Za koji mjesec će tome biti cijelih trideset godina. U jesen 1985, u jednom restoranu u Istočnom Berlinu, u državi po imenu DDR, dobio sam na poklon knjigu stihova njemačke pjesnikinje po imenu Gisela Kraft.

Za njeno ime sam i čuo prvi put tu, u trenutku kad mi ju je predstavila Barbara Antkowiak, prevoditeljica sa srpskohrvatskog jezika. Uz njih dvije bio je tada i pisac lužičkosrpski Jurij Brězan, inače potpredsjednik Saveza pisaca države DDR. Knjiga koju mi je pjesnikinja Kraft tada poklonila bila je upravo izišla iz štampe, naslov knjizi je bio Katze und Derwisch (Mačka i derviš). Sjećam se jednog ciklusa pjesama o muzejima berlinskim. Ta je zbirka stihova još negdje među mojim knjigama, rasijanim na više mjesta, u barem tri grada i jednom selu. To je bio jedini moj susret sa pjesnikinjom Kraft. Za toga susreta, dvadesetak minuta, negdje u nekom od restorana koji više ne postoje, na ulici Unter den Linden, saznao sam da je pjesnikinja bila na Struškim večerima poezije, da je studirala islamologiju i turski, a doktorirala na djelu stambolskog pjesnika po imenu Fazıl Hüsnü Dağlarca, jednog od dobitnika zlatnog vijenca Struških večeri. Našli smo se i na mačkama: ja sam, u Zemunu, imao mačku Anju, koja je sa mnom služila moj vojni rok u Ljubljani, a pjesnikinja Kraft je imala mačku Leilu, koja je s njom pošla u emigraciju. Gisela Kraft je bila jedinstven primjerak emigracije: emigrirala je u DDR-a iz BRD, iz Zapadne u Istočnu Njemačku. Iz uvjerenja, bez oportunističkih nadeždi i kompromisa. U intervjuima, nakon preseljenja iz Zapadnog u Istočni Berlin, više puta je ponovila da u državi u koju se doselila može živjeti od pisanja, da se mirnije može baviti svojim radom i da ne mora biti u stalnoj strepnji od mogućnosti da na kraju mjeseca ne mogne platiti kiriju te da ostane bez stana. U jednom od tih intervjua izjavila je i kako joj je bilo besmisleno da stalno strepi u zemlji s trideset vrsta sira, jer su njoj za život od sireva dovoljne i tri vrste. Gisela Kraft je umrla početkom januara 2010. u mjestu Bad Berka, kraj Weimara. Govoreći o njoj, izdavač Klaus Wagenbach, vječiti ljevičar i anarhista, osvrnuo se i na tu njenu izjavu o siru. Rekao je kako se socijalizam i uživanje ne bi smjeli smatrati suprotnostima, te kako bi socijalizam po mjeri čovjeka morao imati i 50 i 100 i 200 vrsta sira.

Sir, dakle. U njemačkom jeziku ta je riječ u prenesenom značenju, lingvisti bi rekli, negativno konotirana. Alles Käse (sve je to sir) kaže se kad je nešto urađeno loše. Ni germanofoni mesoljubi ne štede svoj objekt: alles wurscht (umjesto wurst, dakako) kažu kad su prema nečemu ravnodušni. Možda se loš status sira duguje njemačkom odnosu prema nečemu što je za Nijemce "francuska stvar". To je izraženije na njemačkom sjeveru, gdje pruske navade daju prednost mesu. I u iskazu pjesnikinje Kraft o broju sireva osjetljivo uho može naslutiti ironičnu igru protiv pruskog francuziranja na račun opuštenog življenja.

