Čišćenje
6,64 €
-
Jezik izvornika: finski
-
Prijevod: Boris Vidović
-
Broj stranica: 352
-
Datum izdanja: listopad 2011.
-
ISBN: 978-953266335-8
-
Naslov izvornika: Puhdistus
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 460 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada jednoga jutra u svome dvorištu u estonskome selu Aliide Truu pronađe gotovo mrtvu djevojku i odluči joj pomoći, njezin će se život sasvim izmijeniti, a prošlost će joj nahrupiti na vrata. Djevojka Zara žrtva je traffickinga koja bježi od svojih izrabljivača, a Aliide nije izabrala slučajno – njih dvije povezane su mnogo dubljim vezama negoli to ijedna sluti. Od ranih devedesetih i tranzicije pa unatrag do vremena prije Drugoga svjetskoga rata, rata i poslijeratnoga razdoblja kroz obiteljsku i osobnu tragediju obiju junakinja roman Čišćenje Sofi Oksanen oslikava najdublje ljudske strahove, ali i ponore duše, od izdaje preko prevare do ljubomore.
Jedna od ponajboljih svjetskih spisateljica mlađe generacije Finkinja Sofi Oksanen u višestruko nagrađivanom i na više od trideset jezika prevedenom romanu Čišćenje maestralno je ispričala priču o dubokim posljedicama srama te kroz sudbinu Aliide i Zare oslikala svu težinu dvadesetog stoljeća, sovjetske vlasti i početka tranzicije.
“Zatravljujuća knjiga o dvije žene s mračnim tajnama i nevidljivom vezom.”
— Shelf Awareness (Top 10 Books of 2010)
“Moćna kombinacija povijesti, politike i napetosti.”
— Sunday Times (UK)
“Roman o velikim temama – industriji seksa, sovjetskoj aneksiji Estonije nakon Drugoga svjetskog rata, černobilskoj katastrofi, burnim godinama nakon raspada SSSR-a. Mnogo toga, ali Sofi Oksanen uspijeva zadržati pozornost čitatelja.”
— Bookslut
“Priča koja plijeni... Najiskrenije preporučujemo ljubiteljima ruskih klasika poput Tolstoja i Pasternaka, ali i onima koji uživaju u suvremenim pričama o žudnji i izdaji.”
—Library Journal
“Okrutan i iznijansiran roman Čišćenje odjekuje napetošću zbog neizrečenih tajni i strašno sramnih djela što se poput mreže rasprostiru romanom, stalno potičući na čitanje. Životan, točan i prelijep.”
— Hufvudstadsbladet (Finska)
6.12.2011.
Književnost nema rod
Mašenjka Bačić, H-Alter, 6.12.2011.
U Zagrebu je prošlog tjedna povodom predstavljnja svog novog romana gostovala finska autorica Sofi Oksanen. Književna Lady Gaga, kako je zbog njenog osebujnog vizualnog izričaja nazivaju britanski mediji, jedna je od najčitanijih suvremenih mladih autorica, čiji su romani prevedeni na više od trideset jezika. Rođena 1977., prije nego što se profesionalno počela baviti pisanjem, studirala je dramaturgiju i književnost. Dosad je objavila tri romana. Njen prvi roman Staljinove krave (2003.) bavi se djevojkom s poremećajima u ponašanju i problematizira pitanje imigranata, dok u drugom Baby Jane (2005., čija je radnja smještena u Helsinki devedestih, progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Treći romanu Čišćenje (2008.), preko kojeg su je upoznali i hrvatski čitatelji, nastao je na temelju istoimene predstave, a prema toj priči se sprema i opera. Kao autorica smatra da je posao pisca da stvara jezik, ali i da mijenja i utječe na svijet, što se opaža u njenim romanima. Tako u Čišćenju Oksanen problematizira traumu žrtava seksualnog nasilja kroz priču dvije žrtve - mlade žene Zare, koja bježi od svojih svodnika i dolazi do Estonke Aliide, starice koja je napadnuta za vrijeme SSSR-a. Ovom temom odlučila se pozabaviti nakon čitanja knjige Kao da me nema o žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini, koju je napisala Slavenka Drakulić. Frustrirana zbog spoznaje da je u devedesetima na području Evrope još uvijek bilo moguće imati logore u kojima se dešavaju takvi zločini, odlučila je progovoriti o traumi silovanih žena. U razgovoru za H-Alter objašnjava kako je svoju priču odlučila smjestiti u dvije vremenske linije - suvremeni kontekst kako bi problematizirala problem trgovine ženama, te povijesnu problematiku Estonije tijekom i nakon 2. svjetskog rata, pošto je jako vezana uz povijest te zemlje.
“Otac mi je iz Finske, a majka iz Estonije, koju sam često posjećivala i slušala obiteljske priče. Željela sam ispričati priču o sovjetskoj okupaciji te zemlje”, kaže Oksanen, oštra kritičarka ruske povijesti. Na pitanje kakva je bila recepcija knjige u Estoniji i Rusiji, kaže kako za Rusiju ne zna jer joj izdavač ne odgovara na mailove. “Političko zanimanje za povijest u današnjoj Rusiji je jako zanimljivo jer ona služi kao oruđe propagande. Nakon raspada SSSR-a, Rusi imaju identitarne probleme i sad žele promijeniti tu situaciju. Jasno je da žele rehabilitirati sovjetsku prošlost, i ojačati ruski identitet. U takvoj situaciji teško je govoriti o povredama ljudskih prava, zločinima koji su se tamo događali i sovjetskoj okupaciji”, kaže.
U njenoj knjizi žensko tijelo predstavlja metaforu okupirane zemlje. Žene u njenom romanu nemaju kontrolu nad svojim tijelom, žive u šutnji i sramoti koja ih povezuje. Njihova tijela služe kao dio propagandne mašine, a njihove priče su izostavljene iz službenih povijest. Smatra da zapadna Evropa ne poznaje dovoljno Istočnu i njenu povijest. “Jedan od razloga zbog kojih sam napisala roman je taj da ljudi, koji ne žive u Estoniji, bolje shvate tu zemlju”, objašnjava.
Što se Estonije tiče, kaže kako je knjiga dobro primljena, te da se javna rasprava o romanu, kao i u Finskoj, vodila oko povijesne dimenzije priče. “Trgovina ljudima uopće nije bila u fokusu. Slična situacija je i u drugim zemljama sa autoritarnom ili diktatorskom prošlošću gdje je knjiga prevedena. Dok je u angloameričkom svijetu, recepcija knjige obrnuta. Roman je čitan isključivo kroz problem trgovine ženama”, objašnjava.
