Umjesto da zajedno s Kazalištem Mala scena ponosno proslave 30. godišnjicu djelovanja tog iznimnog umjetničkog kolektiva prepoznatog širom svijeta, gradski su se i državni oci odlučili za prijezir i potpuno ignoriranje ovog velikog jubileja. Pa umjesto da tijekom posljednjih tjedana suznih očiju sjede s brojnom publikom na posljednjim izvedbama Kraljevne na zrnu graška, Bum Tomice i Rode i lisca, predstavama koje su odgojile generacije; umjesto da šalju bukete Šimiću nakon režije Sportskog života letećeg Martina s kojom se u velikom stilu oprostio od Hrvatske te već naveliko vodi umjetničku trupu i predaje na fakultetu u kineskom Xi'anu, naša je bahata kulturna politika odlučila likovati nad odlaskom dvojca Lončar – Šimić i dokazati da smo zemlja koja se s radošću rješava ponajboljih.

Onih koji su nakon dugih godina borbe sa strukturama, a nakon 116 produkcija, bezbrojnih nagrada i priznanja osvojenih u nas i u svijetu, primorani spakirati kofere, ugasiti svjetla svoje male obiteljske pozornice i otići u Kinu gdje ih s nestrpljenjem očekuju u gradu slikovita naziva Zapadni mir. "Lajkam super, mada srce kaže tužno", napisao je na tu vijest, na mom FB zidu dugogodišnji gledatelj Male scene. A jedna je baka dodala: "Tužna sam jer odlazi važan dio života mnogih generacija roditelja kojima su uljepšali živote i djetinjstva, moji su unuci upravo tu zavoljeli kazalište."

Utješno je jedino to da Lončar i Šimić za sobom ne ostavljaju pustoš i ne prepuštaju svoje malo kazalište bandićevskoj ili hasanbegovićevskoj stihiji. Naime u prostoru Male scene na zagrebačkome Medveščaku nastavlja raditi skupina nezavisnih kazališta za djecu pod nazivom Zmajevo gnijezdo.

Ostaje nam se ipak zapitati kome je i zašto laknuo odlazak iz Zagreba i iz Hrvatske dvojca koji je zajedno s istaknutom pedagoginjom Zvjezdanom Ladikom osnovao Malu scenu još daleke 1986. godine? Poslije, tijekom rata, dok se većina aktera naše kulturne scene uvlačila na sve mile načine novovladajućima pod skute, Mala scena prikazuje svoje predstave po izbjegličkim i prognaničkim kampovima i sve do 1992. godine uspijeva održavati svoj program bez ikakva vanjskog financiranja. U tim mračnim devedesetima, u vrijeme dok je primjerice Milan Bandić, dugogodišnji glasni protivnik ovog dvojca, zaštićen partijskom sinekurom na Peščenici i zadužen za pražnjenje pepeljara (za što će uskoro biti nagrađen položajem tajnika gradske organizacije SDP-a), Ivica Šimić odlazi na redateljski seminar u Njemačku nakon čega započinje nova faza djelovanja Male scene i novi – za naše prilike pionirski – društveno-odgovorni repertoar za djecu koji se razvija u suradnji s mnogim trupama i pojedincima iz Hrvatske i svijeta. Intenzivna međunarodna djelatnost Male scene nastavlja se 1994. godine suradnjom pet renomiranih europskih kazališta u projektu Prave cipele koja dolaze igrati u Hrvatsku, uglavnom za djecu prognanike. Godine 1996., dok se današnji ministar za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić koji već godinama slijedi svoga gradonačelnika u progonu Male scene još uvijek tražio u području prometnih znanosti i bio svemirskim miljama daleko od kulture, Mala scena organizira Dane nizozemskog kazališta za djecu i mlade pa u Hrvatsku dolaze plesne, dramske, lutkarske i operne predstave za djecu i mlade, a kazalište iz Edama im daruje Kazalište u autobusu s kojim obilaze i najmanja mjesta u zemlji. Malo zatim (1998.), dok se na primjer vječni političko-oportunistički kadar Duško Ljuština mora po ne znam koji put ulagivati Šeksu i ostaloj Tuđmanovoj kamarili da bi ostao na ravnateljskom mjestu Jazavca/Kerempuha, Ivica Šimić pokreće prvi međunarodni festival profesionalnih kazališta za djecu i mlade Mliječni zub. U 2000. godini započinje projekt Biblioteka Mala scena koja redovno tiska tekstove izvedenih drama ili stručnih knjiga. Vrijeme je to kad Lovrićev pomoćnik za kulturu Tedi Lušetić (još jedan u nizu tipova koji atakiraju na Malu scenu već godinama) pod dubioznim okolnostima napušta radno mjesto u vojnom orkestru i trenira veliki pohod na javnu ustanovu Pula film festival koju će uskoro oštetiti za sitnicu od 1,8 milijuna kuna.

