U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Čekajući Roberta Capu
6,64 € / 50,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Tamara Horvat Kanjera
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: ožujak 2012.
-
ISBN: 978-953266379-2
-
Naslov izvornika: Esperando a Robert Capa
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 450 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 € / 50,03 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Sredinom 30-ih godina 20. stoljeća Gerta Pohorylle dolazi u Pariz i ubrzo ondje upoznaje nekoliko godina mlađega mađarskog fotografa, dvadesetdvogodišnjeg Andréa Friedmanna. Nakon početnog nećkanja Gerta se upušta u strastvenu ljubavnu vezu s Andréom i uz njega se pomalo počinje baviti fotografijom. Predratni je Pariz uzbudljivo mjesto za život i rad, a da bi Andréove fotografije postigle bolju cijenu, Gerta izmišlja lik američkoga fotografa, bogatog, slavnog i talentiranog Roberta Cape. Misteriozni Capa osvaja urednike i čitatelje, a Gerta postaje Gerda Taro, što je pseudonim pod kojim će se proslaviti. No početak Španjolskoga građanskog rata stavlja na kušnju njihov talent, ustrajnost i ljubav. Njihove su fotografije iz tog rata postale svjetski poznate, a Capina je Vojnikova smrt, po mišljenju mnogih, najbolja ratna fotografija toga razdoblja, no golema je cijena koju za to trebaju platiti. Roman Čekajući Roberta Capu dobitnik je Nagrade Fernando Lara te je preveden na petnaestak jezika. Susana Fortes, autorica u nas objavljenoga hita Quattrocento, ovim je uzbudljivim biografskim prikazom slavnoga fotografskog para nesumnjivo dokazala svoje majstorstvo u rekonstrukciji života stvarnih osoba i povijesnih zbivanja.
Čekajući Roberta Capu elegantno prelazi s činjenica na fikciju dok se u pozadini odvija Španjolski građanski rat. Susana Fortes spisateljica je svjetske klase koja je u ovom dopadljivom djelu pokazala sve svoje talente.
Jay Parini
Ovaj roman na najbolji način osvjetljava život umjetnika u ljubavi i ratu.
Kirkus Reviews
Susana Fortes sjajno je napisala roman u stilu Engleskog pacijenta koji će dirnuti milijune srca odajući kroz bezvremensku ljubavnu priču počast svima koji žrtvuju svoje živote kako bi zabilježili tragična svjetska ratna zbivanja.
HarperCollins
11.4.2012.
Ljubav u doba rata
www.tportal.hr, Mario Bošnjak, 10.04.2012.
Knjiga 'Čekajući Roberta Capu' spisateljice Susane Fortes jedinstven je primjer proze koja virtuozno lavira između fikcionalnoga i faktografskoga gradiva.
Izdavaču Frakturi to je drugi naslov svjetski uspješne i nagrađivane te uvelike prevođene autorice. Njeno djelo istoga nakladnika, 'Quattrocento', nastalo je također, kako mu i naslov kazuje, na dramatičnom historijskome fonu, mada dalje u prošlosti negoli ovo novo, naslovljeno po protagonistu, 'Čekajući Roberta Capu'.
I nije tu riječ o grandioznoj povijesnoj slici u kojoj treba odgonetati nekadašnju zbilju, nego je posrijedi zgusnuta fotografska priča o ljubavi i ratu koja dosiže apoteozu u odsudnim trenucima viđenim kroz tražila Leice ili dvooke leće Rolleiflexa i to u onim najdramatičnijim trenucima kada sâm prst sudbine izabire nečiji život ili smrt. Riječ je ponajprije o slavnome autoru vjerojatno najčuvenije ratne fotografije, one koja je u samome početku građanskoga ratu u Španjolskoj ovjekovječila kako pada vojnik smrtno pogođen.
Ta fotografija postaje ikoničkim tragičnim motivom, svjetskim simbolom okrutne zbilje svijeta koji proždire svoju mladost. Ni kasnije ozbiljne polemike o tome je li ta fotografija bila, zapravo, namještena, nije li posrijedi fake, sve to nije joj nimalo umanjilo njenu svevremenu uvjerljivost.
Autorica knjige Susan Fortes, koristeći se slobodom koja je povlastica romanopisca, uza svu svoju impresivnu, nepatvorenu dokumentarnost, uvjerljivo ispisuje Capine riječi da fotografirati osobe na neki način znači odvlačiti ih s njihova puta, od njihovih planova. Katkad ih primoraš i da umru, kaže on.