U mom djetinjstvu je sir smatran sirotinjskom hranom. Tako ti Boga, šta oni jedu, pitalo bi se. Ako bi odgovor bio, ada tako mi Boga, ljeba i sira – to je bio znak da su ti o kojima se pita, kuća siromaška. Mjesto je primjereno da kažem kako mi to nikad nije bilo jasno. Ni danas mi nije. Imali smo i ljeba i sira, i jedno i drugo je bilo ukusno i mirisno, i nisam se mogao načuditi kako se može smatrati sirotinjskom kuća s takvom hranom. Djeca su se jogunila i bunila kad bi im se davalo ljeba i sira. Htjela su masla, htjela su pite. Meni nikad nije smetalo da jedem ljeba i sira. Ne samo to, no mi druge hrane nije ni trebalo. To su svi oko mene bili shvatili, pa su me smatrali hasul ropčetom, što bi imalo da znači čeljadetom nenamćoraste ćudi po pitanju jela. Majka me je, u šali, znavala zvati Ljeboisiro. Ne znam da sam ikad bio spreman da mijenjam sir za meso. Danas mi je to uvjerenje još jače no ranije, jer sam se sira i sireva, eto priznajem, nauživao. Ali ni u djetinjstvu meni nikakvo meso nije moglo otuđiti sir. Iako smo, kazano i pravo i približno pravo, od sira, sve u svemu, imali samo jednu vrstu: bijeli sir, ovčiji ili kravlji, meki ili tvrdi. Nikakva dimljenja, nikakve plemenite plijesni, daleko bilo: u velike posude sa pomuženim mlijekom stavi se sirište, pa se nakon nekoliko sati zgrušana sila pokupi u grudnjače, objesi se da se cijedi, a kad se surutka ocijedi, iz grudnjače se sirenje stavi u štruglju ili u bruticu ili u debe, pa se na usireno stavi drveni poklopac, krug, a na krug se onda stavi kamen težak toliko da pritisne sir i tako ostavi da prenoći. Ujutru se taj pod sira prebacuje u kacu, soli se i na njega će sutradan leći drugi pod. Dvije sedmice nakon toga, sir ima već tvrdoću koja ga može čuvati da prezimi. To je bilo tako kad sam bio dijete, tako je i danas, promijenilo se samo to što se krave tu i tamo muzu električnom spravom za mužu, i što je sirište zamijenilo sirilo, koje se zove i maja i kvasac. Sve drugo je ostalo tako da sve vuče na ono što je o Morlacima u knjizi o putovanju po Dalmaciji kazivao Alberto Fortis: da su u radu i proizvodnji konzervativni i da, uprkos velikoj bistrini i budnosti duha, ne umiju promijeniti navike na račun napretka i olakšavanja muka.

Ima još. Kaže Fortis kako je morlački sir negdje između dobrog i lošeg. To je iskaz čovjeka koji dolazi iz zemlje sireva. Iskaz umjeren i gospodstven, napisan u trećoj trećini 18. stoljeća. On vrijedi i danas, i ne samo za one krajeve u kojima je padovanski opat proboravio, već i za cijelo područje od Pohorja do Šar planine. Kad je pitao župnika u mjestu Vrana, zašto u vremenima oskudice ne jede žabe umjesto lošega sira koji se ondje pravi, Fortis je dobio odgovor kako bi svaki Morlak prije crkao od gladi no pojeo žabu. I još je od župnika rasrđenog njegovim pitanjem saznao kako neki stanovnik sela, na sramotu selu, hvata žabe te ih nosi u Zadar i prodaje na tržnici, ali da čak ni on nije dotle dospio da ih jede. Na kartama svjetskih sireva nema naših krajeva. Ementaler, edamer, parmigiano reggiano, mozzarella, montasio, provolone, ragusano, taleggio, robiola (o kakav bi se ovdje niz nanizao!) sirevi su dalekih padina i dolina. Nije naš ni kačkavalj, ako ćemo pravo. No je i on talijanski: caciocavallo, sir pravljen u "binarnim" grudvama, ostavljen da sazri kao u bisagama na konju. Mi smo ostali u svojim kacama, u obručima i dȕgama, u drvenim krugovima, u karlicama i koritima, u šištanju i klokotanju cike u bruticama i debadima, u hirama i hurdama, sirevi su nam vječito bijeli i slani, bio to travnički, bio to sjenički. Naši političari u svojim razularenim izbornim kampanjama traže da im Evropa "brendira" sirne pripravke kakvi u zemljama ozbiljne sirne kulture prije mogu naići na podsmijeh nego na razumijevanje: sir i vrhnje! Aman! Od Fortisova putovanja skoro se ništa važno nije popravilo: dinarski tip i danas nosi oružje kao nakit, a od cicvare i sira na brzinu isprženoga u maslu jedva da se šta u seoskom gostoprimstvu promijenilo. Fortis je preneražen pasivnošću toga tipa ljudi, kaže kako u oranju nisu daleko odmakli od Triptolema, izumitelja rala. A u sirnim stvarima, od Varonova opisa sirenja, u drugoj knjizi De re rustica, samo su tekuća sirila, maja i kvasac u prahu, zamijenila sirišta od zečeva i jaradi. Do sirenja smokvinim sokom i sirćetom kod nas se ponegdje bilo došlo pa se otišlo. Možda bi se i pjesnikinja Gisela Kraft, da je bilo došlo dotle da se s mačkom doseli u naše krajeve, morala dobro pomučiti da nabroji tri vrste našega sira.

Iz knjige Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića