Iz knjige Timothyja Snydera Krvava prostranstva

Noć 21. lipnja 1944. bila je noć sovjetskih partizana u Bjelorusiji. Prije tri godine Wehrmacht je s lakoćom pregazio Bjelorusiju u svojem pohodu prema Moskvi – u koju nikada nije ušao. Crvena armija sada je napredovala prema Liniji Molotov-Ribbentrop, općim pravcem prema Varšavi i Berlinu. Njemačka Grupa armija Centar bila je ponovno u Bjelorusiji, ovoga puta u povlačenju. Zapovjednici Crvene armije planirali su veliku ljetnu ofenzivu, na treću godišnjicu Operacije Barbarossa, kako bi podsjetili Nijemce na njihove pogubne ambicije. Sovjetski partizani postavili su tisuće mina na željezničkim prugama u Bjelorusiji. Kad je sovjetski napad započeo, njemačke postrojbe nisu raspolagale pojačanjima niti su se mogle organizirano povlačiti.

Zato je 22. lipnja 1944. pripao vojnicima Prvog, Drugog i Trećeg bjeloruskog fronta Crvene armije. Brojno stanje tih frontova i dvije armije koje su s njima sudjelovale u ofenzivi iznosilo je preko milijun vojnika, dvostruko više nego što je njemačka Grupa armija Centar mogla sakupiti. Ta ofenziva – Operacija Bagration – završila je s jednom od najvažnijih sovjetskih pobjeda u Drugom svjetskom ratu.

Godine 1939. Poljsku su okupirale dvije zemlje: nacistička Njemačka i Sovjetski Savez. Za nežidovske Poljake u Varšavi koji su pripremali ustanak protiv njemačke okupacije, Operacija Bagration najavljivala je dolazak vrlo upitnog saveznika. Značila je i drugi prodor Crvene armije na poljski teritorij u Drugom svjetskom ratu.

U tome je bila sadržana razlika između ratnih iskustava Poljaka i poljskih Židova. Poljski ne-Židovi strašno su se napatili kako pod njemačkom tako i sovjetskom okupacijom. Te su okupacije bile usporedive. Poljski ne-Židovi koji su htjeli pružiti otpor katkad su bili u dvojbi: kojem okupatoru se oduprijeti i u kojim okolnostima.

Preživjeli poljski Židovi nisu imali nikakve dvojbe i odabirali su sovjetsku stranu, nikad njemačku, a u Crvenoj armiji su vidjeli osloboditelja. Mnogi od šezdesetak tisuća Židova koji su još uvijek bili živi u Varšavskom getu i preživjeli su Veliku akciju iz ljeta 1943. odabrali su otpor. Nisu mogli odabrati vrijeme i mjesto toga otpora. Boriti se bilo je sve što su mogli.

***

U Varšavi su za vrijeme Drugog svjetskog rata Poljaci i Židovi bili usamljeni na sličan način, bez pomoći vanjskoga svijeta, pa čak i bez pomoći onih koje su smatrali prijateljima i saveznicima. Bili su usamljeni i na različite načine, suočeni s različitim sudbinama u istom ratu. Njihov grad bio je središte i poljske i židovske civilizacije. Taj grad je prestao postojati, ostala je samo legenda, točnije: dvije legende, poljska i židovska, nastale između solidarnosti i samoće. Obje legende su se uzajamno prepletale, ali su u poslijeratnom svijetu ostale same.

***

Poljski vojnici u uniformama i s poljskim oznakama na rukavima napali su njemačke položaje 1. kolovoza 1944. poslijepodne. Većinu poljskih snaga činila je Domovinska vojska, a borbama su se pridružile i manje postrojbe desničarskih Nacionalnih oružanih snaga i komunističke Narodne armije. Prvog dana Varšavskog ustanka Domovinska  vojska je ovladala čitavim Starim Gradom i većim dijelom gradskog središta, ali nije uspjela zauzeti ključne strateške točke od vojnog značaja. Nijemci su poduzeli izvjesne pripreme, ali su bili potpuno iznenađeni. Bilo je teško prikriti mobilizaciju koja se odvijala u gradu pa je njemačkim postrojbama u 16.30 sati naređeno stanje pripravnosti, ali samo pola sata uoči početka ustanka. Poljaci su napali pod punim danjim svjetlom ljetnog poslijepodneva zbog čega su trpjeli gubitke. Njihovi neiskusni i lako naoružani vojnici imali su velikih teškoća u opsadi čuvanih i utvrđenih objekata. Usprkos tome, raspoloženje u redovima boraca i u čitavom gradu bilo je euforično.

