za njihovo zdravlje, ljepotu i dug život, oni to prihvaćaju bez protivljenja. Mnogi smatraju da je najvažnija stvar na svijetu izgledati dobro. Nije li strah od starenja pa tako i umiranja jedan od najiskonskijih ljudskih strahova? - Ako pogledate u povijest književnosti, naći ćete priče o ljudima koji su poželjeli živjeti zauvijek, no te priče uvijek završavaju u užasu. Ni jedna nema sretan završetak. Iz njih možete naučiti da vam je najbolje prihvatiti činjenicu da ćete ostarjeti i umrijeti. Lik iz Vašeg romana, zagovornik »Metode« Kramer, u jednom trenutku kaže da »izvan normalnosti vlada usamljenost«. Tko danas ima moć da definira što je normalno, a što nije? Koja je to instanca? - Normalno je biti mlad, lijep i mršav, a ne biti star, ružan i debeo. Moć da se definira normalnost je raspoređena između ekonomskog i političkog sektora. Reklame nam pokazuju kako izgledaju idealna ljudska bića, a politički igrači lako kontroliraju masu kada ta masa teži normalnosti. Ne postoji individualizam i nitko se ne bori protiv pravila. »Sloboda znači pravo da se bude drugačiji«, rekli ste na svom zagrebačkom predstavljanju romana. Jeste li Vi slobodni? - Držim da je to neprekidna borba, i to ne građanska, nego osobna. I sama osjećam pritisak da budem normalna i stoga je jako teško slijediti samo vlastito srce i ideje. Odselila sam iz Berlina u 70 kilometara udaljeno malo selo. Nismo ni svjesni koliko reklame sa svojim slikama, koje svakodnevno primamo, čine velik utjecaj na čovjekov mozak. Prestati gledati televiziju je npr. pravo da se bude drugačiji. Čitatelje sam željela potaknuti na unutarnji neposluh, natjerati ih da misle svojom glavom. Živjeli ste neko vrijeme u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Možete li usporediti stanje svijesti, infektiranošću kapitalizmom i drugim blagodatima demokracije ovdašnjih ljudi koji su do prije dvadesetak godina još uvijek bili u socijalizmu i ljudi na Zapadu? - Vi pokušavate doći na istu razinu sa zapadnim zemljama. Po mojem mišljenju je to šteta jer biste se trebali fokusirati na one stvari koje su posebne za vašu zemlju i vašu kulturu. Kada pogledate trgovine u Zagrebu i odjeću koju ljudi nose, ne možete znati u kojem dijelu svijeta se nalazite. Vjerujemo da živimo u eri s izraženim individualizmom, a homogeniji smo više nego ikad. Ipak, razlika bi možda mogla biti u tome što zemlje poput Njemačke imaju kapitalizam od Drugoga svjetskog rata, te su se od njega umorile, a taj umor ovdje još nije vidljiv. Nama je dosta novoga laptopa, novog auta, novog mobitela i nove odjeće. Okrećemo se čistom i ruralnom, a ne više isključivo površnom. Hrvatska se još uvijek uspinje, a mi smo se krenuli spuštati. Rekli ste da ste pišući knjigu o diktaturi zdravlja u »Corpusu Delicti«, namjerno izbjegavali bilo kakve asocijacije na nacizam jer ljudi više ne žele uzeti u ruke još jednu knjigu o toj temi. Je li razgovor o toj temi uistinu završen i doveden čak do dosade? - Nacizam nije bio moj interes jer sam željela pisati o sadašnjosti i budućnosti. Kad se govori o nacizmu i nacistima, ljudi automatski pomišljaju na povijest, a o povijesti je lako govoriti jer se od nje lako distancirati. To je priča o njihovim djedovima, a ne o njima samima. Ako nekom Nijemcu kažete da razmišlja kao nacist, mogao bi vas napasti. Postoje neke paralele između nacizma i diktature u mojoj knjizi, npr. u fokusiranju na biologizam, tijelo i njegovo zdravlje. Po mom mišljenju to je ostalo iz tog vremena, no to ne možete reći otvoreno. Ako ljude želite natjerati da koriste mozak, morate ući na stražnja vrata. Imali ste zanimljiv način promocije »Corpus Delicti« u Njemačkoj. Recite nam nešto o tome? - Bio je to novi projekt kojem je moj roman bio samo početna točka. Bend je napravio nekoliko pjesama koje se dotiču tema iz romanu i onda smo krenuli na zajedničku turneju. Članovi benda su čitali iz romana, a ja sam pjevala na pozornici. Bila je to mješavina književnosti i glazbe, kazališne predstave i rock koncerta. Teško je reći kojem žanru to pripada. Ljudi poput krava Sljedeće ćemo godine u Zagrebačkom kazalištu mladih gledati Vašu dramu. Što naši gledatelji mogu očekivati? - U rujnu 2012. bit će izvedena moja predstava na kojoj još uvijek radim. Ljudsko društvo se uspoređuje s modernim uzgojem krava. Životinje se ne dira i ne koristi se nasilje da bi ih se potaknulo da nešto učine. Ne gura ih se i ne tuče ih se, nego im se daju opcije. Ponudi im se hrana i usput ih se pomuze ili im se da lijek. Sviđa mi se ta metafora jer je to upravo način na koji funkcionira naše društvo. Ako slušate retoriku političara i oglašivača, vidite da oni nikad neće reći da nešto morate učiniti ili da vas se na nešto prisiljava. Reći će da vam se nešto nudi, da je to usluga za vaše dobro i da je to nešto što će učiniti vaš život boljim. To je novi način nadzora društva. Rezultati su poprilično slični rezultatima nasilnih sustava. I ovdje dobivate homogenu masu koja slijedi pravila, s tim da svi misle da je to njihov izbor, a ne da su na to prisiljeni.

1.11.2012.

Začitavanja: 'Corpus delicti'

Booksa, Katarina Brbora, 31.10.2012.

Za njemačku se spisateljicu Juli Zeh kaže kako gotovo nema europske književne nagrade koju nije primila. Njen je prvijenac nagrađen Deutscher Bücherpreisom, a dobila je i Prix Cévennes za najbolji europski roman 2008. godine. Stoga nimalo ne čudi pozornost koju svojim radom privlači kod književne kritike i publike, pa tako ni njezin roman Corpus delicti nije bio iznimka. Za početak treba reći da se radi o ne tako neuobičajenoj kombinaciji distopijskog SF-a i političkog trilera. Da stvari ipak budu zanimljivije priča je postavljena u okvir sudske drame. Zloguka budućnost je pak samo nekoliko desetljeća daleko od nas - naime, radnja romana odvija se sredinom 21. stoljeća. Totalitarističko društvo koje je osmislila Zeh opsjednuto je zdravljem, čistoćom i kultom tijela. Možda će vas čak pojedini zakoni podsjetiti na SF akciju Demolition man u kojoj se Sylvester Stallone (a tko bi drugi) budi u 2032. godini da bi saznao kako je tamo, uz psovanje, alkohol, meso i sol zabranjena čak i konzumacija čokolade. I na dobrom ste tragu. Svaki je građanin primjerice dužan tjedno davati uzorke svog urina na analizu ili odvoziti određen broj kilometara na sobnom biciklu – jer zdravo i dugovječno tijelo jamac je istog takvog društva, kao i osobnog zadovoljstva. No Zeh ipak ide korak dalje i u mnogo mračnijem smjeru: sva ova hrpa besmislica temelji se na tzv. Metodi, dogmi čiji su temelji posve znanstveni. Metoda je nepogrešiva i samim time jedina ispravna, a svi koji se drznu posumnjati u nju završe uspavani na neodređeno vrijeme. Središnji lik, tridesetogodišnja Mia Holl, jedna je od poslušnika koji su cijeli život živjeli u skladu s Metodom: u zgradi posebno odlikovanoj za urednost i čistoću, bez ijednog prijestupa ili ekscesa koji uključuju i pijenje kave ili pušenje cigareta. Samo šalica vruće vode tu i tamo, molimo lijepo. No kad njezinog brata, inače bezopasnog buntovnika i idealista, osude pod optužbom da je silovao i ubio poznanicu, Mia doživljava slom. Njeno ponašanje počinje opasno dovoditi u pitanje svrhu i pravednost Metode, te slučaj mora sanirati njen najsjajniji glasnogovornik: naočiti i odlučni Heinrich Kramer. Za one koji ne znaju, Heinrich Kramer je također ime i prezime njemačkog crkvenog inkvizitora iz srednjeg vijeka koji je jedan od autora Malleus Maleficaruma. Njihove polemike neće ostati samo na riječima, već će se pretvoriti u pravu bitku u kojoj se ne biraju sredstva. Mia je spremna žrtvovati svoj život za rušenje sustava, a Heinrich Kramer na sve moguće zamislive manipulacije. Corpus delicti se brzo čita usprkos ozbiljnosti svoje teme. Tome najviše pomaže pročišćeni Zehin stil: pomalo hladan i sterilan i zapravo savršen za roman distopije u kojem se i samo društvo pokušava sterilizirati od možebitnog (i najmanjeg) zastranjenja. Ipak, nije lišen ni smisla za humor, koji je istinabog suh i ciničan, ali lijepo razigrava tekst usmjeren na brzo pripovijedanje. Jasno je, naravno, da se ne radi o tipičnom žanrovskom romanu i da će mnogi verbalni obračuni između Mie i Heinricha poprimiti filozofski i pomalo uštogljen ton, no vrijedi pročitati kako je to kad se zamjerite svevidećem i svemoćnom sustavu koji je učio na greškama svih onih totalitarizama koji su mu prethodili.