'Mehanički sam stisnuo otponac kamere i on je pao na leđa, baš kao da sam ispalio iz oružja i pogodio ga u glavu. Uzrok i posljedica.' No, protagonist Capa ima svoj kontrapunkt – protagonisticu.
Na neki način to je Gerta Pohorylle, autoričin alter ego, junakinja koja je, zapravo, izmislila glavnoga junaka. Mlada multitalentirana Židovka u zbjegu u Parizu u uzburkanu predraću tridesetih samoinicijativno postaje menadžerica mladoga mađarskoga fotografa, početnika pravim imenom Endre Ernő Friedman i, danas bi se reklo, brendira ga kao američku fotografsku zvijezdu, elegantnoga Amerikanca koji naplaćuje fotografske servise trostruko od uobičajenih tarifa, a sve to zahvaljujući spretnoj Gerdi Taro, pseudonimu koji zvuči kao Greta Garbo, a riječ je, dakako, o njegovoj djevojci Gerti koja je za njega pronašla uvjerljiv pseudonim Robert Capa. Ostalo je najpoznatija povijest ratne fotografije u njegovu znaku, a u koju značajno ulazi i Gerda Taro, ne samo kao Capina asistentica nego i kao samostalna fotoreporterka. Kao strasni ljubavnici ulaze u španjolski građanski rat, krvavi generalni pokus za Drugi svjetski.
Autorica njihovu vezu osvjetljava uglavnom kroz Gerdin lik. Tu dolazi do izražaja ono što bi se danas okarakteriziralo kao žensko pismo. I možda se ne bi pogriješilo, ali pritom valja naglasiti da u njenu pismu nema nimalo neke usiljenosti raspravljanja o općem tipu odnosa muškarca i žene. Ona tako promišlja njihovu vezu, u nekoj fazi, i kao požar erotske strasti, ali pritom ne gubi glavu i nimalo ne idealizira ni sebe ni partnera.
No, lik Gerde Taro i u drugim bitnim komponentama lika doima se razrađenije, važnije i dramatičnije od naslovnoga protagonista. Ona je opći spiriuts movens u cijeloj priči, ne pokreće ona samo Capu i sebe nego okupljaju se oko nje tih pariških tridesetih ne samo budući slavni fotografi kao David Chim Seymour, s kojim dijele stan, Fred Stein, George Brassaï, André Kertész nego i kasnije možda najveći od velikih, Henry Cartier-Bresson, a za njega autorica bilježi da je Normandijac iz dobre obitelji, kod kojega se katkad zamjećuje nešto od loše savjesti osoba iz visokoga staleža pa stoga se pokušava prikazati većim ljevičarom od ikoga. Capa kada se svadi s njim u žaru diskusija primjerice trebaju li fotografije biti koristan dokument ili proizvod umjetničke potrage kaže da se u kući Cartier-Bressona nikada ne odgovara na telefon dok se nije pročitalo uvodnik u listu L' Humanité.
Danas se pak može vidjeti da su fotografije obojice itekako ujedinile u sebi antologijski i dokumentarno i umjetnosno. Gerda Taro pak snima smirenije motive, ali i sudjeluje u svemu važnome u kozmopolitskoj izbjegličkoj koloniji, pa tako, zahvaljujući multilingvizmu, radi u organizaciji internacionalnoga Kongresa pisaca za obranu kulture i u svoj toj velikoj romanesknoj freski svjetske antifašističke intelektuale pojavljuju se takve amblematske ličnosti kao što je Aldoux Huxley, Isak Babelj, Boris Pasternak, Bertolt Brecht, Heinrich Mann, Robert Musil, a u nekoj prilici André Breton čak razbija glavom nos staljinistu Ilji Erenburgu. Sve se to miksa u kafićima u kojima prebiva sav kreativni svijet tridesetih prožet pariškim plavetnilom i poznatim fotografima, zvukovima šansona Edith Piaff s pogledom na barkase na Seini.
