Božanska dječica

roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi

Special cijena 132,21 kn Redovna cijena 146,90 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 184

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266409-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 285 g

Nagrada Vladimir Nazor za književnost za 2012. godinu

Nagrada Jutarnjeg lista za 2012. godinu

Tatjana Gromača po mnogočemu je iznimna pojava na našoj književnoj sceni – beskompromisna, izvan svih trendova, ona stvara nove književne krajolike. I u najnovijoj knjizi Božanska dječica Gromača je odlučna, osobno otvorena, bez podilaženja ikome. Pred čitateljem se rastvara psihička bolest i suočavanje s njom na svim razinama, od vanjskih do intimnih.
Tatjana Gromača stilska je perfekcionistica čije rečenice uvijek precizno pogađaju srž problema. Roman Božanska dječica zahtijeva pozornog čitatelja, spremnoga suočiti se s vlastitim traumama. Katarzični i moćni, ovi prozni fragmenti tvore jedinstvenu romanesknu cjelinu u kojoj se kroz sudbinu jedne žene prelamaju i rastvaraju sve najskrivenije traume društva nesklonog prihvaćanju drugačijega. Proza Tatjane Gromače ima svojstva praiskonskih elemenata, ona je lišena svakog uljepšavanja, bilo kakvih suvišnih dodataka, ogoljena je do najnužnijega, zbog čega čitajući je osjećamo snagu kakvu imaju grčke tragedije.

Tatjana Gromača najeminentnija je spisateljica nove hrvatske proze, zato što je nepotkupljiva, oštra i tako gorka. Gromača se ističe po svojoj dragocenoj grubosti, skoro da nema ni jedne druge pojave te vrste u nas, koja je lišena svake i najmanje sladunjavosti, i skoro obaveznog mladalačkog trijumfalizma. Nema ona zbog čega da bude srećna, živeći u poznatim prilikama i teškim opštim okolnostima, ali može da bude ponosna zato što to zna. Njena najnovija proza jedno je majušno remek-delo.
Bora Ćosić

8.12.2012.

Tatjana Gromača: Doba rasula

www.jergovic.com/subotnja-matineja, Miljenko Jergović, 24.11.2012.

Neka je gospođa slavila rođendan, i majka je naumila od svake dobiti po kunu, da sve zajedno gospođi kupe ružu. Nijedna nije dala, sve su govorile isto, “da nemaju kod sebe nijednu majušnu kunu”. Ali majci je najteže pao prijekor medicinskih sestara, nije mogla shvatiti koje je to pravilo prekršila i kakvo je zlo učinila kada je gospođi što je slavila rođendan poželjela učiniti neku dragost. “Mi smo cijeloga života živjeli s drugima u nekoj ljudskosti, kazala je majka, ali sada toga više nema. Nema topline ni među ženama ni među sestrama. Ima sestara koje galame, zapovijedaju. One su ovdje vlast, moram ih slušati. To mi se ne sviđa.”

Ovo je jedna epizoda iz romana “Božanska dječica”, Tatjane Gromače (1971). Čak bi se moglo reći i da je to tipična epizoda, premda se spisateljica dobro čuva svega što je tipično. Ili to i nije čuvanje: dobrome piscu, naprosto, tipične situacije ne padaju na um, ili je dobar pisac karakterističan – da ne kažemo i tipičan – po tome što u načinu na koji izlaže svoju priču, u slikama, metaforama, stilskim figurama, rečenicama, nema ničega općeg i čuvenog, ničega što je netko drugi već rekao ili napisao. Laž u književnosti, ili neautentična literatura, započinje s nekom vrlo jednostavnom, prostom izmišljotinom. Recimo s tim da je nešto bilo plavo kao nebo ili s tim da je netko bio ljut kao ris.

U cijeloj knjizi Tatjane Gromače skoro da nema nijednoga takvog mjesta, usporedbe koju je netko već izrekao ili metafore koja se od upotrebe potrošila. Istina, Borges je rekao da je svaka riječ nekad bila metafora. Ali dobri pisci od slabih se razlikuju i po tome što se u njihovim riječima ne prepoznaje trenutak u kojem je neka metafora trošenjem postala obična riječ. U njih sve zvuči kao da je istina, kao da se zbilja dogodilo i kao da je jezik kojim je nešto ispričano star koliko i priča sama, pa je i nastajao skupa s njom.

“Božanska dječica” treća je ili četvrta knjiga Tatjane Gromače. Četvrta je ako se u niz uvrste i “Bijele vrane – Priče iz Istre”, dobro napisana i zgodna knjiga novinskih reportaža iz 2005. Prije nje bile su “Nešto nije u redu?”, zbirka pjesama iz 2000, i roman “Crnac” iz 2004. Bez obzira na žanrovske razlike, u njezinom slučaju romani s pjesmama čine vrlo čvrstu, kreativnu cjelinu.

Tko nije čitao njezine knjige, ili tko ih nije u stanju čitati jer je, recimo, glup, nema talenta za čitanje ili je nastradao od pretjeranog konzumiranja loše hrvatske književnosti, vjerojatno će vam reći da Gromača neprestano piše o istome. Teške ljubavi, stvarnosna proza i poezija, odrastanje u provinciji, emocionalna preosjetljivost, sirotinja, autobiografski diskurs... Gluposti, gluposti, sve same gluposti, ne treba čitati ono što se o Gromači piše, a pogotovo ne slušati ono što se o njenim knjigama govori. To što će se nekome učiniti da ona piše o istom nije ništa drugo do li posljedica notorne činjenice da dobar pisac uvijek i samo piše o onome što ga se doista tiče. A čovjeka se, znate, dotikava ograničeno toga u njegovu žiznju. Gromače se, naprimjer, ne tiču gluvarenje na šanku, turopoljska distopija i život u utrobi kita. Ali i da je već napisala trideset knjiga o onome što ju se tiče, ne bi od čitatelja bilo razborito prigovoriti joj da piše – o istome.

“Božanska dječica” neka su vrsta izvještaja o majčinoj duševnoj bolesti. Kao i svaki drugi izvještaj, i ovaj nastoji biti precizan i iscrpan. Pritom, vrijedi istražiti i okolnosti u kojima je do duševne bolesti došlo: vrijeme s početka devedesetih, naglu duhovnu promjenu u jednoj pitomoj panonskoj palanci, u kojoj se, najednom, pojavio problem s ljudima “istočnoga porijekla”. Majka je, lako ćete pogoditi, baš takvog, istočnog, porijekla, iako se, u izvještaju stoji, nastojala prilagoditi, u svemu i svima biti dobra, sa svakim srdačna, pozdravljati sve ljude po imenu, i dijeliti sve njihove kolektivne traume, ljubavi i omraze. Ali u tome nikako i – odreći se “istočnoga porijekla”. Bilo ih je koji su se odrekli, da, itekako, u toj pitomoj panonskoj palanci, pa i u cijeloj Hrvatskoj, takvi su, možda, činili i čine većinu. Kad bi se provela istraga, tojest istrebljenje svih koji su dijelom ili u potpunosti “istočnoga porijekla”, nestalo bi i malih palanki, tih ubavih hrvatskih štetlova, a broj stanovnika bi se, u cijeloj državi, sveo na milijun, možda i dva, čistih. O njima autorica govori kao o ljudima čije je porijeklo manje istočno. Nitko u toj priči nije baš zapadan.

“Crnac” je bio dobar i mračan roman, ali “Božanska dječica” nisu s prvijencem usporediva. Ovo je za Tatjanu Gromaču, i za ovoga njenog čitatelja, pa i za druge koje neko oštećenje ne priječi da zdravo čitaju, neki viši stadij, u književnome i u estetskom smislu. Kao kada se u kompjuterskoj igrici pređe na neku razinu, kakva većini igrača, da ne kažemo pisaca, ni u lijepim snovima nije dohvatljiva.

“Božanska dječica” knjiga je o duševnoj bolesti i o rastrojstvu društva. Istovremeno, to je knjiga o onome, tojest onoj, koja sudjeluje u jednom i u drugom, sa strane. I bez anestezije (kako se zvao jedan sjajan i mučan poljski film). Ovo je izvještaj i snimka stanja one koja izvještava. Ona vidi da majka nije luda, iako je bolesna, te da je njezina bolest u svojoj manifestaciji zdravija od društvenoga zdravlja. Reći ćete: često smo čuli da netko govori tako, da relativizira ludilo ludih i društveni razbor. Ali još jednom da vam pokušamo reći: nije tako, i nije ovdje o tome riječ, ništa, baš ništa niste shvatili.

Kada se društvo raspukne, čovjeku ostaje malo unutrašnjih ili vanjskih mogućnosti za bijeg. Pogotovo onome tko se ne želi mijenjati, ne nalazi razloga, za sebe misli da je dobar, nikome ne kani učiniti nikakvo zlo. Takav može izbjeći u duševnu bolest, ili mu se može dogoditi da njegova normalnost – ono što u sebi ne želi mijenjati – drugima izgleda kao duševna bolest. Na kraju, dogodi se i spoj te dvije stvari. I šta onda? Onda više nije normalno ni skupljati novce da bi se nekome s kime trenutno živiš kupila ruža za rođendan.

A otac? On je većinskoga porijekla, ali je vojno lice iz onih vremena. Za njega Gromača na jednome mjestu kaže nešto, kao: za tako krupno tijelo on ima sitne kosti. Mogao bih to pronaći u knjizi, ali neću. Neka bude ovako, po sjećanju. Jer je u toj slici, u toj figuri i metafori, a onda i u čitateljskom sjećanju na tekst, velika magija ove knjige i Gromačinog književnog umijeća. Pokušajte dokonati što se iza takvoga opisa krije, pa ćete shvatiti. Nitko prije nje nije baš tako rekao.

“Crnac” je, posve očekivano, bio i dug vlastitoj lektiri i književnoj fascinaciji. Mnogi su tih godina, nakon što su se njezine knjige počele prevoditi i na hrvatski i na srpski, pokušavali pisati kao Ágota Kristóf, pa su iz te fascinacije nastale dvije sjajne knjige, uz Gromačinu bio je to roman beogradskoga pisca Vladimira Kecmanovića “Top je bio vreo”. Ni ona, ni Kecmanović od uzora nisu uzeli ni više, a ni manje od onoga što im je bilo potrebno da ispričaju vlastite priče. No, u takvom postupku uvijek ima i nešto od stilske vježbe, od forme koja je nametnuta priči.

“Božanska dječica” su nešto drugo, veće. Nemir i tjeskoba kojima odiše priča ušli su u sintaksu, u svaku rečenicu u ovoj knjizi. I kao što se raspuklo društvo, tako se, svako malo, raspukne Gromačina sintaksa, pa forma postaje zrcalo sadržaja. Moglo je biti napisano samo ovako i nikako drukčije. I onda prestaju biti važna pitanja je li ova priča istinita ili je izmišljena, je li autobiografska, je li riječ o alegoriji, društvenoj kritici, bogtepita čemu... “Božanska dječica” odjednom su samo “Božanska dječica”, knjiga mimo svakoga književnog, kulturnog i društvenog konteksta.

Tatjana Gromača bi – kad bi to imao tko da kaže – trebala biti pisac iznad svih lokalnih, hrvatskih formata. Po onome što je napisala, ona to jest. Možda je to dovoljno, možda je i bolje da šute ili da ništa ne razumiju. Knjiga je, srećom, na čistome zraku. U posveti, koja, kao rijetko koja posveta, funkcionira unutar tijela knjige i smisla teksta, stoji: Radenku i Marti. Radenko Vadanjel, pjesnik, Martin je otac. Tatjana Gromača je Martina majka. Lijep i strašan početak.

2.1.2013.

Anatomija jednog ludila

tportal.hr, Katarina Luketić, 2.1.2013.

Novi roman Tatjane Gromača govori o ispadanju iz tračnica društvene prihvatljivosti, o iznevjeravanju društvenih očekivanja i gubitništvu, autsajderstvu i marginalizaciji onih koji nastoje ostati svoji, vremenu i podneblju usprkos.

Nasuprot tipskim hrvatskim piscima koji svakih godinu-dvije objave knjigu i stalno se trude ostaviti trag u medijski simuliranome književnom životu, vjerujući da s brojem pojavljivanja, intervjua, kritika, klikova... oni rastu, bujaju i postaju pravi Pisci, stoje oni koji pišu i objavljuju rijetko, onda kad imaju potrebu i kad to što su napisali postane dovoljno izbrušeno, promišljeno ili proživljeno da se uobliči u knjigu. Unatoč svojoj 'povremenosti' na književnome polju takvi su pisci često više pisci negoli oni koji se svakodnevno i posvuda kao takvi pompozno legitimiraju.

Tatjana Gromača dio je ove druge skupine, ona objavljuje rijetko, pauza između njezine dvije posljednje prozne knjige trajala je osam godina, a to je sa stajališta lovaca na spisateljsku profesiju i pomodnog shvaćanja književnog posla gotovo vječnost. Ipak, Gromača je sa svojim kratkim popisom djela znatno bolja i važnija spisateljica negoli su mnogi od tih koji knjige proizvode sezonski i književnost shvaćaju računovodstveno, kao zbroj i progresiju. Njezine su pjesme iz zbirke 'Nešto nije u redu?' iz 2000. godine jedan od boljih primjera autentične poetizacije svakodnevice u hrvatskoj književnosti, dok se roman 'Crnac' iz 2004. i danas izdvaja po oštrini jezika i sugestivnoj perspektivi u fikcionalizaciji (po)ratne stvarnosti. Uz to objavila je i knjigu reportaža 'Bijele vrane' o ljudima s istarske margine, koje su prethodno objavljene u novinama.

Iskliznuće iz društvene normalnosti

Njezin novi roman 'Božanska dječica' u mnogome se nastavlja na 'Crnca', i to po motivima, značenjskome potencijalu, tipu kontekstualizacije i jezičnoj izbrušenosti. Pri tome, nije riječ o prekucavanju istoga ili imitaciji sebe, nego, naprotiv, o radikalnijem iskoraku, osobito na planu jezika. U oba romana se slažu fragmenti jednog osobnog svijeta koji se raspada uslijed društvenih kriza, rata, nacionalizma i devalvacije osnovnih ljudskih vrijednosti. U 'Crncu' je to kronotop hrvatskih devedesetih negdje u slavonskoj/posavskoj provinciji u kojoj se isključivost i zatvorenost, siromaštvo i nesigurnost egzistencije, glad za toplinom i otvorenijim svijetom tako jasno pokazuju.

Novi roman znači svojevrsno dopisivanje tih mučnih scena iz prvoga čina hrvatske samostalnosti, u njemu se pokazuje što se događalo dalje, kako je 'struktura vremena' zarobila pojedinca, kako su društvene bolesti izazvale osobne bolesti, neki tektonski pomak u osjećajima, mišljenju i doživljaju svijeta pojedinca zbog čega se on/ona ne može prilagoditi i uklopiti u izvanjski svijet koji se predstavlja kao mjera stvari i mjera normalnosti. 'Božanska dječica' su roman koji govori o ispadanju iz tračnica društvene prihvatljivosti, o iznevjeravanju društvenih očekivanja i gubitništvu, autsajderstvu i marginalizaciji onih koji nastoje ostati svoji, vremenu i podneblju usprkos.

Sve o mojoj majci

Dok se u fokusu 'Crnca' nalazila najviše pripovjedačica, a zatim i drugi likovi: otac, baba, deda, majka, 'Božanska dječica' govore isključivo o majci, njezinome svijetu i njezinoj osobnoj bolesti u kojoj se prelijevaju mnoge nijanse društvene abnormalnosti. Majka je naime 'istočnog porijekla', a bolest se počinje manifestirati zato što ona univerzalne ljudske vrijednosti nadređuje logici krvi i tla. Ona nastavlja pozdravljati ljude na ulici koji joj više ne odzdravljaju, ona ne prihvaća retoriku patriotizma kako bi prikrila svoju 'grešku rođenja' i nastoji ostati dosljedna, jednaka prema drugima, pa zato ostaje u međuprostoru, nesvrstana i nagrižena.

Majčina je psihička bolest sa svojim napredovanjima, skokovima i neočekivanim izljevima ispisana izravno, bez uljepšavanja i s grubošću koja je namjerna kako se emocije ne bi lako potrošile i kako bi se njihovo skrivanje, neizricanje ili zatomljivanje stalno osjećali u podtekstu. Moto knjige preuzet od Brodskoga koji govori o opasnostima 'počasnog statusa žrtve' u nemirnim vremenima stoji tu kao znak upozorenja na podvalu kojoj može nasjesti pisac koji se bavi velikom literarnom temom: odnosom društva i pojedinca. Gromača uspijeva izbjeći tu podvalu, njezina majka nije prikazana kao heroina-žrtva epohe, nema niti literarne naricaljke, samoviktimizacije i sentimenta, već samo neki neobičan, zakošen, promatrački, pa i ironičan (pripovjedačica se naziva 'majčinom zapisničarkom, sudskom tumačicom i pisaricom') pogled na sebe i svoje u stihiji jednoga vremena.

Glas koji zamrzava

Roman nema izraženu događajnu liniju, pisan je u fragmentima, vrlo komoran, pa i mučan, a ono najbolje u njemu ne odnosi se na kompoziciju, efektnu temu, upečatljive scene u bolnici i sl. Naime, suptilnost s kojom se uspostavlja relacija između društvenoga i osobnog ludila i ambivalencija prema kategorijama normalnosti i ne-normalnosti (na tragu fukoovskog razmišljanja o društvenoj konceptualizaciji i stigmatizaciji 'ludila') proizlaze najviše iz specifičnoga pripovjednog glasa u cijeloj knjizi. Roman je naime napisan, 'izgovoren' u jedinstvenome glasu koji ima svoj tonalitet i ritam, svoju perspektivu i osobit način iskazivanja doživljenoga, svoje neponovljivo očište, svoj leksik i sintaksu.

Gromačine su rečenice nekada duge i zakučaste, kao da se same u sebe zavrću, a njima pripovjedačica sebi iznova tumači ono što se zapravo ne da rastumačiti i prihvatiti. Druge su rečenice kratke i razlomljene, kao majčin svijet koji se usitnjava i rasipa; ili sastavljene od udaljenih značenjskih elemenata; ili pak posvećene razobličavanju tzv. općih istina. U svakom slučaju, te rečenice nikada nisu nemarne, obične ili frazerske, već su poetski promišljene i odmjerene.

Taj je pripovjedni glas još kristalniji i upečatljiviji negoli u 'Crncu' (koji je također jezično izbrušen), i zahvaljujući njemu se postiže začuđenost, efekt zamrznutosti i vakumskoga usisavanja čitatelja. Gromača je od onih pisaca koji osjećaju težinu napisanih riječi, pa se njima ne razbacuju, ne brbljaju i ne žele osvajati čitatelja kićenošću ili praznom virtuoznosti. To je glas koji osigurava, po mome mišljenju, pripadnost dobroj književnosti, onome svijetu u koji se ne ulazi zbog brojki i veličine opusa niti umijeća brendiranja samoga sebe kao pisca.

 

Tko je zapravo lud?

Vijenac, Dunja Detoni Dujmić, 16.5.2013.

Značenjska se polja romana Božanska dječica (2012.) Tatjane Gromača smišljeno lome oko univerzalnih pitanja o uspravnosti, čistoći, istini, slobodi, a napose o tzv. normalnosti pojedinca; istodobno, kako to i biva, ta je metafizička potka provučena kroz neke konkretizirane slučajeve društvenih devijacija u suvremenoj zajedničkoj „kupki“; zato se čini da bi romanu najbolje pristajao kvalifikativ psihotranzicijske priče o manipulatorima i njihovim žrtvama u povijesno iščašenim vremenima. No prepoznatljiva tema na crti pojedinac–društvo, koja se štoviše poslužila i starom simulacijskom gestom simplificirana, naoko autotematizirajućega kazivanja, u ovoj je prozi zadobila začudnu narativnu provedbu. Ono što zrači novinom jest naracijska infantilizacija, koja svaki čas klizne u ironijsko, povremeno i u sarkastično pa i groteskno, razobličavanje osoba, predmeta i pojava u prostoru ponižavajućega protoka vremena. Naime, pišući o imaginarnoj obiteljskoj situaciji (progresivno majčino duševno rastrojstvo u razornoj društvenoj okolini), autorica je načinila kopernikanski okret: etička dezintegracija prostora utjecala je na vjerodostojnost nekih poodraslih sudionika zbivanja, pa u njih dolazi do devalvacije zrelosti i doraslosti situaciji, lišava ih se odgovornosti i preimenuje u djecu ovisnu o lažnim autoritetima.

Taj je postupak povukao za sobom odgovarajući diskurs: obje naratorice (tj. dominantna kći i viktimizirana majka) preuzimaju poosobljeni, više ili manje djetinji oblik komunikacije, kći se najčešće stilizirano sniženim načinom obraća čitatelju kako bi protumačila (ne)normalne zgode iz obiteljskog kruga, a dijete-majka pojačanim tonom naivno ohlađena i pojednostavnjena rezoniranja – apostrofira kćerku i skromno ispovijeda osobna iskustva, najčešće iz novostečena bolničkoga rezervata. No qui pro quo čin ne iscrpljuje se samo u tome da kći patronizira majku, tj. da one s nedvojbeno ironijskim učinkom zamjenjuju uloge, nego i duhovni prostori njihove egzistencije postaju reverzibilni: zbilja se pokazala bolesnijom od bilo kojeg štićenika u bolničkom krugu rezerviranom za „nagrižene“ duše.

Pripovijedajući o paradoksima normalnosti i istinitosti, ja-naratorica, koja sebe naziva „majčinom zapisničarkom, ovlaštenom sudskom tumačicom i pisaricom“, drži primjerenim da se pred čitateljem opravda zbog prevelike slobode „potezanja misli i slika općeg karaktera“ sa svrhom postizanja „preciznijeg opisa i analize prostora, vremena i ljudi“, dakle zbog svega što je sudjelovalo pri razvoju „čudesne i pomalo mistične, u svakom pogledu izvanredno umjetničke bolesti“. Takvo pripovijedanje sadrži imanentnu potrebu za diskursom onih koji će se ubrzo suočiti s progresijom promatrane bolesti. Zato sintaksa ove proze slijedi načelo montažnoga naslagivanja promjenljivih te crtičarski razlomljivih pojedinačnih iskaza. Majčina kazivanja postaju tijekom fabularnih etapa emocionalno sve praznija; kćerin se diskurs zgušnjuje ovisno o stupnju razumijevanja majčine bolesti. Iza maske naivnosti proviruje stav kritičkoga promatrača prilično otporna na paradokse zazorne zbilje.

Taj pripovjedač povremeno, ali s namjerom, poseže za žanrom bajkovitoga govora, što se naglašava podnaslovima ili njihovim proširenim tumačenjima u kurzivu (na istovjetan se način grafički upozorava na majčin govor te intertekstnu simulaciju raznih izvještajnih dodataka). Ta dopunska bajkovita mimikrija upozorava na vrstovnu hibridnost teksta, opravdava njegovu fragmentarnu strukturu, odnosno crtičarsko nizanje paradoksno nasuprotnih prizora društvena zdravlja i obiteljske patologije; bolnica povremeno postaje čarobni dvorac u bajkovitu okruženju s majkom preodjevenom u djetešce ili Trnoružicu. Ta se hibridnost dobro uklapa i u začudne narativne perspektive i hipertrofirana očišta, koji su obilježili sintaksu i leksik ove proze. Stoga bismo ovu knjigu mogli nazvati i nekom vrstom „bajkoromana“: no čudesne, višeepizodne pustolovine ipak ne odvode prvi glavni lik (majku) do konačne sreće; dosuđeno mu je prebivati u antibajci, gdje njegova egzistencija poprima groteskne razmjere: bezazlena majka, u progresivnoj fazi svoje „normalnosti“ poprima euforičnu auru te se njezina početna figura preodjevene djevojčice nakazno preoblikuje, odnosno, njezino izmanipulirano i dotad potisnuto ja metamorfozira u bestijalni lik „bestidna minotaura“, figuru nesnošljivosti. Ipak, taj nesretni lik sustavno ima i svog zagovornika/pomagača što mu ga je isporučila prava bajka: riječ je o drugom glavnom liku, a prvom naratoru (kćeri), svojevrsnom bajkovitom suputniku, važnom u komunikacijskom lancu, dakle o liku koji stalno balansira između realnoga i imaginarnoga svijeta: on je taj koji daruje tumačenja, koji preživljava na crti između čudesnih unutarnjih preobrazba te plošnosti vanjskoga zbivanja.

