"Kada bi s jedne strane karakter nekog čovjeka, to jest i njegov način reagiranja, bio poznat u svim pojedinostima i kada bi, s druge strane, zbivanja u svijetu bila poznata u onim područjima koja se dotiču tog karaktera, mogli bismo točno reći što će se toj osobi dogoditi i što će ona napraviti. To znači da bi nam njegova sudbina bila poznata." 

 Je li to točno? Je li oblik koji će poprimiti nečiji životni put uistinu uvjetovan na taj način, determiniran i predvidiv? Dakle vrijedi li to i za vlastitu biografiju? Koliko slobodnog prostora preostaje čovjeku za oblikovanje vlastitog života? Tim se pitanjima bavio dvadesetsedmogodišnji Benjamin u rujnu 1919. u eseju naslovljenom Sudbina i karakter.

Kao što se dade naslutiti već iz prve rečenice, njegov pokušaj da samom sebi proriče sudbinu reprezentativan je za cijelu generaciju mladih europskih intelektualaca koji su nakon velikog rata suočeni sa zahtjevom ponovnog preispitivanja osnova vlastite kulture i egzistencije. Pisanje im je služilo kao sredstvo rasvjetljavanja sebe.

Prvog ljeta nakon rata Benjamin se i iz sasvim osobnih razloga našao u graničnoj situaciji. Bitne etape prelaska u tzv. svijet odraslih već su iza njega. Oženio se (1917.), postao je otac (1918.) i potkraj lipnja 1919. promovirao kao doktor filozofije. Što se tiče Prvog svjetskog rata, uspio je strahote kataklizme, koja je zahvatila svijet, držati podalje od vlastita života. Prvu mobilizaciju 1915. izbjegao je tako što je zajedno sa svojim najboljim prijateljem Gerhardom Scholemom probdio cijelu noć i pritom popio bezbroj šalica kave, tako da mu je puls idućeg dana tijekom liječničkog pregleda bio dovoljno nepravilan da bi ga proglasili nesposobnim za vojnu službu. To je u ono doba bio uobičajeni trik. Puno dovitljiviji i rafiniraniji bio je manevar kojim je drugi put izbjegao mobilizaciju 1916. Naime u tu je svrhu dao svojoj budućoj supruzi Dori da ga tijekom višetjednih hipnoza uvjeri da boluje od teškog išijasa, što se u konačnici pokazalo iznimno uspješnim! Sukladno nalazu vojnog liječnika, simptomi su bili očiti. Čak i da to Benjamina nije spasilo od vojne službe, zahvaljujući tim simptomima dobio je službeno dopuštenje za detaljnije pretrage u specijaliziranoj klinici u Švicarskoj. A kad ste jednom bili u Švicarskoj, bili ste sigurni da vas više neće prisilno mobilizirati sve dok ste tamo, za što su se Dora i Walter odlučili ujesen 1917.

Iz knjige Wolframa Eilenbergera Doba Čarobnjaka