Iz knjige Imenik lijepih vještina

Rubom javnosti minula je vijest da je na smetlištu jedne sarajevske zgrade pronađeno prvo izdanje knjige Ojađeno zvono Tina Ujevića, s posvetom zaboravljenom piscu i odvjetniku Niki Andrijaševiću. Tin je Niku, dobrostojećega gospodina, svoga Dalmatinca, rodom iz Graca, tom knjigom darivao siječnja 1934, jedne od onih užasnih zima, kojih se, kako čitamo u njegovim pismima i uspomenama, silno grozio i plašio. Niko je knjigu spremio u svoju kućnu biblioteku, tu u toj zgradi, u kojoj je i umro 1951, četiri godine prije Tina.

Poslije je u stanu živjela neka njegova familija, da bi zatim, u etničkoj rekompoziciji koja je Sarajevo zahvatila nakon zadnjega rata, Nikin stan pripao nekome tko za Ujevića nije imao interesa. Knjiga je čudom spašena iz smeća – a i da nije, ionako je se nitko ne bi sjećao – da bi na kraju bila humano preseljena u Tinov muzej u Vrgorcu. Tako svršava jedna metaforična priča o pjesniku, o Dalmatincima u Sarajevu, a pomalo i o Hrvatima u tom gradu.

Ali opet, ima neke poetičke i biografske točnosti u tome da se Tinova knjiga nađe na smetlištu i da je onda netko spašava.

Tako je još 1939, jednoga ljetnog popodneva, Rizo Ramić, književni entuzijast, ušao u piljaru da kupi jabuka, kadli u dućan uđe neki čovjek, noseći u rukama fišek šljiva, kupljen u drugoj piljari. Rizo se zagledao u fišek, i prepoznao po njemu ispisan rukopis Tina Ujevića. Odakle vam to, uzbuđeno je pitao zbunjenog mušteriju, a onda je trčao u tu drugu zelenaru, i od gazde "na kilo” otkupio čitav snop neobjavljenih Tinovih radova. I tako je, poput Johanna Sebastiana Bacha, samo kod piljara, a ne kod mesara, spašavan dobar komad Ujevića. Istina, tko zna koliko je već šljiva, krumpira i paprika bilo zamotano u njegova djela, ali i u tome ima nečega, za čitatelja i pisca, ludo privlačnog. Kakav dobar i darovit mistifikator i "imitator glasova” mogao bi, recimo, nanovo ispisivati izgubljene sarajevske radove Tina Ujevića.

Ali naravno da pjesnik u toj stvari uopće nije bio nevin. Naime, kada je četvrtoga studenog 1937. bježao iz Sarajeva pred nailaskom još jedne zime, svojoj dobroj i sirotoj gazdarici Regini Nahmijas ostao je dužan poprilične novce za kiriju. Kao zalog ostavio joj je svoje osobne stvari i rukopise, i ona ga je čekala skoro dvije godine, pisala mu, a Tin bi joj otpisivao da se strpi, sve dok joj na kraju nije poručio neka sve proda. Ona je rukopise najprije nudila sarajevskim piscima, koji za njih, sasvim logično, nisu bili zainteresirani, jer naši su književnici bili kakvi su i danas: ne zanimaju ih tuđi rukopisi. I što je mogla, nesretnica, nego da ih za nikakve novce proda piljaru ne bi li namirila barem djelić Tinove neplaćene kirije.

Širina i ozbiljnost neke književnosti ne mjeri se formatima njezinih najznačajnijih pisaca, jer s njihovim veličinama ona obično nema ništa. Tin je bio sirotinja koju se u ona vremena progonilo kao grešnu dušu, tako da njegova veličina pripada samo njemu, i nema veze ni sa Sarajevom, ni s Beogradom, ni sa Zagrebom, gradovima u kojima je živio, a nema veze ni s hrvatskom, kao ni s jednom drugom književnošću. Tako je i s drugim velikim i zbilja značajnim piscima: za života je, obično, njihov javni i socijalni položaj bio takav da bi bilo nepristojno po njima mjeriti išta drugo osim njih samih.

Međutim, širina i ozbiljnost neke književnosti, i kulture općenito, mjeri se po ljudima poput Rize Ramića. Po onima, dakle, koji će bez ikakvog osobnog interesa, a iz ljubavi prema knjigama i ljudima, razmotavati fišeke sa šljivama, provjeravajući da to, možda, nije nečija izgubljena pjesma. Ali ne pjesma nekoga mrtvog i slavnog pjesnika, nego prezrenog i svima dužnog Tina, koji je tog Rizinog ljeta imao jedva četrdeset osam godina. Dakle, bio je u današnjim godinama Zorana Ferića.

