Grad je živio u čudnom ritmu, stvari su se iz dana u dan mijenjale. Oko deset sati slijevali su se prema gradu radnici iz okolnih tvornica u kojima je vladalo rasulo. Posla nije bilo. U alatnici tvornice eksploziva više nisu izrađivali noževe i boksere. Radnici su na posao išli po inerciji, višegodišnja navika stvorila je neku vrstu automatizma. Znao je to po sebi, po svom svakodnevnom, višegodišnjem odlasku u tvornicu kobasica. Volio je tada, kada se ljudska rijeka razlije po ulicama, izići u grad i bez cilja lutati ulicama. Tako je napravio i taj dan. Hodao je sporo. Kao da je protiv svoje volje upao u ljudsku bujicu i prepustio joj se. Ljudi su podsjećali na robote. Činilo mu se da svi bježe od nečega, sličili su mravima koji bez cilja, užurbano i histerično lutaju po razrušenome mravinjaku. Puhao je prohladan vjetar i nanosio rijetke kapi kiše. Zastao je i naslonio se na zid, pokušavajući zapaliti cigaretu.

Nije uspio, u upaljaču više nije bilo plina. Bacio ga je. Na suprotnoj strani ulice vidio se odlijepljen plakat kojim se poigravao vjetar. Podsjećao je na zastavu. Povremeno bi se, kada vjetar jače zapuše, plakat zalijepio za zid i moglo se pročitati što piše na njemu. Najuočljivija je bila riječ demokracija koja je odozgo prema dolje bila ispisana cijelom visinom plakata. Ta riječ bila je sveprisutna: vrištala je s plakata koji su preplavili zidove, iz novina, odzvanjala s radija, televizije, izdvajala se iz glasova što su brujali u ljudskom mravinjaku. Nigdje se nije moglo skriti od nje: demokracija se valjala ulicama, postala je drugo ime za kaos. Zaustavio je prolaznika s cigaretom u ustima i zapalio svoju cigaretu od njegovu. Bio je zaboravio kako to izgleda. Osjetio je toplinu u prsima. Sjetio se jednog davnog paljenja cigarete na taj način. Tada je bio sretan. Stvari još nisu bile krenule u krivom smjeru.

Sjetio se da treba promijeniti stotinu maraka. Nije mu preostalo mnogo novca, većinu onoga što je imao dao je za automobil. Šverceri su stajali uza zidove u glavnoj ulici, otprilike po dvadesetak metara udaljeni jedan od drugog. Nisu krili dinare. Držali su ih u plastičnim vrećicama. Začudio ga je njihov broj, iako je bio načuo za priče o švercu dinarima koji su pristizali kamionima iz Hrvatske, gdje više nisu bili u opticaju. Kod svih švercera tečaj je bio isti. Jazija je odlučio provjeriti tu priču. Prošao je jedanput ulicom, zagledajući se švercerima u lica. Prepoznao je jednog od njih, ali se nije odmah sjetio o kome je točno riječ. Zato je napravio još jedan krug, dok se nije sjetio. Prišao je tom čovjeku. Zvao se Dragan. Jazija ga se sjećao kao sitnog prevaranta.

"Devize, devize, kupujemo devize!" derao se Dragan bez prestanka.

Slična vika dopirala je s još nekoliko mjesta.

"Trebam prominit pare", rekao je.

"Kolko?" rekao je Dragan držeći u objema rukama svežnjeve dinara.

"Sto", rekao je.

"Čega?"

"Maraka."

Jazija mu je pružio novčanicu, ovaj ju je pogledao prema svjetlu, a zatim strpao u džep. Izbrojio mu je dinare i pružio mu ih.

"Šta ima, Dragane?!" rekao je.

Ovaj je iznenađeno pogledao u njega. Tada ga je prepoznao.

"Jazija!? Otkud ti?"

"Došo."

"Vratio se? Odakle?"

"Iz Hrvatske."

"Stvarno?!"

"Bio sam u HOS-u", rekao je Jazija.

Pretpostavljao je da mu ta laž ne može naštetiti.

"Je l' se vraćaš tamo?"

"Sumnjam, ono tamo je sranje, kakav će ovde rat izbit."

"Misliš?"

"Ne mislim, nego znam", rekao je. "Nego, reci ti meni kako se ulazi u poso?"

