Braća Sisters

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Dragan Koruga

  • Broj stranica: 232

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266501-7

  • Naslov izvornika: The Sisters Brothers

  • Vrsta uveza: meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 30 g

Godina je 1851. i Hermann Kermit Warm mora umrijeti. Tako je odlučio moćni, zagonetni čovjek poznat kao Komodor, a za izvršenje će se pobrinuti dvojica njegovih plaćenika Eli i Charlie Sisters. Iako sa svojim starijim bratom ne dijeli strast za ubijanjem i alkoholom, posao ubojice jedini je koji je Eli ikada radio i onaj kojim namjerava zaraditi za mirovinu. No put od Oregona do Kalifornije dug je, a Warm je sve prije negoli običan tragač za zlatom. Moralne nedoumice neodlučnog revolveraša i složenost obiteljskih odnosa samo su neka od pitanja kojima će se tijekom ove urnebesno smiješne odiseje baviti Eli, prije nego ih razriješi u svome stilu – jednom zauvijek.

Dok nas vode kroz zemlju zaluđenu zlatnom groznicom, uzimajući mjeru čitavoj galeriji nezaboravnih likova, ubojita braća Sisters i njihov tvorac, kanadski pisac Patrick deWitt pretvaraju Divlji zapad u mjesto u kojemu – baš kao na najbogatijim nalazištima – pronalazimo zlatno grumenje nesvakidašnjega humora, melankolije, nasilja, mudrosti i, pomalo neobične, bratske ljubavi.

Braća Sisters ona su vrsta vesterna kakav bi napisala braća Coen – mračan, uznemirujući i s nepogrešivim okom za iščašenost onoga što nas pokreće.”
Odbor Nagrade Man Booker

Crnohumorna kaubojska avantura u stilu braće Cohen

Milena Zajović, Večernji list, 24.8.2013.

Iz Frakturine jesenske ponude izdvajamo "Braću Sisters", crnohumorni kaubojski roman Patricka deWitta, koji je odbor nagrade Man Booker (u čijem je najužem izboru knjiga bila 2011. godine) precizno opisao kao nešto što bi napisala braća Cohen. I zaista, DeWittova knjiga prepuna je duhovitih i potresnih bizarnosti, na kakvima i Coheni grade većinu svojih filmskih poslastica, kojima stvara iščašenu, urnebesnu sliku Amerike 1851. godine.

Priču o častohleplju, zlatnoj groznici i maloj vrijednosti ljudskog života u DeWittovu romanu pratimo kroz avanture braće Sisters, zloglasnih plaćenih ubojica koji obavljaju prljave poslove za nalogodavca Komodora, koji je upravo poželio smrt stanovitog Kermita Warma. Glavne likove upoznajemo u atmosferi buktinje koja proždire njihove konje, da bi u nabavi novih dominantni brat Charlie dobio trkaćeg konja Sokola, dok nesigurni Eli, pripovjedač romana, završava s umornim kljusetom Medom.

Tijekom čitave avanture ka Kaliforniji, gdje se navodno nalazi njihova meta, Eli iznimno senzibilno propituje bratsku ljubav i svoju ulogu u obiteljskom biznisu, istovremeno ganjajući kurve i drobeći lubanje slučajnih neprijatelja čizmama. Na takvim grubim kontrastima, kao i na mnogo razigrane ironije (dovoljno je samo uočiti igru riječima u naslovu knjige), DeWitt gradi svoj roman, uvlačeći se pod kožu čitatelju i šokirajući ga okrutnostima upravo kad se uljulja u nevinu stranu priče.

Pritom izvanredno duhovito prikazuje epohu u kojoj se četkica za zube još smatra iznimnom novotarijom, a ubojstvo se svodi na finalni oblik socijalne interakcije.

U svojoj odiseji braća Sisters nailaze na niz bizarnih likova, izvrsno posloženih minijatura u romanu koji odiše ugodnom svježinom unoseći malo novosti u već toliko puta potrošene stereotipe o Divljem zapadu.

 

Začitavanje: "Braća Sisters"

F. B., booksa.hr, 11.9.2013.

Kad je nešto (film, roman, kratka priča) uvrnuto, pomaknuto, nasilno, mračno, iščašeno i crnohumorno, kaže se: tako bi to otprilike napravila i braća Coen. Ili – ovo je coenovski.

