Ovo proljeće je njegovo! Prekaljenom romanopiscu, vrijednom znanstveniku, kulturnom aktivistu i ustrajnom maratoncu Nebojši Lujanoviću nakon knjige eseja Fatalne simetrije uskoro izlazni i novi roman – Južina. Kada ne piše, ne trči i ne priprema Pričigin, legendarni splitski festival priča, Nebojša čita. Knjige su njegov svijet, a čitanje je za njega potreba i nužnost, aktivnost bez koje ne može zamisliti dan.

Sjećate li se koja je prva knjiga koju ste pročitali?

Bojim se da na ovo nemam romantičan tipičan književnički odgovor o nekoj fatalnoj knjizi. Prva knjiga s kojom sam se intenzivno družio u djetinjstvu je jedna vrlo česta u tadašnjim kućanstvima. Kožni uvez, veliki format, a unutra skup fotografija s Titovog sprovoda. Bolnica, Ljubljana, vlak, Beograd, Kuća cvijeća, kolone ucviljenih... To bi mi baka listala svaki dan da ubije vrijeme čuvanja dok roditelji dođu s posla.

Koja vam je najdraža knjiga? Možete li uopće odgovoriti na ovo pitanje, postoji li samo jedna?

Nikako. Mijenja se čovjek, a mijenjaju se i knjige kad ih se ponovno čita. Idealna knjiga bi bila skup fragmenata istrgnutih iz meni mnogih dragih pisaca. Takvu knjigu još uvijek sastavljam.

Imate li najdraži žanr, autora, nacionalnu književnost?

Ono što će pogađati moju čitateljsku žicu je uvijek tekst koji je na liniji Andrićevog pripovijedanja, Krležine britke ironije i Kovačeve groteske. Sve što imalo zamiriše na njih trojicu, ja kupujem.

Što trenutačno čitate?

Gomilu besmislenih kvaziznanstvenih članaka o tome kako je Andrić mrzio Bošnjake, iz sadomazohističke potrebe da sve to pomno analiziram, utvrdim obrazac, pa elaboriram i primijenim u knjizi koju spremam. Bit će to jako neobičan novi žanr, znanstvena parodija.

Postoji li neka knjiga koju redovito preporučujete ako vas netko pita što čitati? To ne mora nužno biti knjiga koju najviše volite, već neka koja vam je draga, a mislite da bi se mogla svidjeti i drugima…

Rijetko kada konkretna knjiga. Što više razgovaram s polaznicima radionice pisanja i ljudima kojima bih, eto, mogao udijeliti neki savjet, vidim da su se izgradili na temelju jednog žanra, autora ili poetičke matrice. Stoga im je moj savjet da moraju čitati što više raznovrsne književnosti. Samo to; čitati sve. Pa i lošu književnost. Povremeno. Olako shvaćamo neke velike majstore i tražimo im dlaku u jajetu, sve dok ne pročitamo neku marketinški razvikanu limunadu od književnosti (književnost od najviše tri sastojka). Tada shvatimo njihovu veličinu.

Za koju knjigu smatrate da najbolje reprezentira vaš ukus?

Vratio bih se na gornje slično pitanje i na tri spomenuta autora. Te na sve suvremene koji su na tom tragu.

Što je za vas čitanje? Vežete li ga uz slobodno vrijeme, posao, učenje, osobni razvoj, zabavu…?

Sve to skupa. Čitanje mi je posao. Čitati moram kako bih ostao u igri, formi. Moram čitati kako bih se osjećao živ. Moram čitati i zbog zdravlja, kako ne bih poludio. Čitam, po meni nikad dovoljno, jer želim rasti. I kad sve to odradim, onda još malo čitam da se zabavim.

Imate li najdraže Frakturino izdanje?

Za pohvalu je Frakturina odluka o Jergovićevim sabranim djelima; tu su opet neke knjige do kojih je bilo jako teško doći. Tu je i serija socijalnih kriminalističkih romana (od skandinavskih do onih Josipa Mlakića) koji uspješno spajaju društvenu kritiku i zabavnu formu. Fraktura dobro probire i angažiranu publicistiku koja otvara nerado tematizirane probleme. Čak i da nema ničega drugog, a ima, ovo troje je sasvim dovoljno da pratim svaki najavljeni naslov.

Možete provjeriti i što čitaju Stipan Tadić, jedan od najboljih mladih hrvatskih slikara, Krešimir Sučević-Međeral, lovac iz televizijskog kviza "Potjera"; novinar Domagoj Novokmet, voditeljica i glumica Iva Šulentić, prevoditeljica Ana Badurina, spisateljica Francesca Melandri, Nevena Rendeli, Darko Rundek, Zoran Predin...