Napokon, upravo se na toj napetoj crti trajanja naglo i prekida ta mračna, nimalo nevina psihotranzicijska, a povremeno i distopijska, po mnogočemu fascinantna, priča o kraju slobode, o krivim autoritetima, o poraznim iskustvima totalitarizma i njihovoj bolesnoj djeci.

 

Mati-Minotaur u doba dijareje

Novosti, Saša Ćirić, 3.6.2013.

Grubo gledano, roman Tatjane Gromače (Sisak, 1971), kombinuje poznate i poslednjih godina često korišćene narative o (majčinoj) bolesti i (poslednjem) ratu, sklapajući ih od kraćih poglavlja u kojima varira analitički i anegdotalni pristup, neposredne majčine izveštaje iz bolnice i perspektivu naratorke, njene ćerke. Iako je autorka podnaslovom svoju knjigu odredila kao “roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi”, “Božanska dječica” su roman koji je, isturivši fenomen majčine bolesti u prvi plan, kritičkoj anamnezi izložio simptome straha i mržnje koji su ruinirali majčinu psihu zajedno sa civilnim poretkom stvari u prethodnoj multinacionalnoj državi. Naratorka svoju poziciju u romanu opisuje kao poziciju “majčine zapisničarke, sudske tumačice i pisarice”, što uz impersonalni pripovedni manir daje roman sa (hipo)tezom i biografskom sintezom. Tatjana Gromača suptilno upliće još dve stilsko-semantičke mikro-devijacije: ironijsku depatetizaciju i spoznajno blago infantilni ton u svoj pripovedni tekst.

“Božanska dječica” su kompoziciono promišljen konstrukt, ne evokativno ili intimno ispovedno štivo, koji naslovima poglavlja i njihovih brojnih fragmenata zaziva duh filozofskih eseja i polemičkih pamfleta (“Majka kao egzemplar nekih općih mjesta kod čovjeka”, “Kako crkva i svećenici utječu na oblikovanje ljudskoga karaktera i razvoj cjelokupne ličnosti”), autonomnih malogradskih priča ili naturalističkih romana koji su težili da fikciju iskoriste kao ogledno dobro socioloških studija. Raskorak između očekivanja probuđenog razmetljivim naslovom-najavom i sažetog proznog teksta deo je depatetizujuće strategije romana koji vešto klizi iznad ambisa cinične gorčine i melodramske empatije.

Majčina demencija uzrokovana je strahom, glavna je hipoteza naratorkinog “stručnog izveštaja” sprovedenog “kombiniranom tehnikom dubinske analize kostiju i bolničkih kartona”. Strah se majci uvukao u kosti, tačnije, strah je majci uteran u kosti rigidnom paideiom zastrašivanja i zabrana koju je sprovodio njen otac, oficir, a nastavljao obrazovni sistem (posebno prema osobama ženskog pola), da bi 1990-ih bio cementiran strahom od mržnje prema onima “istočnog podrijetla”. U ovom “osteopatološkom” objašnjenju majčinog psihičkog poremećaja proza Tatjane Gromače sjedinila je individualno i opšte. Otuda priča o majci nije samo privatna trauma robustnog autokratskog oca, već i nusrukavac epohalnog ratnog potopa koji je ljudski materijal isprao do skeleta zlikovaca, žrtava i oportunih kukavica. Autorka je namerno istorijsko-politički kontekst ostavila u alegorijskim naznakama, dok je objašnjenja uzroka i učinaka ratova 1990-ih ovlašno svela na uopštene etičko-psihološke kategorije istine i laganja, ljubavi i mržnje, krađe društvene imovine i saučesničke povodljivosti šutljive većine. Roman ne preza da predočava odmakle faze majčine progresivne demencije; kad razvrgnuti strah kida poslednje stege pristojnosti i obzira a majčino telo postaje fiziološki nesputani entitet.

Ne najsrećnijeg naslova jer širi fokus na opšti plan uz suvišne teološke natruhe, roman Tatjane Gromače uspeva da dobrim delom inovira ono tematski očekivano i ogradi se od efekata tugaljivog i odviše mučnog, iako ostaje da lebdi pitanje dovršenosti i svrhe ovako koncipiranog romana. “Božanska dječica” nisu ni omaž majci ni portret epohe, već ponajviše hronika uspona bolesti i ispitivanje njenih uzroka, “zapisničko” notiranje preobražaja jedne sputane i zastrašene duše u doba izleta do i povratka iz plemenskog varvarstva u tranzicione maškare.

 

Hrvatska je i teret i nadahnuće

www.tportal.hr, Gordana Kolanović, 27.6.2013.

Romanom Božanska dječica Tatjana Gromača u finalu je književne nagrade roman@tportal.hr, uz Tahira Mujičića ('Budi Hamlet, pane Hamlete!'), Josipa Mlakića ('Planet Friedman'), Pavla Pavličića ('Muzej revolucije') i Igora Rajkija, ('Detektor istine'). O katarzičnom i moćnom romanu koji zahtijeva pozornog čitatelja, spremnoga suočiti se s vlastitim traumama, razgovarali smo s autoricom koja je za ovaj roman već nagrađena nagradom Jutarnjeg lista i nagradom Vladimir Nazor.

Tatjana Gromača do sada je objavila: zbirku poezije 'Nešto nije u redu?', roman 'Crnac', reportažne zapise 'Bijele vrane – Priče iz Istre'. Knjige su joj prevođene na njemački, češki, poljski, slovenski, bugarski i makedonski jezik, a prema proznoj knjizi 'Crnac' riječki je HNK 2009. postavio uspješnu kazališnu predstavu.

U knjizi 'Božanska dječica' (Fraktura) spisateljica pred čitateljem rastvara priču o psihičkoj bolesti i suočavanju s njom na svim razinama, od vanjskih do intimnih. O katarzičnom i moćnom romanu koji zahtijeva pozornog čitatelja, spremnoga suočiti se s vlastitim traumama, razgovarali smo s autoricom.

Predstavite nam ukratko svoj roman 'Božanska dječica'.

To je roman koji priča priču o jednoj ženi, naizgled naivnoj i prostodušnoj, no koja posjeduje mudrost i dubinu, i koja svijet želi promatrati iz humane perspektive. Ona predstavlja malenost, slabost i nezaštićenost u svakom pogledu pa je žrtvom mnogih manipulacija, od društveno ideoloških, do rodnih. Roman želi što sveobuhvatnije prikazati stanje jedne duše čija osjetljivost na nesretne izvanjske okolnosti dovodi do duboko tužnih stanja. Na jedan način on želi osvijetliti i osvijestiti tamna i bolna mjesta jednog ljudskog kolektiva, pozvati na njihovo izlječenje. Želi i kritički sagledati vrijeme i prostor u kojemu živimo, opća duhovna kretanja i silnice unutar kojih danas funkcioniramo, također ne bi li ukazao na nužnost određenih promjena.

U recenziji Vašeg novog romana Katarina Luketić ističe da se on nastavlja na Vaš roman 'Crnac' jer se u oba romana slažu fragmenti jednog osobnog svijeta koji se raspada uslijed društvenih kriza, rata, nacionalizma i devalvacije osnovnih ljudskih vrijednosti. Biste li se složili?

Sigurno se slažem s time što je gospođa Luketić zamijetila, inače njezine kritike smatram pomnima i ozbiljnima. Sretna sam da mediji poput vašeg daju prostor ljudima takvog znanja i habitusa.

Zanimaju Vas priče o likovima u društvu nesklonom prihvaćanju drugačijega. Otkud taj interes, smatrate li da je stanje našeg društva toliko bolesno da je poželjno da se i književnik njime bavi, ili je riječ o izrazu čisto Vaših književnih opredjeljenja?