Odbor nagrade Man Booker ukratko je opisao roman Braća Sisters baš tako: "Braća Sisters ona su vrsta westerna kakav bi napisala braća Coen – mračan, uznemirujući i s nepogrešivim okom za iščašenost onoga što nas pokreće."

Veliko je to priznanje i kompliment prije svega čuvenoj braći Coen, a onda dakako i mladom kanadskom književniku Patricku deWittu, autoru romana.

Braća Sisters žanrovski je podjednako i western i roman ceste. Braća Eli i Charlie Sisters za život zarađuju kao ubojice i dobro im ide. Rade za tipa zvanog Komodor i svaki zadatak koji im ovaj povjeri, braća obave bez greške ostavljajući iza sebe cijeli niz kolateralnih žrtava. Međutim, nije sve tako bajno kako se čini. Kad od Komodora dobiju zadatak da eliminiraju izvjesnog Hermanna Kermita Warma, Eliju, mlađem bratu (koji je ujedno i pripovjedač), ne sviđa se što je Charlie imenovan šefom. Ubrzo doznajemo da se Eliju ne sviđa još mnogo toga.

U prvom redu ne sviđa mu se posao plaćenog ubojice, ne sviđa mu se ni Charlijeva sklonost teškom opijanju i život u stalnom pokretu. Na putu od Oregona do Kalifornije sve će to izaći na vidjelo. Je li to jedini način da se zaradi za život? – pita se Eli. Jesu li baš svi ljudi koje su pobili za Komodora zaslužili smrt i na koncu, odakle tom Komodoru toliko neprijatelja?

Sredinom 19. stoljeća Divlji zapad drma zlatna groznica. Ljudi iz svih krajeva zemlje ostavljaju sve što su imali i kreću u obećanu zemlju Kaliforniju koja po svim pričama pliva u zlatu. Valja samo gurnuti sito u prvu rijeku i dohvatiti svoj dio sreće. Na putu do San Francisca braća susreću cijeli niz živopisnih likova, a kad se zaljubi u vlasnicu jednog hotela, Eli odluči malo stesati trbušinu i podvrgava se dijeti. Charlie ismijava brata zbog toga, no kako vrijeme odmiče postaje mu jasno da Elijevo nezadovoljstvo nije nešto prolazno. Mlađi brat doista sanja o mirnom obiteljskom životu, nekakvoj maloj trgovini u kojoj će raditi i slično.

Uz to, očigledno ima problema s moralnim aspektom posla kojim se bave. Braća i dalje siju smrt gdje god prođu i Eli još uvijek odrađuje svoj dio posla, ali definitivno nije sretan zbog toga. U San Franciscu nazire se da bi Herman K. Warm doista mogao biti posljednji posao kojeg će Sistersi odraditi za Komodora.

Braća Sisters realističan je, zabavan western, priča o Divljem zapadu kakav je po svemu sudeći i bio: brutalno nasilan, napučen skitnicama, gramzivcima, psihopatskim ubojicama, ali i romantičarima, pustolovima i običnim ljudima koji su pokušavali pronaći kakav mirni komad prostora za sebe.

O sličnostima Braće Sisters s poetikom braće Coen čitatelj će sam prosuditi.

 

Opaki pustolovni roman kojeg se ne bi posramio niti Quentin Tarantino

Ilina Cenov, najboljeknjige.com, 3.1.2014.

Godina je Gospodnja 1851. Divlji Zapad. U pravom smislu tih riječi. Dva brata, Charlie i Eli Sisters, kreću na svojevrsni poslovni put od Oregona, kroz bespuća tada još rijetko naseljene Amerike, prema Kaliforniji. No njihov razlog putovanja daleko je od usputnog razgledanja predivne prirode. Njih su dvojica profesionalni ubojice. Njihov je poslodavac misteriozni lik, kojeg zovu Komodor. Povjerena im je nova misija: pronaći i ubiti čovjeka imena Hermann Kermitt Warm.

Nemaju braća ništa protiv Hermanna, zapravo, niti ga poznaju, niti ga žele upoznati. Jednostavno, posao je posao. Ovoga puta imaju i dodatni zadatak. Naime, Komodor im je naložio da od Hermanna, prije nego li ga riješe svih ovozemaljskih muka, moraju izvući i tajanstvenu formulu. Braća Sisters, kao ni čitatelji ovog nadasve ludog romana, nemaju pojma o kakvoj je formuli riječ. Oni nisu ubojice mekog srca. Daleko od toga. No, kao što im se ne bi dalo raditi ni neki drugi posao, tako im se ne da raditi ni ovaj. Ali od nečega se mora živjeti. Kako stoje stvari, Hermann Kermitt Warm, čovječuljak neobična imena i još neobičnije životne priče, bit će posljednji posao u životu dvojice osebujnih poslovnjaka - ubojica, kakvih je u to vrijeme prerijama jahalo na stotine... Ipak je to bio Divlji zapad.

Ovako bi se, u nekoliko rečenica, mogao opisati sadržaj sjajnog romana kanadskog pisca Patricka deWitta “Braća Sisters“. Međutim, ovako opisan kratak sadržaj mogao bi se učiniti i ponešto plošnim, da ne kažem predvidljivim. A našu bismo braću mogli zamisliti kao, primjerice, Johna Waynea i Garyja Coopera. Pogrešno. Apsolutno pogrešno...

Ako krenemo od karakterizacije likova, braća Sisters poprilično su degutantni tipovi antijunaka. Charlie je dominantni stariji brat, vrlo okrutan, bezosjećajan i uvijek spreman na krvoproliće. Kako slikovito opisuje Eli, Charlie je “divan u takvim situacijama, bistra uma i potpuno neustrašiv“. Osim što je Charlie po svim današnjim parametrima pravi sociopat, on je i notorni alkoholičar, eksplozivni prgavac, okorjeli škrtac, i još štošta.

Eli, ujedno i pripovjedač, prilična je suprotnost svome bratu. On je nesiguran, pretio i uvijek zabrinut. Mrzi taj okrutni posao uzimanja tuđih života, iako sve svoje zadatke obavlja točno onako kako se to od njega očekuje. No njegovi su snovi daleko od prizemne zarade na tuđoj muci, ili ubijanja za novac. Eli ipak sanja o nekom mirnom, legalnom poslu. Naravno, pritom ga izjeda briga hoće li do tog mirnog, legalnog posla ikada doći, ili će ga ipak prije sustići neki (zalutali?) metak.

Eli često razmišlja o smislu života i o tome da “možda čovjek nije ni stvoren da bi ikada bio istinski sretan“. Koliko god bio drugačiji od svoga brata Charlieja, Eli ima i svoju tamnu stranu. Naime, ponekad ga obuzme nesavladiv poriv za nasiljem, “čiji crni sadržaj pomračuje um i teče nezaustavljivo, beskonačno“. Današnji bi psihijatar neosporno i za njega našao prikladnu dijagnozu...

Kako braća Sisters putuju od nemila do nedraga, tako susreću i svu onovremensku lepezu bizarnih likova. Na primjer, na samome početku ovoga romana, braća se susreću s čovjekom koji plače. Iako ga prvotno Charlie poželi skratiti za glavu, jer mu je sumnjiv (zapravo, Charlieju je svatko sumnjiv), braća ga ipak puštaju da ide svojim čudnim putem. I braća, a i mi, čitatelji, ostajemo do kraja romana u neznanju. Ne saznajemo ni tko je taj čovjek, ni zašto plače i uzdiše, ni kamo ide...

Zatim je tu lik zubara Reginalda Wattsa. Vječiti gubitnik, koji je propao u baš svakom poslu kojega se ikada dotakao. A s obzirom da mu je Eli treća mušterija u tri tjedna, Reginald sasvim rezignirano zaključuje kako “neće uspjeti ni u zubarstvu“.

Naravno, takvih je likova ovaj roman prepun. Primjerice, preslatka i dotjerana djevojčica, koja otrovom želi ubiti psa, ali i samu braću. Ili dječak (slučajno ili ne, i on stalno plače!), koji je žrtva okrutne zlatne groznice. Pa sušičava knjigovotkinja, stara vještica u napuštenoj kolibi usred ničega, lokalni vlastodršci, lude prostitutke, itd...

Gledajući strogo s fabularne strane, većina ovih spodoba nema neke pretjerane važnosti za zadatak braće Sisters. Ruku na srce, nemaju neke veze ni sa samim romanom. Međutim, takvi uvrnuti likovi, vrlo neobičnih i neuobičajenih imena, zapravo stvaraju i potenciraju dojam uvrnutosti ovoga literarnog uratka. A ovdje se radi o onoj Tarantinovskoj uvrnutosti i morbidnosti, hektolitrima krvi, nasilja, leševa, ludosti i svega onoga što nas šokira do srži. I to volimo, makar znamo da bi zbog toga psihijatar i nama mogao pronaći dijagnozu!

Bizarne situacije, koje se nižu u vrlo dinamičnom nizu, udaljavaju “Braću Sisters“ od tradicionalnog romana. Zapravo, riječ je o vrlo zanimljivom hibridu pustolovnog romana i romana ceste (ili točnije, u kroničnom nedostatku cesta u tadašnjem SAD-u, staze za konje). Pustolovine braće Sisters su, kako to i biva kod pustolovnih romana, često satirične i humoristične, ali i šokantno brutalne i bizarne. Time “Braća Sisters“ na trenutke postaju prilično jezivo i duboko uznemirujuće djelo. Ali, u kontekstu vremena o kojem se piše, i u kontekstu Divljeg zapada (tek poslije “Braće Sisters“ mi je postalo potpuno jasno zašto se Divlji zapad naziva upravo tako), to ni ne može biti drugačije. Iako se pomalo sramimo priznati, mi ipak volimo ostati u šoku...

S obzirom da je pripovjedač Eli Sisters, tako je i jezik ovoga romana vrlo jednostavan i izravan. Naravno, to je i posve očekivano, jer Eli svakako ne spada u rijetku kategoriju tadašnjih erudita. Njegove su misli često isticanje sasvim očitog. U nekoliko sam navrata, zatečena takvim rečeničnim sklopovima, imala osjećaj da sam zalutala u Alana Forda. Čudni likovi, bizarne situacije i rečenice koje poentiraju sasvim očite stvari jasna su fordovska referenca. Iako sam gotovo sigurna da se uslijed popularnosti spomenutog stripa (gotovo isključivo na Balkanu i u Italiji), kanadski pisac nikako nije mogao susresti s kultnim stripom. Iako, kako mi Hrvati to običavamo činiti, možda otkrijemo kako mu je jetrvina pratetka od none bila s Hvara pa nam i piščevo možebitno poznavanje Alana Forda “sjedne“ na mjesto!

DeWitt je ovim romanom uronio u dominantan dio povijesti Sjedinjenih Američkih Država (ako ćemo biti jako zločesti, mogli bismo reći i gotovo jedini dio bitne povijesti te moćne države). On se dotakao tog, toliko puta opjevanog, opisanog i “ofilmljenog“ Divljeg zapada i perioda zlatne groznice, koja “ako te obzme, zatruje samu srž“. Ujedno, pisanje ovoga romana bio je i poprilično hrabar potez, jer se u posljednjih nekoliko godina često ističe kako tematika Divljeg zapada nije baš atraktivna (čitaj: financijski isplativa). DeWittova se hrabrost u potpunosti isplatila, jer ne samo da mu je roman postigao golemu popularnost, već je zaslužio i nominaciju za prestižnu književnu nagradu Man Booker.

Svojom hrabrošću, ili kako on to u jednom intervjuu objašnjava, kroničnim nedostatkom društvenog života, zbog kojega je jednostavno sjeo i pisao, zaslužio je mjesto u panteonu western legendi. Tako ćemo u veselo društvo Johna SturgesaSergija Leonea i njegovih spaghetti westerna, ili pak pisaca kultnih westerna poput Zanea Greya ili Karla Maya, morati uvrstiti i Patricka deWitta. Nisam baš sigurna da će se ranije nabrojene legende htjeti “igrati“ s našim lagano poremećenim deWittom i njegovim uvrnutim likovima. Ali mi hoćemo. I to s neskrivenom simpatijom prema nečmu, čega je nažalost sve manje, a mi čitatelji tako čeznemo za time: da budemo šokirani, i da u nevjerici gledamo u napisane retke, svako malo zastajući i pitajući se - ma, je li ovo moguće?!

 

Intervju: Patrick deWitt

Tamara Borić, Aktual, 3.9.2015.

Aktual: Dolazite u Hrvatsku, na Festival svjetske književnosti, što očekujete?

Uzbuđen sam, oduvijek sam želio posjetiti Hrvatsku, ali dosad nikad nisam imao priliku. Nemam nikakva posebna očekivanja ili ikakvu ideju o tome kakvo će mi biti ovo iskustvo, ali zbog toga je sve još samo uzbudljivije.

Kakvo je vasa mišljenje o festivalima? Milite li da je to dobar način, bolji način, za predstavljanje autora i autorova rada?