Tako ilustracijski laganim uvodnim stranicama polako se pokreće stvarnosni roman Susan Fortes, ali svakom daljnjom stranicom djelo 'Čekajući Roberta Capu' postaje sve dinamičnije. Spisateljsko umijeće sve je učinkovitije, različite linije priče fino se gradiraju, opisnost je sve pregnantnija, dojmljivija, a događanja se redaju u dramatičnim izmjena kao što su prošlosno sjenčenje, refrensko i nostalgično prizivanje djetinjstva, te preddoba izbjeglištva i života nomada koji se nastavlja u dobu svudokolnoga ratnoga kaosa u Španjolskoj. Kad je na smrt ranjena, tako što joj je desetotonski tenk prešao preko abdomena, Gerda Taro u sjajno sročenu zadnjem poglavlju umire, ali istinita priviđenja joj odlaze u desetljeće i više udaljenu budućnost.
Naime, nadasve nadahnuto autorica Susan Fortes transponira svoju junakinju iz 1937, godine njene pogibije u 1947, kad ona vidi sebe kao Gerdu Taro kako zajedno sa Henryjem Cartierom Bressonom, Davidom Seymourom i Robertom Capom, uz nazdravljanje šampanjcem, osnivaju, na drugome katu MOMA-e u New Yorku, fotografsku agenciju Magnum, trust fotoreporterskih genijalaca. U istoj transpoziciji je kod Hanoija 25. svibnja, 1954. Capa iskače iz džipa da snimi posljednje fotografije za reportažu. Ali, kad je stisnuo otponac, klik, svijet prasnu u komade. U Doai Thanu. Hanoi. Stao je na minu. Autorica na vrijeme prekida transpoziciju.
4.6.2012.
Kovčezi iz Meksika skrivali su i uspomene na ovu ratnu ljubav
Jutarnji list, Lana Bunjevac, 4.6.2012.
Moraš upoznati ovu zemlju”, napisao je Gerti u jednom pismu, ne znajući da će je ona uskoro obilaziti pod vatrom protuzračne obrane, još živa pod mrtvim svjetlima gradova. Ali to André nije mogao znati dok joj je opisivao sve te dojmove na nespretnom njemačkom, iz American Bara hotela Cristina, s dvodnevnom bradom, bez košulje i prebijena novčića, nakon što je proveo noć pijući. “Katkad mi nedostaješ”, završavalo je pismo. To je bio dio njegova čara, njegov nedisciplinirani karakter, individualistički i pomalo zamaštan. Također trunčicu ženskaroški. To je Gerti bilo poznato. “Katkad...”, ponovila je za sebe, dok je ponovno čitala pismo. “Kakav kreten!”.
Otkriće 127 rola
“Kreten” je bio Robert Capa, najpoznatiji svjetski ratni fotograf, pravim imenom André Friedmann, a ona je bila Gerda Taro, pravim imenom Gerta Pohorylle, njegova partnerica i također fotografkinja. Miješajući fikciju s povijesnim kontekstom, njihovu ljubavnu priču ispričala je Susana Fortes, učiteljica i kolumnistica El Paísa, u knjizi Čekajući Roberta Capu objavljenoj u izdanju Frakture i prijevodu Tamare Horvat Kanjera.
2008. u Meksiku je pronađeno 127 rola s negativima iz Španjolskog građanskog rata koje su pripadale Robertu Capi, Gerdi Taro i njihovu prijatelju Davidu Seymouru, a za koje se vjerovalo da su izgubljene. Bilo je to najvažnije otkriće u povijesti fotonovinarstva, a Susanu Fortes na pisanje knjige potakla je upravo jedna od tih fotografija, ona usnula Gerde Taro objavljena u The New York Timesu. “U više no jednoj prigodi bavila sam se idejom da napišem nešto o njegovu životu. Činilo mi se da mu ova zemlja to duguje, barem jedan roman. Oboma.”, zapisala je Fortes u uvodu.
Friedmann i Taro upoznali su se u Parizu 1933. godine, gdje su oboje došli kao židovske izbjeglice u osvit Drugog svjetskog rata - on je stigao iz Budimpešte, ona iz Leipziga. Oboje su bili gorljivi ljevičari i boemi nemirnoga duha, a predratni Pariz bio je uzbudljivo mjesto za život i rad. Ubrzo se upuštaju u ljubavnu vezu, a André Gertu podučava fotografiji. Ona se potom zapošljava u agenciji Alliance Photo i postaje mu menadžerica.