"Kakav, bolan, poso?"

"Nemoj se pravit lud! Nego, da puno ne kompliciramo, kolko?"

"Misliš da te uvedem u poso?"

"Da."

"Ja sam ti, bolan, sitna riba."

"Onda mi pokaži pravu."

Ovaj se zamislio.

"Slušaj", rekao je napokon, "pesto maraka, al ti ne mogu ništa garantirat. Dođi večeras u osam u ovaj kafić, pa ću ti reć mogu li išta napravit. Od tih pesto maraka meni neće ništa ostat. Samo ti činim uslugu."

"U redu", rekao je. "Vidimo se večeras."

Dragan je bio unutra kada je on došao. Rijetki gosti zurili su netremice u televizor postavljen na masivne drvene nosače visoko na zidu. Slika je bila snježna i nejasna. Jedva se nazirala kolona ljudi koja je prolazila pored porušenih zgrada, kao da je promatraju kroz gusti snijeg. Jaziji se činilo da većina ljudi u stankama između besciljnih lutanja manijakalno prati vijesti na radiju ili televiziji i da im se sav život sveo na to. Rat u Hrvatskoj bio je na vrhuncu, i ljudi tu kao da su intuitivno osjećali da su oni sljedeći na redu.

"Sve će ih pobit", rekao je Dragan. "Ovo je iz Vukovara."

Zbog loše slike nisu se vidjeli izrazi lica ljudi s ekrana.

"Jesi li uradio išta?" upitao je.

Dragan je izvadio iz džepa presavijen komad papira i pružio mu ga. On ga je razmotao i pogledao. Pečat u dnu bio je razliven i nejasan, dok je potpis bio nečitak. Jedino su jasno bili napisani njegovo ime i prezime i petoroznamenkasti broj u vrhu.

"Šta je ovo?" upitao je.

"To ti je ulaznica", rekao je Dragan. "Sutra navečer dođi ovde, isto oko osam, i otićemo zajedno po pošiljku."

Izvukao je iz džepa novac, odbrojio pet stotina maraka i pružio ih Draganu.

"Sutra u osam", rekao je i krenuo prema izlazu.

Sljedeću večer Dragan ga je pričekao ispred kafića. Padala je sitna hladna kiša. U daljini, daleko na horizontu, sijevalo je, ali do njih nisu dopirali zvukovi grmljavine. Dragan je stajao u ovalnom žućkastom krugu koji je stvarala prljava žarulja pričvršćena na zid iznad ulaznih vrata i izblijedjele reklame čiju je jednu polovicu zauzimao znak Coca-cole, a drugu natpis "Astra". Tako se zvao kafić. Ispod prljavog pleksiglasa vidjelo se na desetke sitnih, crnih mrlja od zarobljenih kukaca. Krug svjetlosti u kojem je stajao Dragan podsjećao je oblikom na znak tvornice kobasica u kojoj je radio.

"Jesi li ponio onaj papir?" upitao ga je Dragan.

"Tu je", rekao je i potapšao se po džepu jakne.

Dragan je bio s automobilom, prastarom Zastavom 101 bez blatobrana i registracijskih oznaka. Prošli su kroz grad i skrenuli prema jednom od prigradskih naselja.

"Jesi čuo za onog bivšeg policajca? Što je ubijen?" upitao je Dragan.

"Čuo sam."

"Izgleda da su ga Srbi ubili. Tako se priča."

Razmišljao je o Stjepanu, o njegovim ustima punim krvi.

Ulice nisu bile osvijetljene. Dragan je skrenuo na proširenje pored puta, zaustavio automobil i ugasio ga.

"Odavde ćemo pješice", rekao je.

Govorio je nekim zavjereničkim tonom, šapćući. Skrenuli su u usku, blatnjavu ulicu. Bilo je mračno. Na nekim mjestima dopiralo je nešto svjetlosti kroz prozore okolnih kuća. Na tim mjestima vidio se njezin odsjaj u lokvama po putu. Zastali su pred zadnjom kućom u nizu. Na prozorima su bile spuštene rolete. Nigdje se nije vidjelo svjetlo. Dragan je pozvonio, jednom dugo i tri puta kratko. Zvuk zvona šuplje je odjekivao negdje u kući. Prvo su vidjeli trak svjetlosti ispod vrata, a zatim su čuli korake iznutra.