Na pitanje da li se smatra li se feministkinjom i feminističkim piscem odgovara: “Naravno da sam feministkinja. Mislim da je svatko tko vjeruje u jednakost i ljudska prava feminist. No, ne mislim da književnost ima rod jer žene ne pišu drugačije. Tekst je tekst, rod s njim nema veze. A u Finskoj pedeset posto autora su žene, tako da u sredini u kojoj pišem, žene nisu manjina”. No, kako kaže, od samog pisanja ni u Finskoj nije lako živjeti. “Imamo stipendije i programe za pisce, no većina ih se ipak bavi nekim dodatnim sličnim poslovima ko što je pisanje u novinama ili predavanje u školi”, kaže.
Kao javna osoba Oksanen, se bavi društvenim pitanjima i angažirana je u borbi za LGBT prava. Također se ne libi kritizirati ni vlastitu zemlju. Za skandinavske zemlje, na koje se često gleda kao na dobro uređene demokracije sa razvijenim sustavom zaštite zdravstvenih, obrazovnih i drugih socijalnih prava, kaže: “Finska nastoji zadržati imidž idealne zemlje. No, stvari nisu tako jednostavne. I u Finskoj su neki ljudi jednakiji od drugih. Pritom mislim na imigrante, iako ih u Finskoj nema puno pošto smo mi dosta izolirana zemlja. Također, puno ljudi živi ispod granice siromaštva, a tijekom krize mnogi su otišli raditi u Švedsku jer u Finskoj nisu mogli zadržati posao”, kaže.
Sofi Oksanen: Čudi me da trgovanje ljudima neki ne smatraju zabrinjavajućim
Neven Svilar, Vjesnik, 1.12.2011.
Finsku književnicu Sofi Oksanen kritika smatra jednom od najboljih europskih književnica mlađega naraštaja. Njezin posljednji roman »Čišćenje« (Fraktura, 2011.), roman o trgovanju ljudima odnosno o osjećaju srama koji osjećaju žrtve, preveden je na više od četrdeset svjetskih jezika, te je dobio niz uglednih književnih nagrada. Unatoč tomu što piše od najranijeg djetinjstva, prvi roman »Staljinove krave« objavljuje kao 26-godišnja autorica 2003. godine, te odmah biva zapažena od kritike. Dvije godine kasnije objavljuje roman »Baby Jane«, dok ju roman »Čišćenje«, koji izlazi 2008. godine, uvrštava među europske književne zvijezde. U povodu predstavljanja ovoga posljednjeg romana Sofi Oksanen gostovala je proteklih dana u Zagrebu, kada smo s njom razgovarali o njezinim romanima, Finskoj, njezinoj ljubavi prema pisanju, aktualnom valu skandinavskog krimi romana i drugim temama.
Prije no što ste napisali roman »Čišćenje« napisali ste istoimenu dramu s istom temom. Kako je došlo do toga i je li Vam taj proces bio zahtjevan?
- Kada sam počela raditi na drami, nisam razmišljala o pisanju romana. Kada smo imali probe u Finskom nacionalnom teatru, sestra glavnoga lika nije bila prisutna na pozornici. Podjela uloga bila je napravljena i ja sam razmišljala o njoj, o njezinu glasu i ostalim stvarima, kao i kod drugih likova. Odjednom sam shvatila da pišem nešto duže od drame »Čišćenje«. Razlog zašto sestra nije u drami leži u samoj strukturi priče o identitetu. Naime, priče o identitetu Estonije mogu biti podijeljene na tri kategorije. U prvu skupinu ide priče o onima koji su bili deportirani u Sibir, u drugu idu priče onih koji su bili prisiljeni pobjeći na Zapad, a treća su oni koji su morali ostati. Ja sam željela pisati upravo o ovima posljednjima. Inge nije bila ona koja je ostala i zato nije bila prisutna na pozornici. Ali onda sam počela raditi monologe za nju, koji na kraju također nisu završili u romanu. No roman sam počela na taj način. Na neki način bilo mi je relativno lako napisati ovaj roman zato što sam već imala likove, njihov svijet i čitavu priču, no s druge strane sam morala napraviti mnogo više istraživanja za knjigu, budući da roman zahtijeva mnogo više pojedinosti od drame. Riječ je o teškoj temi, koja je utkana u tkivo našega doba, ali i vremena prije početka tranzicije odnosno osamostaljenja Estonije.
Kako ste radili istraživanje za ovu knjigu?
- Kada sam pisala dramu, nisam razmišljala o starosti protagonistice, koja je stara gospođa. Pisanje drame pomoglo mi je u cijelom procesu, budući da sam mogla razgovarati s glumicom koja je igrala glavnu ulogu Aliide Truu, te su mi njena iskustva mnogo pomogla u oblikovanju lika te osobe, koja je mnogo starija od mene i koja je živjela u jednom drugačijem vremenu. No, oduvijek sam voljela povijesne romane i povijest me je oduvijek zanimala. Povijest Estonije je iznimno zanimljiva iz više razloga, a za pisca je privlačna i zato što je moguće da ju je jedan lik vidio i sjeća se perioda dviju okupacija uz dva razdoblja samostalnosti. Takvo nešto inače se ne može sabiti u iskustvo jednoga lika, već pisac mora protezati radnju i načiniti neku vrstu višegeneracijskog povijesnog romana. Zato je Estonija za pisca pravi izazov.
U tom smislu Estonija se mnogo razlikuje od Finske, koja je na određeni način mlada zemlja?
- To je činjenica. Finska jest mlada nacija, bez obzira na to od kada postoji. To je nešto što je mnogo utjecalo na moje poimanje vremena u književnosti. Naime, Finska nije bila nezavisna zemlja toliko dugo, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama u njezinoj blizini, a bila je i jako zaostala. U Finskoj je sve mlado, arhitektura je vrlo mlada. Kada hodate mnogim finskim gradovima i mjestima, često uopće nećete naići na stare građevine, srednjovjekovne crkve i slične dokaze protjecanja vremena, a na što ćete svakako naići u Estoniji. Primjerice, grad u kojem sam rođena, Jyväskylä, nastao je u 19. stoljeću, i star je tek nešto više od stotinu godina, što je za grad gotovo doba djetinjstva. Za razliku od grada Jyväskylä gotovo svako manje mjesto u Estoniji može se podičiti crkvom koja datira u 12. ili 13. stoljeće. Možete vidjeti na samome gradu znak vremena, vremensku rijeku, bilo da je riječ o srednjem vijeku, o razdoblju sovjetske vlasti ili najnovijem vremenu.