***

Himmler je u Varšavskom ustanku vidio priliku, nalik onoj za vrijeme ustanka u getu, da demonstrira svoju moć i postigne simboličnu pobjedu. Unatoč očekivanjima Poljaka, Crvena armija je zastala u svojem brzom napredovanju. Wehrmacht je čvrsto držao frontu na Visli, istočno od središta Varšave, što je značilo da je obračun s ustanicima u nadležnosti SS-a i njemačke policije. Bile su to Himmlerove ustanove, a Himmler je ustanak htio preokrenuti u svoju korist kako bi još jednom Hitleru dokazao da je bezobzirni gospodar situacije.

Za razliku od gušenja ustanka u getu, za ovu kampanju bila su potrebna pojačanja. Nakon njemačkog povlačenja iz Bjelorusije, Himmleru su na raspolaganju stajale iskusne protupartizanske postrojbe. Erich von dem Bach-Zelewski, zapovjednik njemačkih protupartizanskih postrojbi i veteran protupartizanskog rata u Bjelorusiji, dobio je odriješene ruke u Varšavi. Angažirani su i drugi veterani protupartizanskih akcija u Bjelorusiji. SS Sonderkommando Dirlewanger pristigao je iz sjeveroistočne, a Brigada Kaminski iz jugozapadne Poljske. Te su postrojbe ojačane policajcima iz Poznańa i s nekoliko stotina stranih boraca, pretežno Azera koji su dezertirali iz Crvene armije. Polovica ljudi koji su se u Varšavi borili u njemačkim uniformama nije znala njemački. Akcija koja je uslijedila stoga nije bila samo krvavija nego i konfuzna, čak i Nijemcima.

Kaminskom i njegovim Rusima Himmler je osobno dopustio da slobodno pljačkaju čega su se ovi prihvatili s posebnim zadovoljstvom. Ušli su 4. kolovoza 1944. u Ochotu, jugozapadnu varšavsku četvrt. U narednih desetak dana posvetili su se pljački, ali su i ubijali poljske civile. Jedan od oficira Brigade Kaminski kasnije je svjedočio: "Masovno ubijanje civila bez istrage bilo je svakodnevno pravilo". Vojnici Kaminskog bili su poznati i po sustavnim silovanjima. Spalili su bolnicu pri Institutu Maria Curie i ubili svakog koga su zatekli unutra, ali su medicinske sestre silovali prije nego što će ih ubiti. Situaciju u Ochoti ovako je opisao jedan pripadnik Brigade Kaminski: "Silovali smo bolničarke i pljačkali sve čega smo se mogli dokopati". Njemački zapovjednici žalili su se da je ljudstvo Kaminskog zainteresirano samo za "krađu, piće i silovanje žena". Bach-Zelewski na koncu je strijeljao Kaminskog, ali ne zbog ubijanja i seksualnog nasilja nego zato što je ukradena dobra zadržavao za sebe umjesto da ih preda u riznicu Reicha.

***

Postupci SS Odreda Dirlewanger bili su još strašniji. Postrojbu je činila šarolika skupina kriminalaca, stranaca i esesovaca koji su pušteni iz zatvora. I sâm Dirlewanger bio je nediscipliniran: Himmler mu je dvaput naredio da krene za Varšavu. Postrojba je netom završila svoju kampanju u Bjelorusiji gdje je u gradovima i selima ubila desetke tisuća civila. Sada će biti u prilici ubijati civile u velikom gradu. Najzloglasnija postrojba Waffen-SS-a u Bjelorusiji postat će najzloglasnija postrojba Waffen-SS-a u Poljskoj. Dirlewangerov odred bio je u sastavu borbene grupe pod zapovjedništvom Heinza Reinefartha, šefa SS-a i policije za Warthegau, najveće područje okupirane Poljske koje je anektirala Njemačka.

Dirlewangerova postrojba spalila je tri bolnice zajedno s pacijentima. U jednoj bolnici gdje su bili liječeni, ranjeni Nijemci su tražili da poljski doktori i sestre budu pošteđeni. Njihova molba nije uslišana. Dirlewangerovi ljudi prvo su pobili poljske ranjenike. Navečer su medicinske sestre doveli u svoj logor. Nastao je običaj da svake večeri oficiri bičuju odabrane žene, nakon čega bi ih vojnici grupno silovali i na koncu ubili. Večer nakon zauzeća bolnice bila je posebna čak i po kriterijima Odreda Dirlewanger. Netko je svirao flautu i uz tu glazbu su podignuta vješala na koja su obješeni liječnici i gole medicinske sestre.

***
Sudbinu Varšave moguće je usporediti samo sa sudbinom Minska ili Lenjingrada. Ubijena je polovica ljudi u gradu koji je uoči rata imao 1,3 milijuna stanovnika.  Njemački postupci bili su nevjerojatno destruktivni, toliko da poljski borci nisu imali izbora nego čekati sovjetsko oslobođenje. Jedan vojnik Domovinske vojske napisao je stih: "Čekamo te crvena kugo / Spasi nas od crne smrti".