"Spremi papir!" šapnuo je Dragan.

Izvukao je papir iz džepa i pružio mu ga. Ovaj ga je, skupa s plavom kuvertom na kojoj je pisalo njegovo ime, ubacio kroz otvor za poštu. Čuli su kada su se koraci zaustavili pred vratima, a malo zatim kako se udaljavaju. Pet minuta poslije čuli su ih ponovo. Kroz otvor za poštu izbačeni su im natrag oni njihovi papiri, a zatim se otvorio prozor u dnu vrata, koji Jazija dotada nije primijetio, kroz koji je iz kuće pobjegao kvadrat svjetlosti i pao pred njihove noge. Netko im je iznutra kroz otvor izbacio dvije papirnate vrećice u kojima je bio novac. Otvor se zatvorio, koraci su se udaljili, a zatim se pruga svjetlosti u dnu vrata ugasila.

"To je sve?" upitao je.

"Jest", rekao je Dragan. "Sad je do tebe."

Sljedeće jutro Jazija je došao u grad oko sedam sati. Zauzeo je najatraktivnije mjesto, na križanju dviju najprometnijih ulica. Sa sobom je ponio vrećicu s novcem i karton na kojem je ispisao tečaj. Dan prije zapisao je na papirić tečaj po kojem su dinare mijenjali ostali šverceri. On ih je mijenjao desetak posto povoljnije. Pola sata poslije počeli su pristizati ostali. S negodovanjem su gledali u karton iza njegovih leđa. Nešto poslije prišao mu je Dragan.

"Jebiga, Jazija, ne možemo tako."

"Kako to?"

"Tako", rekao je i pokazao prema kartonu. "Mi smo svi jedna ekipa, jebiga."

Jazija ga je podsmješljivo gledao.

"Odjebi!" rekao je. "I reci ostalima da ja igram solo."

"Svi gubimo. Kako ti nije jasno!? I ja i svi ostali."

"Nemate vi pojma! Briši!" rekao je.

Dragan je otišao od njega. Dvadesetak metara dalje čekalo ga je pet-šest švercera. Dragan im je nešto govorio, žustro gestikulirajući rukama. Ubrzo su krenuli prema Jaziji.

"Slušaj, majmune, skidaj to odmah!" rekao mu je jedan od njih i pokazao na karton.

Bio je niži od Jazije. Imao je nezdrave, crvenkaste mrlje po licu.

"Skini ga ti!" rekao mu je Jazija.

Stali su u polukrug oko njega. Prolaznici su zastajkivali i znatiželjno gledali prema njima. Jazija je držao desnu ruku u džepu. Stajao je naslonjen na zid.

"Napravite još jedan korak, i otićete svi u pičku maternu!" rekao im je.

Izvadio je ruku iz džepa i pokazao im ručnu bombu. Izvukao je osigurač iz nje i bacio im ga pred noge. Svi su zastali, ukopali se. Prolaznici su se razbježali. Iza njihovih leđa ubrzo više nije bilo nikoga. Prvi se povukao Dragan, a za njim, jedan po jedan, ostali. Posljednji je otišao onaj najratoborniji, koji je tražio od njega da skine karton. Jazija je uzeo osigurač i vratio ga u bombu. Blefirao ih je: bila je to bezopasna, školska bomba. Ostali nisu htjeli sniziti tečaj, tako da je on taj dan već oko dvanaest sati bio gotov: rasturio je sav novac koji je imao. Pokupio je svoj karton i prošetao pored ostalih, napadno držeći praznu vrećicu u rukama. Navečer je otišao po novu pošiljku. Razmjena je bila jednostavna: trebao je jedanput dugo i tri puta kratko pozvoniti, a zatim kroz otvor za poštu ubaciti određenu svotu deviza, u iznosu koji mu je bio naznačen na nepotpisanoj priznanici koju je pronašao među dinarima u prvoj pošiljci. Sve je prošlo glatko. Sutradan je Jazija ostalim švercerima priredio novo iznenađenje. Došao je odjeven u crno, a iznad sebe na zid objesio je hrvatsku trobojnicu. Ostali su podsmješljivo gledali na to, međutim on je imao svoju logiku.

"Pa, bolan, zar misliš da će ijedan Musliman ili Srbin doć kod tebe minjat? Jadan ne bio, pa svi su alergični na hrvatsku zastavu", rekao mu je Dragan nekoliko sati poslije.

Dragan se ponašao kao da se dan prije ništa nije dogodilo.

"Skoro svi", rekao je Jazija. "Kolko si kupio danas?"

"Solidno, oko hiljadarke."

Jazija je izvadio iz džepa svežanj novčanica i prebrojio ih pred Draganom. Bilo je tu više od tri tisuće maraka i nešto šilinga, mada je taj dan mijenjao po istom tečaju kao i ostali.

"Ne kontam", rekao je Dragan.

"Normalno da ne kontaš. Ni ti, ni ti tvoji kreteni. Kolko je tri podijeljeno s dvadeset?"

"Šta ja znam."

"Nula zarez petnest."

"Šta ti to znači?"

"Kolko je jedan podijeljeno s jedan?"

"Pa, jedan."

"A jedan s tri?"

"Jedna trećina. Čekaj, šta ti je tri, a šta dvadeset?"

"Tri: Srbi, Muslimani, Hrvati. Dvadeset: šverceri. Vas dvadeset će minjat lovu Srbima i Muslimanima, svaki od vas ima udio u poslu od deset posto, jer je dva podijeljeno s dvadeset nula zarez jedan. Meni ostaju Hrvati. Kolki je moj udio?"

"Ne znam."

"Trideset tri zarez tri. Međutim, pošto Srba u ovom gradu nema puno, moj udio je pedeset posto. Vidiš ovo!" rekao je i pokazao na zastavu. "Svi se fataju na ovo ko muhe na med. Aj sad briši, imam mušterije!"

Dragan se izmakao i gledao sa strane. Dvije starice s tetoviranim križevima po rukama zastale su ispred Jazije, obje s novčanicom od pedeset njemačkih maraka u rukama. Ovaj im je izbrojio dinare, pokupio od njih marke, a zatim im dao još po jednu novčanicu iz vrećice.

"Ovo je od mene. Svoji smo", rekao im je i pokazao na zastavu. "Kod mene naš svit ima popust. Recite to svima."

Starice su, prezadovoljne, otišle od njega.

"Jesi vidio", rekao je Draganu, "kako se to radi! Pojma vi nemate! Istrulićete na ulici."

Odnekle je kroz vrevu dopirao glas s megafona. Isprva nije mogao ništa razumjeti. Tek nešto poslije razabrao je pokoju riječ, uglavnom imena nogometaša koji odavno nisu igrali.

"Sušić prodire iskosa, s lijeve strane. Približava se šesnaestercu..." čulo se.

Ubrzo je ugledao mršavog, ispijenog čovjeka koji je zdušno prenosio neku svoju utakmicu u kojoj su sudjelovali i Pele i Beckenbauer, Platini, Sušić, Musemić, Bonjek, Bukal, Blohin, Lato... Sušić se i dalje približavao šesnaestercu, prošao je Beckenbauera, proturio Blohinu loptu kroz noge, a zatim nanizao još desetak nogometaša. "Reporter" je zastao nasuprot njemu i nastavljao svoj prijenos. On ga je tada prepoznao, radilo se o dobrodušnoj gradskoj ludi. Nije mu se odmah sjetio imena. Sjetio ga se poslije: zvali su ga Šoša. Bio je idiot. Neprestano je imao neke fiks-ideje. Jazija se sjetio kako je idiot hodao ulicama onih dana kada je on napustio grad, teatralno vadio nevidljive cigarete iz džepova, palio ih, otresao pepeo, a zatim na isti način ispijao, na radost lokalnih besposličara, nepostojeće kave, piva... Bilo je zanimljivo da pri tim svojim seansama ne bi progovorio ni riječ.

Nitko se nije osvrtao na prijenos, valjda je to bilo nešto uobičajeno. Počela mu je smetati idiotova vika. Sušić je napokon dodao loptu do Osima, koji se također nezaustavljivo približavao šesnaestercu. Taj mitski šesnaesterac neprestano je izmicao ispred nogometaša. Jazija mu je prišao, istrgnuo mu megafon iz ruke i bacio ga. Idiot se ukočio. Prestrašio se. Gledao je u njega zaprepašteno i otvorenih usta. Donja usna bila mu je ovješena i iz usta mu se cijedila slina.

"Nemoj, bolan, grijota je", rekao mu je neki stariji čovjek.