Drugi plan
Da bi njegove fotografije postigle što bolju cijenu, Gerta izmišlja lik američkog fotografa Roberta Cape, ime koje je podsjećalo na tada popularnog redatelja Franka Capru, a ona, pak, postaje Gerda Taro. Nenametljivo je postavljajući za središnji lik romana, Fortes Gerdu Taro izvlači iz zaborava, baš kao što je to učinio i kofer s fotografijama pronađenim u Meksiku, čime naglašava svijest o važnosti njenoga rada koji je dotada bio zaboravljen ili čak pogrešno pripisivan Capi.
S novim identitetom Capa je otputovao u Španjolsku kako bi dokumentirao tamošnji građanski rat, gdje je već na samom početku snimio fotografiju palog vojnika koja ga je proslavila u čitavom svijetu. Capin uspjeh gurnuo je Gerdu u drugi plan, no nije željela živjeti u njegovoj sjeni. Pridružila mu se u Španjolskoj, a među njima se javlja rivalstvo: njegove su fotografije bile tehnički potkovanije, no ona je bila majstor za pronaći dobar kadar, fotografirala je pod neobičnim kutevima, razvijala intimnost sa svojim subjektima, fotografirala je žene...
Mijenjati svijet
- Bila je to vrlo intenzivna ljubavna priča i istovremeno vrlo kompetitivna s mnoštvom opasnih sastojaka: strast, ljubomora, rizik, profesionalno rivalstvo... Ona nije bila tip žene koja bi ustupila makar i centimetar svog teritorija, kako u ljubavi tako i u ratu. To je ono što njihovom odnosu daje dodatnu dimenziju, modernu i tragičnu istovremeno. Bio je to, uostalom, zadnji romantičan rat - izjavila je Susana Fortes, koja je, kako bi što vjerodostojnije rekonstruirala lik Gerde Taro, u knjizi koristila i originalne citate iz njena dnevnika.
I Taro i Capa smatrali su da se fotografijama može promijeniti svijet, no Gerda je prva platila danak; stradala je za vrijeme bitke u Bruneteu i bila je prva žena fotografkinja preminula u ratnom sukobu. Njena braća predbacivala su Capi da ju je uvukao u rat, a da ju nije znao zaštititi. Postao je zajedljiv i očajan, mnogo je pio, sit života bez nje. Nikada ju nije prebolio, iako je kasnije bio i u vezi s Ingrid Bergman.
“Ako ti fotografije nisu dovoljno dobre, znači da nisi bio dovoljno blizu”, izjavio je svojedobno Capa. On je, pak, bio preblizu u Prvom indokineskom ratu u Vijetnamu, gdje je poginuo 1954. godine, nagazivši na minu. Baš kao i njegova najveća ljubav, umro je s kamerom u rukama, ali u jednome su oboje uspjeli: njihove fotografije zaista jesu promijenile svijet.
Ljubavna i povijesna priča koja je za autoricu bila prevelik zalogaj
www.najboljeknjige.com, Ilina Cenov, 25.7.2013.
Sredina je 30-ih godina prošlog stoljeća. Kozmopolitski, dekadentan i uzbudljiv Pariz toga vremena vrvi interesantnim i živopisnim likovima, raznim glumcima, piscima, pjesnicima, fotografima... Istovremeno, vrvi i židovskim izbjeglicama iz onih dijelova Europe, u kojima se već osjeća gorak okus galopirajućeg nacizma. Miris skorašnjeg velikog svjetskog rata širi se Europom. Kao uvertira istome, započinje Španjolski građanski rat.
U tom osebujnom vremenu i u tom osebujnom Parizu, spletom određenih okolnosti, sreću se Gerta Pohorylle, dvadesetšestogodišnja Židovka, izbjeglica iz Njemačke, i koju godinu mlađi mađarski fotograf André Friedmann, također židovski izbjeglica. Gerta i André ubrzo započinju strastvenu ljubavnu vezu. Gerta se ne zaljubljuje samo u šarmantnog i karizmatičnog Mađara, koji je “imao onu bezazlenost dječaka koji se igraju da su junaci“, već i u umjetnost fotografije, kojoj je on počinje strpljivo podučavati. Kako bi Friedmannove fotografije postigle što višu cijenu, a njih dvoje moglo živjeti ne razmišljajući hoće li imati dovoljno novca za sljedeći obrok, sposobna i inovativna Gerta smišlja lik američkog fotografa i playboya, bogatog i iznimno talentiranog Roberta Cape. André u potpunosti preuzima identitet misterioznog Cape, dok Gerta postaje Gerda Taro. Pod tim ih je imenima i povijest upamtila...
