Je li uistinu svjestan razmjera svoje odluke? Je li s bratom i sestrama razgovarao o tome? Zar ne bi još jednom želio razmisliti o toj odluci? Ne, ne želi. "No, dobro", uzdahnuo je obiteljski bilježnik. "Vi ste dakle čvrsto odlučili počiniti financijsko samoubojstvo?" To bi se zaista moglo tako nazvati. Wittgensteinova je odluka konačna. Umjesto da oklijeva, još uvijek odjeven u bijelu poručničku odoru, nekoliko je puta izričito zahtijevao potvrdu da ne postoji nikakva rupa, nikakva posebna klauzula kojom bi se ta odluka dala poništiti i da će se svojim potpisom jednom za sva vremena i neopozivo riješiti cijelog svog imetka. Bilo je to financijsko samoubojstvo, kao što je već rečeno.

Nije prošlo ni tjedan dana otkako se vratio u Beč. Upravo se vratio kući kao jedan od posljednjih časnika iz talijanskog zarobljeništva. A sada je, 31. kolovoza 1919., sjedio u otmjenoj bečkoj kancelariji i prenio svu svoju imovinu, čija bi protuvrijednost danas iznosila nekoliko milijuna eura, na svoje starije sestre Herminu i Helenu te svog starijeg brata Paula. Beč, nekoć ponosna carska prijestolnica, sada je glavni grad majušne alpske republike koja je upravo bankrotirala i prvog ljeta po završetku rata bila na putu u potpuno rasulo. Većina stanovnika Austrije se naočigled katastrofe koja se spremala izjasnila za pripojenje Njemačkoj, koja je također bila pred raspadom. Ali pobjedničke su sile to odbile. Tog je ljeta 96% austrijske djece bilo pothranjeno. Cijene prehrambenih proizvoda eksplodirale su zbog inflacije. Tečaj je u stalnom padu, a s njime propada i ćudoređe u gradu. Stare hijerarhijske strukture Habsburškog Carstva potpuno su se urušile, a nove institucije još uvijek ne funkcioniraju onako kako bi trebale. Ništa više nije kao nekoć. Tijekom ratnih godina i tridesetogodišnji Ludwig Wittgenstein postao je sasvim druga osoba.

 

 

Svega nekoliko dana od početka rata Wittgenstein se u ljeto 1914. dragovoljno prijavio u vojsku kao pozornik, u nadi da će to iz korijena promijeniti njegov život. Potomak obitelji najvećih europskih industrijalaca, koji se kretao u najboljim bečkim krugovima, student fakulteta u Cambridgeu, već tada prepoznat kao jedan od najvećih filozofskih talenata stoljeća, od kojeg su njegovi pokrovitelji Bertrand Russell i Gottlob Frege očekivali ni manje ni više nego idući veliki korak. Ali kad bolje pogledamo, rat je u potpunosti ispunio Wittgensteinova osobna očekivanja: dokazao je svoju hrabrost, tijekom operacija na fronti u Galiciji, Rusiji i Italiji nekoliko je puta gledao smrti u oči, pucao je i ubijao, čitajući knjižicu Lava Tolstoja otkrio kršćansku vjeru i naposljetku tijekom dugih noći bdijenja na bojišnici dovršio svoju filozofsku knjigu za koju je sam bio uvjeren da ne samo da predstavlja idući veliki korak u filozofiji, već, štoviše, posljednji i konačni.

No što je time stvarno postigao? Zapravo ništa. U svakom slučaju, ništa za sebe i napadaje osjećaja besmislenosti što su ga još uvijek mučili svakog dana. Kao što je naveo u "Pogovoru" u ljeto 1918. kada je tijekom dopusta prije posljednjeg odlaska na bojište radio na posljednjoj ruci svog Traktata:

Moje je mišljenje, dakle, da sam u biti konačno riješio probleme. I ako se u tome ne varam, vrijednost ovog rada sastoji se, kao drugo, u tome što on pokazuje koliko je malo postignuto time što su ti problemi riješeni.

Drugim riječima: o svemu što zapravo uvjetuje ljudski život, daje mu smisao, vrijednost i svakodnevnu nadu, filozofija nema što reći, i to s pravom. Ali zašto ona to sasvim načelno nije u stanju, zašto nijedan logički zaključak, nijedan argument i nijedna održiva teorija smisla ne mogu čak ni dotaknuti životna pitanja? Wittgenstein je smatrao da je upravo to demonstrirao svojim radom jednom za sva vremena.

Iz knjige Wolframa Eilenbergera Doba čarobnjaka