Koliko Vam je to vremensko sondiranje važno kao autoru?
- Izrazito važno, ali ja imam svijest o tome dok neki pisci to uzimaju zdravo za gotovo jednostavno zato što su u takvoj komotnoj situaciji. Nepostojanje memorije mjesta nikako ne može biti dobra stvar, ono može činiti problem za pisca. Ako na konkretnom, materijalnom svijetu pisac ne može naći slojeve vremena koje može oljuštiti i koji pobuđuju njegovu maštu i inventivnost, to može biti uzrokom frustracije. Držim da sam baš zbog toga što dolazim iz središnje Finske, koja je toliko mlada da to umanjuje kapacitete za razumijevanje vremena, toliko zainteresirana za vrijeme, protok vremena i znakove koje ono ostavlja.
U svojim pričama bavite se teškim temama, od anoreksije, depresije i trgovanja ljudima do nasilja u lezbijskim vezama... Je li Vas ikada uhvatila neka vrsta spisateljske panike, zbog straha da temu kojom se bavite na obradite na pravi način, odnosno na način za koji smatrate da ona zaslužuje biti obrađenom?
- Nisam nikada paničarila zbog toga. Dakako da pisac za vrijeme pisanja ima svakakve misli o tome što radi. Toliko se mnogo knjiga objavi svake godine, svakoga dana u svijetu se objavi mnoštvo knjiga od kojih su neke dobre i važne. Osim toga, imamo i industriju zabavne književnosti te zato smatram da nije uloga pisaca da pišu knjige koje će ljudima biti ugodne za čitati, obična razbibriga. Kada krenem pisati neki roman, to znači da sam za temu o kojoj pišem bila zainteresirana neko dulje vrijeme. Roman ne nastaje u jednom danu, on nastaje prije nego što ga se krene pisati. Mora biti o nečemu što me zanima neko dulje vrijeme, jer bi inače priča bila slaba. Ako na romanu radim nekoliko godina, to znači da moram pronalaziti nove stvari koje me zanimaju čitavo vrijeme.
Pišete od najranijeg djetinjstva, odnosno od šeste godine. Koji je Vaš proces pisanja? Da li pišete o stvarima koje Vas isprva razbjesne, nakon čega krenete u dublju razradu?
- Da, na neki način. Možda je bolja fraza – frustriranost. Osim toga, stvari o kojima pišem moraju na ovaj ili onaj način biti povezane s onime što se događa danas u svijetu. Ako vidim temu gdje je javna rasprava potpuno jednostrana i gdje ne postoje različiti glasovi, krenem dublje razmišljati o tome i obrađivati ju. Posebno se to odnosi na teme poput prava čovjeka, odnosno ljudskih prava. Ako čovjek kao pisac postane frustriran, jedina stvar koju može činiti da bi se suočio s time - jest pisati.
Kako je Vaš roman primljen u Finskoj, a kako u Estoniji?
- Zanimljivo je da su u skandinavskim zemljama mnogo zainteresiraniji za temu trgovanja ljudima nego što je to u Estoniji. To vrijedi, zapravo, i za većinu drugih tema povezanih s ljudskim pravima i pravom glasa, odnosno s osnovnim ljudskim slobodama. Moram priznati da me je pomalo iznenadilo da u Estoniji taj problem nije prihvaćen kao nešto zabrinjavajuće i važno.
Unatoč tomu što Vaš roman »Čišćenje« među ostalim govori o djevojkama koje su žrtve traffickinga, u Velikoj Britaniji bio je predstavljen kao krimi-priča u valu skandinavskih kriminalističkih romana. Što mislite o tome?
- Jasno mi je da izdavači žele prodati roman, no kada sam vidjela način na koji su promovirali »Čišćenje«, bila sam pomalo uvrijeđena. Ne zato što imam bilo što protiv kriminalističkih romana, već zbog toga što moj roman nema nikakve veze s time. To je dovelo do situacija u kojima sam imala neobične intervjue u Velikoj Britaniji, gdje su me novinari ispitivali uglavnom o nordijskim kriminalističkim pričama i ubojstvima, o čemu ne znam ništa, i o tekstovima s naslovima »Najbolji novi glas nordijskog krimi romana«.
Sofi Oksanen: Za priču o trgovini ženama inspirirala me Slavenka Drakulić
Karmela Devčić, Jutarnji list, 1.12.2011.
Dugo nisam vidjela da i staro i mlado ne može kontrolirati svoje ljubopitljive poglede. Tako su svako malo gosti jedne zagrebačke kavane zurili u Sofi Oksanen (34). Jesu li ih provocirali osebujni, ljubičasti dreadlocksi, prenaglašen ružičasti make up ili predimenzionirane lenonice? Nebitno. Jer najjača kreacija te žene nije njezin dark-retro izgled, već dobro iskrojena priča i rečenice-slike kojima piše.
Različite stvari
Trenutačno velika finska književna zvijezda, Oksanen je roman “Čišćenje” samo u Finskoj prodala u 210.000 primjeraka. Usporedbe radi - Finaca je jedva nešto više negoli Hrvata, makar im čitalačke navike bile ponešto zdravije i razvijenije, i tamo se već i nekoliko tisuća prodanih primjeraka smatra pristojnom nakladom. Ovih je dana u izdanju Frakture “Čišćenje”, priča o seksualnom nasilju, trgovini ljudima, dvije žene i dva različita doba (od ranih 1990-ih i tranzicije pa unazad, do sovjetske vlasti i vremena prije Drugog svjetskog rat) preveden i na hrvatski.
Knjiga je prevedena na 38 jezika, naputovali ste se predstavljajući je. U različitim zemljama ljude zanimaju različite stvari iz vašeg romana. Što ste vi iz toga naučili o drugima?