Ujević je pjesnik koji, zahvaljujući svome građanskom usudu više nego političkim ili književnim odlukama, pripada – na različite načine i različitim intenzitetom – trima književnostima. Prije nekoliko godina je, pod uredništvom Leona Kojena, a u izdanju beogradske Čigoja štampe, objavljeno originalno, ekavsko izdanje Ujevićeve remek-zbirke Lelek sebra.

Neobičan je, ali uzbudljiv i poticajan doživljaj čitati toga srpskog Tina, jer bez obzira na malu razliku dva jezika, njegova virtuozna preciznost čini da najednom čitamo drugoga pjesnika. Bilo bi, doista, šašavo kada bismo ignorirali srpske Lelek sebra i Kolajnu, ali i Ujevićeve beogradske godine (iz srpske metropole je, ne treba ni to zaboraviti, policijskom odlukom protjeran, pa je završio u Sarajevu), pa kad bismo odricali posve literarnu, i baš nimalo nacionalpolitičku, činjenicu da ga sve to kvalificira – i srpskim pjesnikom. A u Sarajevu je živio punih sedam godina (od 1930), lumpovao, svađao se s književnom sitneži, pisao i prevodio, tako da ga se, s razlogom, pronalazi i u antologijama bosanskohercegovačkoga pjesništva.

Ali nije to bio Tinov izbor. On je samo bezuspješno bježao pred ološem, a imao je barem tu sreću da je živio u jugoslavenska vremena pa su mu prostori za bijeg bili ponešto širi nego što su danas. Progonio ga je smrad koji, za razliku od ovoga današnjeg, iz internetskih septičkih jama, barem nije bio bezimen. Tako je, recimo, besmrtnim postalo ime sarajevskoga advokata Ambroza Dražića, koji je, izazvan Tinovom pojavom, ovo napisao o skupini gradskih boema: "Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima kulturnima, nego apašima.”

Za Ambrozom Dražićem u tom gradu nije ostalo ništa, svojedobno sam, kao gimnazijalac, tražio njegov nadgrobnik po sarajevskim grobljima i knjigama umrlih, ali nisam ga našao. Nestao je, a da za sobom nije ostavio baš nikakav trag, osim tog jednoga jedinog difamantnog članka u Večernjoj pošti, pisanoga s visine onoga svijeta koji je vazda vodio računa o vlastitome popodnevnom miru i čistoći svojih trgova i haustora, i koji do dana današnjeg smatra kako mu je dano pravo da određuje tko ima pravo živjeti u njihovome gradu, a koga bi valjalo batinom najuriti van. Nemoguće je iz anonimnosti izvući grobove takvih ljudi, pa sudim po kenotafima kako je i Ambroz Dražić besmrtan.

Prve sarajevske godine, upoznajući Bosnu, Ujević je napisao jedan ljubak i luckast esej, naslovivši ga kao "Dva glavna bogumila”. U njemu nalazi sličnosti u moralnim nazorima, učenjima i stavovima Lava Tolstoja, Mahatme Gandija i srednjovjekovnih bosanskih krstjana. Tiskao ga je, u nastavcima u Večernjoj pošti, u siječnju 1931. godine. Danas je taj tekst bez veće vrijednosti, osim što čuva ljepotu i ritam Ujevićevih žurnalističkih riječi i rečenica, i što je živo svjedočanstvo romantičnog doba, kada je mit o bogumilima i o dobrim Bošnjanima tješio došljake poput Tina, nudeći im nadu da bi u tajanstvenoj zemlji Bosni mogli pronaći svoju stvarnu domovinu. Kada je nada iščezla, ostali su samo zima i led.

Moji sarajevski prozori gledali su se s prozorima stana Marije Prpić, njezinog muža Julija i sina Bože. Bila je lajava Dalmatinka, iz Vrgorca kao i Tin, koja bi nas djecu s prozora polijevala vodom kada bismo larmali u vrijeme popodnevne sijeste. Julio je umro prije rata, ona u prvim mjesecima mira, a komšiju Božu, dobrog električara, neka je teška bolest mladog odnijela prije koju godinu. Danas su zamagljeni i mutni Prpića prozori, kao oči koje više ne gledaju. Jedan do jučer živi sarajevski svijet može se još naći samo po grobljima i smetlištima. Sreća da smo prema svemu tome ravnodušni, kao i nepoznat netko prema Tinovoj knjizi, s posvetom mrtvome sarajevskom Hrvatu.

Iz knjige Miljenka Jergovića Imenik lijepih vještina