Nisam nikad o festivalima razmišljao u praktičnim terminima. Za mene je to prilika za vidjeti svijet, te susret s čitateljima. To je pustolovina u kojoj sudjelujem i jako sam zbog toga sretan.

Hrvatskoj ćete publici predstaviti svoju knjigu “Braća Sisters”, pročitala sam, izvrsna je. Kako se osjećate zbog činjenice da u Hrvatskoj imate dosta čitatelja?

Hvala vam puno. Nisam znao da imam čitatelje u Hrvatskoj; to je tako lijepo čuti. Neobično je to da je nešto što sam napisao u Portlandu, savezna država Oregon, proputovalo tako dalek put i pronašlo čitatelje. Obožavam to.

Što mislite, zašto je knjiga postala tako uspješna?

Mnogo je elemenata koji su doveli do toga da je knjiga čitana, a mnogi od njih spadaju u kategoriju sreće. Od početka je to bila jako sretna knjiga. Ne želim omalovažiti rad, ponosan sam na “Braću Sisters”. Ali u isto su se vrijeme izdale još mnoge knjige koje su zaslužile bar istu pozornost koju sam ja dobio sa svojom. Naravno, sad je trik u tome kako pronaći način da sve i dalje ostane u sretnom tonu.

Filmska prava su prodana, što nam možete reći o tome? Kad možemo očekivati filmsku verziju?

Prava su prodana, a misteriozna filmska mašinerija radi u ovom trenutku. Ali ja sam više-manje van tog procesa, a tako bi i trebalo biti; nisam dovoljno srčan za taj svijet, bar tako mislim. Sve je u sposobnim rukama, pa se nadam da će funkcionirati.

Braća Sisters” priča je o dvojice braće, Eliju i Charlesu Sistersu, ubojicama u SAD-u 19. stoljeća, koji prolaze kroz područje kopanja zlata u potrazi za svojom metom. Napisan je u stilu westerna, iako ne volim etiketirati. Ali stil je jedinstven, moram reći. Ima okrutnosti, ali i mnogo ljubaznosti, naivnosti, prijateljstva, a prije svega – bratstva. Mislite li da svi imamo suprotne strane osobnosti? Da svatko može biti dobar i zao?

Naravno, svi to možemo. A meni se sviđala ideja prikazati dvojicu ubojica više kao žrtve okolnosti, za razliku od toga da budu hladnokrvni individualci puni mržnje. Često u format westerna likovi su jako crni ili jako bijeli. Mene više zanimaju sivi tonovi.

Jeste li istraživali o tom razdoblju, o hrani, novcu i vrijednosti zlata, odjeći, i slično?

Ne previše, ne. Istraživanje zvuči kao rad, a jedan od razloga zbog kojih sam se uključio u ovo jest upravo izbjegavanje rada.

Što trenutačno pišete?

Roman inspiriran tradicionalnom pričom. To je ljubavna priča, priča o smrti, ali i komedija karaktera. Radnja se događa u dvorcu. Mislio sam čak pisati o čudovištu koje živi u podrumu kuće, ali čini mi se da su ljudi dovoljno čudovišni, pa za to nije bilo potrebe.

Rođeni ste u Kanadi i ondje ste živjeli, ali ste se preselili u SAD, zašto? Smatrate li se Kanađaninom ili Amerikancem?

Preselili smo se kad smo moja braća i ja bili mali. Kao odrastao čovjek – a taj pojam koristim jako slobodno – stvorio sam život ovdje. Ali, smatram se Kanađaninom, uvijek, i moja je veza s Kanadom uzajamno draga i dugotrajna.

Koliko su vaše dvije nacije povezane?

Otprilike kao Eli i Charlie, zapravo. Pogodite koja je zemlja kao koji brat.

Što biste rekli, kao Kanađanin koji živi u SAD-u, što su najveći izazovi koje SAD treba prebroditi? Što, s druge strane, volite u SAD-u?

Najveći izazov za prebroditi je reputacija SAD-a kao nasilnika i lajavca. A taj se izazov ne može prebroditi, jer je ta reputacija zaslužena i nikad je ništa neće promijeniti. Ali kad pomislim na SAD, kao i na bilo koju drugu zemlju, ne mislim na vladu ili politiku, koliko na ljude. A Amerikanci su toliko različita grupa ljudi da je nemoguće ne voljeti ih, duboko i iskreno.

Što nam možete reći o svom djetinjstvu, odrastanju?

