Božji gnjev

Special cijena 35,91 kn Redovna cijena 39,90 kn
  • Broj stranica: 240

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266602-1

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 196 mm

  • Težina: 235 g

Nagrada za najbolji kriminalistički roman edicije Balkan Noir 2014. po izboru žirija

Božji gnjev Josipa Mlakića roman je o zločinu u ratu i pravdi koja mora biti zadovoljena.
Devet boraca u hrvatskim postrojbama u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je u tajnoj akciji koju nitko nije odobrio. Kod svakoga je pronađena veća količina novca, a zašto su ušli duboko u teritorij koji kontroliraju bošnjačke snage, nikome nije jasno. Ilija, brat jednoga od sudionika akcije, također vojnik, mora saznati zašto je i kako došlo do tragičnih smrti. Pronalazeći nove, razorne dokaze, pri čemu riskira vlastiti život, Ilija saznaje tajne koje nije trebao saznati te tko i zašto stoji iza sulude akcije u koju su upletene i tajne službe, ali i nepoznati glavešine iz Zagreba.
Božji gnjev roman je u kojem se isprepleću ratna drama, kriminalistička priča, potraga za istinom i traženje pravde. Josip Mlakić u svom romanu savršeno opisuje atmosferu straha i rata i potrebu da se zadovolji pravda, a nju može osigurati samo pojedinac koji se poput starozavjetnog proroka mora suočiti sa svojim i tuđim grijesima.
Seid Serdarević

Balkansko topovsko meso

Denis Derk, Večernji list, 9.2.2015.

Novi roman nagrađivanog književnika Josipa Mlakića “Božji gnjev” objavljen u specijaliziranoj biblioteci Balkan Noir (nakladnici su 24 sata i Fraktura) već je izazvao veliki interes publike.

Božji gnjev” izašao je u biblioteci krimića, ali vi ste opet napisali roman o ratu, doduše s kriminalističkim elementima?

Božji gnjev” je ratni kriminalistički roman, da ga tako nazovem, iako se radi o paradoksu. Naime, ljudski životi u ratu ne vrijede mnogo, tako da je istražiteljska, detektivska motivacija manjkava, nategnuta. Pokušao sam to riješiti na vrlo zanimljiv način: osveta, “Božji gnjev”, kao motivacija moga glavnog lika. Radi se o svojevrsnom eksperimentu, jer se ne mogu sjetiti nijednog krimića koji sam čitao, a čija se radnja događa isključivo u ratu. Postoje, ipak, krimići gdje je rat važan dio priče. Na prvu mi na pamet padaju dva takva romana, jedan loš, Nesboov “Crvendać”, i drugi, po mom sudu najbolji krimić ikada napisan, “Dugi oproštaj” Raymonda Chandlera. Zanimljivo da oba ova romana imaju određene veze s Norveškom.

Neki dijelovi romana o miniranju, ranjavanju, ali i hrvatsko-bošnjačkom ratovanju iznimno su vjerno opisani. Tko vam je bio izvor informacija za te stranice?

Nisam imao poseban izvor informacija. Pisao sam samo o stvarima koje, nažalost, jako dobro poznajem. Isključivo se radi o vlastitoj memoriji. Prilično mi je pomoglo i dobro poznavanje tehnologije izrade minsko-eksplozivnih sredstva. Prije rata sam radio u tvornici “Slavko Radić” iz Bugojna u sklopu koje je postojao vojni dio. Iako sam radio u “civilnom” dijelu, iz radoznalosti sam prilično dobro upoznao tu tehnologiju: od projektiranja, testiranja pa do izrade.

Stric Ilija i Ćamil

Ponovno ste povezali i Drugi svjetski rat s Domovinskim ratom i ratom u BiH? Što to tako fatalno povezuje Staljingradsku bitku s bitkama u srednjoj Bosni?