Mislim da su sva društva danas bolesna, barem ova koja poznajemo na našem planetu. Problem prihvaćanja drugačijih odabira, nazora i slično, stalno je prisutan, unutar svakog čovjeka. Teško nam je prihvatiti da netko jede drugačiju hranu od nas, ili voli drugačiju vrstu muzike, a kamoli neka dublja određenja. Takvi smo, to je dio našeg unutarnjeg ustrojstva. Mislim da to čini naš ego, koji smatra da smo odvojeni od drugih i da smo bolji, veći od drugih. Srcem, ili dušom, energijom ljubavi, razumijevanja i suosjećanja, trebali bismo to prevladati, tako uče stari mudraci. Nije uvijek jednostavno. S druge strane, postoji gotovo bolesna potreba, najvećeg dijela ljudi, da budu jednaki kao većina drugih. Ta potreba ide do nekih doista grotesknih sitnica, mada tu ništa nije 'sitno', jer se uvijek radi o odluci da se bude poslušan određenoj ideologiji, sustavu moći koji je na djelu.

Na primjer, nije slučajno da sve majke u parkovima u Puli, gradu u kojem živim, pjevaju isključivo jednu te istu pjesmicu svojim mališanima, dok ih njišu na ljuljačkama, nekakvu talijansku pjesmicu, čiju hrvatsku verziju također poznajemo. No međutim one sve pjevaju na talijanskom, čak i majke hrvatskog, bosanskog ili srpskog porijekla. Zašto, zbog čega takva unisonost? Nažalost, ljudi misle da ako ostanu na nivou čovjeka mase, da će im to pojednostaviti živote, da će lakše i bolje napredovati, kvalitetnije živjeti... Ništa od toga suštinski nije istina, jer zapravo ne daju sebi nikakve mogućnosti niti da saznaju tko su doista, niti da se razviju i napreduju u pravcu koji bi donio istinsku kvalitetu njihovoj osobi.

Osobno i društveno ludilo uvijek se uzajamno podupiru i međusobno definiraju. 'Majka' u Vašem novom romanu 'luda' je primjerice jer je 'suviše normalna'. Kad gledate što ljudi jedni drugima čine, mislite li da će uvijek biti isto ili čak sve gore, ili ima nade? Je li problem u 'okolnostima' ili u samim ljudskim osobinama?

Ljudske osobine, odnosno misli, djela i riječi stvaraju okolnosti. Kada bismo radili na tome da mijenjamo, ali i da vladamo, gospodarimo svojim mislima, djelima i riječima, tada bismo se mogli nadati boljim, humanijim odnosima i okolnostima. Lako je ovako na papiru biti pametan, život je često kaotičan, nepredvidiv, često posrnemo, ali opet, ljudi smo, moramo učiti iz svojih grešaka, ali i učiti praštati i sebi, i drugima. I što više biti zagledani u sebe, da možemo biti bolji. Sve to skupa je vrlo teško, jer je stanje svijesti ljudi kao kolektiva, zajednice koja nastanjuje jedan prostor, trenutno jako nisko, nažalost. Možda je potrebno da pojedinci visoke svijesti, koji su u stanju održati je na jednoj razini u što kvalitetnijem kontinuitetu, djeluju svaki na svom polju što ustrajnije, kako bi podržavali ostale i utjecali na mijenjanje opće energije, koja je, čini mi se, dosta negativna.

Zamišljate li ikada kako bi bilo da ste primjerice američka, francuska ili finska književnica? Je li Vam naše specifično okruženje teret ili nadahnuće?

Nekada sam možda zamišljala, kao dosta mlada djevojčica, tako nešto, sada već dugo ne. Okruženje je, prije svega, moj vlastiti odabir. U svakom trenutku, ako to zaželim, mogu ga promijeniti. To što sam odlučila, za sada je tako, ostati živjeti u Hrvatskoj, unatoč doista teškim okolnostima koje nas prate od devedesetih naovamo, znači da mi ovaj prostor nešto znači, u emotivnom smislu, i da se ovdje, možda zvuči malo kontradiktorno, unatoč svemu dobro osjećam. Znači, prostor je i teret, i nadahnuće, barem meni.

Mislim da danas nije nigdje lako biti intelektualac ili baviti se umjetnošću, ako čovjek to želi raditi na neki malo ozbiljniji način. Svako društvo, sustav, zna da ga takvi ljudi mogu ugroziti, dovesti u pitanje, zbog toga kupuje, kontrolira, guši takve ljude, ali i generalno radi na gušenju kreativnosti i razvoja kritičkog mišljenja, pa i mišljenja, razmišljanja općenito. Danas su na djelovanju suptilniji načini kontrole, koji stvaraju iluziju o svekolikom podupiranju umjetnika i umjetnosti, a dobivamo, često, djela bez snage, koja podržavaju nepomičnost, status quo. Slobodna misao gotovo da više i ne postoji, ili je ima jako malo. Prevladali su uskogrudni interesi, i kod onih koji bi po opredjeljenju trebali djelovati za napredak zajednice, ili, zašto ne, čovječanstva.

Budući da živite u manjem gradu, čini li Vam se da se 'društveno ludilo' više osjeća u velikim gradovima ili je podjednako prisutno svugdje? Gdje je lakše biti 'drukčiji'?

Nigdje nije lako odupirati se struji, iako mislim da su male, palanačko-ruralne sredine daleko najgore za život nekome tko odluči ići svojim putem, i tko ipak drži do nekog civilizacijskog nivoa življenja, između ostaloga i zato jer su, u pravilu, nepismenije. O tome je sveukupno i jako dobro napisao veliki Konstatinović. Ali nije lako ni u malo većim sredinama, kao što je, na primjer, Pula. Onaj tko odudara, ipak dobrim dijelom mora poštivati pravila i zakone sredine u kojoj živi, iako često nisu po njegovoj mjeri. Tu postoji privid međusobne suglasnosti i prihvaćanja, i ti osjećaji ponekad doista i postoje. No nije lako ni samim sredinama, s onima koji misle drugačije, a koji možda znaju ili streme nečem višem, niti pak onima koji jesu takvi, a voljni su ili primorani živjeti u nekoj zajednici i surađivati s okolinom.

Tu postoji i nekakva igra unutar koje se onaj koji je drugačiji mora prilagođavati diskursu i temama većine, kako ne bi ugrozio njihov lažan osjećaj sigurnosti i nadmoći, no svako toliko već i njegovo fizičko pojavljivanje izvuče na površinu ono dobro poznato stanje duha svih malograđanskih sredina na svijetu, zarobljenih u svoje klaustrofobične okvire pune iluzija, lažnih veličina... Počne se događati to da sredina djeluje na štetu takvog pojedinca, koji je na njenu žalost dio njene zajednice, želeći ga na silu stisnuti unutar tih okvira, kako se ne bi poremetila vjekovna harmonija. Naravno da je u tome trenutku pojedinac prisiljen da se od toga brani, jer tu je ugrožen njegov osobni identitet, često i zdravlje. Kada se to dogodi, pojedinac je taj koji biva označen kao agresivan, jer nema nikakvog fizičkog dokaza o agresiji vršenoj od sredine, s obzirom na to da ona svoju agresiju vrši suptilno, kako je već uhodano znaju vršiti kvalitetni licemjeri. To je još jedan razlog više da se sredina osjeti unisonom u gajenju prezira prema bahatom drzniku i neprijatelju, i da nastavi krepko mrmoriti u svom slatkom mrtvilu.

Primjetno je da iz svojih rečenica izbacujete sve suvišno. Jeste li protivnik metafora, 'baroknih' ekstravagancija i začudnosti, tj. jesu li minimalizam, preciznost i oštrina jezika slučajan ili programatski izbor?

Nema ničeg programatskog u mom djelovanju, a opet, mislim također da ništa nije ni slučajno. Mislim da je temeljitost važna, u bilo kojem poslu, kao i u odnosima. Uvijek je važno doći do onog bitnog, vidjeti. Naravno, ako to hoćemo, ako smo taj tip čovjeka. Mene je uvijek zanimalo ići k istini, ali mislim da je ta vrst stremljenja nešto što postoji 'usađeno' u svakom čovjeku, samo je pitanje koliko daleko se netko usudi ići na tom putu, s obzirom na to da je on prilično nepredvidljiv, time i nesiguran.

U novom romanu ističu se dugačke, kompleksne, pomno konstruirane rečenice, što ostavlja dojam svojevrsne klasične veličine. Što biste nam mogli reći o razvoju svojega književnog stila u ovih 15-ak godina koliko pišete?

