U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Brašno u venama
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: travanj 2016.
-
ISBN: 978-953266705-9
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 275 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 € / 37,67 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Sve je trebalo biti još samo jedna obiteljska večera: djed i baka te sin, snaha i unuk, neprilagođen tinejdžer, koji su se vratili iz dalekog svijeta. Sve u svemu, gotovo posve svakodnevna situacija, no iznenada, nakon što je prije dvadeset godina otišao iz roditeljskog doma ne javivši se nikome, na večeri se pojavljuje on – odmetnuti sin Igor, ratni izvjestitelj, voljeni sin, brat i dotad nepoznati stric.
U jednoj noći u uzavreloj atmosferi prepunoj sukoba, ali i humora, odvija se drama jedne obitelji, sto godina povijesti na Balkanu sa svim sretnim trenucima i tragedijama. Od Sarajevskog atentata preko međuraća, Drugoga svjetskoga rata i jugoslavenskog socijalizma do ratnog Sarajeva devedesetih, odlazaka diljem svijeta, stjecanja i gubljenja bogatstava, sve traume i radosti, prošlost, sadašnjost i budućnost nalaze se u nagrađivanom dramskom tekstu Igora Štiksa. Brašno u venama drama je jednog prostora i povijesti, drama pojedinaca uhvaćenih u klopku vlastitih sjećanja, drama ljubavi, bratskih osjećaja, ljubomora, neprilagođenosti, tuge i smijeha, drama koja govori o utegu prošlosti i o mogućnosti da se krene dalje.
“Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali desetljećima. Drama povratka, susreta, progovaranja, krivnje, nadilaženja, raspleta i na kraju pomirenja. Pomirenje postaje prijetnja jer zahtijeva suočavanje, prihvaćanje i otvaranje nove i nepoznate stranice. Pomirenje se pokazuje kao dugotrajan proces za koji su potrebni vrijeme, zrelost i hrabrost.”
– Boris Liješević
“Brašno u venama nudi katarzu – ta je predstava ponovno suočenje s traumom koje ispunjava svoju svrhu. Ponovni prolazak kroz traumu, ovoga puta duboko svesno ima za cilj da oslobodi sputanu energiju, energiju koja je bila zarobljena u traumi i da ona oslobođena prokrči put za dalje. Oslobađanje energije omogućava da iz sopstvenih korena crpimo s(n)agu. Na kraju imate četiri strašne replike od kojih se ledi krv u žilama. Dok sedite u publici, vas te replike oslobađaju, pluća su slobodna, disanje uspostavlja normalan ritam i paradoksalno, mene je obuzelo ono što istočnjaci nazivaju okeansko osećanje celovitosti, u jednakoj meri jedno ste sa sobom i sa svetom.”
– Nataša Gvozdenović
Balkan kao zgarište razrušenih odnosa
Kristina Kegljen, 24express, 8. 4. 2016.
Prvi dramski tekst Igora Štiksa, 'Brašno u venama' po kojem je predstavu za sarajevski SARTR napravio Boris Liješević, govori o bosanskohercegovačkim (ratnim) traumama koje se jednoj obitelji vraćaju poput bumeranga, ne dopuštajući joj da se konačno otisne u pravu budućnost.
Štiks svoju dramu vrti oko jedne večere za kojom se okupila obitelj koju je rat u Bosni rasuo po cijelom svijetu. Starci Nadija i Klement očekuju svakog časa sina Vladimira, njegovu suprugu Helenu i unuka Davida koji su se nakon dugo godina vratili iz Chicaga. David je tinejdžer koji vječito ima slušalice u ušima, razgovara samo na engleskom i nema razumijevanja za djedove priče o ocu Oskaru i borbama na ruskoj fronti 1914. Već tu Štiks uvodi motiv razdora između generacija, ali ne samo običan generacijski jaz, već je riječ i o činjenici da je David odrastao u američkom sustavu te mu nije baš jasna povijest vlastite obitelj koja dolazi s tamo nekog minornog djelića Europe – Balkana. Međutim, oglašava se zvono na vratima i u stan ulazi Igor, drugi sin koji je ratni reporter i koji godinama nije posjećivao roditelje. Nakon prvotnog šoka, obitelj pokušava večerati u miru, ali dugogodišnja zamjeranja jednih prema drugima krenu izlaziti na površinu.