Pa može se reći da sam bio usamljenik. Moji su se roditelji dosta selili, od SAD-a do Kanade, pa je nekako u meni ostao osjećaj da su veze konačne. Kao dječaka privlačile su me knjige, a već sam kao tinejdžer odlučio da ću postati pisac. Ali bio sam grozan učenik, nisam imao poštovanja prema profesorima. Odustao sam od srednje škole i otišao u svijet u želji da pokušam nešto napraviti s romanom.

Na što ste najponosniji?

Na to je pitanje teško dati odgovor bez da zvučim kao da sam sebe tapšem po leđima. Pretpostavljam da osjećam malo ponosa zbog činjenice da nisam odustao. Nisam imao baš nikakvog razloga vjerovati da ću uspjeti, ali sam bio pod utjecajem mladenačkog neznanja i opijenošću riječima. Težak koktel, i hvala bogu spasio me.

 

“Vjerujem da pisanje ne ide bez čitanja, ono me motivira da budem bolji autor.”

Denis Vukosav, ČitajMe.com, 25.9.2014.

Patrick deWitt kanadski je pisac sa trenutnom adresom u SAD-u. Pažnju književne javnosti diljem svijeta privukao je romanom ‘Braća Sisters’ (The Sisters Brothers), objavljenim 2011.g., što je njegova druga knjiga nakon debitantskog romana ‘Ablutions’ objavljenog dvije godine ranije.

Braća Sisters’ donijela su mu brojne nagrade i nominacije od kojih je najcjenjenija Man Booker, u kojem je deWitt ušao u uži krug kandidata, a što mu je omogućilo slobodu da se svom književnom stvaralaštvu u potpunosti posveti.

deWitt je bio jedan od gostiju nedavno završenog Festivala svjetske književnosti u organizaciji nakladničke kuće Fraktura gdje su njegovi mnogobrojni obožavatelji s ovih prostora imali priliku upoznati ga uživo.

U razgovoru za ČitajMe.com podijelio je s nama razmišljanja o naslovnicama i naslovima knjiga, urednicima, ljubavi prema životinjama, a ponajviše naravno o svojim likovima Eliju i Charlieju – braći Sisters.

Denis Vukosav: Prvi put ste u ovom dijelu svijeta?

Patrick deWitt: Da, prvi put sam ovdje, upravo sam došao iz Ljubljane, a ranije najbliže što sam bio ovoj regiji je Budimpešta. No, dobro sam upoznat s prilikama ovdje i veselim se susretu sa ljudima koji vole čitati ono što sam napisao.

Prezime DeWitt sugerira nizozemsko podrijetlo, no vi ste rođeni Kanađanin koji živi u SAD-u?

U pravu ste, imam nizozemsko prezime koje je u Kanadi često, no korijeni su se izgubili. Moja se obitelj često selila iz Kanade u SAD i nazad. Nema velike razlike između života u SAD i Kanadi, ali čini se da su ljudi u Kanadi nekako civiliziraniji, a tempo života je sporiji. No, to ovisi i od grada u SAD-u, razlike su velike. Trenutno živim u Portlandu, iako nisam državljanin SAD-a, imam zelenu kartu, no na pitanje gdje mi je dom odgovaram kako je moj dom tamo gdje je moj sin.

Naslovnica knjige ‘Braća Sisters’ jedna je od najefektnijih u posljednje vrijeme?

Naslovnicu je dizajnirao Dan Stiles, dizajner kojega su zaposlili kao vanjskog suradnika. On obično radi rock postere, a zgodna slučajnost je bila da živi nekoliko ulica dalje od mene. Sjajan je i talentiran umjetnik, nadam se kako će raditi naslovnicu i za iduću knjigu. Mišljenja sam kako naslovnica ne samo da treba biti lijepa, već treba potaknuti znatiželju.

Slažete li se kako je roman ‘Braća Sisters’ zapravo iznimno emotivan, a često i tužan?

Kad sam počeo pisati knjigu, mislio sam da će biti zabavna, puna pucnjave i eksplozija, ali ono što se dogodilo je da su karakteri postali trodimenzionalni. Postao sam zabrinut za njih, postao sam gotovo kao njihov roditelj. Imam dvojicu braće i osjećaji koji nisam ni znao da postoje iz moje mladosti počeli su izlaziti na površinu tijekom pisanja ovog romana, te ih je bilo lako udahnuti i prenijeti na likove. Želio sam da knjiga bude mračnija i tužnija jer osjećaji koje imate za svoju obitelj čine vas i ranjivima.

