Brzina svjetlosti

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Silvana Roglić

  • Broj stranica: 220

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266240-5

  • Naslov izvornika: Le velocidad de la luz

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 340 g

Mladi nadobudni Španjolac sanja da postane pisac, ali mu svakodnevna borba za egzistenciju ne ostavlja dovoljno vremena za pisanje. Život mu promijeni ponuda da postane asistent na Sveučilištu u američkom gradu Urbani, gdje se sprijatelji s vijetnamskim veteranom Rodneyjem. Putevi im se uskoro raziđu, a godinama poslije sada uspješni pisac shvati da nakon obiteljske tragedije mora saznati detalje tajne koja je uništavala Rodneyja jer mu je to jedina prilika da ponovno sastavi komadiće svoga života. Brzina svjetlosti, roman o prijateljstvu, užasu rata, krivnji i nemogućnosti iskupljenja, još je jedno sjajno djelo Javiera Cercasa, autora Salaminskih vojnika, kojim je osvojio publiku i kritiku diljem svijeta.

Najbolji roman koji je Ceracas napisao. Stil je pročišćen i dotjeran, karakterizacija superiorna. Malo je vjerojatno da će ove godine u Španjolskoj biti objavljen bolji roman.
Times Literary Supplement

Cercas je veličanstveni dokaz da angažirana literatura nije mrtva.
Mario Vargas Llosa

Kompleksno, muško istraživanje krivnje, demonâ i autentičnosti, nemogućnosti iskupljenja i mogućnosti samooprosta.
The Guardian

Cercas u tekst unosi emocionalnu inteligenciju, za koju povjesničari koji se oslanjaju na dokumente nisu sposobni. I nikad ne iznevjerava povijest stavljajući riječi u usta povijesnih likova. Antony Beevor, povjesničar I u ovom se romanu vidi rijetka sposobnost da se prošlost i sadašnjost isprepletu u uzbudljivu priču.
The Independent

Cercas briljantno spaja filozofsku tradiciju europskog romana s ritmom, ponekad i sentimentalnošću američke forme. Cjelina ima pečat memoara, gotovo ispovijesti.
The Telegraph

19.8.2011.

Strahote rata i pogubnost slave

Vjesnik, Neven Svilar, 18.8.2011.