Ispreplićući njihove osobne povijesti s onom društvenom, Štiks nudi dramu u drami - prikazujući Prvi, Drugi svjetski rat, socijalizam, bosanskohercegovačka krvoprolića koja su obitelj konačno rascjepkala. Ratovanje se pritom eksplicitnim izrazima uspoređuje sa seksom: “Konačno je počela prava jebačina... i ja je neću propustiti“, govori Klementov otac Oskar, dok se malo kasnije Igor prisjeća kako je u jeku napada na Sarajevo, minutu prije nego mu je brata Borisa pogodio snajperski metak, na balkonu ugledao ženu koja pjeva opernu ariju, koja ustraje bez obzira na kaos oko nje. Štiks u sve sjajno uklapa sitnice iz svakodnevice poput slike oca partizana što je Klement daruje Davidu koji “to neće znati cijeniti” s nekim općenitim zakonitostima ratnih trauma. Dinamika teksta je iznenađujuća, također, jer Štiks kreće u dramu sasvim mimo i obično da bi na kraju u jednu rasturenu obitelj upisao povijest ratovanja u Europi, pokazujući koliko je Balkan trusno područje, poprište mnogih nepravdi iz kojih je preostalo samo zgarište razrušenih odnosa.
Ovo je Štiksov prvi dramski tekst; sam je rekao da se ova priča na drugačiji način nije mogla približiti publici, iako je pokušao putem proze. Ipak, uspio je napisati i društvenu i obiteljsku i intimnu dramu i stvoriti likove kakvih su naša susjedstva puna.
Nitko ne može biti nevin u bordelu povijesti
Karmela Devčić, Jutarnji list, 11. 4. 2016.
“Kad ti se ne diže, onda jebeš cijeli svijet, a carevima se više neće dići”, tako zdravorazumski genezu zla i rata sažima Oskar koji, sudeći mu po biografiji, znade o čemu priča.
Maloljetnog su ga mobilizirali 1914., kasnije je zaglavio u ruskom zarobljeništvu, a kući se potom, u Kraljevinu SHS, vratio zadojen idejama Oktobarske revolucije. Četrnaesta se obrnula i postala četrdeset i prva, a pola stoljeća kasnije opet se ratovalo Balkanom. O tome govori u izdanju Frakture upravo objavljena drama Igora Štiksa “Brašno u venama”. Lani su je postavili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, u režiji Borisa Liješevića.
“Pišem o tome što znači kad se u nekoj obitelji, poslije dvadeset godina, pri ponovnom susretu, otvori prošlost, u trenutku kad najmlađi u obitelji svojima postavi ključno pitanje: ‘Tko ste vi?’. Pitanje je to na koje trebaju odgovoriti likovi iz moje drame, ali i svi mi. Jer, tko smo to mi uistinu, kako objasniti djeci kako smo se našli tu gdje jesmo, zašto smo ovakvi kakvi jesmo, jesmo li mogli biti bolji i hoćemo li moći biti bolji”, govori autor.