Imao je francuzicu na glavi i hodao oslonjen o štap.

"Nek iđe odavde i zavija nekom drugom na uši", rekao mu je Jazija i vratio se do svog "radnog mjesta".

Čovjek je pokupio megafon s ulice i vratio ga idiotu. Slina mu je poput ledenice visjela s brade. Kada mu je ovaj vratio megafon, pokrenuo se. Ubrzo je nestao u podnevnoj gužvi. Ubrzo se odnekle čuo nastavak "prijenosa utakmice".

Posao sa švercom dinara bližio se kraju. Imao je plan. Pričekao je četvrtak, to je bio pazarni dan u gradu i tog dana promet je obično bio tri puta veći nego inače. Postavio je povoljniji tečaj od ostalih i vrlo brzo rasturio svoju količinu novca. Ulice su bile zakrčene. Inače, činilo mu se kako je iz dana u dan sve više ljudi po ulicama i da su sve više dezorijentirani. Život se preselio na ulicu.

Navečer, čim se smrknulo, odvezao se automobilom predati ugovoreni iznos deviza i preuzeti nove količine dinara. Zatim se vratio u grad, parkirao automobil, pješice se vratio do kuće u kojoj su preuzimali novac i sakrio se u blizini. Gledao je kako dolaze preostali šverceri i predaju novac. Kuća je izgledala pusta. Svjetla u njoj palila su se nakon što bi netko od švercera pozvonio. Nakon transakcije kuća bi utonula u mrak.

Otišao je posljednji švercer. Jazija je pričekao desetak minuta, a zatim prišao kući. Pozvonio je jedanput dugo i triput kratko. Vidio je kada je pobjegao trak svjetlosti ispod vrata i ubrzo je začuo korake. Jazija je ubacio kroz otvor za poštu kuvertu napunjenu novinskim papirima, a zatim izvukao pištolj. Koraci su zastali kod vrata, i Jazija je ispalio dva metka kroz njih u visini prsa, a zatim jedan u bravu na vratima.

Odgurao je truplo vratima. Pogledao ga je. Bio je to stariji čovjek. Imao je veliki madež na desnoj strani čela. Sjetio se tko je to. Zvali su ga Zmaj. Zatim je ušao u kuću. Osluškivao je. Nije se čulo ništa. Pregledao je sve prostorije, a potom potražio novac. Nalazio se u otvorenom sefu. Bio je uredno složen po novčanicama. Imao je u džepu plastičnu vrećicu, izvadio ju je i prebacio novac iz sefa u nju. Ugasio je svjetla, upalio ručnu svjetiljku i krenuo k izlazu. Pod mlazom svjetlosti učinilo mu mu se da se truplo pokrenulo. Izvukao je pištolj i ispalio dva metka mrtvacu u glavu. Tijelo se dva puta zatreslo, kao da je kroz njega potekla struja, a zatim umirilo. Jazija je ugasio svjetiljku i iskrao se iz kuće.

Za petnaestak dana stanje u gradu dodatno se pogoršalo. Dinara je još uvijek bilo, ali im je vrijednost opala i gotovo ih nitko nije htio. Njemačka marka postala je službena valuta, a ubrzo i jedina mjera stvari, najčvršća vrijednost u kaosu u koji je polako, kao utopljenik kojemu ponestaje snage, tonula zemlja. Naslovi u novinama rasli su i širili se poput tumora, novine su bile nalik na političke plakate, a zastave su nicale i rasle poput korova: po pročeljima kuća, ogradama, visjele sa zidova zgrada, postavljali su ih na razapete konopce iznad prometnica, visjele su s jarbolâ... Boje na njima bile su svježe i čiste. Povijest se iz arhiva i školskih udžbenika preselila na ulice, u domove, postala neoborivi argument i u najbanalnijim svađama. Puhala im je za vratom. Preko noći su nestala sva pravila po kojima se živjelo. Nije bilo povratka, apokaliptična scenografija bila je tu: sve je bilo spremno za veliku predstavu. Queen je u međuvremenu izdao novu ploču. Nije ju imao gdje nabaviti. Bila je jedna izvrsna pjesma na toj ploči, odnosno CD-u, jer su ploče polako izumirale. Zvala se "The Show Must Go On".

Iz romana Skica u ledu Josipa Mlakića