Fraktura objavila roman »Brzina svjetlosti« Javiera Cercasa koji je potaknuo velike rasprave u Španjolskoj. Cercas je u Španjolskoj trenutno jedan od najvažnijih književnika, kojeg je peruanski nobelovac Mario Vargas nazvao »veličanstvenim dokazom da angažirana književnost nije mrtva« Trenutno jedan od najcjenjenijih europskih romanopisaca srednjega naraštaja , Španjolac Javier Cercas svojim romanima izaziva rasprave u svojoj rodnoj zemlji, a i šire. Razlog tomu leži u okolnosti da njegove knjige, koje mnogi nazivaju »angažiranom književnošću«, izlaze u vremenu velike društvene nesigurnosti u Španjolskoj. Da bi se uvidjele prilike Španjolske danas, dovoljno je otvoriti hrvatske novine – dok je prvi dio novina ogledalo velikih socijalnih nemira, golemog nacionalnog duga, studentskih prosvjeda, štrajkova i gospodarskog kraha u toj zemlji, zadnje stranice ispunjene su pričama o dva najveća i najbogatija svjetska nogometna kluba, madridskom Realu i Barceloni. Klubovi su to koji svake godine troše stotine milijuna eura na kupovinu najboljih igrača u svijetu i čije momčadi zajedno postižu cijenu od milijardu eura, dok istodobno samo Real iz Madrida ima dug veći od pola milijarde eura. No, ta ista španjolska patologija sa sobom nosi i nešto naoko neobično. Riječ je o velikom bumu španjolske književnosti. Velika književnost ne mora imati veze s gospodarskim procvatom, ona je često velika upravo u razdoblju sumraka društvenog blagostanja. I baš je španjolska književnost u prošlosti najbolji primjer za to, budući da je ona svoje tzv. zlatno doba, kada su pisali književnici poput jednog od najvećih romanopisaca povijesti književnosti Miguela de Cervantesa, genijalnog pjesnika Luisa de Góngore, Francisca de Quevede i dramatičara kao što su Lope de Vega i Calderón de la Barca, postigla nakon što je Španjolska prestala biti dominantnom svjetskom silom. Razdoblje nesigurnosti i rasapa omogućava piscima, »ljudima koji vide užas istine, od čega pokušavaju stvoriti nešto lijepo«, kako kaže Cercas, da razobliče laž društvenih niti. Vrijeme krize i nesigurnosti plodno su tlo za ono što nazivamo »angažiranom književnošću«, koja je, sve donedavno se činilo, odavno prošla svoj zenit. No, angažirana književnost uvijek će postojati. U Španjolskoj je trenutno jedan od najvažnijih književnika Javier Cercas, kojeg je peruanski nobelovac Mario Vargas nazvao »veličanstvenim dokazom da angažirana književnost nije mrtva«. Da je to zaista tako, najbolje dokazuje i u Hrvatskoj upravo objavljen roman »Brzina svjetlosti« (Fraktura), koji je Cercas objavio 2005. godine. To je, inače, drugi Cercasov roman objavljen u Hrvatskoj, nakon »Salaminskih vojnika« (Fraktura, 2008.), kojim je i postigao svjetski uspjeh prije točno deset godina. Prema kritici koja je s oduševljenjem prihvatila roman »Brzina svjetlosti«, knjiga je to koja je nastala dijelom i kao odraz strahota rata u Iraku. No, »Brzina svjetlosti« roman je koji ne govori samo o užasu rata, strahotama ljudske klaonice koja ne poznaje iskupljenje, već je to tekst koji utvrđuje poziciju književnika u društvu, onom u kojem se odvija strava ratne centrifuge. »Brzina svjetlosti« ispituje mogućnost pisanja danas i uopće. Dijelom autobiografskog karaktera, knjiga kazuje priču o mladom Španjolcu s literarnim pretenzijama koji igrom slučaja postaje asistentom na sveučilištu u američkom gradu Urbani krajem 80-ih godina, gdje se sprijatelji s vijetnamskim veteranom Rodneyjem čija tragična životna priča postaje njegovom trajnom opsesijom. Roman govori i o pogubnom utjecaju slave i uspjeha na ljude, posebno na pisce. »Sa slavom«, kaže u jednom intervjuu Cercas govoreći o tom romanu, »postoji nešto izrazito glupo i degradirajuće. Ili misliš da si prevarant koji je slučajno i bezrazložno uspio ili se počinješ smatrati novim Cervantesom. Ja sam se toga bojao, budući da znamo za mnoge autore koje je slava upropastila. Tako da je 'Brzina svjetlosti' bila i nekom vrstom egzorcizma.« Roman je nakon što je objavljen, proglašen knjigom godine, a autoru je donio i niz književnih nagrada. Riječ je o zaista dobrom i važnom romanu koji pokazuje o kakvu je piscu riječ. Riječima njegova protagonista Rodneyja, »romani se ne sastoje od lijepih rečenica - romani moraju otkrivati Istinu«.CERCAS I DAVID TRUEBA Španjolski jezik posljednjih je desetljeća dobio čitav niz vrhunskih majstora koji su ga obrađivali svaki na svoj specifičan način, bilo da je riječ o Gabrielu Garciji Marquezu, bilo Carlosu Fuentesu, Mariju Vargasu Llosi ili Robertu Bolañu. No, ono što je zajedničko svim tim važnim autorima jest to da dolaze iz Južne Amerike, koja je od famoznog književnog buma postala centrom svjetske proze, nepresušnim bazenom velikih svjetskih pisaca. U svemu tome matica Španjolska ostala je ipak nekako malo po strani, a pisci koji dolaze iz te zemlje nisu postigli ni približno onakav uspjeh i književno priznanje kao njihovi prekomorski kolege. Pomalo se činilo paradoksalnim da se u takvoj situaciji suvremena španjolska književnost mogla pohvaliti time da ima više velikih književnih nagrada nego što ima velikih književnika koji bi te nagrade mogli primiti. Tu su nagrade Planeta i Nadal, značajni događaji koje mediji svake godine iscrpno prate, kao i druge poput nagrade Primavera, Alfaguara i Nagrade Lara, a tu su i stare nagrade poput Nagrade Café Gijón i Biblioteca Breve. Većina tih nagrada pobjednicima osim prestiža i velikog publiciteta donosi i značajni materijalni poticaj. Većinu spomenutih nagrada dobio je i sam Javier Cercas, koji je svjetski uspjeh postigao romanom »Salaminski vojnici«, koji je ubrzo po objavljivanju 2001. nagrađen Nagradom katalonske udruge knjižara Premi Llibreter, nagradom Premio Ciutat de Barcelona, nagradom žirija pisaca Premio Salambó, nagradama Premio de la Crítica de Chile, Premio Qué Leer, Premio Extremadura i Premio Grinzane-Cavour te u Velikoj Britaniji nagradom Independent Foreign Fiction Prize. Roman je prodan u više od pola milijuna primjeraka u Španjolskoj i preveden na petnaest jezika. Zanimljivo je da je prema »Salaminskim vojnicima« istoimeni film snimio španjolski redatelj i pisac David Trueba, čiji je odlični roman »Otvoreno cijelu noć« (Meandar, 2010.) prošle godine u Hrvatskoj postao nekom vrstom kultnog teksta.