Roman je prepun ciničnosti, je li to nešto čime obiluje vaš život?

To je osobina koju ne volim kod sebe, a uobičajena je u Americi kod ljudi moje dobi i mlađih. Život je puno zanimljiviji ako si otvoren, a biti ciničan i kritizirati je lako. Borim se protiv toga, za mene je to pravi problem (smijeh).

Smatrate li svoje likove lošim dečkima ili su oni naprosto proizvod vremena u kojem žive?

Ne smatram ih lošim dečkima, više ljudima koji su izmanipulirani na ovaj ili onaj način. Charlie je netko koga je ambicija učinila takvim, njegov problem je narcisoidnost i egocentričnost, želja da dođe do vrha bez obzira na sve prepreke. To je prilično čest problem. U vesternima uvijek moraš razlučiti tko je loš, a tko dobar, no zapravo je istina da postoji mnogo nijansi između.

Čini se kako uspješno izbjegavate klišeje, ponekad kao da namjerno dovedete čitatelja na sam rub, a onda opet vješto izbjegnete očekivanje?

Da, na nekim mjestima sam to namjerno napravio da izbjegnem stereotipne vesterne. Pokušavam izbjegavati klišeje, ali ponekad su klišeji pozitivna stvar, osjećaš se dobro i sigurno ponekad u njima. Kraj knjige nije klišej i čuo sam da se nekim ljudima to nije svidjelo, željeli su veliki pokolj, ali nisam htio da likovi umru, htio sam da budu sretniji.

Jeste li namjerno ostavili kraj otvorenim i smatrate li ga uopće otvorenim? 

Kraj je otvoren onoliko koliko mislim da je u redu. Braća su izvan opasnosti, Eli neće više ubijati, svoj život je stavio pod kontrolu, ne radi više za svog brata. S druge strane, Charlie je kažnjen, zbog onog što mu se dogodilo ne može više raditi ono u čemu je bio najbolji. Ono što će likovi nadalje raditi je na njima, ali život kakav su vodili dosad je završen. Nisam htio da kraj bude previše obećavajući.

Sudeći po epizodi s Elijevim konjem može se zaključiti kako volite životinje?

Mislite da ih volim? (smijeh) Odlično, to me stvarno veseli. Jer mnogo ljudi me pita, zašto mrzite životinje? A to jednostavno nije istina. Hvala vam, molim vas recite to svijetu. (smijeh) Većina u Sjevernoj Americi ne voli taj dio priče jer se s konjima u knjizi loše postupa. To mi je uznemirujuće. Htio sam da odnos između Eli i konja bude prijateljski.

Čitate li stripove, dva glavna lika na trenutke podsjećaju na braću Dalton iz Lucky Luke (Talični Tom) stripa?

Ponovno sam otkrio stripove koje sam čitao dok sam odrastao, a u Americi također danas izlaze vrlo zanimljivi stripovi. Sprijateljio sam se sa Sammyjem Harkhamom koji radi jednostavne stripove ‘Crickets’, sjajan je i talentiran. Kad sam bio mali volio sam Asterixa, Tin Tina i ostale stripove koji su se pojavljivali u nastavcima u novinama.

U vašim knjigama Divlji zapad ne izgleda toliko ružno, na koji ste se način pripremali za pisanje romana, postoje li neki stvarni povijesni likovi?

Lijen sam istraživač. Nisam znao da ću pisati vestern, na početku je bilo zamišljeno kao dijalog. Tijekom odrastanja gledao sam mnogo vesterna, ali to je sve, nisam inače imao interesa za tu pisanu tematiku. Nikad nisam smatrao pisanje poslom jer sam sa strane uvijek radio posao koji sam mrzio, poput građevinskih poslova i slično. Zato mi se pisanje ne čini kao posao zbog kojeg bih trebao čupati kosu, a istraživanje kakvo se zahtijeva za pisanje takvog tipa romana vidim kao nešto upravo takvo – naporno. Tako da sam na kraju izmislio mnogo stvari. Po završetku pisanja krenuo sam gledati ima li eventualnih nepravilnosti i naišao na stvari koje nužno nisu bile točne zbog vremena radnje. Primjerice, četkica za zube, u vrijeme radnje je već bila poznata širom svijeta. Pomislio sam: „Što ću sad? Ne mogu promijeniti godinu u kojoj se radnja događa“. Ali s druge strane, to je fikcija, nije ni važno. Loš sam istraživač, odnosno radi se o čistoj lijenosti.