Te su me reakcije podučile o svijetu oko nas. Priča u romanu je locirana u Estoniji, zemlji o kojoj većina mojih čitatelja ne zna gotovo ništa. U nekim zemljama Zapadne Europe ljudi nemaju pojma što znači cenzura. Čak su se i mnogi Finci začudili da su pisma koja smo mi iz Finske u doba hladnog rata slali rođacima u Estoniju bila cenzurirana, da su im neki stanovi bili ozvučeni. U Španjolskoj su mi novinari postavljali puno političkih pitanja, jer tamošnje mlađe generacije jako zanima njihov građanski rat i diktatura, pa vuku paralele s nekim stvarima u mojoj knjizi. Kao muškarac Šveđane je zanimao dio koji govori o trgovini ljudima, jer to je tamo puno veća tema. Isto je i u Danskoj. Na Islandu su me ispitivali o sovjetskoj okupaciji, jer su oni dugo bili pod Norveškom, pa Danskom. Zanimala ih je i uloga jezika, jer je i njima nacionalni jezik pomogao da očuvaju identitet. Ima ih 300.000 i s takvom poviješću čudnovato je da su uspjeli očuvati jezik. Oni govore: “Nemamo vojsku, ali imamo jezik. I to je naša najbolja obrana.” Tako je i Estoncima pod Rusima bilo važno sačuvati nacionalni jezik.
Motivaciju za pisanje “Čišćenja” djelomice ste dobili čitajući knjige Slavenke Drakulić.
Drago mi je da je na finski prevedeno četiri-pet Drakulićkinih knjiga. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila sam vrlo mlada. Kao i većina iz moje generacije ponešto sam vidjela u vijestima, ali kad si tako mlad, to nije dio tvog svakodnevnog života. Čitajući Drakulićku, razbjesnila me činjenica da su se logori i organizirano silovanje žena događali usred “uljuđene” Europe, na izmaku 20. st. Zato sam htjela pisati o ženama u ratu, žene i djeca ne nose oružje, već su oružje u rukama drugih, jer organizirano seksualno nasilje jest vrsta oružja. Zanimljivo je i pitanje procesuiranjima zločinaca poslije rata. I u Estoniji bi sad, nakon proglašavanja nezavisnosti, bilo važno procesuirati zločince iz bivšeg režima, no to je prilično teško jer na putu stoji ruska propaganda. Bilo je suđenja u Estoniji, ruski bi novinari redovito došli pratiti slučaj i to bi zapravo postala platforma za rusku propagandu, komplicirano i apsurdno. Mislim da bi se ti procesi trebali održavati izvan Estonije, na nekom neutralnom terenu.
Ističete da se žena u Finskoj mora ponašati kao muškarac da bi, u praksi, imala ista prava. Što to točno znači?
Svi smo mi jednaki, ali - “neki su jednakiji od drugih”. Tako je sa ženama, imigrantima, mnogim ‘marginalnim skupinama’... Zato kod nas i nema puno imigranata, u odnosu na ostale nordijske zemlje, ne računajući Island koji je geografski izdvojen. Stopa zaposlenih žena kod nas je među najvišima u Europi. Gotovo da je obavezno da imaš svoj posao i da sama zarađuješ novac, opcija kućanica ne postoji. Postoje žene koje ostaju kod kuće odgajati djecu, no stvarno ih je jako malo, jer biti kućanica nije identitet za Finkinju. Finkinje su vrlo praktične, kao i cijelo društvo. To je vjerojatno dio protestantske kulture. Većina Finaca nije religiozna, ali baštine neke protestantske vrijednosti. Bogatstvo se ne vidi U 1970. i 1980. aktivistkinje su htjele stvoriti svijet u kojem uopće ne bi bilo bitno kako žena izgleda. U to doba Finkinje nisu nosile suknje i haljine. Dakle, trebala si nositi hlače, jer je praktično. Ja, eto, jako volim suknje... Ali, ako želiš imati uspješnu karijeru i biti smatrana ozbiljnom, bolje nemoj imati previsoke pete i suknje. E, to ja ne smatram jednakošću.
Što vam to znači da su Finci praktični?
Estonci, primjerice, puno troše na odijevanje, kupit će si nekoliko puta više cipela negoli Finci. U Finskoj, ako si i bogat, od tebe se očekuje da se oblačiš i živiš tako da se to ne vidi.
Sofi Oksanen predstavila roman “Čišćenje” preveden na 30 jezika
Denis Derk, Večernji list, 30.11.2011.
Finska autorica Sofi Oksanen u Zagrebu je predstavila roman “Čišćenje” preveden na više od trideset jezika. Sofi ima prodorne oči, živopisnu frizuru i broš na kojem je šesnaestogodišnja Marguerite Duras.
– Nemam književnih uzora. Ipak bih izdvojila Marguerite Duras – kaže autorica koja je prvi roman nazvala “Staljinove krave”. – Estonija je bila poznata po kvalitetnim kravama. Zbog sovjetske propagande trebalo je govoriti da je u SSSR-u sve najbolje, pa i krave. U Sibiru nije bilo krava nego samo koza, pa sam koze nazvala Staljinove krave – priča autorica čija je majka iz Estonije.
Roman “Čišćenje” koji je s finskog preveo Boris Vidović, a objavila Fraktura, prvo je bio drama. Je li je bilo teško pretvoriti u roman?
– Ne jer sam već imala likove i sadržaj. Nisam počinjala ispočetka. Prilično sam asocijativan pisac, ne planiram unaprijed, nego se u pisanju prepuštam. Za roman sam trebala dopisati puno detalja, pa sam istraživala i povijest – priča spisateljica koja misli da je sloboda govora u Finskoj velika.
– U sedamdesetima u Finskoj nije objavljen Solženjicinov “Arhipelag Gulag”, nego je na finskom objavljen u Švedskoj. Finska zbog te knjige nije htjela kvariti odnose sa SSSR-om. Sada će moja izdavačka kuća prvi put u Finskoj objaviti tu knjigu. U Finskoj postoji lista poznatih ljudi, pa i političara i pisaca, koji su radili za Istočnu Njemačku. Vrhovni sud naredio je da ta lista bude javna, no ona je još zaključana u tajnom sefu – ističe Sofi.
A pomaže li Finska piscima?
– Imamo potpore za koje se vodi velika borba. Mjesečno iznose 1600 eura, a mogu se dobiti na godinu, dvije i tri. Za finske uvjete to je premalo za život, ali uz autorske honorare je dovoljno. Donedavno su postojale i potpore na 25 godina što je doista previše. Ali potpore na petnaest godina bile bi u redu ako pisac radi na nekom opsežnom djelu – smatra Sofi.
