Boginje sa Žítkove
-
Prijevod: Branka Čačković
-
Broj stranica: 400
-
Datum izdanja: ožujak 2016.
-
ISBN: 978-953266687-8
-
Naslov izvornika: Žítkovske bohyně
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 500 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Na obroncima Bijelih Karpata divlje šume i osamljena, od svega udaljena sela već stoljećima čuvaju tajnu. Govori se da u njima žive žene koje su uspjele sačuvati drevna znanja što smo ih mi ostali zaboravili te da ih prenose s koljena na koljeno, usprkos režimima i vojskama, mržnji i strahu, povijesti. Zovu ih boginjama jer poznaju način da se obrate Bogu i zamole ga za pomoć. Priča se da mogu vidjeti budućnost. Zašto onda nisu uspjele vidjeti svoju? Dora Idesová posljednja je od boginja sa Žítkove. Znanstvenica je i budućnost ne želi čitati iz kapi voska kako to čini njezina tetka Surmena. Ali sve se mijenja kad u arhivima tajne službe komunističkoga režima pročita prošlost: sve ono što je smatrala nesrećom koja je nju i njezina brata smjestila u sirotište, a tetku u umobolnicu – bilo je dio pomno osmišljena i nemilosrdno provedena plana.
U uzbudljivom, fascinantnom romanu nove zvijezde češke književnosti Kateřine Tučkove pred Dorinim će se očima odmotati nezamislivo klupko, a ona će biti primorana prihvatiti nit koja je – do u dubine vremena – povezuje sa sudbinama drugih žena iz njezine obitelji, s boginjama...
Boginje sa Žítkove djelo je koje ne prestaje iznenađivati. U njemu su sadašnjost i prošlost povezane tkanjem trilera, a sudbina karpatskih boginja može se čitati kao zadivljujuća priča o drevnom fenomenu koji se opire razumu, ali i kao priča o ne manje čudesnoj ljudskoj potrebi da takve fenomene stvara. Sigurno je tek jedno: kako god da ovome romanu priđete, ostat ćete očarani.
“Govori se da su na granici Moravske i Slovačke, u Bijelim Karpatima, sve do pedesetih godina 20. stoljeća živjele žene s natprirodnim moćima. Kateřina Tučková pripovijeda priču o jednoj od njih. Boginje sa Žítkove roman je u kojem se majstorski isprepleću činjenice i fikcija, a čitatelj je svakom sljedećom stranicom sve više uvučen u tajnu o kojoj se pripovijeda.”
— Deutschlandradio Kultur
“Knjiga posvećena velikim ženskim temama – vjeri u sile prirode, u iscjeliteljsku moć nade – ali jednako tako knjiga o osamljenosti i očaju, okrutnosti i osvetoljubivosti.”
— Kultura21.cz
“U Boginjama sa Žítkove možemo naći sve ono što treba sadržavati dobar popkulturni roman: zavjeru, osvetu, ljubavnu priču, izdaju te egzotične boje davnih vremena. No ova knjiga nudi i nešto više: iznenađujuće tužno i oporo, djelo Kateřine Tučkove pripovijeda o traumama totalitarizama i o tome kako je sadašnjost progutala tradiciju ne stigavši od nje ništa preuzeti.”
— WPROST
Češke šamanke: Nacisti su im se divili, komunisti ih proganjali
Tina Barbarić, 24express, 8. 4. 2016.
Mlada češka povjesničarka umjetnosti prometnula se u literarnu zvijezdu zahvaljujući knjizi o isjeliteljicama s Bijelih Karpata, čiji je nauk bio splet poganskih i kršćanskih rituala.
Bila je to knjiga koju je Češka 2012. željno iščekivala. S razlogom. Autorica Kateřina Tučková već se svojim ranijim djelima pokazala kao ona koja se ne ustručava dirati u osinja gnijezda, nacionalne prešućivane teme. Takve pretresa i roman “Boginje sa Žítkove”, povijesni triler koji vrijeme vraća prije svega u doba čehoslovačkog komunizma, koji, makar formalno lustriran, definiran, osuđen, nije ni blizu jasne priče. Osim što (se) suočava s tim dijelom nedavne (češke) prošlosti, Tučková zalazi i još puno dublje, potvrđujući na koncu onu staru, univerzalnu: da kažnjavanje drugačijeg nikad i nigdje ne prestaje, da jedino mijenja oblike, koji, kad su i suptilniji, nisu ništa manje razorni. U ovom slučaju, tragična priča smještena je na Bijele Kamate, na granicu Moravske i Slovačke, u jednom od najljepših seoskih predjela Češke, Kopanice. Tamo, u jednom od po planini razbacanih sela, Žítkovi, stoljećima su živjele žene za koje se vjerovalo da imaju nadnaravne iscjeliteljske i proročanske moći.