Ne samo ta dva rata. Postoji veza i s Prvim svjetskim ratom. Jedna neobična i bitna scena iz romana vezana je upravo za Prvi svjetski rat. To je scena kada stric Iliji prepričava svoj susret s preživjelim veteranom iz Prvog svjetskog rata, starcem Ćamilom. Ta scena je, bez obzira koliko fantastično i možda nategnuto izgledala, autobiografska. To se zapravo dogodilo meni i radi se o jednom od najneobičnijih iskustava koja sam doživio. Jedan starac iz sela u kojem sam živio, u vrijeme dok sam išao u srednju školu, tvrdio je da sam ja dvojnik brata moga djeda koji je poginuo u Galiciji tijekom Brusilovljeve ofenzive. Jako dramatično opisivao je tu sličnost, tako da sam mu bez rezerve povjerovao. Taj događaj sam gotovo neizmijenjen iskoristio u romanu.
Ovo je roman o našem balkanskom “topovskom mesu”, fenomenu kojim se ovdašnja književnost nije bavila ni približno onoliko koliko on to zaslužuje. O tome je nemilosrdno, oporo i s gorkom empatijom pisao primjerice Krleža. Osim njega padaju mi na pamet još samo dva imena: Ivan Lovrenović koji se dotiče te teme u svom romanu “Nestali u stoljeću” i Meša Selimović u romanu “Tvrđava”. A to je, usudio bih se reći, bosanskohercegovačko pitanje svih pitanja 20. stoljeća. Lovrenović, na primjer, spominje u svom romanu tragičnu bitku na Monte Melleti iz Prvog svjetskog rata i o naknadnim pokušajima da se “topovsko meso” ideološkom alkemijom pretvori u junake, u mitske Salaminske vojnike koji spašavaju svijet, iako su bili zapravo tek brutalno potrošeno i neosviješteno “topovsko meso”. Moj lik je stepenicu iznad te mase kojom su se ideologije stoljećima poigravale.

Vaš se glavni junak osvećuje za smrt brata pod motom oko za oko, zub za zub. Je li to jedini izlaz iz njegove situacije?

Mog junaka određuje motivacija, Božji gnjev. To sam pojačao analogijom sa svetim Ilijom Prorokom, po principu “ime je znak”, što opet povezujem s praznovjerjem, vrlo bitnim sastojkom svakog rata. Moj junak na jednom mjestu razmišlja o tome, o fenomenu praznovjerja u ratu, i konstatira kako je to logično, jer je “strah rodno mjesto praznovjerja”. Vrlo važan motiv za priču je i to što je sveti Ilija svetac zaštitnik Bosne, tako da se ovdje na jedan kaotičan način isprepleću lokalno i univerzalno, mitsko i stvarno.

Političke kuhinje

Što mislite o ljudima koji su okovani povijesnim temama?

Mi smo jedno od tipičnih područja s “viškom povijesti”, tako da takvi ovdje nisu “čuđenje u svijetu”. Međutim, to je manji problem od jednog drugog fenomena: od “proizvodnje povijesti”. To je destruktivan i opasan proces koji se generira u političkim kuhinjama s ciljem dolaska na vlast ili održavanja na vlasti. U Hrvatskoj, na primjer, ti su procesi najdalje otišli, iako ni Srbija mnogo ne zaostaje. U tome najviše zabrinjava to što je kompletno društvo osuđeno na čekanje dok se ne potroše slični obrasci.

 

Osveta kao obračun s ratnim zlom

Tamara Horvat Kanjera, 24express, 13.2.2015.

Josip Mlakić iza sebe ima brojne, žanrovski i stilski različite romane, ali gotovo su svi čvrsto usađeni u ratna vremena, izravno ili posredno. Ovog puta poduhvatio se pisanja svojevrsnog ratnog krimića, žanra koji u sebi sadrži paradoks, jer kako sam kaže „ljudski životi u ratu ne vrijede puno, tako da je istražiteljska, detektivska motivacija manjkava, nategnuta“. No mora se priznati da je u ovom romanu, u izdanju biblioteke Balkan Noir, tome mudro doskočio uvodeći u tematski okvir ratnih zbivanja devedesetih u Bosni, motiv otkrivanja tajne jedne i u ratna vremena sulude pogibije.