Španjolska je spisateljica Susana Fortes kao okosnicu svoga romana uzela ljubavnu i životnu priču jednog od najpoznatijih fotografskih (i ljubavnih) parova, koji će u povijesti ratnog fotoreporterstva ostati zapisani kao fotografi koji su promijenili njegovu bit i smisao. Naime, do tada su ratni fotoreporteri svoje fotografije snimali sa sigurne udaljenosti, dok se Capa i Taro beskompromisno, hrabro i gotovo suludo bacaju u samu srž ratnih zbivanja, u potrazi za savršenim kadrom. Na taj je način nastala jedna od najpoznatijih fotografija Španjolskog građanskog rata, “Vojnikova smrt“, koju je snimio Capa, uhvativši točan trenutak kad je vojnika pogodio smrtonosni metak.
Međutim, njihova beskompromisnost i hrabrost bili su i razlog zbog kojeg su i Robert Capa i Gerda Taro izgubili svoje živote. Stradali su svaki u svom ratu, s gotovo dvadeset godina razlike, kad im je konačno ponestalo sreće, za koju je Capa uvijek tvrdio da je “nešto što se nosi zalijepljeno za đon cipela. Imaš je ili nemaš“. Gerda Taro je poginula kao prva fotoreporterka stradala u ratu, i to 1937. u Španjolskoj, a on 1954. godine u Vijetnamu.
Dakle, Susana Fortes je napisala knjigu ne samo o jednom od najintrigantnijih i najkarizmatičnijih povijesnih parova, već i o jednom od najzanimljivijih povijesnih razdoblja, tridesetim godinama prošlog stoljeća. Kao da to nije bilo dovoljno, piše i o nevjerojatnom Parizu tog vremena, ali i o krvavom i brutalnom građanskom ratu u Španjolskoj. Međutim, posebnoj, zanimljivoj i drugačijoj priči usprkos, Fortes nije napisala odličan, već tek solidan roman.
Kao prvo, ljubavna priča ovo dvoje osebujnih umjetnika je, najblaže rečeno, mlaka. Spisateljica se, u opisivanju ljubavi Cape i Taro, vrlo vješto koristi rječnikom ljubavnih romana iz ženskih časopisa, tako da je sve prepuno melodramatike, obilno zaliveno mjesečinom, lahorom, gledanjem u oči (netremice, naravno, kako drugačije?) i stalno se svugdje provlači ta nesretna sudbina koja (ne) proteže mostove... Opisi seksualnih odnosa osobno su mi bili ne samo bespotrebni, već i toliko isforsirani i zapravo sam imala dojam da, na određeni način, pojeftinjuju ovaj roman. Uglavnom, meni poprilično neizdrživo (a poprilično neizdrživo i muškom primjerku moga kućanstva, koji ipak nije pokazao moj stupanj otpornosti i upornosti, te je knjigu ostavio nepročitanom nakon 50-ak stranica, uz kolutanje očima. Pouka: ne davati muškarcima).
Međutim, da se ne bi sve činilo tako crno, za one koji vole ljubavne romane (a kao što se da zaključiti iz prethodnih rečenica, u tu skupinu ne spadam, tako da dozvoljavam da sam i prekritična), ljubavni roman sa stvarnim protagonistima i u uzbudljivom povijesnom vremenu se i ne čini tako loš izbor. Jedino, za razliku od uobičajenih ljubavnih romana, ovaj baš i nema sretan kraj...
Ako “Čekajući Roberta Capu“ promatramo kao povijesni roman, ni tu nećemo baš biti posve sretni. Čitajući ga, imala sam dojam da nam spisateljica ipak nije dovoljno opisala taj dekadentni Pariz iz sredine tridesetih. Spominje ona, doduše, i kvartove, i kafiće, i ina druga zanimljiva mjesta. Spominje i različite povijesne likove, koji su nastanjivali Pariz u to vrijeme, ali to je sve. Ona ih samo spominje. Sve mi se to učinilo vrlo plošnim, kao dvodimenzionalna kulisa, nedostojna jednog grada, toliko bogatog poviješću i kulturom, da je i sam gotovo postao umjetničko djelo.