Hvala vam na tom komplimentu, ja to tako ne vidim, ni približno tome. Što se tiče razvoja mojega stila, mislim da sam trenutno na nekoj razini za koju mogu kazati da je preboljeno dosta tih kojekakvih dječjih bolesti, kada je pisanje u pitanju, i da sada, znatno rasterećenija i fokusiranija, mogu ići dalje. Naravno, kada za to dođe vrijeme. Mislim da je za razvoj i napredak svakog stila pisanja, ili bilo čega drugog čime se netko bavi, osim puno vježbe i rada na samoj disciplini, dosta važno da čovjek paralelno radi na sebi, na svojem životu, odnosima, da se preispituje i da pokuša sve što čini, činiti što bolje.

 

Otvarač za konzerve

Nin, Mića Vujičić, 22.8.2013.

U zapaženoj knjizi pesama Nešto nije u redu?, kojom je istarska spisateljica Tatjana Gromača (Sisak, 1971.) brzo osvojila čitaoce i književnu javnost, nalazi se i druga strofa pesme pod naslovom Što čekaš?. “Misliš li da je dovoljno stati tu gdje si sada/ pa da se život prostre ispred tebe kao stolnjak prije ručka?/ Onda valjda treba samo uzeti nož i vilicu u ruke./ Raskomadati ga.”

Božanska dječica, roman za odrasle koji bi želeli da ostanu mladi, kako piše u podnaslovu, počinje malim inventarom noževa, najpogodnijih za klanje ljudi tokom rata. Onih širih oblika, onih uvrnutih pri vrhu, ronilačkih (snalazio se ko je kako mogao), zatim sekira, krojačkih makaza, sve do igle za pletenje vune. “Sve je moglo poslužiti da se ubije onoga koji je to zaslužio, i najobičniji otvarač za konzerve, kakvih je uglavnom bilo na pretek po manje-više svim kućama”, kaže naratorka, spremajući nas za bolni rez po životu svoje majke, porodice i društva.

Spisateljica će na nekoliko mesta jasno odrediti poziciju svog pripovedača i definisati je kao “majčinu zapisničarku, sudsku tumačicu i pisaricu”, koja će za cilj imati što precizniji opis i analizu prostora, “vremena i ljudi kojima je majka bila okružena”. Biće jasno određen i ugao njenog sudsko-veštačkog posmatranja, kako bi beleške, na kraju, dovele do odgovora vezanih za majčinu “čudesnu i pomalo mističnu, u svakom pogledu izvanredno umjetničku bolest”.

Bolest je, pritom, već u prvim fragmentima ovog odličnog romana, podeljenog u četiri glave, povezana sa spoljnim svetom i društvom. Majčina rasuđivanja bila su suviše normalna, pa su kao takva odudarala od opštih, što ih je naposletku graničilo sa nenormalnim. Kada bi bila prinuđena na podizanje iz kreveta uz pomoć lekova, ležala je na odeljenju broj 5. To je direktna i nenametljiva veza sa Čehovljevim Paviljonom broj 6, ali i širenje prostora za pitanja o “gradiću na antidepresivima”...

Grubo, oštro, gorko, stilski doterano i poetski sasvim osobeno, Tatjana Gromača posmatra psihičku bolest svoje glavne junakinje kroz staklo: “kao zrno graha u staklenici”, uspevajući istovremeno da dopre do mesta označenog kao dno dna u čoveku.

Ukoliko Božansku dječicu (Fraktura) čitamo i dalje prateći oštricu noža (“Pitala sam je – Čime ste to napravili? – Kuhinjskim nožem, kazala je”), mogli bismo reći da su pomenuti rezovi na pojedicu drugačiji od onih načinjenih tokom opisa društva. Ukoliko pripoveda o majčinoj duševnoj bolesti, naratorka pokušava da mislima prodre do njenih kostiju, u kojima uvek nalazi strah, a kada govori o bolesti društva, onda je tu već reč o utrobi, o nešto drugačijem potezu. Kao na početku, među raznim vrstama noževa, i onim jednim otvaračem za konzerve koji se može naći u manje-više svim kućama.

 

Čitanje lišeno konteksta hrvatske književne scene (Kritika 197)

www.booksa.hr, Vladimir Arsenić, 23.9.2013.

Odnos bolesti/ludila i civilizacije, posebno one prenapregnute kapitalističkom proizvodnjom i s njom povezanim romantičarskim shvatanjem nacije, kao i njihova međuzavisnost, jedna je od ključnih tema u modernoj književnosti, onoj, dakle, koja nastaje nakon 1857. godine. Posmatrati Gregora Samsu, na primer, van društvenog i političkog konteksta u kojem se nalazi gotovo da nije moguće. Isto važi za sve 'ludake' i 'bolesnike'. Pretpostavka bolesti savremenog društva, njegove inherentne šizofrenije rekli bi Delez i Gatari, odražava se u procepu koji nastaje u strukturi likova, a posebno u njihovom psihičkom portretisanju. Modusi prikazivanja 'psihičkih poremećaja' (namerno stavljam ovu sintagmu pod navodnike, želeći da istaknem društevnu konstrukciju ludila) su raznovrsni, ali je svima zajednička tragika rascepa između želje i stvarnosti i, gotovo po pravilu, uništenje protagoniste/protagonistkinje, koje može dobiti različite forme.

Roman Tatjane Gromače Božanska dječica koji je ovenčan nagradom Jutarnjeg lista govori upravo o ovoj temi ličnog psihičkog poremećaja koji se rascvetava paralelno sa ključnim društveno-istorijskim promenama u svetu protagonista, odnosno sa raspadom i ratom u bivšoj Jugoslaviji, posebno Hrvatskoj. Narativ o duševnoj bolesti žene sa neodgovarajućim nacionalnim poreklom ispripovedan je iz perspektive njene ćerke koja s majkom i ostalim članovima porodice prolazi kroz događaje o kojima svedoči. U njima svi na neki način stradaju, odnosno bivaju emotivno promenjeni.

S obzirom da se radi o književno izuzetno osetljivoj temi koja sama po sebi zahteva hod po ivici između patetike i kiča, Tatjana Gromača se kao samosvesna autorka okrenula zanimljivom modelu pripovedanja koji u velikoj meri podseća na Agotu Krištof i njenu Veliku bilježnicu. Radi se, dakle, o perspektivi koja je jednim svojim delom naivna, kao da pripovedačica ima, na primer, 14 godina, a drugim veoma zrela i inteligentna kao osoba koja razume uticaj koji kapitalističko-nacionalistička ideologija ostavlja na njenu majku, ali i sve oko nje, s posebnim naglaskom na pacijente u duševnoj bolnici. Drugim rečima, u pitanju je pokušaj ironijskog pripovedanja koji računa na prepoznavanje od strane čitalaca i na odnos između delimičnog, povremeno čak naivnog, prenošenja informacija i čitalačkog znanja o kontekstu u kojem tu informaciju treba čitati. Dakle, ako se pripovedačica pravi nevešta, to je stoga što zna da ima pouzdanog partnera u čitaocu koji će tu njenu neveštost pravilno pročitati. Ovakav stil pisanja često primenjuju satiričari i kolumnisti (njega je, na primer, do majstorstva razvio Viktor Ivančić u tekstovima o Robiju K.) zato što su u njihovom slučaju povodi za tekst konkretni, a referiraju na događaje i ljude iz neposrednog čitalačkog vremenskog i prostornog okruženja. Božanska dječica takođe podrazumevaju da će čitaoci romana znati dovoljno o događajima iz devedesetih godina dvadesetog stoleća, odnosno da imaju o tome jasan stav koji će roman ili potvrditi ili pokušati da opovrgne. Međutim, postoje delovi teksta koji deluju naivnije i nevinije, kao da pripovedačica ne razume kontekst, te ih treba shvatiti kao metafore ili metonimije ne samo psihičkih stanja naratorkine majke, već i društveno istorijskih procesa (rata i tranzicije). Konačno, postoje poglavlja u kojima je pripovedačica zrela i obrazovana žena od četrdeset godina, sa veoma pronicljivim uvidima u prirodu majčine bolesti, ali i stvarnost koja je okružuje. Na primer, u onome koje nosi naslov 'Kako je oca sudbina prsilila da, ni kriv ni dužan, postane uzorita domaćica' dotadašnja perspektiva se menja i pripovedačica je osoba koja ne samo da savršeno razume svet i situaciju oko sebe, već je i njeno pripovedanje lišeno figurativnog otklona. Zbog ovog skliznuća iz dominantnog vida naracije stiče se utisak višestrukosti pripovedanja, odnosno čitalac se pita zbog čega jedna izabrana perspektiva nije dosledno primenjena.

Ipak, pre nego što pokušam da dam odgovor na to pitanje, hteo bih da kažem ponešto o jeziku kojim se Gromača, odnosno njena naratorka koristi. Radi se o prilično svedenom i naizgled hladnom izrazu, kratkim rečenicama u staccato ritmu koje kao da odražavaju relativno skučenu svest. Jasno je zbog čega je preuzet ovakav izraz kada se radi o citiranju majke koja je uglavnom pod dejstvom psihoaktivnih supstanci koje onemogućavaju složeno razmišljanje i govor, pa se onda često ponavlja, čini se da govori besmislice i slično. Naratorka pak, izabravši ovako sveden, poetski čak, jezik sebe dovodi u poziciju da mora da bude izuzetno precizna ako želi da čitaoca ima pod kontrolom, da ne sme da ima 'viška' jer će se onda efekat razvodniti. Ipak, često joj se dešava da počne da esejizira, da iste stvari govori na različit način, da po nekoliko puta pojačava ionako snažne i upečatljive slike i stavove.

I čini mi se da se u toj delimičnoj jezičkoj konfuziji, ali i promeni perspektive, otkriva glavna slabost inače veoma potresnog i u velikoj meri uspelog romana. Da je došlo do delimičnog ujednačavanja narativne perspektive, stanovitog peglanja jezičkog izraza ili do proširivanja sižea, roman bi bio još bolji. Narativ je, kad se dobro promisli, prekratak i presiromašan događajima. Naime, priča na kojoj se insistira nije nova bez obzira što opisuje reakciju jedne normalne i zdrave žene na nekoliko zaista traumatičnih događaja u životu: najpre histerektomija, a zatim i raspad zemlje i stvaranje Hrvatske, te agresija koja je zatiče kao pripadnicu agresorskog naroda. Ovakvih priča smo se svi mi koji živimo na području bivše Jugoslavije naslušali u priličnim količinama. Sve ono što sledi iz toga ili ono što je prouzrokovalo, uključujući i istoriju majčine bolesti, sve je očekivano, a spisateljica nije učinila ništa da stvari proširi, da ih literarno dodatno motiviše, da ih prikaže, već ih je prosto izgovorila, ispripovedala. Na primer, da je pokušala da proširi scene majčinog pevanja u horu, da je dala primer njenog života pre rata, ali u pojedinačnim scenama, stvari bi delovale uverljivije. Prosto bi bilo više prikazivanja (showing) od pripovedanja (telling) koje čitaoci moraju da prihvate zdravo za gotovo. Mešane perspektive i slične nedoslednosti posledica su i potrebe da se zauzme stav, da se čitaocima kaže nešto važno, jedino što u ovom slučaju mislim da je to što se govori već rečeno, odnosno već isuviše dobro poznato, e da bi se prostim ponovnim i direktnim saopštavanjem postigao neki literarni efekat.

Ono što roman čini zaista veličanstvenim jeste ogromna hrabrost da se u ovakvu temu uopšte zagazi. Pri tome ne mislim na političku i ideološku ispravnost koja meni lično godi jer ponovo pokazuje užas svih dominantnih obrazaca Weltanschauunga s lokalnim razlikama koji su nastajali i još traju u državama bivše Jugoslavije, već na jednu intimnu priču o ludilu osobe koja je naratorki bliska, i više od toga, ona joj je majka. Ispričati potresnu porodičnu priču bez zadrške, bez patosa, bez laganja, nemilosrdno, za tako nešto treba imati zaista veliku hrabrost. Opisana porodična patologija nije nova jer, da ironično parafraziram Lava Nikolajeviča, sve nesrećne porodice su iste, ali potrebna je velika hrabrost ogoliti ono što se skriva i gura pod tepih, što se smatra užasnom sramotom u patrijarhalnom modelu društva kakva su ovdašnja, uključujući delom i hrvatsko. Drugim rečima, svi mi u porodicama imamo poneko 'božansko dijete' (na stranu hrišćanska konotacija naslova koja mi se ne sviđa), samo većina nas o tome ćuti kao zalivena i negira njegovo odnosno njeno postojanje.

Ukupno uzev Tatjana Gromača je napisala dobar roman i ostaje nam da žalimo što nije još bolji. Naime, ovaj tekst nije nastao u potrebi da se ospori rad žirija Jutarnjeg lista, već da se na neki način roman pročita sa strane, iskošeno, delimično lišen konteksta hrvatske književne scene. U tom svetlu se roman čini kao fudbalski tim koji može da postigne deset golova, ali postiže jedan iz pomalo sumnjive situacije koja miriše na offside. Pobedi se u zube ne gleda, posebno ako je vaš tim u pitanju. Konačno, istorija pamti samo pobednike.

 

Depersonalizirana povijest “Domovinskog rata”

Oslobođenje, Davor Beganović

Zato ćeš i krepati na toj zemlji

zajedno s tim krdom nezadovoljnih, bolesnih ljudi davno odustalih od života.

Tatjana Gromača, Mrtvo prostranstvo

Tatjana Gromača objavljuje rijetko. Ali kada objavljuje... Roman Božanska dječica prvi je njezin fikcionalni uradak nakon Crnca (2004). Osam godina pauze, u kojima je Gromača slijedila zov kruha i djelovala uglavnom kao novinarka, nadoknađeno je brižljivo ispisanim, ali i brižljivo uređenim, književnim tekstom koji će zasigurno zaslužiti intenzivnije lektire od onih, svakodnevnim potrebama prilagođenih, književno-kritičarskih. No budući da je moj današnji posao vezan upravo za njih, neću pokušati odveć zalaziti u vode znanosti o književnosti. Ili: neću to činiti ako me moj „kruh svagdašnji“ ne povede u tome pravcu. Pa ipak (evo ga!), kad je riječ o tako kompleksnom pripovjednom tekstu kakav su, nesumnjivo, Božanska dječica, pokazat će se nužnim u igru uvesti i ponešto od onog terminološkog aparata koji nam, inače, služi za internu upotrebu. Prvo što se nameće u lektiri jest gotovo čudna, zlokobna depersonalizacija kojemu autorica podvrgava svoje djelo. Ako pođemo od premise da je vlastito ime ono što na socijalno najrelevantniji način određuje ljudsku osobnost, a to će se po nekoj logici koja ni ne mora uvijek biti ispravna prenijeti i na književnost, vidjet ćemo da su svi likovi koji napučuju roman lišeni upravo njega, imena. Taj bih postupak nazvao radikalnom depersonalizacijom. U čemu je njezina funkcija?

Upravo se na tomu mjestu počinju zapetljavati (i raspetljavati) uzice što ih autorica spliće oko čitateljice. Fabularna je nit romana, ako je se uopće i želi slijediti, jednostavna i, uz manja odstupanja, pravolinijska. Daleko je kompleksnije sižejno uobličavanje te rudimentarne fabule. U njegovome se mjestu nalaze dva događaja/stanja koja možemo označiti kao individualna i kolektivna. S jedne se strane nalazi majčina bolest, s druge socijalni konstrukt zajednice koja podliježe tektonskim povijesnim promjenama, kojima se podvrgava, koje uglavnom nekritički akceptira. Tatjana Gromača sustavno gradi dramu zasnovanu na recipročnom odnosu slomljenoga pojedinca i društva u prijelomu. Stoga je i sa stajališta ekonomije pripovijedanja logično da akteri nemaju imena. Majka, kao stožer narativa, determinirana je svojom bolešću, ona joj daje, makar i veoma specifično, ime; kolektiv se skriva iza svoje anonimnost a pojedini se njegovi članovi niti jednog momenta ne mogu izvući iz čvrstoga zagrljaja – tek poneki im bijeg daje mogućnost minimalnoga poosobljenja da bi ih se, odmah potom, vratilo u pripadnost.