26.8.2011.

Roman koji potvrđuje da su ljudska dobrota i ljudska uvjerenja veoma krhke stvari

najboljeknjige.com, Marija Blažević Zalokar , 24.08.2011.

Javieru Cercasu, rođenom 1969. u Španjolskoj, u blizini granice s Portugalom, svjetski uspjeh donijela je njegova knjiga “Salaminski vojnici” , napisana dvije godine prije “Brzine svjetlosti”, ali je “Brzinu svjetlosti” počeo pisati ranije. Javier Cercas ima mnogo toga zajedničkog s glavnim junakom romana “Brzina svjetlosti”. Primjerice, obojica su pisci koji su nakon godina rada postigli uspjeh i slavu, obojica su iz Španjolske emigrirali u Ameriku, točnije na sveučilište u Urbani, malenom američkom gradiću u državi Ilinois, i obojica su tamo predavala španjolski jezik i književnost. Sva ta sličnost s glavnim likom, i činjenica da je tog istog junaka propustio imenovati (što mi je sad kao recenzentu neopisivo iritantno), navela su mnoge da pomisle kako je glavni lik zapravo sam autor romana. Cercas to opovrgava tvrdeći da mu je “glavni lik” čak i antipatičan. To je razumljivo, jer isti, kako napreduje radnja, od mladog, skromnog umjetnika postaje ljigavi egocentrik i sebičnjak. Rado bih navedenog počastila i gorim epitetima, ali pristojnost mi ne dopušta. I to je velika kvaliteta Cercasovog romana. Izvanredna karakterizacija likova navodi vas da vam ili neopisivo idu na živce, ili vam se neopisivo sviđaju ili, što je još češći slučaj, kao i s ljudima u stvarnom životu - i jedno i drugo. Radnja romana većim se dijelom odvija u američkom gradiću Urbani, u kojem je autor, dakle, i sam boravio i predavao. Protagonist romana je mladi nadobudni pisac koji dolazi predavati španjolski na malo američko sveučilište. Tamo upoznaje Rodneyja Falka, kojeg bi se najbolje moglo opisati kao čudaka. Rodney zazire od druženja s kolegama, uglavnom se drži po strani, nitko nije osobito lud za tim da se druži s njime, ali čini se da ni samom Rodneyju to osobito ne smeta. Rodney i mladi pisac nađu se kao polaznici istog kolegija (jer pisac na istom sveučilištu mora položiti i doktorat) i dogovore da pisac podučava Rodneyja katalonskom jeziku. Njihova poduka ubrzo prerasta u rasprave o američkim književnicima i književnosti uopće. Rodney se divi Hemingwayu, za kojeg mladi autor u jednom trenutku izjavljuje: “Iskreno, mislim da je to sranje”. Nakon nekog vremena Rodney ustanovi da je Hemingway dobar detektor idiota, jer samo idioti ne vole Hemingwaya. Čini se da su rasprave o književnosti i pisanju okosnica ovog prijateljstva i toliko su dobro napisane da se na trenutak poželite uključiti u raspravu, zaboravljajući da je pred vama papir sa slovima, a ne dva živa čovjeka koja raspravljaju o književnosti. Pisac ne uspijeva saznati nikakve detalje iz Rodneyjevog privatnog života, sve dok Rodney jedne noći ne nestane bez najave. Ne nalazeći nikakva objašnjenja za njegov nestanak, pisac odlučuje otići u maleni gradić pokraj Urbane u kojem Rodney živi sa svojim ocem. Gospodin Falk, Rodneyjev otac, ispriča mu da je Rodney otišao nakon što je primio poziv od bivšeg suborca. Objasni mu kako to nije prvi put da nestaje i da nitko ne zna koliko će se ovoga put zadržati. Dva muškarca razgovaraju o Rodneyjevom boravku u Vijetnamu i svaki za sebe pokušava naći odgovore na pitanja koja ih muče. Rodneyjeva pisma iz tog vremena jasno