Cigarete i tablete

Special cijena 9,00 kn Redovna cijena 10,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 136

  • Datum izdanja: studeni 2007.

  • ISBN: 978-953266034-0

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 195 mm

  • Težina: 155 g

Cigarete i tablete zbirka su dvadesetak kratkih priča u kojima se Krešimir Blažević pokazuje kao prozaik s nevjerojatnim rasponom tema, sklon detalju i minuciozan pri opisivanju. Mnoge od ovih dvadesetak priča govore o odrastanju, od najranijeg djetinjstva preko školovanja uz prve zvuke gitare u Slavonskome Brodu do naše današnje svakodnevnice opterećene politikom. Junaci ove knjige mali su ljudi, momci i djevojke na pragu zrelosti koji iskušavaju svoje granice, obitelj, stričevi, ujaci...

Krešimir Blažević s marom etnologa skuplja i najsitnije detalje urbane prošlosti i iz njih slaže velike male priče, zadržavajući vedar duh i u najgorim tragedijama. Slično kao i njegove rock-pjesme, priče iz Cigareta i tableta potpuno su zaokružene minijature.

10.4.2008.

Cigarete i tablete

StudentNet, Danijel Jedriško, 10.04.2008.

Teško je pisati o Kreši Blaževiću bez da uključim emocije, a s njima je teško, da ne kažem nemoguće, napisati objektivnu recenziju. Cigarete i tablete kao zapisi tog legendardnog frontmena kultnih Animatora omogućavaju nam uvid u njegov intimni svijet... Svijet koji počinje Slavonskim Brodom, a pitanje je da li uopće završava. Svijet u koji se isplati kročiti. Cigarete čine jedan, a tablete drugi dio ovih biografskih zapisa Kreše Blaževića. Dva dijela nipošto nisu odvojiva tako eksplicitno kako to izgleda na papiru, prije će biti da se prožimaju i da zajedno čine onakvu ovisnost na kakvu nas je Krešo i navikao u svojim antologijskim pjesmama. Od prvog zapisa o Budainki (dijelu Slavonskog Broda) do posljednjih, Krešo nas drži vezane uz te male crtice koje je samo on mogao tako intimno povezati i napisati. Od Budainke, preko posvete koju se nitko nije sjetio napisati, Blažević nas vodi do svojih malih ovisnosti koje čine njegov svijet, koje čine ono što on jest dajući nam tako uvid u emocije jednog od najiskrenijih autora u posljednjih tridesetak godina. Ovo je drugačiji Krešo od onoga u pjesmama Animatora, papir mu omogućava da bude iskreniji, neposredniji na drugačiji način nego što mu to dozvoljava poezija. Vraća nas Krešo u vrijeme kad su se novine čitale odostraga zato što je ono od naprijed rijetko koga zanimalo. Vraća nas i u vrijeme kad smo odjednom svi počeli čitati novine od naprijed osjećajući da će se nešto dogoditi. Da nam slijedi belaj. Belaj je, kako znamo, doista i uslijedio a ono nešto što su osamdesete imale kao pečat nepovratno se izgubilo. Sluge su uglavnom ostale iste, gospodari su se promijenili. Kako to uvijek biva, rijetke sluge koje postanu gospodari često postanu gori od onih koje su naslijedili. A zvijezde se, kako kaže Krešo, smiju jer - sve su to već vidjele. U tabletama koje, na neki način tvore cigarete (i obrnuto) Krešimir Blažević postaje još neposredniji pa s čitateljem uspostavlja još prisniji, gotovo intiman odnos. Priča o svom srednjoškolskom 4.H, donekle me podsjetila na Viweghov Izvan igre, dok su priče o bratu Darku i neposlanom pismu majci duboko emotivne, gotovo uznemirujuće. I baš tu negdje među tabletama (ili u izmaglici cigareta) počinje identifikacija s autorom, identifikacija s napisanim. Tu negdje u toj izmaglici sjetimo se i svog srednjoškolskog razreda i svojih zaljubljivanja i svih riječi koje bi bilo bolje da kažemo svojim bližnjima dok još imamo priliku. Oni od nas koji tu priliku imaju, dakako. Ova recenzija na neki je način i in memoriam jer Kreše više nema. Umro je u ovo proljetno doba prije nešto više od godinu dana. I pravo je tako jer Krešmir Blažević je i bio proljetni čovjek, čovjek koji je znao prepoznati bitne stvari, koji je žudio za olovkom i papirom umjesto računala savršeno dobro priznavajući vlastitu licemjernost (jer su Cigarete i tablete pisane računalom), koji je znao prepoznati svog anđela i svoj put i koji je smogao na najbolji mogući način ugasiti svjetlo. Sad kad ga nema ostaju nam Animatori, ostaje nam nada da ćemo i mi saznati kamo odlazi svjetlo i da Krešo možda baš sad ispunjava svoju davnu želju. Otišao je Krešo, nadimkom zvan Kesa; na ljeto 2001. otišao je i njegov uzor Davorin Popović, zvan Pimpek. Nekad se staro društvo 4.H zafrkavalo kako bi Pimpek i Kesa bili sjajan duet. Zbog tog društva, zbog Budainke, Željezničke, Poloja i Korza, krčme “Kod Oroza”, Zagreba, jednog neposlana pisma i sveg ostalog napisanog u ovoj knjizi nadam se da to i dokazuju. Iz dana u dan. Danijel Jedriško