 

Juli Zeh: Corpus Delicti. Proces

mvinfo.hr, Dragan Jurak, 8.11.2011.

Znamo, ništa nije slučajno. Svijetom upravljaju nevidljive zavjere i vitlaju sveprisutne paranoje. No možda uistinu nije slučajno da je roman “Corpus delicti. Proces” napisan na njemačkom jeziku, objavljen na njemačkom tlu, i napisan od strane njemačke književnice, rođene nekih trideset godina nakon sloma Trećeg Reicha.

Distopijski roman Juli Zeh (Bonn, 1974.) smješten je u nedaleku budućnost, trideset-četrdeset-najviše pedeset godina od današnjice, u kojoj je demokracija zamjenjena zdravljem i kultom tijela kao vrhovnim ideološkim i državnim fetišima. Tijelo je u središtu svih nastojanja. Tijelo je hram i oltar. Tijelo je sve. A briga države i briga pojedinca je da tijelo bude zdravo, i da društvo bude zdravo.

Središnji tekst nove ideologije zove se METODA. Cilj METODE je “zajamčiti svakom pojedincu što duži i nesmetaniji, dakle zdraviji i sretniji život”. METODA se smatra “nepogrešivom” jer se temelji na prirodnim znanostima, na pravilima i mjerama. METODA “to smo mi sami”. METODA je “razum”. METODA je dobri stari antički racionalizam. METODA uči da “sustav može biti pravedan samo ako polazi od tijela - jer jednaki smo po našim tijelima, ne u duhu”.

Život prema METODI zabranjuje pijenje kave. Uhvaćeni građanin za taj prijestup dobiva pismenu opomenu. Pismene opomene ili neke strože kazne država izriče i za zapostavljanje obaveze prijavljivanja izvještaja o spavanju, izvještaja o prehrani, izvještaja o sportskim obavezama, i izvještaja o mjerenju krvnog tlaka i urina.

Građanin mora biti zdrav, društvo mora biti sanitarno. Poljupci i otirači za noge su stvar prošlosti. Stvar prošlosti je i smrtna kazna. “Država koja se temelji na METODI, dakle na apsolutnom štovanju ljudskog života, ne može nikoga osuditi na smrt.” Stoga država presuđuje na “privremenu smrt”. Tko umre, pobjegao je; koga zamrznu, zauvijek pripada sustavu, kažu cinici i “teroristi”.

