Iz knjige Njemački život

Sjećam se još čuvenog skupa u Palači sporta "Želite li totalni rat?".

Znali smo da tog dana poslijepodne Goebbels drži govor. U to su se doba svi skupovi već održavali poslijepodne, jer bi se svaku večer oko pola sedam već oglasile sirene. Bez obzira na to jesu li zrakoplovi nadlijetali grad ili ne. No uglavnom bi se pojavili. Rijetko je koja uzbuna bila lažna. Više nije bilo večernjih skupova, uvečer više nije bilo ni kazališnih predstava ni filmova u kinima, sve je prebačeno na poslijepodnevne sate. Dakle među inima je i Goebbels držao govor u Palači sporta. Odjednom su nam javili da bi i dvije od tajnica trebale poći s njime. "Dvije od vas moraju u Palaču sporta." "A tko?" Pogledale smo oko sebe, nijedna se nije htjela javiti dragovoljno. Gospođa Krüger je bila najstarija i ona nije morala ići. Tako da smo morale ići ja i jedna djevojka.

Po nas je došao jedan iz SS-a i posjeo nas u luksuzni mercedes. To je bilo lijepo za početak. I zatim nas je odvezao u Palaču sporta u Potsdamer Straße te nas otpratio do jedne od tribina. Imale smo dobra mjesta, tik do pozornice s govornicom. Dvorana je već bila puna radnika koje su skupili u tvornicama. Kad su obilazeći tvornice pitali tko bi želio doći na taj skup, najprije su se svi htjeli izvući. Posebno u to doba. Nitko se više ne bi dragovoljno javio. Stoga bi sami odabrali one koji će ići. Povukli bi radnike iz tvornica i pogona da sudjeluju na toj manifestaciji u Palači sporta. Sjećam se da je glumac Heinrich George, otac Götza Georgea (glumac poznat po ulozi inspektora Schimanskog u kriminalističkoj seriji Tatort), sjedio naprijed u trećem redu.


Tek što smo stigle, skup je počeo. Iza nas je sjedila gospođa Goebbels s dvoje djece. A pored nas su sjedili SS-ovci, čini se da je to bila tribina za elitu. Zatim je umarširao orkestar. Svirali su uobičajene jurišnice i marševe, popularne pjesme i cijeli repertoar koji ide uz to. A zatim je slijedio Goebbelsov govor. Bio je dobar i uvjerljiv govornik. A tog se dana toliko uživio u svoj govor da je uslijedila prava erupcija, koja mi je sličila na masovnu histeriju. U stilu: radite što vas je volja. A zatim su svi u tom mnoštvu pomahnitali, kao da su ih napale ose. Počeli su vikati, lupati nogama i mahati rukama, činilo se da će ih polomiti. Halabuka je bila nepodnošljiva.

Kolegica je stajala pored mene, grčevito stisnutih ruku, jedva smo disale i bile smo posve užasnute onime što se zbivalo oko nas. Ne zbog Goebbelsa niti tih ljudi, već zbog činjenice da je tako nešto uopće moguće. Nas dvije nismo bile dio te mase. Bile smo samo promatrači, možda jedini promatrači.

Mislim da ni Goebbels više nije znao što govori. Nemam riječi kojima bih opisala kako mu je pošlo za rukom dići tih nekoliko stotina ljudi na noge, svi su poskočili, vikali i klicali. No uspio je. Mislim da ni sam nije znao kako. Sjećam se još da smo nas dvije stajale i da smo se čvrsto držale za ruke. Ukipljeno smo promatrale što se zbiva oko nas. Iza nas je stajao SS-ovac koji nas je potapšao po ramenu rekavši "Barem plješćite." I onda smo, naravno, zapljeskale. Morale smo pljeskati. Naravno. To nam je i rekao. Niste se mogli isključiti. To nije bilo moguće. Pljeskale smo. Kao da smo opijene. Obje smo bile pod dojmom nečeg strašnog.

A onda je skup završio. Nakon što su se ti tipovi izdivljali. Mislim da bi nekoga tko nije klicao na licu mjesta ubili oni pored njega. Ne znam.

U životu još nikada nisam doživjela nešto slično. To nije bilo oduševljenje, to je bilo kao da ne znaju što rade. "Želite li totalni rat?" "Da!" Odgovor je bio jednoznačan. SS-ovac koji nas je dovezao, odvezao nas je kući. Obje smo bile potpuno zgranute cijelim tim prizorom. Uopće nismo shvatile o čemu se zapravo radilo. Bile smo pod dojmom te frenetične mase ljudi koji ni sami nisu znali zašto su pomahnitali. Bio je to spektakl. Masa tu nije mogla ništa. A vjerojatno ni sam Goebbels. Činilo mi se da ni sam ne zna što je zakuhao. Poput plamička koji ne zna što sve može, dok masa odjednom ne pomahnita. Bože, mogli su isto tako nahrupiti prema pozornici i ubiti ga.

Do tada nismo poznavali tu Goebbelsovu stranu. Nikada nismo išle na takve skupove. Stoga nas je to toliko i potreslo. Ta potpuno drugačija strana. No vjerojatno nismo dalje razmišljale o tome. Taj nas je događaj potpuno smeo.

Nekako smo to ipak probavile. Bože, bile smo još mlade, a tada se nije previše mislilo o tome, ne na način na koji se poslije razmišljalo o tome, kad je već bilo prekasno. Čovjek ni sam nije bio svjestan toga. Premda sada, kada je prošlo toliko godina i u međuvremenu su se dogodile mnoge stvari, na to gledam potpuno drugačije. I vidim stvari puno dublje i čine mi se puno strašnije. Da je čovjek u stanju navesti stotine ljudi da viču, viču i viču: "Da, želimo totalni rat!" Kad biste to danas nekome ispričali, odmahnuo bi glavom i rekao: "Zar su svi bili pijani ili što? Što je nagnalo te ljude da tako viču?" Da, morali su. Zaista ih je opčinio jedan jedini čovjek.

Sigurno postoje psiholozi i uopće znanost koja se bavi time kako je tako nešto moguće. Ponekad, kad se toga prisjetim, pomislim kako je to bilo moguće? Da je to na nas tako djelovalo? Pa nisu vikali zato što su morali vikati, jer su im rekli: "Sada idete na skup i zatim ćete svi vikati." Ne, oni su vikali u tom trenutku, jer im je netko tko je stajao naprijed obznanio nešto s čime su se slagali. Kao kad je jednom Isus… ne znam. Postoji sigurno nešto čime se može objasniti zašto ljudi kad su u masi čine neshvatljive stvari. Kada biste to pitali njih same, vjerojatno bi se i sami prenerazili.

 O Goebbelsu mogu samo reći da je bio odličan glumac. Dobro je glumio. A preobrazbu dobro odgojenog serioznog čovjeka u divljeg galamdžiju od njega ne bi bolje odradio ni jedan glumac, to svakako stoji. Niste ga mogli prepoznati. To nas je toliko i potreslo kod tog događaja u Palači sporta. Kada doživite da se čovjek kojeg vidite skoro svaki dan, kad je u uredu, njegovan, profinjen, skoro aristokratske finoće, pretvori u mahnitog patuljka.

U tom mi je trenutku bio oduran. Ulijevao mi je strah. No to sam ubrzo potisnula. Nisam nikada bila oduševljena njime ili takvo što. Ni poslije, kad bi se pojavio kod nas u uredu i nešto nas ljubazno pitao. Uvijek bi se prisjetila kako je galamio u Palači sporta. A tu sad glumiš mekog, elegantno odjevenog civila.