- U narodu su ih zvali boginjama jer se mislilo da imaju posebnu vezu s bogom – objašnjava Tučková, dodajući kako je nauk ovih šamanki specifičan splet poganskih i kršćanskih rituala, što ne čudi s obzirom da su nastanjivale pokrajinu koja je, u odnosu na generalno antiklerikalnu Češku, oduvijek bila vezana uz Katoličku crkvu. Svoje su arhaične običaje, jer su živjele tako zabačene, ove žene. objašnjava, generacijama uspijevale sačuvali, katkad unatoč nemogućim izgledima.
Takva je bez sumnje bila inkvizicija 17. stoljeća, kad autorica nalazi prve pisane o ovim neobičnim ženama, sumnjajući opravdano da to nije njihov početak. Kraj im je, s druge strane, puno jasniji, a upravo ga knjiga servira. Za boginje je, kaže Tučková, kobna bila druga polovica 20. stoljeća. Tada su im, kao 'državnim neprijateljicama', šarlatankama koje parazitiraju na praznovjerju, ali i mogućim kolaboracionisticama, komunističke tajne službe pomno razrađenim operacijama, u svega dvije generacije zatrle trag. Tučková to oslikava kroz sudbinu obitelji Dore Idesove, fiktivne posljednje boginje sa Žítkove čiju su tetku Surmenu komunisti prvo dugo nadzirali kao prijeteći subjekt, a potom i 'odstranili', smještajući je u umobolnicu, gdje je i umrla.
Smišljeno zlorabljena 'režimska' psihijatrija
U Dori, koju je odgajala nakon što je na užasan način ostala bez roditelja, pritom nije ostavila nasljednicu jer ona, još otkako ju je kao djevojčicu primila na skrb, zbog srama od podrugljive šire okoline, nikad od tetke nije htjela učiti bogovanje.
- Čehoslovačkoj je u komunizmu smišljeno zlorabljena psihijatrija, što je trajalo između 1950.-ih i 1980.-ih i u tom periodu zaista je jedna od posljednjih jako važnih boginja hospitalizirana. No, nisu samo takve vrste izolacije dokinute ovu tradiciju. Treba imati na umu da je ona oralne prirode, da se prenosila isključivo usmenim putem s generacije na generaciju, najčešće s kćeri na majku. Rituali se nikad nisu zapisivali. Kako je u komunizmu pritisak bio snažan, u smislu pa i sudskih progona i nasilja, kćeri su odbijale primiti tradiciju u nasljeđe, u svrhu zaštite obitelji. Tako je kroz komunistički period ovaj folklor gubio i gubio svoju snagu, a kad je 2001. stvarna zadnja boginja sa Žítkove, Irma Gabrhelová, umrla, otkriveno je da je bila posljednja nositeljica ove specifične usmene predaje - kaže Tučková koja je zbog spomenute Gabrhelove 2012., kad joj je knjiga izašla, doživjela žestoke napade. Dok je većini opisanih boginja Kateřina na neki način zaštitila identitet. Irmu spominje imenom i prezimenom, izmaštavajući pritom njezine razgovore s glavnom junakinjom. Unuka spomenute, Lydia Gabrhelova, Tučkovu je zato putem medija, otvorenim pismom optužila za klevetanje, navodeći kako je od svega opisanog njezina baka jedino skupljala ljekovito bilje. Podsjećajući na ono nešto što se zove umjetnička sloboda i na problematiku povijesnih romana uopće, gdje treba izbalansirati fikciju i fakciju, Kateřina kaže da su ona i Lydia u međuvremenu izgladile prijepor i da ga je shvatila kao dokaz obostrane ljubavi prema temi.
- To kako je Lydia na prvu postupila tipična je obrambena formula proizašla iz komunizma kad se nikad nije priznavalo što su boginje zbilja radile - zaključuje Tučková koja u knjizi objašnjava i da se ove starice iz planina sumnjičilo i da su u vrijeme okupacije špijunirale za naciste.
- Od 17. stoljeća, kad im se u Moravskoj sudilo da su vještice, preko 19. i početka 20. stoljeća, kad su muku mučile s lokalnim svećenicima, kojima su predstavljale konkurenciju, sve do Drugog svjetskog rata, uvijek su boginje bile od posebnog interesa. Za vrijeme okupacije ih je tako proučavao poseban Himmlerov odred SS-Hexen-Sonderkommando - priča Kateřina podsjećajući da je taj 'vještičji' odjel osnovan 1934. s vrlo specifičnim ciljem.
- Nacisti su, po nalogu Reichsführera Heinricha Himmlera, sve do 1944. proučavali sve o suđenjima vješticama, s namjerom da dokažu kako se to zapravo činilo da bi se zatrlo drevno germansko nasljeđe. Boginje su smatrali reliktima starih njemačkih svećenica na području Češke, dakle i dokaz da su tu živjela starogermanska plemena. To je, dakako, bilo od golemog propagandnog značaja, a velike arhive ovog odjela mogu se naći u poljskom Poznańu - kaže Kateřina dodajući kako je odjel otkrila nakon što je od jednog od starijih Žítkove čula nevjerojatnu stvar.
- Pričao je da je i sam Hitler svojevremeno posjetio jednu od boginja, doduše, 'crnih' jer bilo ih je i takvih. Zvučalo je nemoguće, ali krenula sam istraživali pa sam saznala za arhivu Himmlerovog odjela i za to da su se bavili i žítkovskom poviješću, prije svega s dvije boginje koje su pogubljene u inkvizicijskim procesima 17. stoljeća - kaže Kateřina čiji je detaljan opis klanja jedne od tih 'vještica' među brojnim scenama koje izazivaju - u najblažem slučaju - nelagodu. Slično kao i portretiranje ljudi iz Moravskih Kopanica kao onih koji vole zaviriti u čašicu, što su joj mnogi prigovorili.
Naljutili se jer su ispali alkoholičari i neuki
- Ali to da se tamo rado pije rakija jednostavno je činjenica. Otiđite na njihov godišnji tradicionalni festival i u svakoj će vam kući nuditi ovaj alkohol. Nije mi bila namjera prikazivati ih kao alkoholičare ili ih na bilo koji način blatiti, već pokazati okolnosti u kojima su boginje živjele, a to svakako jest jedna, jednako kao i nepismenost, koja je tamo neko vrijeme bila velik problem. Djeca ljeti i zimi nisu mogla u školu, često su morala raditi u poljima. U drugoj polovici 20. stoljeća u Kopanicama je zato još živjelo nepismenih boginja. Te su stvari za lokalce bile sramota pa su se naljutili. Ali nakon što sam predstavila knjigu u Žítkovi i to sam razjasnila - kaže Kateřina koja se proslavila romanom koji je prethodio 'Boginjama', provokativnoj priči opet temeljenoj na neraščišćenoj češkoj prošlosti. Pod imenom “The Expulsion of Gerta Schnirch” opisala je Marš smrti u Brnu, u kojem je rođena, a u kojemu je oko 20.000 čehoslovačkih Nijemaca, žena, djece i starijih, 'izmješteno', odnosno protjerano u Austriju.
Zbog nje su se konačno ispričali za brnski Marš
- Taj je Marš do revolucije 1989. bio tabu, a još uvijek jest jer roman je objavljen 2009., a žrtve, odnosno potomci svih onih izginulih na tom putu i pokopanih u masovnoj grobnici južno od Brna, službenu su ispriku dobili tek prošle godine - kaže Kateřina ne krijući ponos zbog toga što je inicijativu pogurala upravo njezina knjiga i prateća kazališna predstava (i 'Boginje' su dobile svoju, a očekuje se i filmska adaptacija romana).
- Prošlu smo godinu nazvali 'Godinom pomirenja' i posvetili je promišljanju naše prošlosti. Iz toga se izrodio i ovogodišnji međunarodni kulturni festival 'Meeting Brno' koji će trajati od 20. svibnja do 2. lipnja i bavit će se temom migracije - najavljuje Kateřina dodajući kako opet sprema knjigu temeljenu na epizodi iz Češke povijesti. To za ovu mladu, po zanimanju primarno povjesničarku (doduše umjetnosti, ali svejedno), već jest profesionalna deformacija.
- Bit će to opet ženska priča, ovaj put o zatvaranjima časnih sestara u Čehoslovačkoj - kaže autorica.
Vještice su se vratile u srednjoeuropsku prozu
Željko Ivanjek, Jutarnji list, 10. 8. 2016.
U cijelom romanu “Boginje sa Žítkove” češka spisateljica Kateřina Tučková (r. 1980) prati život znanstvenice, etnologinje Dore Ides, koja nakon doktorata o boginjama sa Žítkove želi isti doraditi i zaokružiti u knjigu.