Roman počinje gotovo in medias res s „Došli su i rekli mi za brata. Bio je mrtav.“ Nakon toga dvadesetsedmogodišnji Ilija, profesor matematike i vojnik-postavljač mina na bosanskom ratištu, pokušava doznati što se zbilo s njegovim nekoliko godina starijim i neodgovornijim bratom Goranom, koji mu je u naslijeđe ostavio skupocjenu gitaru, Magnum i 4000 dolara! Toliki novac natjera Iliju na pomisao da ta smrt skriva nešto sumnjivo i da su u pitanju mutna posla. To ga ne začudi poznajući Goranovu avanturističku prirodu, ali ne može dopustiti da tajna njegove smrti i njegovih osam suboraca ostane nerazjašnjena. Postupno doznaje da su i ostali poginuli uza se imali istu svotu dolara i sjeti se da je samo tjedan dana prije brat od njega zatražio planove minskih polja! Od tih nekoliko podataka i pronađenog ostatka papirića s nacrtanim kvadratićima pokušava pratiti trag novca i odgonetnuti što se krije u crtežima na tom papiru. Tako se priča o ratu, čekanju u rovovima, tegobnom i opasnom poslu postavljača mina, opijanju u vrijeme zatišja kako bi brže prošlo vrijeme, slušanju ratnih priča i gledanju ratnih stradanja, pretvara u detektivsku potragu. Premda mu savjetuju da cijelu stvar pusti na miru, on se povjerava bratovom suborcu Zoranu, koji mu pomaže da uspostavi vezu s muslimanskim borcima i pokuša doznati što je bratova grupa radila na njihovom teritoriju. Kad otkrije da su na karti označene neke napuštene kuće i da su ondje Goran i njegovi na svoju ruku postavljali mine, uspije se onamo uvući, ali netko na njega puca i rani ga, a nekoliko dana poslije na tom istom mjestu kasnije ubijen je i Zoran. U tom času Ilija shvaća da više nema povratka natrag i da mora razjasniti tajnu oko tih nepotrebnih stradanja te se u tom trenutku roman zahuktava, postane doista napet i dobiva na dinamici.

Kroz oči i um svog junaka pisac postupno sklapa dijelove potrebne da se otkriju pravi ubojice i pozadina tih zločina, sve do uzbudljivog, potresnog, ali i katarzičnog kraja romana. Kao i u nekim drugim svojim pričama, i ovdje se prepliće rat 90-ih s ratom 40-ih u svom neizbježnom, nerazmrsivom klupku, koje kao da nikad neće prestati moriti ljude s ovih naših prostora, kroz generacije raspirujući zle duhove i potičući zlu krv. Mlakić i ovdje razglaba o smislu i besmislu rata, o svim apsurdnostima koje on predstavlja: „Bešćutnost? Idiotizam? Surovost? Ili sve to? Rat je praznik svega toga, festival surovosti i bešćutnosti, te nepoštovanja i ignoriranja tuđeg straha.“ Majstorski dočarava duge dane na prvoj liniji rata, strah koji ovladava i poništava, beznađe koje prijeti, ali mu se ne smije prepustiti, nemoć da se istinski utječe na cijelu ratnu mašineriju, otupljenost koja obuzima vojnike kako bi ravnodušno prolazili kroz sve strahotne ratne priče koje samo sustižu jedna drugu. Roman negdje u sredini prvog dijela, kad Ilija kreće tragovima Goranove grupe, pada u ritmu, ali kasnije nižući kratke, upečatljive rečenice, koje naglašavaju dinamiku u zadnjoj trećini romana postiže tempo pravog kriminalističkog romana, furiozno ubrzavajući do akcijskog i psihološkog klimaksa. Jednadžba „rat = strah“ odaje svojevrsni defetizam u vremenima kad ništa nije izvjesno: „Naš rat bio je drugačiji: rat sivih, preplašenih ljudi protiv drugih, istih takvih, i protiv vlastitih strahova.“ Istih strahova koji potječu od svih mogućih praznovjerja što vladaju ljudima. Na ta Ilijina/autorova promišljanja o ratu i strahu nadovezuje se leitmotiv biblijskog Božjeg gnjeva (iz poslanice Rimljanima koja je moto romana), za koji se Ilija neprestano pita je li dozvoljen pojedincu: „Tko ima pravo igrati se Boga, nemarno povlačiti ljudske figure, štrvovati ih za neku maglovitu, daleku završnicu? Imamo li pravo na Božji gnjev i je li on jedini lijek...?“

Čvrsto usađen u svoju bosansku zemlju i tradiciju, nezaobilazno spominjući i Selimovića i Andrića, dva stupa bosanske kulture, ali i borhesovske motive karakteristične za postmodernističke generacije, Mlakić u ovom djelu mudro i suptilno stvara neku svoju inačicu kriminalističkog romana, gdje opet rat, religija i strašna tajna čine neku njemu svojstvenu intimnu poetiku. Ovaj roman zadire dalje od običnog krimića, zove na razmišljanje, no istodobno se čita u jednom dahu i drži u neizvjesnosti do samoga kraja.