Roman s kojim je izazvala pažnju je “Baby Jane” u kojem piše o anksioznosti i nasilju u lezbijskim vezama.
– To je moderna verzija filma Bette Davis “Što se dogodilo s Baby Jane” koji jako volim. U mom romanu u prvom je planu anksioznost i poremećaj prehrane uz koji su vezani i napadi panike, što književnost nije dovoljno istraživala. U romanu govorim i o trgovini seksom. U Finskoj se stalno raspravlja o legalizaciji prostitucije, pa roman ima budućnost – misli Sofi koju pitamo tko su današnje svjetske ikone koje bismo mogli usporediti s Bette Davis ili Marylin Monroe.
– Danas, u vrijeme interneta, ima sve više poznatih. Internet guta sve više i više poznatih. Danas se lakše postaje popularan. Vlada hiperprodukcija poznatih. Možda je to Madonna – kaže Sofi Oksanen.
Sofi Oksanen predstavila roman 'Čišćenje'
Gordan Duhaček, tportal.hr, 30.11.2011.
Čini se da je tribina Razotkrivanje uspjela stvoriti redovitu publiku s obzirom na to da se i na sinoćnjem izdanju prvi kat Kina Europa solidno ispunio publikom. Gošća nije bila poznata poput Amosa Oza ili cijenjena poput Mirka Kovača, što, naravno, ne znači da je bila nezanimljiva i da nije mogla privući zainteresirane. Sofi Oksanen mlada je finska književnica, rođena 1977., čiji je roman 'Čišćenje' postao međunarodni bestseler, dosad preveden na četrdesetak svjetskih jezika. Zahvaljujući Frakturi (i prevoditelju Borisu Vidoviću) sada se 'Čišćenje' može pročitati i na hrvatskom, a za gostovanje Sofi Oksanen, naravno, treba se zahvaliti i finskom veleposlanstvu. Razgovor s Oksanen vodio je Seid Serdarević istaknuvši na početku da je 'Čišćenje' zapravo prvo bilo dramski tekst, koji se uspješno izvodi na pozornicama diljem svijeta. Oksanen je kasnije rekla kako joj se naročito svidjela izvedba njezina teksta u Španjolskoj, a osjeća određenu podozrivost prema njujorškoj postavi, u kojoj glumci previše vremena provode goli. 'To je redateljska odluka', istaknula je Oksanen.
'Čišćenje' je priča o dvjema ženama različitih generacija i dvama vremenima, Drugom svjetskom ratu i razdoblju nakon raspada SSSR-a, u kojoj je ključna tema seksualnog nasilja i trgovine ljudima. Oksanen je ispričala kako je za potrebe romana detaljno istraživala seksualne zločine nad ženama te ju je 'iznenadilo to što sve žrtve imaju slične reakcije, bez obzira na porijeklo, religiju i takve stvari'. Naime, 'trauma je ista', smatra Oksanen, koja se u 'Čišćenju' bavi i temom silovanja kao ratnog oružja. Priča romana smještena je u Estoniju, državu iz koje je porijeklom književničina majka, tako da se u 'Čišćenju' Oksanen bavi i naslijeđen rata i nacizma, ali i totalitarnog komunizma sovjetskog tipa. S obzirom na to da je Finska zbog svog geopolitičkog položaja vječni susjed Rusije, zanimljiva je bila informacija koju je Oksanen iznijela, o tome kako su se za vrijeme SSSR-a finski udžbenici iz povijesti slali na odobrenje u Moskvu, pa je utoliko i 'Čišćenje' roman koji ujedno i revidira ideološki obojenu povijest. Oksanen smatra i da zapadni dio Europe ne razumije još uvijek Istok, jer se previše ravna po sovjetskoj propagandi i uspostavljenim paradigmama.
'U Estoniji u istom susjedstvu žive ljudi koji su se borili na strani nacista, na strani komunista i koji su pobjegli u šumu i tamo se borili kao treća strana', u jednom je momentu Sofi Oksanen objašnjavala kompliciranu povijest Drugog svjetskog rata na prostorima baltičkih zemalja i Finske. Zvuči poznato, zar ne? Oksanen ističe i da su mnogi Estonci 'bili deportirani u Sibir', no ona je htjela 'pisati o onima koji su ostali'. Tako je na kraju nastao roman 'Čišćenje', koji se sada može pročitati i na hrvatskom.
Sofi Oksanen: Čišćenje
Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 22.12.2011.
Pred par godina, prilikom zagrebačke premijere Waydinog “Katyna”, poljski ambasador se vidno uzrujao na novinarsko pitanje je li Katyn za Poljake ono što je Bleiburg za Hrvate. Naravno, Katyn i Bleiburg ne mogu se kao komunistička stratišta samo tako izjednačavati. Na Bleiburgu je stradala Hitlerova kolaboracionistička vojska i razne kolaboracionističke paravojske, a u Katynu upravo suprotno - prva antifašistička vojska koja se suprostavila Hitleru. Nekomu možda nije važno tko su bili žrtve komunističke čistke, ali ne i poljskom ambasadoru u Hrvatskoj.
U kompleksu ratnih i poratnih stradavanja, tom ponekad vrlo zbrkanom danse macabreu žrtava i počinitelja, svatko ima vlastiti nacionalni narativ. Hrvatsko-jugoslavensko stradavanje ustaša, domobrana, četnika i belogardejaca na Bleiburgu, ne može se uspoređivati sa stradanjem poljskih oficira u Katynu, ili stradavanjem Armije Krajowa u vrijeme varšavskog ustanka (kojeg je Crvena armija mirno promatrala s udaljenosti od nekoliko kilometara). Ideološki predznak počinitelja možda je u to vrijeme bio isti, ali nije bio i isti ideološki predznak žrtava.
Posrijedi nije samo neusporedivost Poljske s Hrvatskom/Jugoslavijom. Gotovo da ne postoji jednak obrazac nacionalnog narativa u vremenu rata i poraća, barem ne na prostoru Srednje Evrope. Kao što se hrvatski slučaj ne može uspoređivati s poljskim, jer na Bleiburgu nisu stradali hrvatski antifašisti, već čitav galimatijas fašističkih vojski, tako se niti Poljska ne može uspoređivati sa sudbinom, primjerice, pribaltičkih republika, premda su i one kao i Poljska pretrpjele jednu nacističku okupaciju i čak dvije sovjetske okupacije.