Što se tiče Španjolskog građanskog rata, tu je situacija ipak malo bolja. Taj je rat najbolje opisan, najdetaljnije i najdublje, s podrobnim opisima ratnih druženja (jer se ljudi uvijek druže, uvijek nastoje živjeti, bez obzira na tragičnost situacije u kojoj su se našli) i realnim opisom ratnih akcija i rizika koje su poduzimali Capa i Taro, ne bi li snimili najekspresivniju ratnu fotografiju. Međutim, i tu postoji jedan mali problem. Naime, vrlo vjerojatno je prosječan hrvatski čitatelj čuo za spomenuti rat. U najboljem će slučaju moći nabrojati reference poput Picassove “Guernice“ ili Franca, ali detaljnije od toga? Sumnjam. (Kao što sumnjam da će prosječni Španjolac točno znati tko je s kim ratovao na Balkanu i zašto, kad ni meni sve nije uvijek u potpunosti jasno). Fortes nas vrlo temeljito zasipa određenim detaljima i događajima iz Španjolskog građanskog rata, bez da prosječnog čitatelja uputi u barem osnovne povijesne činjenice vezane za taj rat. Moram priznati, da mi u pomoć nije priskočila Sveta Wikipedija, do samog kraja knjige ne bih znala tko je tu koga i zašto.
Najbolje od ovoga romana je fragmentarna struktura romana, u kojoj je spisateljica savršeno ispreplela prošlost, sadašnjost i budućnost, stavljajući se u ulogu sveznajućeg pripovjedača. Time nam potencira dinamičnost i uzbudljivost, posebno brojnim referencama na buduće fotografske podvige preživjelog Cape, knjige koje će tek napisati, osnivanje prve agencije za freelance fotografe na svjetskom nivou, itd... Zapravo, sve ono u čemu bi u budućnosti zasigurno rado sudjelovala i Gerda Taro, da nije tako tragično skončala (ja ću reći i bespotrebno, jer mi u ratnom stradanju nema ništa romantično i uvijek je posve suvišno).
Dakle, roman “Čekajući Roberta Capu“ nije nedvosmisleno i jasno klasičan ljubavni roman. Nije niti povijesni, a nije niti nešto treće, što god to moglo biti. Za Susanu Fortes je ova tema, i ovo dvoje vrlo dominantnih i, sudeći prema povijesnim činjenicama, zahtjevnih protagonista, po mom mišljenju, ipak bio prevelik zalogaj. Ne mogu reći da je spisateljica totalno upropastila jednu bogatu i zanimljivu temu, jer nije baš tako, ali u svakom ju je slučaju nedovoljno duboko i nedovoljno temeljito obradila. Da li je razlog tome nedostatak vremena provedenog u istraživanju, nedostatak spisateljskog iskustva ili nešto treće, ostaje otvoreno pitanje. Ono što me u romanu osobno najviše zasmetalo jest stanovita ambivalentnost između prejednostavnog, melodramatičnog i “ljubičkog“ stila pisanja i vrlo teške i zahtjevne teme, koja isprepliće stvarne povijesne činjenice i fikciju, pa kao takva, traži puno ozbiljniji pristup.
Na koricama ove knjige stoji preporuka HarperCollinsa (izdavačke kuće), kako je Fortes napisala roman u stilu “Engleskog pacijenta“ Michaela Ondaatjea. Ne slažem se s time. Ako tražite ljetnu literaturu, koja vam, za razliku od većine “ljetne literature“, neće zauvijek uništiti određen broj moždanih stanica, nego ćete čak i nešto naučiti, onda je ovo dobar izbor. Ukoliko, s druge strane, želite čitati nešto sjajno, poetično i dirljivo, kao što je spomenuti “Engleski pacijent“, onda će moj savjet biti da ipak uzmete “Engleskog pacijenta“!
Prava za film, prema romanu “Čekajući Roberta Capu“, nedavno je kupio proslavljeni redatelj Michael Mann. Njegov mi je film “Posljednji Mohikanac“ i dalje, nakon valjda deset gledanja kroz gotovo dvadeset godina, jedan od najdražih filmova uopće. Postoji nada da se kroz film i dojam ove ljubavne priče na neki način popravi. Uvijek kukamo kako je neki film opet, oj crni živote, “ubio“ knjigu. Ovaj je, napokon, možda spasi.
Slične knjige
