Čitateljski svijet Domagoja Jakopovića - Ribafisha

Većini je prva asocijacija na ime Ribafish – zezanje! Ovaj novinar, svjetski putnik, gurman i osvjedočeni obožavatelj piva postao je sinonimom dobre zabave, njegov ležeran stil i nepretenciozan pristup mogu osvježiti čak i najozbiljniju temu, ali malo je poznato da je Domagoj Jakopović, kako je službeno ime ovog iskričavog huncuta, diplomirani profesor geografije koji slobodne trenutke nerijetko provodi uz knjige, dobre stare knjige.

O tome kako je Domagoj Jakopović ustvari postao Ribafish ponešto se može naslutiti i iz knjiga koje je čitao i koje su ga formirale, a o njima nam je rekao sve, u svom stilu, bez zadrške i okolišanja.

Sjećate li se koja je prva knjiga koju ste pročitali?

Kako je obožavala istraživanja i putovanja, mama mi je kroz djetinjstvo u ruke i uho tutnula većinu opusa Julesa Vernea. E sad, jesam li uz njenu pomoć prvo savladao Put u središte Zemlje, Djecu kapetana Granta ili Tajanstveni otok, više nemam pojma. Samo mi se poput neke velike voćne žvake prilijepilo za mozak, ubacilo bubicu i tu ostalo... A tu je negdje bila i Balogova Ja magarac, definitivno.

Koja vam je najdraža knjiga? Možete li uopće odgovoriti na ovo pitanje, postoji li samo jedna?

Besa Jože Horvata je držala uz Smogovce i Zvižduk s Bukovca taj primat kroz djetinjstvo, u mladosti je uletio Tribuson s Povijesti pornografije i serijalom o inspektoru Nikoli Baniću, na faksu sam (ne i nakon njega) bio oduševljen Süskindovim Parfemom, a zadnje desetljeće svako malo pročitam Dežulovićeve sportske kolumne. Uglavnom, svakih pet godina se ponovo zaljubim u nešto divno što mi u tom trenutku odgovara. Ne smijem zaboraviti ni Andrićevu Svaštaru, sram me bilo!

Imate li najdraži žanr, autora, nacionalnu književnost?

Pa najviše se volim držati regije. Volim dobar i sočan, pomalo perverzan humor, a kako to Britanci nekako najbolje rade na malim ekranima, tako mi i ovdašnji milje najbolje leži dok ga prevrćem po rukama na nekoj plaži, avionu ili u autobusu. Da ne kažem...

Što trenutačno čitate?

Obzirom na tragediju od koje se neću više oporaviti, često prije spavanja plačem uz Predsmrtni dnevnik Igora Mandića, na nahtkaslu je neka od Đoleta jer sam obećao, a tu je i aktualni Pavle Svirac, čiji sam apsolutni fan. Dok me ne spomene u kolumni...

Postoji li neka knjiga koju redovito preporučujete ako vas netko pita što čitati? To ne mora nužno biti knjiga koju najviše volite, već neka koja vam je draga, a mislite da bi se mogla svidjeti i drugima…

Jednom davno sam od zarade preko Student servisa kupio 20 primjeraka Čangi Off Gotoff  Alojza Majetića, i to dijelio dragim ljudima. Ali da ima negdje za kupiti Dežulovića, to bi jednostavno bilo to. Nešto najljepše što sam u životu pročitao su priče Marka Smiljića i RIP-ovi Dina Milića Jakovlića, a nikako se načitati ni teksta Roberta Pauletića o Ayrtonu Senni...

Za koju knjigu smatrate da najbolje reprezentira vaš ukus?

Simmelov  Može i bez kavijara. Iako se uvijek zabrinem kad pročitam 22. rujna Predraga Raosa. Može li mi itko nabaviti tu knjigu, mislim da je nisam shvatio... Komo! Pa da, Komo it is! Plate mu da piše, a on se propije, poševi sve kaj hoda, istražuje prirodu i odmara, to je to.

Što je za vas čitanje? Vežete li ga uz slobodno vrijeme, posao, učenje, osobni razvoj, zabavu…?

Iz svake knjige se može nešto naučiti, a tužan sam što sam knjigu uglavnom zamijenio listanjem mobitela. Čitanje je divno, veliko i bitno, od najglupljeg stripa do Pomorske enciklopedije. I zato smo tu gdje jesmo, jer nam političari nisu pročitali ništa nakon Pirga i Miševi i mačke naglavačke...

Imate li najdraže Frakturino izdanje?

Naravno, djelo starog blogerskog druga Pere Kvesića. A sad kad listam, fakat ima toga... Vraćam se knjizi, seks je ionako precijenjen!

Možete provjeriti i što čitaju Stipan Tadić, jedan od najboljih mladih hrvatskih slikara, Krešimir Sučević-Međeral, lovac iz televizijskog kviza "Potjera"; novinar Domagoj Novokmet, voditeljica i glumica Iva Šulentić, prevoditeljica Ana Badurina, spisateljica Francesca Melandri, Darko Rundek...