Gospodin Olderglough nije bio baš ushićeni vodič. "Ovo je soba", rekao je pokazujući dok su prolazili. "Prilično beskorisna ovih dana. Mislim da je bolje da ni ne ulazite u nju. A ovo ovdje, to je isto soba, samo soba, koja ne služi baš ničemu."

Zapravo, skoro svi prostori u dvorcu bili su beskorisni, a čitavo je zdanje bilo u vrlo lošem stanju: namještaj je bio pokriven plahtama, teški baršunasti zastori bili su navučeni, a velike količine prašine nakupile su se po uglovima i nad ulaznim vratima. Nijedan kamin pored kojega su prošli nije bio u upotrebi pa je Lucijan upitao:

"Zar nikad ne palite vatru, gospodine?"

"Ne bih rekao nikad. No priznajem da je to rijetko. Soba."

"Pitam se", rekao je Lucijan, "u kojim situacijama palite vatru?" Naime, što su dublje ulazili u dvorac, temperatura se sve više spuštala, a svjetlo je bivalo sve prigušenije.

"Ja je osobno izbjegavam", odgovorio je gospodin Olderglough. "Čini mi se da ništa ne postižem paljenjem vatre osim toga da je vatra upaljena. Što se mene tiče, ideja o čitanju pored kamina je čista lakrdija. Svakih pola stranice treba odložiti knjigu i potpiriti vatru – što baš nije ono kako zamišljam opuštenu večer." Uputio mu je prijekoran pogled: "Nije vam hladno, zar ne?"

"Nije mi vruće, gospodine."

"Pa dobro, ako vam se sviđa vatra, samo izvolite. No morat ćete se sami pobrinuti za drvo, jer ono malo koliko imamo u zalihi ide za kuhinjsku peć."

"Nema problema, hvala vam."

"Da, mladiću. A sad pođite za mnom, molim vas."

Ušli su u plesnu dvoranu koja je izgledala poput špilje. Na visokim su zidovima svuda uokolo u ukrašenim okvirima visjela brojna ulja na platnu; bili su to portreti ljudi kraljevskoga izgleda koji su svi nalikovali jedni drugima. Lucijan je pretpostavljao da su to bili baruni i barunice iz nekih davnih vremena, što je bilo točno. Gospodin Olderglough stao je nasred prostora i zavrtio se oko svoje osi kako bi se okrenuo prema Lucijanu; kad je progovorio, glas mu je titrao od jeke u zraku. "Još jedna soba", rekao je, "i to prilično velika i prazna soba, zar ne?"

"Doista je velika i prazna, gospodine."

"Ova je mračna dvorana nekad bila ispunjena glazbom, i plesom, i smijehom, i veseljem. A pogledajte je sada. Šutljiva poput groba."

Doista, u plesnoj se dvorani Lucijan osjećao neugodno, kao da je osjećao kako se ovdje odvijaju neka bezbožna događanja. "Kamo su otišli svi ti ljudi, gospodine?"

"Nakon što nas je barunica napustila, stalno samo propadamo."

"Mislite, umrla je?"

"Ne mislim, nije umrla. Mislim samo to da je otišla i nije se vratila i vrlo je vjerojatno da se neće ni vratiti. No njezin je odlazak bio poput smrti, ako mi dopuštate da budem malo melodramatičan."

"Samo izvolite."

"Hvala."

"Nema na čemu."

"Da. Eto, upravo će se napuniti godina dana otkad je otišla, a ni dan ne prođe bez moga lamentiranja zbog njezine odsutnosti."

"Bili ste vrlo bliski, gospodine?"

"Onoliko koliko netko na mom položaju može biti. Uvijek je bila iznimno ljubazna prema meni – bila je to ljubaznost kojom se mnogi na njezinu položaju ne bi bavili." Dajući znak Lucijanu da ga slijedi, gospodin Olderglough se pomaknuo i stao ispred slike ljepotice koja je izgledala poput labuda u svijetloplavoj haljini od svile i čipke: bila je to barunica Von Aux.

"Svjetlo na tamnom mjestu", rekao je gospodin Olderglough.

"Izgleda kao da se nečega boji."

"Da. No ona je istovremeno i vrlo hrabra."

Lucijan je upitao: "A gdje je trenutačno barun, gospodine?"

"Barun ide kamo barun želi. A najčešće ne želi ići baš nikamo."

"Trebao bih mu zahvaliti za namještenje, mislim."

"Barun ne zna ništa o vašem namještenju. On zapravo uopće nije zainteresiran za održavanje dvorca. Šest od sedam dana uopće ne iziđe iz svoje sobe. Sedam dana od sedam."

"A što ondje radi, gospodine?"

"Vjerujem da to što radi uključuje neku količinu mračnih misli. No to nije problem kojim biste se vi trebali baviti; proći će mjeseci prije nego što ga vidite, ako ga ikad vidite."

"Pričekat ću i onda mu zahvaliti", rekao je Lucijan.

Gospodin Olderglough je vrlo odrješito odmahnuo glavom. "Vi ne razumijete što vam ja govorim. Ne razgovarajte s barunom ni ako ga vidite. Zapravo, nemojte ga uopće vidjeti ako to možete izbjeći. Hoću reći, nemojte mu dopustiti da on vidi vas."

Lucijan je upitao: "Zar ne bih trebao biti ovdje, gospodine?"

"Nitko ne bi trebao biti ovdje." Gospodin Olderglough počeo se tresti. Kad je to prošlo, okrenuo se Lucijanu i upitao: "Uhvati li i vas nekad ovako, mladiću?"

"Svi se ponekad prehladimo, gospodine. Vjerujem da bi vatra to ublažila."

"Ne, riječ je o nečem sasvim drugom, bojim se." Dao je znak da krenu prema izlazu. "Idemo dalje", rekao je i završio obilazak plesne dvorane u nekoj vrsti žurbe.

Poglavlje iz romana "Pomoćni majordom Malković" Patricka deWitta