pokazuju promjene u piščevu raspoloženju za vrijeme rata, u kojem je poginuo njegov mlađi brat. U jednom dijelu prepiske jasno se vidi da nedostaje jedan važan dio Rodneyjevog boravka u Vijetnamu. Na rastanku, gospodin Falk daruje Rodneyjeva pisma mladom piscu i ovaj ih odnosi sa sobom u Španjolsku. Nakon nekoliko godina, mladi pisac je postao slavan, preživio tešku obiteljsku tragediju i odlučuje potražiti Rodneyja kako bi saznao što se dogodilo u Vijetnamu, u vrijeme kad njegovom ocu nisu stizala pisma... Roman se bavi temom krivnje i iskupljenja, ali i time koliko uspjeh utječe na pisca. Cercas je u romanu više puta analizirao i samo pisanje i ambicije pisaca. Povremeno čak i pretjeruje u “filozofiranju”; kao da je neke rečenice napisao samo zato što su se učinile “zgodnim” za kasnije citiranje. U njegovu obranu, na “tržištu” zasićenom premudrim citatima, njegovi (potencijalni) doimaju se kao pravo osvježenje i ne odnose se na život općenito, nego na samo umijeće pisanja. Izuzev tih nekoliko “izljeva mudrosti” i, nadam se, nenamjerne patetike, ostatak romana nije nimalo patetičan i na 200 stranica ne postoji niti jedna rečenica koju biste mogli preskočiti jer, eto, pisac u naletu inspiracije na tri stranice opisuje zalazak sunca ili ubacuje dijaloge koji nemaju veze ni sa pričom, ni sa zdravom pameću. Svaki komad papira na kojem je tiskana knjiga Javiera Cercasa i više je nego dobro iskorišten. Cercas je konkretan pisac, iako priča nema konkretan završetak. Tema od koje bi mnogi napravili patetični antiratni pamflet na 500 stranica ili, što je možda još gore, jeftini krimić sa crno-bijelim likovima, Cercas je pretvorio u iskrenu ljudsku dramu i njegovi likovi doista jesu - ljudi. Oni vremenom sazrijevaju i mijenjaju se; on je pisac koji poštuje tu ljudsku osobinu i vješto je ocrtava u svom romanu. Iako se Cercasu pripisuje velika sličnost s američkim piscima, ne mogu ne napraviti poveznicu između njega i jednog europskog velikana pisane riječi - Milana Kundere. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog izvanredne karakterizacije likova, osobito onih koji se čitateljima neće svidjeti. “Brzina svjetlosti” roman je koji nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, ali čitanje vam preporučujem samo ako ste u prilici da se potpuno posvetite knjizi. Dakle, nema lakiranja noktiju ili virkanja prema TV-u, niti odgovaranja na pitanja koja vam postavljaju djeca. Ako na kraju čitanja zaključite da vam ništa nije jasno, možda vas utješi pomisao da Cercas svoje romane uvijek piše potaknut prizorima koje ne razumije, pa ih onda secira i piše o njima ne bi li ih shvatio. Takav slučaj je bio i s “Brzinom svjetlosti”. Jednom prilikom je vidio ratnog veterana kako sjedi na klupi i promatra djecu. Cercas ga je poželio pozdraviti, ali je odustao od te ideje. Kasnije je primijetio da je čovjek još dugo ostao sjediti na toj klupi. Taj prizor je bio inspiracija za lik Rodneyja, a scena je upotrijebljena i u samoj knjizi. Na koncu knjige nema racionalnog objašnjenja, niti su motivi koji su likove naveli na određene postupke sasvim jasni. Ali kad malo bolje razmislite, tako je nekako i u životu. Ponekad razumijemo, ponekad ne razumijemo, ali nam je, nakon što zatvorimo Cercasov roman, jasno da su ljudska dobrota i ljudska uvjerenja veoma krhke stvari.