 

Proza politički nepotkupljivog autora za tihi ćeif

Denis Derk, Večernji list, 7.3.2015.

Josip Mlakić plodan je prozni pisac. Tako mu je prošle godine zaprešićka Fraktura objavila roman “Svježe obojeno”, a onda gotovo paralelno i kriminalistički ratni roman “Božji gnjev”. Potonji je objavljen u komercijalnoj biblioteci Balkan Noir koju je pokrenuo zagrebački dnevni list 24 sata uz nekoliko većih hrvatskih nakladnika kako bi dao dodatni poticaj žanru kriminalističkog romana kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Mlakić, koji i dalje inženjerski samozatajno, možda čak i bogumilski živi u svojoj Bosni, poznat je kao izuzetno odmjeren, ekonomičan pisac koji se ne razbacuje rečenicama, dugo važe svaku riječ, a u svoja djela ne uvodi bez razloga velik broj likova koji onda raspršuju radnju i smanjuju tenzije. Mlakićeva je proza za tihi ćeif. Ne pati od viška, ali i ne boluje od manjka one metafizičke literarne snage koju spisateljska bujnost tako često ubija. U smireno napisanom ratnom krimiću “Božji gnjev” Mlakić ponovno piše o ratu u Bosni i Hercegovini i svim njegovim zakučastim puteljcima. Izrazito je minuciozan u opisu ratnih ranjavanja i miniranja pa neki dijelovi ove knjige mogu poslužiti i kao improvizirani ratni priručnik za početnike.

Mlakić je kao autor i dalje politički i ideološki nepotkupljiv. Njegova ratna knjiga s kriminalističkim zapletom i raspletom ne podilazi nijednoj strani. Autor opisuje rat geopolitički hladno, s nedohvatljive distance, ali izrazito toplo kada piše o običnim ljudima koji su ratno topovsko meso. U sve lukavo upliće i biblijske motive, među njima i u osnovi prestrašnu priču o sv. Iliji koji je zaštitnik Bosne (a u tom se poslu, mora se priznati, baš i nije iskazao). Stoga i svog glavnog junaka čajano naziva bas Ilijom, dajući mu u zadatak osvetničku misiju u kojoj se ne biraju sredstva. A cilj je samo jedan, ali iznimno vrijedan. Osvetiti brata po provjerenom principu oko za oko, zub za zub. I pri tome pokušati ostati na životu, ali ne po svaku cijenu. Ilija nije najemotivniji čovjek na svijetu, ali kada je u pitanju sigurnost najuže obitelji, za njega nema ni dilema ni prepreka. Spreman je na sve, pa i na gubitak vlastitog života, na okrutno nasilje, ali i na svojevrsno gubljenje nacionalnog identiteta.

Mlakić u razvijanju radnje spretno koristi ustašku ikonografiju i megalomansku mitomaniju, ali i onaj ustaški dio hrvatske povijesti na koji hrvatski povjesničari (ali i pisci) još ni izdaleka nisu stavili točku. A ustaštvo nikako nije samo popudbina iz povijesti, jer i danas može biti zamašnjak krvavih događaja u ratu ili postratnom miru koji je ponekad i gori od rata.