Od završetka ovog romana pišete li što posljednje četiri godine?

Prije nego sam došao u Zagreb završio sam grubi rukopis nove knjige. Pisanje je trajalo duže u odnosu na pisanje prve knjige koje je trajalo jednu godinu i druge za koju mi je trebalo dvije, ovu posljednju pisao sam tri godine. Nova knjiga je inspirirana bajkama, o mladiću koji dobiva posao u dvorcu, no otkiva kako svi u dvorcu imaju neke tajne. Priča je opsežnija nego u moja prva dva romana, napisana je u trećem licu tako da nudi dosta prostora. Sadrži i nekoliko fantastičnih elemenata, ali sve je zaista realno, ima elemente comedy of manners, perverzija i mračnih stvari, a opet tu je i romantična priča.

Ima li roman već ime?

Zasad ga zovem samo roman Château (dvorac).

Roman Braća Sisters u originalu ima vrlo zanimljivo ime (The Sisters Brothers), sami ste ga smislili?

Knjiga se trebala zvati ‘Warm Job’ (n.a. braća traže Hermann Kermit Warma), što je također zgodna igra riječi, čak se krenula prodavati pod tim imenom, ali su mi rekli kako bi bilo dobro promijeniti joj ime, no ničega se nisam mogao sjetiti. Tada su svi u izdavačkoj kući, od urednika do asistenata, krenuli smišljati naslov – bilo je nekih zaista loših prijedloga, no na kraju smo se odlučili za ovaj, iako mi se nije isprva sviđao.

Prava za ekranizaciju knjige već su prodana, vi ste pisali scenarij, smijete li nam odati tko režira?

Glumac i producent John C. Reilly je uključen u tu priču od početka. Napisao sam scenarij, no ne znam hoće li se upravo ta verzija scenarija i koristiti. To nije moj prvi scenarij, s obzirom da sam napisao scenarij i za niskobudžetni film ‘Terri’. Znam ime režisera, ali s obzirom na potpisani ugovor moram ostaviti nekim drugim ljudima iz filmskog svijeta objavu. Filmska industrija je ozbiljan svijet. Uzbuđen sam zbog filma, neće biti niskobudžetni s obzirom na životinje koje će se u njemu pojavljivati, okruženje i eksterijere u kojima se radnja odvija.

Koliko teško je napisati sljedeću knjigu nakon što je ova osvojila toliko nagrada?

Počeo sam osjećati pritisak zadnje dvije godine, ali ključ u svemu je da slava ne smije utjecati na vaš posao. S druge strane, ako se iduća knjiga ne svidi publici u Kanadi, Americi i Velikoj Britaniji u budućnosti sve se može promijeniti sa mojom karijerom. Ponekad je teško ne misliti na to.

Koliko ste osjetljivi na ono što pišete, razlikuje li se mnogo originalno napisani tekst u odnosu na izdanu verziju? 

Kad radite s dobrim urednikom, ono što trebate raditi je slušati. Ili su u pravu, ili nisu. Iz vaše perspektive. Prije sam se brinuo kako ću dobivati naputke kako kraj mora biti sretan, ovaj ili onaj dio tužniji – moji urednici to nisu radili. U pravilu su jako obzirni, ne žele samo da se knjiga proda u što više primjeraka nego žele pomoći da knjiga bude što bliže onom što sam kao autor želio reći. Nakon tri urednika knjiga je bila mnogo bolja i čišća nego na početku. Proces je vrlo zanimljiv, uživao sam kad bi mi poslali ispisan rukopis s bilješkama, ja bih ispravljao ono s čime sam se slagao i vraćao… Smatram to dijelom pisanja i vrlo vrijednim iskustvom za svakog autora jer omogućuje da finalni rad postane bolji.

Čitate li puno i koje autore, neka preporuka za naše čitatelje?

Da, puno čitam. U zadnje vrijeme oduševila me ‘Two Serious Ladies’ od Jane Bowles, no mnogo je autora i knjiga koje volim. Dobrih knjiga ima naprosto toliko da ne možete nikad uhvatiti korak s njima. Kao autor vjerujem da pisanje ne ide bez čitanja, barem kod mene jer me motivira da budem bolji autor.