Svijet o kojem piše Juli Zeh svijet je zdrastvenog totalitarizma i sanitarne utopije. Sredina u kojoj živi i radi, i u kojoj je smatraju jednom od najutjecajnijih žena (nominacija tjednika Spiegel), ima nekog vražjeg iskustva s tim. Treći Reich je također bio neka vrsta sanitarne utopije. Država je propagirala zdravlje nacije kroz zdravu prehranu, vježbanje, čistu vodu i čisti zrak, borbu protiv zaraznih bolesti (uključujući tu naposljetku i Židove kao strano tijelo), borbu protiv skijanja (mladići bespotrebno lome noge!), te kampanju protiv pušenja, koje se tada prvi puta znanstveno počinje povezivati s rakom.

Pušenje je u Trećem Reichu od 1943. bilo zabranjeno za mlađe od 18 godina, a od 1944. bilo je zabranjeno pušiti u vlakovima i javnom prijevozu. Dakle u vrijeme kada krcati stočni vagoni sa svih strana mile prema Auschwitzu i drugim logorima uništenja, do vrhunca dolazi i briga Trećeg Reicha za zdravlje svojih podanika. Pušenje je bilo proskribirano i među vojskom, posebice oficirskim kadrom i nacističkom elitom. Sam Hitler prestao je pušiti bacivši cigarete u Dunav, a kasnije je tvrdio da bez prestanka pušenja nikada ne bi uspio organizirati nacistički pokret (?!).

I još jedna sličica: zanimljivo je da su sva trojica fašističkih vođa bili nepušači (Hitler, Mussolini, Franco), dok su trojica antifašističkih vođa (Churchill, Roosevelt, Staljin) bili strastveni pušači.

U sanitarnoj utopiji Juli Zeh cigarete još uvijek postoje, osuđenici na “privremenu smrt” mogu ih dobiti kao posljednju želju, dakle cigarete se u ovom ili onom obliku, legalnom ili ilegalnom, industrijskom ili obrtničkom, još uvijek proizvode, no ne treba ni govoriti o kakvom se društvenom prekršaju radi. Pišući “Corpus delicti. Proces” Juli Zeh se očito oslanjala na suvremeni kult tijela, zdravlja (i ljepote), ali svakako i na sanitarnu i ekološku “avangardu” Trećeg Reicha u kojem je licemjerna briga za zdravlje građana bila jedna od sastavnica totalitarnog društva.

Ozbiljan je to tekst, ispisan onako po njemački - filozofično i strukturalno precizno. Juli Zeh ima i vrlo dobar stil, spretno uvodi likove u radnju, brzopotezno ih skicira, i odlično vodi dijaloge. Autorica devet knjiga (između ostalog i bosansko-hercegovačkog putopisa “Tišina je zvuk”) i dobitnica niza nagrada (uključujući Prix Cevennes za roman “Zaigranost”) nesumnjivo je prva liga njemačke književnosti.

Ne bi iznenadilo kada bi “Corpus delicti. Proces” dobio i svoju filmsku ekranizaciju. Strukturiran oko procesa djevojci koja je zapostavila svoju brigu o zdravlju nakon što joj je sustav ubio brata, roman uz sci-fi žanr ima i na filmu uvijek popularanu formu sudskog procesa.

Zapravo, premda romanu Juli Zeh ne manjka ni gustoće misli ni gustoće stila, u pojedinim trenucima “Corpus delicti. Proces” kao da ostavlja dojam drame, ili scenarija. Biće da je to pitanje nekih “viškova”: možda viška koncepta, viška pripovjedne arhitekture, viška suhog pravnog jezika (autorica je diplomirala pravo i književnost).

Nisu velike zamjerke, ali valja ih napomenuti, jer inače odličan roman, kao da ipak ostaje za metar, za centimetar kratak.