U tome smislu Božanska dječica stupaju u produktivan kreativni dijalog s drugim vrhuncem hrvatske proze u 2012, romanom Kosa posvuda riječke spisateljice Tee Tulić. I jedan i drugi roman koncentriraju se na intimnost. I jedan i drugi za okosnicu pripovjednoga teksta biraju majku. U oba je slučaja majka bolesna. Sličnosti su i više nego upečatljive. No ne smiju se previdjeti ni razlike. Tea Tulić ukopana je, čvrsto i duboko, u poziciju ogoljenog intimiteta – prema vlastitom, ali i prema tuđem a bliskom tijelu. Intimnost je toliko intenzivna da se pred njenom snagom brišu sve mogućnosti kolektivnoga. A tamo gdje nema njega nema ni politike. U svojoj intrinzičnosti taj je roman duboko apolitičan. Čak su i aluzije na aktualno stanje, što je doista rijetkost u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ukinute. Na drugoj strani, sudbina majke u Božanskoj dječici nedvojbeno je izukrštana sa sudbinom zemlje u kojoj se zbiva radnja romana. Štoviše, kada bi se za nijansu pretjeralo moglo bi se reći da je diskurz što ga rabi Tatjana Gromača alegorijski. Pseudo-alegorija povezuje/izjednačava majku s okolišem u kojemu prebiva. Radikalno pojednostavljujući: tjelesni i duševni raspad majke u srazmjeru je s raspadom moralnih načela koji doživljava hrvatsko društvo.

Radikalno pojednostavljivanje ipak nije adekvatan način sučeljavanja s kompleksnim i do najsitnijeg detalja promišljenim pripovjednim tekstom. Kudikamo je vrjednije (a i zahtjevnije) pogledati na koji način se primjenjuje poetika depersonalizacije, koja je stožer romana, a onda razmotriti konzekvencije dubinskoga značenja koje proistječe iz takve pripovjedne samosvijesti. U tome će mi pomoći prva rečenica romana: „Postoje raznovrsni noževi, ali u ratu za klanje ljudi najpogodniji su malo duži noževi, poput lovačkih, za klanje divljih svinja.“ In medias res smješteni smo u narativ koji nam indicira dvije mogućnosti: ili je riječ o tekstu koji će slijediti matricu kojom se tuđa zlodjela nad nama prikazuju u svoj svojoj drastičnosti ili se, pak, radi o antiratnome narativu koji osuđuje užase rata. No varljivost ove dileme je kratkotrajna, odveć kratkotrajna. Kada glas pripovjedačice nastavi kontemplirati o ostalim varijacijama ratnoga ubijanja, i dođe do onoga za koje se upotrebljava otvarač za konzerve, postaje jasno da se između dvaju ekstrema opredjeljuje za srednji put – grotesknu ironiju. Iza priče o noževima za klanje krije se master-narrative, pripovijest koja pogoduje utvrđivanju nacionalne svijesti, dijeljenju od Drugoga, uspostavljanju jedinstvenog koletkivnog identiteta. Ono do čega je stalo Tatjani Gromači nešto je potpuno drugo: priča o individualnom stradanju ženske protagonistice unutar višestruko neprijateljski orijentiranoga okoliša. Ništa osobito novo, reći će se. Možda je tomu doista i tako. No ono što jest novo, a drugo se ništa ni ne traži, jest način na koji je ta, neosebujna, priča ispripovijedana.

Pošavši od groteske, pripovjedačica će se brzo od nje i udaljiti, manje oprezne će je čitateljice i previdjeti, ako su je uopće i primijetile. Ona ostaje kao pozadina zbivanja, kao svojevrsni memento koji će nam reći da možda, ipak, i sve nije tako crno kao što jeste. Doista, u romanu ćemo se malo čemu razveseliti. Naravno, ovo kažem kao iskaz u kojemu se notira stanje stvari a ne kao vrjednosni sud kojim bih plašio publiku. Ne smijemo zaboraviti da je u središtu romana raspadanje, a tu baš, sljedstveno, i nema osobita razloga za optimizam. Raspadanje je ono što romanu pridaje, pomalo začudnu, linearnu pripovjednu konstrukciju. Očekivati se mogla diskontinuirana priča, skakanja unaprijed i unatrag, fragmenti... Tatjana Gromača briljantno iznevjerava očekivanja. Priča, ispripovijedana iz perspektive kćerke (o kojoj se, nota bene, ne saznaje gotovo ništa – no o tome kasnije) govori o postupnoj deteriorizaciji majke. U kolikoj je mjeri to posljedica njezinih vlastitih zdravstvenih predispozicija, u koliko, pak, vanjskih uvjeta, pitanje je koje determinira cijelu pripovjednu strukturu. Na njega sam mislio kada sam govorio o potencijalnost alegoričnosti romana. Sklon sam, kao što se dalo i naslutiti, odbaciti tu hipotezu i roman promatrati kao presjecište tih dviju ravni.

U prilog tomu govori i da se majčino psihičko stanje pogoršava zbog njezina sukoba sa zajednicom, točnije – sukoba zajednice s njom. Ona je ta koja iz stanja potpune integriranosti (narodne plesovi u kojima sudjeluje, čak i kao kolovođa, lijepi glas kojim interpretira svima poznate i drage pjesme – u jednu riječ: aposlutna participacija u raspodjeli simboličkoga kapitala) prelazi u stanje odbačenosti što vodi ka dezintegriranosti. U čvrstoj se strukturi sjedinjavanja sa sredinom pojavljuju pukotine. Jedna je ta što se eksplicitno veli da je majka i prije povijesnih tektonskih poremećaja bila sklona depresijama. No najimpresivnija je njezina aktualna pripadnost Drugome, koji je neprijatelj. Pripovjedačica Tatjane Gromače tu „neprijateljskost“ sažimlje na sljedeći način: „sumnji je moglo biti različitih, ali je svakako najgora vrst sumnje koja je mogla pasti na nekoga bila da je on istočnog porijekla.“ Sintagma „istočnog porijekla“ mali je signal individualizacije same pripovjedačice, sprovedene preko njezina govora. Budući da ona nije bila dio standardnog repertoara oficijelne komunikacije koncentrirane na generiranje neprijatelja, može ju se smatrati osobnim dosegnućem pripovjedne instance. Njezin je cilj zasigurno fokusiranje na moć diskurza u razračunavanju s Drugim. Izgovorena je riječ dovoljna da izbaci iz ravnoteže fragilne odnose unutar međunacionalne zajednice i da skupa s njima poremeti i samu egzistenciju individue kao njezina neizostavnoga dijela. Tu se, dakle, komprimirano pruža jedan od naopipljivijih, i najbolnijih, osjećaja otuđenosti koji su proživjeli oni što su mu, po nekoj iznenadnoj nužnosti, bili izručeni – na tlu bivše Jugoslavije. Kao ona kletva „da bogda imao, pa nemao“, tako se i ova može prevesti u gnomski jezik kao „da bogda pripadao pa ne pripadao“ ili, još radikalnije, dovedeno do ruba same egzistencije, „da bogda bio pa ne bio“. Od prve kletve koja je ekonomska dolazimo do posljednje koja je, definitivno, egzistencijalna, koja, izvršena, dovodi do okončanja života. Njega se ne mora realizirati isključivo u fizičkome smislu. Uostalom, Tatjana Gromača to ni ne čini. Dovoljna je spoznaja o isključenosti koja se usijeca u individuu. Kako će ona na nju reagirati zapravo je sekundarno. Majčine depresije u tome su smislu legitimna reakcija na strašni izazov koji novoformirani život postavlja pred nju. Ona je stoga mrtva bez smrti.

Ta je reakcija bezizgledni pokušaj ponovnoga uvrštavanja, kompulzivnih pokušaja hvatanja izgubljenog priključka, nesuvislih radnji koje vode samo još intenzivnijem odbacivanju od strane onih koji su, makoliko prikriveno i potiho, sproveli ono prvo. Ovaj put s još boljom, objektivnijom, dokazivijom premisom, koja prevazilazi kontingentnost „istočnoga grijeha“. Majka se sada izbacuje zbog ludila. Ne stoji li taj razlog u simetričnom odnosu s prvim, nije li on njegova svojevrsna amplifikacija? I dalje: da li je osjećaj uključenosti, čak i onda kada ga se moglo oćutjeti bez ika