No, kada završava 200-tinjak kompjuterskih stranica u zaseoku Bedova, općina Žítkovo, netko joj pokuca na vrata. I to je, zapravo, tragičan kraj priče o njoj. Jer, potom uslijedi kratki - Epilog, koji ne smijem otkriti. (Usput rečeno, boginje bih radije zvao vješticama.)
Radnja ovog romana - najprodavanije knjige u Češkoj 2012. - zbiva se u graničnom području Češke i Slovačke, koji je nekoć pripadao Čehoslovačkoj i još nekoćije Moravskoj. No, kako god se nazivala državna uprava jednog te istog područja, a bila je i njemačkim Protektoratom, u tom se kraju nastavljala drevna, obiteljska tradicija Bijelih Karpata, tradicija alternativne medicine i čaranja. Ili pučki rečeno: tradicija boginja.
One pomažu zaostalim suseljanima, a mogu im, jednako tako, napakostiti. Imaju širok izbor ljekovitog bilja, tajnovitih sastojaka čajeva i napitaka, služe se drevnim verbalnim formulama i tome slično. Čini se da mogu baciti uroke na druge, a prema željama posjetitelja ili platiša, odnosno natjerati druge na ovo ili ono - primjerice, na ljubav s nekim. Jedne će čaranjem zarobiti a druge osloboditi.
Glavna priča romana govori o Dori Ides i njenom neveselom djetinjstvu, pošto joj je otac ubio majku, Irenu. Odgajala ju je teta Terezie, jedna od spomenutih boginja, sve dok je nisu pritvorili državni organi zbog nadriliječništva i nezakonitog bogaćenja. Djevojka Dora završila je u domu, kao i njen zaostali brat, Jakoubek. Uz rad diplomirala je etnologiju, i posvetila se istraživanju o istim tim boginjama s rodnih Bijelih Karpata. Već pokojnu tetu Terezie željela je osloboditi objeda. I reafirmirati etnološki značaj boginja, u čije čarolije nije vjerovala.
U raspletu romana Dorina poluteta Mahdalova zadobiva presudnu ulogu. Ona je, naime, bacila prokletstvo na druge dvije polusestre, na Irenu i na Terezie Surmenovu. Upravo je teta Surmenova zabranila ostalim seljacima Žítkove da maloj Dori pričaju o prokletstvu.
Znanstvenica Dora Ides tražeći istinu o drugome, pronalazi je o sebi. Pritom upoznaje službu državne sigurnosti (DS) bivše socijalističke Čehoslovačke, kao i susljedne Češke.
Spisateljica Tučková služi se u naraciji “njenim” spisima, koje su sastavljali doušnici i zaposlenici. Ali, na kraju romana, u dodat- noj bilješki, pojašnjava da to nisu izvorni dokumenti, već njeni tekstovi koje je napisala prema njima. I to savršeno. Odijelila ih je, ipak, drugim pismom.
U arhivskim istraživanjima Dore Idesove na površinu izbija stanoviti namještenik DS-a, Jindra Švanc. Bio je Nijemac koji je tijekom Drugog svjetskog rata odnosno Protektorata radio za SS. Kasnije je postao drug istražitelj, a njegova je prošlost bila izbrisana. Sudbina kakvih je bilo u našoj bivšoj i sadašnjoj domovini.
Premda se Dora Idesova poziva na racionalni pristup tradicijama čaranja i pučkog liječenja srednjovjekovnog podrijetla, na vrata joj, ipak, pokuca samo prokletstvo. Hoće li je kazniti i zbog njezine heteroseksualnosti? Autorica Kateřina Tučková odobrava uroke i tu cijelu ćiribu-ćiriba tehniku, koju provode boginje sa Žítkove, za razliku od svoje junakinje.
Na kraju, kada teta Surmenova okreće oluju od zaseoka Bedove, prisjetio sam se Kašićeva “Rituala rimskog” odnosno “Pjesme protiv tuče i grmljavine” Grgura Mekinića s početka XVII. stoljeća.
U hrvatskoj i uopće slavenskoj tradiciji praznovjerice i vještice imale su snažnog udjela. A potom je slijedila “obrada” Marije Jurić Zagorke, podupirući vjerovanje u moć “obučenog” pojedinca, u njegovu sposobnost da se miješa u djelovanje prirodnih sila i u naše živote.
Kateřina Tučková vješto je otvorila jednu zaboravljenu temu, koja je imala jakog uporišta u Srednjoj Europi, odnosno Austro-Ugarskom Carstvu. Od vjerničkih molitvi protiv nevremena, do molitvi i čaranja izdvojenih pojedinaca bio je samo mali korak.
Tu i tamo još čujem o urocima u Zagrebu. Ali, odavno nisam čitao sličan roman.