Dapače, niti među samim pribaltičkim republikama nema mjesta za poopćavanje. Četrdesete godine posve su individualizirale sudbinu svake zemlje: u Litvi, i nešto manje Latviji, holokaust je imao stravične razmjere, i u njemu su sudjelovali i lokalni kolaboracionisti, dok su se estonski Židovi u najvećoj većini uspjeli spasiti tako da tamošnji kolaboracionisti (baš kao ni finski) uz hipoteku Hitlerovih saveznika nisu imali i hipoteku supočinitelja holokausta.
Jedan estonski Židov koji se spasio bijegom u Lenjingrad, i jedan estonski kolaboracionista bez hipoteke holokausta, pojavljuju se i u romanu “Čišćenje”, finske spisateljice Sofi Oksanen. Mlada Finkinja (1977.) u povijesnom romanu o dvije sestre i pedeset godina estonske povijesti, spominje seoskog Židova koji se 1940. spasio bijegom, a 1944. vratio kao progonitelj estonskih nacionalista.
Politička nekorektnost, i još gore, fašistički revizionizam vise u zraku! Je li se to mlada Finkinja uplela u nešto s čime ni iskusniji ne izlaze lako na kraj: u povijest u kojoj su fašisti osloboditelji, a antifašisti okupatori, okupacija - oslobođenje, a oslobođenje - okupacija; u kojoj preživjeli Židovi postaju progoniteljima, i gdje se niti jedna počinitelj, niti jedna žrtva, ne može usporediti s drugom, kako je to odrješito upozorio poljski ambasador.
Židov-povratnik usputni je povijesni detalj. Mnogo gore u “Čišćenju” su prošli Rusi. Oksanen uporno Ruse-komuniste i Ruse-mafijaše opisuje kao neevropske divljake. Oni brišu nos rukavom (što je tipična opaska srednjeevropskog šovinizma spram “neciviliziranih” naroda), smrde po znoju i višemjesečnom nepranju, jedu kao barbari, skloni su alkoholiziranju i nasilju, i redovito dolaze kao agenti zla.
Godine 1940. pojaviti će se prvi puta kao okupatori i progonitelji koji ubijaju estonske domoljube ili ih šalju u Sibir; godine 1944. pojaviti će se i po drugi puta kao okupatori i progonitelji (ovaj put zajedno sa Židovima); godine 1986. trovati će Estoniju radioaktivnom hranom iz okolice Černobila; godine 1991. pojaviti će se kao Rusi-mafijaši, i terorizirati Estoniju onako kako su to činili i dok su bili Rusi-kagebeovci.
Obiteljska povijest dvaju sestara povijest je pod udarom te ruske katastrofe, i prenosi se s generacije na generaciju, od 1940. pa do uspostave samostalnosti početkom devedesetih. U toj obiteljskoj tragediji Nijemci su osloboditelji; njihov znak u romanu je „lijep njemački glasovir” koji je ostao u Estoniji nakon povlačenja Nijemaca iz zemlje; znak dolaska Rusa i propasti civilizacije su ovce zavezane za noge istog glasovira. U kuću dviju sestara njemački vojnici ulaze kao pristojni, čak i sramežljivi mladići; Rusi pak ulaze kao bestijalni silovatelji, NKVD-ovci ili makroi spremni na sve...
U estonsku povijest 1940.-1992. Sofi Oksanen je ušla ne okrećući se ni lijevo ni desno. No o povijesnom revizionizmu ili političkoj nekorektnosti ne može se govoriti. Židov-povratnik u Estoniji ne znači isto što i Židov-povratnik u Litvi i Latviji (gdje takvih naposljetku nije ni bilo). Estonski nacionalista nije isto što i litavski ili hrvatski nacionalista. A u tom kontekstu niti Nijemci nisu ono što su bili u Poljskoj, niti Rusi nisu ono što su bili, do neke mjere, u Jugoslaviji. “Čišćenje” progovara o žrtvi, a u ratu i poraću svaka žrtva je imala svoju priču, i niti jedna sudbina se ne može poopćavati.
Sofi Oksanen je napisala snažan, na momente brutalan roman, po svojoj formi zapravo nekonvencionalni krimić, ali stilski vrlo dorađen, u kojem nema povijesnih dubioza, niti neporezanih končića političke nekorektnosti. Priča je ekskluzivno estonska, pomalo čak i s ambicijom da bude estonski nacionalni narativ, ali nije namijenjena samo za estonske čitatelje, dapače, napisana je na finskom, prevedena je već na 38 jezika (među kojima hrvatski prijevod bolje zvuči od engleskog), Nancy Huston kaže da bi je trebao pročitati svatko tko uopće zna čitati, a švedski recenzent Dagens Nyheter proriče da je ovo Nobel za par godina...
Evo, uspjeli smo napisati recenziju jednog sjevernoevropskog romana a da ni jednom rječju nismo spomenuli Stiega Larssona.
Izdaja zbog ljubavi
Božidar Alajbegović, Vijenac, 3.5.2012.
Nedavno je na police knjižara stigao hrvatski prijevod romana čija je radnja smještena u suvremenu Estoniju, ali iako locirana u današnje, posttranzicijsko vrijeme, njezina se priča bavi i prošlošću, točnije tragovima i posljedicama kojima prošlost obilježava sadašnjost, odnosno ljude koji danas žive, a čije su sudbine bitno uvjetovane davnašnjim zbivanjima. Riječ je o vrlo uspjelu romanu Čišćenje, prevedenu na 38 jezika, u kojemu mlada finska autorica Sofi Oksanen (1977.) problematizira prožimanje prošlosti i sadašnjosti, suočavanje suvremenika s davnašnjim nepravdama te nespremnosti vlastodržačkih garnitura da se time pozabave.