I Mlakić je među utjecajnom gomilicom pisaca koji su bezrezervni pobornici teorije po kojoj Drugi svjetski rat (a valjda i Prvi) na ovim prostorima nikada nije završio, pa se nastavio i u Domovinskom ratu, a onda i u ratu u Bosni i Hercegovini, čijim epilozima gotovo nitko nije zadovoljan. Stoga se u “Božjem gnjevu” može naći puno mlakićevskih pomalo rezignirajućih, ali prodornih refleksija na današnje političko stanje na ovim prostorima koje je trajno uskomešano i temeljito nesređeno. I u kojem je čovjek čovjeku prečesto vuk. Pri kraju romana pisac piše rečenicu “Ideologije podsjećaju na oblak demonskih skakavaca iza čije najezde ne ostaje ništa”. Takvih pesimističnih, ali i točnih, gotovo proročkih rečenica u ovom netipičnom krimiću ima mnogo. One su i razlog što ovog pitkog Mlakića svakako treba pročitati.

 

Mašina za ubijanje

Vladimir Arsenić, e-novine.com, 25.4.2015.

Zločin u ratu je gotovo svakodnevna pojava i nema tog koji je vođen ikada u istoriji, a da je bio čist i čestit. Takođe, s obzirom na situaciju, ratovi su prilika za svaku vrstu obračunavanja unutar jedne strane, ali i za fiks ideje, žrtvovanja sopstvenih vojnika zarad hirova takozvanih gospodara i finansijera ubijanja. Konačno, nakon što se završe, uvek dođe do praraspodele bogatstva, neretko i društvenog, pa se pojavi nova klasa nastala na profitu čije su kvote i margine uvek visoke, samo treba biti dovoljno vešt i besraman pa ih iskoristiti.

U okviru projekta Balkan noir o kojem sam već dosta pisao pojavila se knjiga Josipa Mlakića Božji gnjev koja se bavi upravo ovom tematikom, zločinom među i nad svojima u ratno vreme. Devet boraca hrvatske vojske pogine iza neprijateljskih linija negde u zapadnoj Hercegovini i brat jednog od njih kreće u istragu jer mu stvari deluju sumnjivo. Naime, iza ubijenog Gorana, ali i svakog od osmorice njegovih saboraca, ostalo je po 4900 dolara koji zajedno sa pitanjem šta su radili na tajnoj misiji duboko u neprijateljskoj teritoriji deluju u najmanju ruku neobično. Kada se dogodi još jedan pokušaj atentata i novo ubistvo, Ilija shvata da mora da preuzme stvar u svoje ruke i da stvari istera na čistac. Pisan u maniru najboljeg hard-boiled krimića u kojem junak aktivno traga za istinom, odnosno za zločincima i često ide glavom kroz zid, Božji gnjev predstavlja novi žanrovski iskorak u Mlakićevom opusu, nakon uspešnog distopijskog Planet Freidman. Mlakić ovaj žanrovski okvir koristi da se bavi svojim temama, da kroz priču o pogibiji devetorice momaka i osveti koja nakon toga sledi ispriča donekle drugačiju priču o ratu koji je zauvek promenio naše živote, priznavali mi to ili ne.

Dve stvari odmah upadaju u oči – dosledno sprovedena perspektiva koja prati Ilijinu istragu i vrlo suptilna i precizna kritika prirode rata koji je vođen u Bosni i Hercegovini. Ilija je svršeni student matematike, što pretpostavlja posebnu vrstu inteligencije i analitičkog načina razmišljanja. Takođe, on je iskusni miner koji zajedno sa svojih pet drugova čija imena počinju na „I“, postavlja i demontira minska polja na liniji razdvajanja dve vojske, hrvatske i muslimanske. Ovako postavljen junak, koji pritom nema šta da izgubi jer ga je rat pretvorio u mašinu, lišio emocija, a ostatak porodice, roditelji i sestra, nalazi se na sigurnom u Austriji, može da krene u borbu protiv sistema. Njegova borba je pritom pravedna i predstavljena kao oruđe Božjeg gneva koji se obrušuje na zločince. Ilija je, dakle, ovde shvaćen kao neka vrsta proroka - sa ovom idejom se Mlakić uspešno poigrava od samog početka - oruđa koje sprovodi volju više instance koja je, u tom slučaju, predstavljena kao krvožedna, ali pravedna, otprilike kao starozavetni Jahve. Ovo se posebno naglašava odsustvom drugih likova koji su uglavnom dati kao krokiji sa jasno određenim funkcijama u narativu. Jedini izuzetak od ovog pravila jeste lik Mađara za kojeg bi se moglo reći da je Ilijin prijatelj, iako se ni njemu ne posvećuje dovoljna pažnja.

Mlakićeva kritika rata (ma koliko ova fraza zvučala otrcano) odvija se na nekoliko nivoa – kroz slike i scene života u „bazi“ i neprekidnog alkoholisanja, kroz susrete sa Džaferom, muslimanskim borcem od kojeg Ilija kupuje informacije, ali, i ovo je svakako najvažnije, kroz prirodu zadatka zbog kojeg su Goran i njegovi drugovi poginuli. Svaki rat ima svoje ideologe koji sede u udobnim salonskim stanovima i vilama i „prostom puku“ pune glave mržnjom, ali ono što Mlakić pokušava da kaže i što je svakako delimično tačno jeste da se rat na prostoru bivše Jugoslavije vodio u ime svođenja starih računa i da će njihovim konačnim bilansom mržnja možda prestati. Zbog toga mu je tako bitna ta paralela sa svetim Ilijom koji mora da poubija Baalove sveštenike da bi njegova vera nadvladala i on je to učinio bez milosti. Mlakićev junak ubija gotovo mehanički, reklo bi se čak i bez zadovoljstva koje nosi osveta, istovremeno on u sebi nema ni trunku sumnje, jednom kad se odlučio na akciju. Ovo vraćanje na starozavetni moral oličen u maksimi „oko za oko, zub za zub“ i zanemarivanje hrišćanskog okretanja drugog obraza nije samo izgovor kojim Ilija pravda svoj rat protiv onih koji su mu brata oterali u smrt i ubili prijatelja, već je i suštinska kritika naše civilizacije koja i dalje počiva na dotičnim principima, ne obazirući se na pouke poštovanja različitosti, ljubavi, tolerancije.

Ipak, roman nije bez mana. Ako se od čitalaca zahteva i ako im je nametnuta identifikacija sa Ilijom i njegovom misijom, onda je možda trebalo ići ka još hladnijem i emotivno udaljenijem junaku. Delovi u kojima se opisuje Rebićev „razvojni put“ od mladog ustaše, preko emigracije i obogaćivanja u njoj, pa do povratka i finansiranja političke stranke i mise za Antu Pavelića deluje kao čist višak, kao i epilog. Možda je trebalo ostaviti Iliju do kraja lišenog bilo kakve ljudskosti, ne dozvoliti mu normalizaciju, uljuđivanje, ostaviti ga upravo onakvim kakav je bio i na ratištu – slepa sila koja izvršava zadatke po nekoj višoj logici u ime apstraktnog i upravo stoga besmislenog cilja. Epilog ovakvog romana jeste žanrovska konvencija, ali ukoliko ga prihvatimo on nameće jednu vrstu zaokruženosti, kraja, dovršenosti koja je, naravno, lažna. U stvarnosti koju živimo, danas i ovde, i ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, od nje nema ništa. Život je jednako besmislen, čak neuporedivo besmisleniji nego što je bio pre početka rata. A nakon ubistva, zločina i preraspodele bogatstva, povratka na staro više nema jer nisu posredi sile koje se mogu kontrolisati, naprotiv, one uveliko kontrolišu nas.

 

Osvetnik u potrazi za istinom

Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 29.4.2015.

Josip Mlakić u vrlo je kratkom razmaku objavio dva romana, “Svježe obojeno” i “Božji gnjev”, što inače nije njegova osobitost jer je riječ o autoru koji vrlo pomno radi na svojim proznim rukopisima. No, to nikako ne znači kako je u pitanju iznevjeravanje takve prakse i srljanje u hiperprodukciju. Očito je kako je biblioteka domaćih krimića Balkan Noir, u kojoj je do sada objavljeno nekoliko zanimljivih naslova, ali i pokoji promašaj, samo inicirala objavljivanje zaokruženog rukopisa koji je već postojao negdje u pričuvi. “Božji gnjev” uvelike se razlikuje od naslova objavljenih u spomenutoj biblioteci, prije svega stoga što u njemu Mlakić ne podilazi zadanom žanru i ne piše “po narudžbi”, nego se drži onoga što je njegova prepoznatljiva tematska preokupacija, dakle rata u Hrvatskoj i Bosni, i tek potom priču provlači kroz vrlo labave zakonitosti žanra.

U “Božjem gnjevu” čitatelj neće pronaći “tipični” krimić u kojem se razrješava početna enigma niti će motivacija glavnog junaka biti tipično detektivska. Mlakića koji je, između ostaloga, ovim naslovom ponudio još jedan od svojih vrlo uvjerljivih ratnih romana, prije svega zanima osobna drama pojedinca u uvjetima ratnog užasa i besmisla, u konkretnom slučaju pojedinca koji suočen s bratovom smrću postaje osvetnik u potrazi za istinom. A kada tu istinu pronađe i postane posve drukčiji čovjek, postat će jasno kako ovaj roman ima mnogo dublje konotacije i razinu kritičnosti prema ratnom besmislu no što bismo očekivali u okvirima zadanog žanra. Odnosno, razrješavanje enigme, koje je dosljedno provedeno, ipak nije jedina svrha ovoga romana.

Početni je zaplet sljedeći: devetorica vojnika hrvatskih postrojbi u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je u akciji za koju se ne zna zbog čega je izvedena i tko ju je naredio, ali je od početka jasno kako je nešto u svemu tome sumnjivo. Među devetoricom je bio i brat glavnog junaka, Ilije, a prvo zrnce sumnje u cijelu priču unosi podatak da je kod svakog od poginulih pronađena velika i jednaka količina američkih dolara. S jedne strane roman će razotkrivati sve perverzije u kojima neki, na vrlo visokim pozicijama, pod okriljem ratnih tragedija, djeluju u korist vlastitih interesa i pri tome žrtvuju živote nevinih ljudi, a s druge ćemo pratiti pomno izveden roman lika, njegovu preobrazbu i kretanje na put bez povratka, zbog čega će svi ostali, sporedni likovi ostati uglavnom skicirani i u njegovoj funkciji. Ono što će Ilija otkrivati na relaciji Bosna-Hrvatska, u čemu će biti vrlo metodičan i inteligentan u skladu sa svojom mirnodopskom profesijom profesora matematike, zbog čega će se povremeno činiti kako se do dokaza i smjerokaza dolazi vrlo lako, uobličit će se u razotkrivenu prljavu tajnu u koju su umiješani visoko pozicionirani službenici i tajne službe. Zbog toga će Ilijina preobrazba u Iliju osvetnika i hladnokrvnog ubojicu biti itekako motivirana, pa i pravedna.

No, osim tipične šprance enigma-razotkrivanje, “Božji gnjev”, sa svim svojim biblijskim konotacijama (počevši od samog naslova, do imena glavnog lika prema starozavjetnom proroku kojeg bosanski Hrvati slave kao zaštitnika Bosne i Hercegovine), vješto dodiruje još jednu od za Mlakića inače karakterističnih tema. A ona je povezivanje nedavnog rata s prošlim ratovima i jasna teza kako se zlo i njegovi beskrajni kraci prepliću i ponavljaju, utišavaju i ponovo eruptiraju kad za to dođe pogodan trenutak. Kada u svojoj istrazi Ilija dođe do bivšeg ustaškog natporučnika i njegove “nostalgije” (o kojoj se u prvoj rečenici romana pita može li ubijati?), jasno je kako roman snažno i vrlo kritički progovara o ideologijama kao uzrocima sljepila zbog kojeg stradaju nevini, zbog kojeg je tako tanka granica između žrtve i heroja, a životi pojedinaca gube svaki smisao, osim onoga sadržanog u citatu iz Poslanice Rimljanima - osveta je moja, ja ću je vratiti.

Premda se na prvi pogled čini kako je “Božji gnjev” ispripovijedan vrlo minimalistički, provučeno je kroz tu tragičnu priču, u kojoj je pravda zadovoljena na način da se lavina smrti i osvete pomaknula naprijed, do nove prigode, mnoštvo emocija, pa i općeljudskih, filozofskih pitanja i promišljanja, kao i vrlo indikativnih umjetničkih referenci (u rasponu od Doorsa do Selimovića). Mlakić je možda doista načinio iskorak u smjeru zadanog žanra, ali ga je pametno prilagodio sebi i temama u kojima još uvijek itekako ima što za reći.