Za razliku od te bizarne ekipe koja svojom samovoljom dugi niz godina kroji kulturnu i inu sudbinu Zagreba i šire, Mala scena radi sve više i producira sve veći broj "prvih" i u nas dotad neviđenih događanja i programa koje je nemoguće sve navesti u jednom tekstu. Ukratko, do danas je u tome malom kazalištu na zagrebačkome Medveščaku producirano čak 116 naslova i uspostavljeni su visoki kriteriji kazališne produkcije koje je u našim uvjetima velike umjetničke suše i kronične krize ravnateljstva teško ili nemoguće dostići.

Zašto odlaze?

Iz svakodnevne prakse znamo da u Hrvatskoj za kvalitetu bez interesno-političke afilijacije nema mjesta, no vlasnici Male scene počinili su mnogo veći grijeh od bildanja svoje kvalitete – bili su, prema kriterijima navedenih "autoriteta" – neposlušni. U neposluhu prema tim titanima (ne)kulture i (ne)poštenja naročito je prednjačila ravnateljica toga kazališta Vitomira Lončar kojoj pet godina svakotjednog ispisivanja bloga o stanju u hrvatskom kazalištu pod nazivom Slamka spasa nikada neće biti oprošteno. Blog koji su odgovorni za propast hrvatskog sustava kazališta svake nedjeljne večeri iščekivali u strahu i bijesu, nemilosrdno je secirao nezaustavljivo urušavanje našeg sustava kulture i njegove protagoniste te su joj oni ubrzo počeli vraćati stostruko. Primjerice pomoćnik bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić Vaki Stojsavljević na sve je dokaze o svome štetnom djelovanju uzvraćao rezanjem proračuna, javnim pljuckanjem i rugalicama u stilu "gonjanja po polju" iz njegove i Ljuštinine pradomovine Like, od kojih je u anale nekorektnosti ušla ova: Bucka zakon tucka.

Pa dok je ona i dalje izgovarala ono što svi znaju, ali se javno ne govori, oni su je ismijavali, pjenili se od bijesa i zakulisno djelovali, a Posluh i Strah za to su vrijeme definitivno zabetonirali hrvatsku kulturu, kazalište ponajviše. No, usprkos kontroverzama koje su je pratile, Slamka spasa bila je iznimno popularna, no s njezinom je popularnošću polako nestajala i popularnost Male scene među gradskim i državnim činovnicima, interesnim skupinama i svakojakim uhljebima. Ukazujući precizno na naš kazališni "autizam od stvarnosti, autizam od života, od vremena i prostora u kojem živimo", ona je izložila svoje kazalište zapjenjenom bijesu moćnika te je ono uskoro postalo širokim poljem njihove osvete. Pojačani neviđenim cinizmom i bezgraničnim hedonističkim autoritarizmom odlučili su ti bahati centri svemoći nakon početnog ignoriranja i ismijavanja tako svojstvenog licemjernim kancelistima (koje je btw Krleža stavljao u deveti krug našega kulturnog pakla) napokon i okončati fazu obračunavanja, ključnu za kineski izlaz para Šimić – Lončar u budućnost:

Uposlila se u toj odlučujućoj fazi gomila neukusnih kolumnista i žutih urednika, odjednom je i jedan Maković, sveudilj držeći za ruke bijesnu Lederer, postao ekspertom za kazalište, iznoseći u medijima i na sudovima gomile lažiranih podataka o financijama Male scene i spinove o tobožnjoj nezakonitoj, gotovo kriminalnoj pozadini njezina vođenja, iako je takva zapravo bila upravo Ledereričina vladavina. Kako se nije moglo polemizirati s Vitomirinim istraživanjima i analizama, pribjeglo se dodatnim prljavim igrama i daljnjem srozavanju socijalnoga kapitala Male scene. Napokon, poraz je bio potpun lani kada je odlučila prestati pisati blog i fokusirati se opet samo na kazalište, no bilo je prekasno, njemu u ovom obliku više nije bilo spasa. Naime u našoj kulturnoj politici žabokrečine ("koja smrdi sve više i više i u kojoj se ne zna više tko pije, ali se vrlo dobro zna tko plaća – porezni obveznici") nije dopušteno biti hrabar i podnositi redovito na uvid bolne statistike; u tom, po Vitomiri, "dobro organiziranom kaosu" nije dopušteno prozivati tipove poput Bandića, Ljuštine, Stojsavljevića, Lušetića, Lovrića, Makovića, Lederer i po novome Hasanbegovića... i ukazivati im na njihovu interesnu povezanost, na njihovo privatiziranje javnoga sustava, na neznanje, na njihov štetni utjecaj na generacije koje dolaze. Ne, te su hodajuće nepogode hrvatske kulture skupa sa svojim poslušnicima napokon i ostvarile zacrtani plan iz 2010. kada je Slamka tek započela svoj put: Ona nas, mi njoj Malu scenu… tuc-tuc-tuc.

I tako bi, to je ujedno i jedini plan na kojem su radili strateški i razvojno te jedini koji su do kraja ostvarili u svojim dugim karijerama baziranima na interesu i sprezi s politikom.

Zaludu je bilo sve njezino ukazivanje na neurološke i kancerogene točke (njihova) sustava – na naša narodna, a tako mrtva kazališta i festivale, na nedostatak strategije kulturnog razvoja, na probleme sponzora i donatora u kulturi, na važnost kazališta za djecu. Na različite bizarne "slučajeve", na besperspektivnost koja čeka mlade dramske umjetnike kad završe Akademiju i s tim povezanu nemoć države da riješi pitanje statusa samostalnih umjetnika u RH i onih njima "suprotstavljenih" u angažmanu, na sve veće medijsko žutilo u praćenju kazališne produkcije i svekoliku estradizaciju struke... jednom riječju, na mnoge segmente nedefinirane kulturne politike sustava kojem je već odavno "dijagnosticirana klinička smrt". No, paradoksalno, kulturnopolitička Smrt od svega je navedenog pokosila samo Malu scenu i njezine osnivače.

Branko Gavella još je prije više od pola stoljeća ustvrdio da naša "abnormalna socijalna i politička i ekonomska neorganiziranost" nije nikada dopuštala stvaranje takvoga javnog mnijenja koje bi svojom doduše "neglasnom, ali utjecajnom, tako reći podzemnom prisutnošću djelovalo kao regulator i obrana pred uzurpiranom glasnošću pojedinačnih manjih i većih samovolja...". Upravo su te male i te veće hrvatske samovolje udruženim snagama srušile sve što se mukotrpno gradilo godinama, a Slamka spasa i Mala scena bile su premale i preslabe regulatorne kaplje u pravcu razuvjeravanja jednoga Gavelle. Nisu uspjele, njegov poučak, nažalost, živi i cvjeta u Hrvatskoj i dalje.

Do sljedeće prilike za aktiviranje tih regulatornih doktorovih kapljica proći će godine, možda i desetljeća. U Kini, Vitomirinoj i Ivičinoj novoj domovini, kažu da ipak u životu uvijek vrijedi čekati promjenu. Eto nas tu, opet na dobrome starom putu zvanom po kinesku Lái rì fāng cháng.

A po naški: Tko čeka, taj i dočeka.

Iz knjige Službeni izlaz Snježane Banović