Riječ je o gruboj, naturalistički oporoj, pesimističkoj storiji u kojoj idealizma nema ni u tragovima, već se u obama vremenski odijeljenim fabularnim ograncima (vrijeme Drugoga svjetskog rata i današnje posttranzicijsko doba u Estoniji) radi o nesmiljenoj borbi za opstanak dviju generacija jedne estonske obitelji. Dok su se Aliide i njezina sestra Ingel u poslijeratno vrijeme borile sa staljinističkom represijom, Ingelina unuka Zara danas je žrtva traffickinga, trgovanja ženama radi prisilne prostitucije. No situacija u kojoj se unuka našla tek je okidač za priču o Aliidi, sestri njezine bake, koja je, zaljubljena u sestrina muža Hansa, posegnula za izdajom, uništivši tako više generacija svoje obitelji. Jer, da stvari nisu u prošlosti krenule tim tokom, i unukina bi se sudbina drukčije odvijala, iako su zapravo sve te tri žene posredne žrtve ideoloških silnica i politički uvjetovanih tragedija i nepravdi.
Sofi Oksanen fokusirana je na poslijeratnu rusku okupaciju Estonije, ali su, nimalo slučajno, i mafijaši koji Zaru prisiljavaju na prostituciju također Rusi. Pritom je autoričin rukopis obilježen feminističkim impulsima; za protagonistice romana ona uzima izrabljivane žene koje nemaju kontrole nad svojim tijelima, a ta tijela, kako je autorica prilikom gostovanja u Zagrebu istaknula, metafora su okupirane zemlje, dok silovanje, nekad (u istočnoeuropskim diktaturama) primjenjivano kao metoda ponižavanja i mučenja, danas poprima čak i komercijalne elemente.
Potkraj prošle godine u nas se pojavio prijevod romana Seoski barok pisca Jiříja Hajičeka, koji se također bavi prožimanjem sadašnjosti i prošlosti te posljedicama koje zbog davnašnjih nepravdi trpe generacije suvremenih Čeha, a zanimljivo je da je i kod Hajičeka, baš kao i kod Sofi Oksanen, žena ta koja zbog ljubomore i ljubavi prema tuđem muškarcu izaziva slijed tragičnih događaja, posredovanjem političkog aparata zasnovana na doušništvu, denuncijaciji, represiji i totalitarnoj kontroli ljudi.
No dok u Hajičeka protok vremena ipak ublažava tragove davnašnjih nepravdi, ustupajući mjesto optimizmu, Sofi Oksanen manje je naklonjena optimističnim perspektivama. Njezini likovi naime trude se pobjeći od prošlosti, no ona ih nemilosrdno sustiže, saplećući ih i onemogućavajući u osobnoj sreći. Osobni napredak nažalost nije izgledan jer su odjeci bivših događaja snažni, a ožiljci duboki. I Jiří Hajiček i Sofi Oksanen zastupaju stajalište o relativnosti istine i njezinoj teškoj dokučivosti. Kad je, naime, povijest bremenita političkim silnicama u pitanju, pozicija (žrtve ili krvnika, podanika ili vlastodršca) iz koje se događaji sagledavaju uvjetuje njezinu „istinitost“.
Prokletstvo je Estonije i drugih pribaltičkih zemalja što su jednu okupaciju (njemačku, u Drugom svjetskom ratu) zamijenile drugom, ništa manje grubom, sovjetske armije. Čitateljima u Hrvatskoj, gdje je još aktualna politička tema „čiji je otac bio ustaša, a čiji partizan“ vrlo je bliska tvrdnja autorice kako u Estoniji u istom susjedstvu žive ljudi koji su se borili na strani nacista, na strani komunista i oni koji su pobjegli u šumu i tamo se borili kao treća strana. Autoričin je otac Finac, a majka Estonka, što je razlog zbog kojega je odlučila ispričati priču o sovjetskoj okupaciji Estonije. Povezavši putem Zarina lika vrijeme sadašnje s vremenom tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata Sofi Oksanen skrenula je pozornost i na temu trgovine ženama i prisilne prostitucije. Zanimljivo je da je poticaj za to dobila čitajući knjigu Kao da me nema Slavenke Drakulić, o žrtvama silovanja u ratu Bosni i Hercegovini. Osim toga, prilikom gostovanja u Zagrebu Sofi Oksanen skrenula je pozornost na činjenicu različitoga čitanja njezine knjige s obzirom na političko iskustvo recipijenata – u Finskoj, Estoniji i pribaltičkim zemljama kritika i publika naglasak su stavili na povijesnu dimenziju priče i fabularnu liniju koja se bavi stradanjima ljudi pod sovjetskom okupacijom, gotovo zanemarivši suvremeni kontekst priče, dok je angloameričkoj publici i kritici ta tema bila mnogo manje zanimljiva od teme trgovanja ženama i prisilne prostitucije.
Dodatna je zanimljivost činjenica da je roman nastao na temelju autoričine prethodno napisane drame. Kod takvih primjera rukopisi su uglavnom dijaloški koncipirani, što ovdje nije slučaj. No iako prevladava komorna atmosfera, fabularna linija smještena u povijest asocijativno izvire iz sučeljavanja Zare i sestre njezine bake te je autorica dramaturški vrlo uspješno, bez grubih rezova i krivih srastanja, provela prožimanje dvaju vremenski odijeljenih fabularnih odjeljaka. Dvije priče oslanjaju se jedna na drugu jer je današnja stvarnost uvjetovana postupcima iz prošlosti, što je mnogo vidljivije na osobnoj mikrorazini negoli na makrorazini društvene zajednice. Davni postupci traumatične tragove ostavljaju na ljudima današnjega doba, pri čemu na površinu isplivavaju i mnoge nelagode, nedosljednosti, oportunistički pa čak i nelegalni i amoralni postupci, redovito potaknuti (ali ne i abolirani) situacijama koje temelj imaju u političkoj represiji. No hoće li čovjek biti čovjeku vuk, ipak ne ovisi o politici, već je to stvar karaktera i morala – što je i u podtekstu ovoga, kao i mnogih drugih (primjerice, Kunderinih) romana.
Sofi Oksanen: Čišćenje
Martina Sarić, mvinfo.hr, 6.9.2015.
Za Sofi Oksanen “Čišćenje” je mnogo više od tek romana namijenjenog masama, ono je svjedočanstvo o životu Estonije i sudbini pojedinaca vezanih uz zemlju i njezinu tradiciju – onih koji su od nje prisilno otkinuti i deportirani nakon okupacije Sovjetskog Saveza 1944. i onih koji su žrtvovali sve kako bi ostali. To je priča o životu jedne obitelji kroz razdoblje od šezdeset godina i grijesima koji jednom počinjeni ostaju u nasljedstvo djeci i generacijama koje tek dolaze. Nevini preuzimaju traumu prošlosti i na njima ostaje isto tragično svjedočanstvo krvi, nasilja i izdaje koje nikada ne može biti u potpunosti zakopano ni zaboravljeno.