Metafora težine
Može li nas poznavanje vlastite prošlosti, spremnost na kopanje i introspekciju, zaštititi od trauma budućnosti? “To se pitanje ne odnosi samo na pojedinca i obitelj, nego na cijela društva. Imamo problem sa sintagmom ‘suočavanje s prošlošću’, jer ona počiva na naivnoj ideji da, iznesete li činjenice o prošlosti, sve će se razriješiti samo od sebe. Društva u zemljama bivše Jugoslavije suočena su s time da činjenice politički nemaju nužno takvu važnost, da se u politici svaka činjenica može učiniti irelevantnom. Negiraju se dokumentirani zločini, čak se i slave, što pokazuje koliko su činjenice slabe, koliko ih je moguće politički izokrenuti, obezvrijediti i manipulirati. Prošlost je nužno dokumentirati, ali moramo znati da to samo po sebi neće društva učiniti boljima. Boljima će ih učiniti samo ozbiljan politički, društveni rad koji se temelji na tim činjenicama o prošlosti. Mislili smo da će neupitna vrijednost političke zajednice u kojoj živimo biti antifašizam, a danas je, evo, temeljno pitanje kako smo došli do toga da je čak i antifašizam doveden u pitanje! Vremena su takva da gledamo kako to rade oni koji na traumama prošlosti pokušavaju izgraditi nešto drugo, revidirati tu prošlost. Traume i žrtve povijesti često su korištene upravo zato da bi se stvarale nove žrtve, to smo vidjeli i u ratovima 1990-ih”, kaže Štiks.
“Brašno u venama” stoji kao metafora težine, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti, upućuje na usporeni krvotok, moguće i začepljenje krvnih žila, boleštinu duše i identiteta koja kola obitelju s generacije na generaciju. Koliko nas može oštetiti nepoznavanje, zaobilaženje vlastite obiteljske historiografije, kad smo njezine terete, čak ako činjenice i ne znamo, nesvjesno ipak primili sa životom u obitelji, s tim “brašnom u venama”?
Traume koje se prenose
“Stvari možete potiskivati, ali se potisnuto, kao što znamo, često vraća kao opasni bumerang. Čovjek se na osobnoj razini mora suočiti s onim što ga je odredilo kao ličnost, a to su puno češće traume negoli sretne okolnosti. Kvaliteta života ovisi o toga koliko smo spremni sve, pa i mnoge neugodne činjenice o nama spoznati i prihvatiti kako bismo imali bolju sadašnjost i budućnost.”
Transgeneracijski prijenos u drami se vidi u liku mladića koji, makar odrastao u predgrađu Chicaga, tek u Sarajevu dobije priliku razumjeti svoje, pa tako i sebe. “Nitko ne može biti nevin u bordelu povijesti. Mi sve te traume prenosimo dalje onima koji dolaze. I ja to prenosim mom sinu koji nema niti dvije godine, kao što sarajevski otac i majka u drami to prenose njihovu sinu, koji se rodio i odrastao u Americi. Jer život mu, pokazujem to u drami, određuje i ono što se dogodilo u Sarajevu prije 20 godina. Nove generacije, makar nedužne, jednako moraju platiti cijenu za ono što smo radili u tom ratu ili nismo radili.”
Životno iskustvo sabrano u studiji
Fraktura je nedavno objavila i Štiksovu studiju “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj - Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država”. Riječ je o akademskom pojašnjenju onoga što je autor osjetio kao životno iskustvo - “Ja sam bio i jesam u različitim statusima, od punopravnog državljanina do izbjeglice i apatrida, bio sam i legalni i ilegalni imigrant, i državljanin dviju unija, Jugoslavije i EU.” Što ga je, dok je istraživao kako su se mijenjali politički koncepti, zemlje i dokumenti na ovim prostorima, iznenadilo? “Ostao sam zatečen pitajući se kako je moguće da pojam ‘citizenship’, koji je fundamentalan za svaku političku zajednicu, a koji prevodimo kao ‘državljanstvo’ ili kao ‘građanstvo’, gotovo uopće nije bio istraživan u kontekstu nekadašnje Jugoslavije i postjugoslavenskih država. To je kao da imate ogromnog slona u sobi, a da o njemu nitko ne priča. Zapanjujuće su se često državljanstvo, ustavi i režimi mijenjali na ovom području i tako direktno utjecali na živote pojedinaca koji su na njihovoj koži osjetili što znači biti državljaninom tih promjenjivih entiteta, ali i što nam se može dogoditi kad nas se preko noći učini strancima, čak i neprijateljima osuđenima na uništenje.”