Radnja počinje 1992. nakon drugog proglašenja slobodne Republike Estonije. Aliide Truu, starica u estonskom selu, pronalazi u svome dvorištu onesviještenu djevojku Zaru, odbjeglu žrtvu lanca trgovine ljudima. Iako sumnja u iskrenost djevojčinih motiva, odluči joj pomoći ne sluteći da ona i Zara dijele mnogo više od ožiljaka ostavljenih nasiljem. Njihovim venama teče ista krv, a Zarina baka Ingel Aliidina je sestra.
Aliidini demoni prijete u svakom trenutku iskočiti iz ormara, iz škripavih podnih dasaka, a slike prošlosti počinju navirati u poglavljima koja se protežu u vremenu sve od sredine tridesetih i Aliidine mladosti, odnosa s Ingel, ljubomore i zabranjene strasti prema sestrinu mužu Hansu te konačno braka s članom komunističke partije koji joj je trebao donijeti sigurnost nakon turbulentnih vremena Drugog svjetskog rata i aneksije Estonije SSSR-u 1944. No što je sve Aliide morala učiniti da bi preživjela u vremenima kada nitko nije bio siguran i kako je to povezano sa Zarom i Ingel, čitatelji imaju tek otkriti kroz sjećanja obiju junakinja, koja se isprepleću u vrtlogu u kojem je svaka odluka donesena u prošlosti neizbrisivo odredila tijek budućnosti.
Sofi Oksanen vješto isprepleće sadašnjost i prošlost, sudbina jedne zemlje postaje sudbina pojedinaca – teška, dirljiva i zavijena u poluistine i nagađanja. Nagrađivana finska autorica svojim trećim romanom “Čišćenje” otvorila je niz tema i pitanja vezanih uz život u zemlji prepunoj političkih previranja u burnom 20. stoljeću. U nestabilna politička vremena pod čizmom okupatora svako samostalno mišljenje ili neslaganje s političkom velesilom bilo je opasna stvar, a svaki krivi korak mogao je značiti smrt ili progon u Sibir.
No likovi nisu samo izlika da se progovori o političkim pitanjima. Aliide i Zara predstavljaju dvije ratom podijeljene generacije, ali one su i punokrvne individue. Ono što ih povezuje jest trauma o kojoj ni jedna ni druga ne mogu govoriti. Dvije žene u opustošenom selu usred ničega zatvaraju krug vremena, duga koji je došao na naplatu. Zara i Aliida poput zrcala reflektiraju jedna drugu, njihove sudbine isprepletene su u gusto tkanje. Zarin svijet i Aliidin svijet zapravo su obojeni istim krvavocrvenim nijansama, u njima noću odjekuju isti vriskovi.
Roman je čvrsto, živo i opipljivo tkanje emocija i usmene predaje o vremenu o kojem se mnogi boje otvoreno progovoriti. Oksanen vješto vodi svoje junakinje kroz mračno podzemlje sjećanja ne požurujući razrješenje. Dopuštajući radnji da pleše između prošlosti i sadašnjosti, ne ruši kohezivnost strukture, naprotiv, disperzivnost epizoda koje se nižu samo na temelju unutarnje motivacije likova gradi uvjerljivu cjelinu koja čitatelja opskrbljuje svim potrebnim informacijama.
Ono što napose odaje Oksaneninu povezanost sa zemljom njezine majke i majčinih roditelja opisi su seoskog života: pravljenje zimnice, džemova, briga za životinje, miris doma i zaboravljenih običaja. Oksanen nježno opisuje jednostavniji, usporeniji seoski svijet izmiješan s mirisom kolača i domaćega kruha, obavijen u rečenice ispisane pažljivom nostalgijom. Ljudi poput Aliide srasli su sa zemljom, oni jesu sama zemlja. Tvrdi i žilavi, puštaju duboko korijenje na mjestu na kojem su odrasli, živjeli, strastveno voljeli i jednako tako mrzili. I Zaru je instinktivno privukla kuća njezinih predaka, Aliide je nikada nije mogla napustiti, a i sama Oksanen neprestano se svojim romanima vraća estonskim pejzažima i običajima. Nešto je ondje za nju iskonski ljudsko, vječno, dugotrajno, kao zimnica koju Aliide tako pomno konzervira i priprema za kćer koja je nikada ne posjećuje.
Oksanen je uspjela približiti estonsku prošlost svima onima koji o njoj nisu znali ništa do trenutka kada su uzeli roman u ruke... Jednom kada ste prikovani uz stranice, natjerani ste da se uživite u sudbine likova, a time i u sudbinu Estonije same.
Priče su uvijek bile i uvijek će biti bitne, osobito one dobro ispričane. I sama povijest samo je priča koju pričaju pobjednici. Druga pak verzija, iza vela službenih izvještaja, iza zavjesa, u uplašenim pogledima ljudi, ostaje jedva prozboreni, nezabilježeni šapat. Kroz umjetnost šapat može postati gromoglasna tutnjava glasova umotana u sigurnost fikcionalnog svijeta. Ispričati priču kroz individue stoga je snažno oružje. Junak(inja) postaje simbol, omogućuje da se svemu onome što ne možemo osjetiti kroz hladne distancirane činjenice približimo, proživimo kroz vlastiti subjektivitet. Književnost nudi svoju istinu i prokazuje samu povijest kao ništa drugo nego samo fikcionalni splet. Svi protagonisti imaju pravo na vlastitu priču, na čisto platno na kojem će ispisati snove i nade. Aliidino i Zarino platno uprljali su drugi, netko drugi oduzeo im je snove i sveo živote na puko preživljavanje.
Oksanen ne želi prepustiti njihove priče, a ni priču Estonije zaboravu. Pisci kao ona samouvjereno kroče gradeći svoje svjetove iz komadića onoga što znaju, u što vjeruju, iz zemlje koja ih čini cjelovitima, iz zemlje iz koje crpe svoju kreativnost i svoje nadahnuće, kako bi toj istoj zemlji povratili izgubljeni identitet. Prava književnost stoga i kada izmišlja svjetove i govori laži, nikada ne može biti laž, uvijek je izgrađena iz dijelova sjećanja, patnje i ljubavi, koji nikada ne prestaju biti istiniti.
Slične knjige
