Iz knjige Put suza

Tako započinje put suza.

Tako, kad stupimo u kontakt s boli.

Tako se zalazi na taj put, s tom težinom, s tim teretom.

I s neizbježnim uvjerenjem, iako uvijek neistinitim, s predodžbom da to neću moći podnijeti.

Iako zvuči nevjerojatno, svi, kad krenemo tim putem, živimo u uvjerenju da je on nepodnošljiv.

Nismo mi krivi za to, ili bar nismo jedini krivci…

Oni koji su imali najviše utjecaja u našem odgoju uvježbali su nas da mislimo da u osnovi nismo kadri podnijeti bol zbog gubitka, da nitko ne može preživjeti smrt dragoga bića, da ćemo umrijeti ako nas draga osoba napusti i da nećemo moći izdržati ni trenutak gorke patnje zbog teškoga gubitka, jer tuga je zlosretna i destruktivna…

I tako mi živimo, uvjetujući svoj život tim mislima.

Pa ipak, kako to uvijek biva, ta naučena «uvjerenja» koja su nam prenesena odgojem opasna su pratnja i u većini slučajeva postaju nam veliki neprijatelji koji nas tjera da platimo mnogo veću cijenu od one koju navodno izbjegavamo. U slučaju žalovanja, na primjer, vode nas prema škodljivu cilju i tako skrećemo s puta svojega konačnog oslobađanja od onoga čega više nema.

Ima jedna priča za koju kažu da je istinita.

Navodno se zbila negdje u Africi.


Šest rudara radilo je u veoma duboku tunelu i izvlačilo minerale iz utrobe zemlje. Iznenada su uslijed urušavanja ostali izolirani od vanjskoga svijeta jer se izlaz iz tunela začepio. Pogledali su se međusobno u tišini. Odmah su procijenili situaciju. Imali su dovoljno iskustva da vrlo brzo uvide da će njihov glavni problem biti kisik. Ako sve dobro odrade, imat će zraka još tri sata, najviše tri i pol.

Mnogi će ljudi vani znati da su zatočeni, ali takvo urušavanje značit će da moraju prokopati novi prolaz u rudnik kako bi došli do njih, a hoće li uspjeti prije nego što oni ostanu bez zraka?

Iskusni rudari znali su da moraju uštedjeti što više kisika.

Odlučili su da će se minimalno kretati, ugasili su svjetiljke i u tišini se ispružili na tlo.

Nijemi zbog situacije i onako nepomični u mraku teško su mogli procijeniti koliko brzo vrijeme prolazi. Slučajno je samo jedan od njih imao sat. Njemu su bila upućena sva pitanja: Koliko je vremena prošlo? Koliko još imamo? Što sad?

Vrijeme se vuklo, nekoliko minuta djelovalo je kao sat vremena i očaj pred svakim odgovorom još je više pojačavao napetost. Predradnik je shvatio da će, ako nastave tako, zbog tjeskobe disati još brže i da će umrijeti. Stoga je naredio onomu koji je imao sat da samo on kontrolira prolazak vremena. Nitko više neće postavljati pitanja, on će ih obavještavati svakih pola sata.

Izvršavajući naredbu, taj sa satom motrio je napravu. I kad je prošlo prvih pola sata, on je rekao «prošlo je pola sata». Nastao je žamor, a u zraku se osjetila tjeskoba.

Čovjek sa satom uvidio je da će im, kako vrijeme bude prolazilo, sve teže moći priopćiti da se približava krajnji čas. Ne posavjetovavši se ni s kime, odlučio je da ne zaslužuju umrijeti u mukama. Tako je svaki sljedeći put, kad bi objavio pola sata, zapravo prošlo 45 minuta.

Nije bilo načina da uoče razliku tako da nitko nije posumnjao.

Ohrabren uspješnom obmanom treći se put oglasio nakon gotovo sat vremena. Rekao je «prošlo je još pola sata»… I ostala su petorica mislila da su provela u zatočeništvu sveukupno sat i pol i kako vrijeme sporo prolazi.

I tako je čovjek sa satom nastavio, nakon svakog punog sata obavještavao ih je da je prošlo pola sata.

Ekipa za spašavanje silno se žurila, znali su u kojem su odsječku zatočeni i da će teško doći do njih unutar četiri sata.

Stigli su za četiri i pol sata. Očekivali su da će sva šestorica biti mrtvi.

Petorica su bili živi.

Ugušio se samo onaj…. koji je imao sat.

To je snaga koju imaju uvjerenja u našim životima.

To naša uvjetovanja mogu učiniti od nas.

 

Svaki put kad se usidrimo uvjerenju da će se nešto opasno neizbježno dogoditi, ne znajući kako (ili znajući), radit ćemo na tome da proizvedemo, tražimo ili, u najmanju ruku, da ne spriječimo (makar malo) da se nešto užasno i najavljeno uistinu i dogodi.

Uzgred (kao i u priči), mehanizam funkcionira i u obratnome smjeru:

Kad mislimo i vjerujemo da na neki način možemo ići naprijed, naše se mogućnosti da napredujemo umnažaju.

Naravno, da je ekipa za spašavanje došla dva sata kasnije, nema toga što bi spasilo rudare. Ne kažem da pozitivno držanje samo po sebi može odvratiti usud ili spriječiti tragedije. Samo kažem da obeshrabrujuća uvjerenja neizbježno uvjetuju način na koji će se svatko od nas suočiti s poteškoćama.

Priča o rudarima trebala bi nas nagnati na razmišljanje o tim uvjetovanjima. I to će biti prvo što moramo naučiti. Nužno je krenuti odatle jer jedno od prvih uvjetovanja i jedan od prvih lažnih kulturoloških mitova koje naučimo u svojem odgoju upravo je to da nismo spremni za bol i za gubitak.

Gotovo bez razmišljanja ponavljamo:

 

Ne bih mogao živjeti da to izgubim

Ne mogu živjeti ako nemam ovo

Ne bih mogao živjeti da ne dobijem ono.

 

Kad govorim o mehanizmima koji generiraju našu ovisnost, uvijek govorim da je, svega nekoliko sati ili dana otkad sam se rodio, bilo jasno (iako ja to još nisam znao) da ne mogu preživjeti bez mame ili bar nekoga tko bi mi pružio majčinsku brigu. Moja mi je mama u tom trenucima bila doslovno prijeko potrebna jer bez nje ne bih mogao preživjeti. Nakon tri mjeseca života sigurno sam postao svjesniji te potrebe, ali onda sam otkrio tatu i počeo sam shvaćati da bez njih uistinu ne bih mogao živjeti. Nedugo nakon toga više mi nisu samo mama i tata, nego čitava MOJA obitelj, bili izvor odakle je «bujalo» sve što mi je trebalo, ljubav, društvo, igra, zaštita, darovi, vrijednosti, savjeti…

Moja je obitelj uključivala mnogo ljudi: uključivala je mojega brata, nekoliko stričeva i pokojeg djeda ili baku. Iskreno sam ih volio i osjećao sam, sjećam se toga, da ne bih mogao živjeti bez obitelji.

Onda je došla škola, a s njome i moje učiteljice, gospođica Angeloz, gospodin Almejún, gospođica Mariano i gospodin Fernández koje sam u to doba držao nužnim u svojem životu. U školi República del Perú upoznao sam i prvoga prijatelja, dragoga «Pocha» Valientea, za kojeg sam tad mislio da se nikad, nikad neću moći odvojiti od njega.

Onda su došli moji prijatelji iz srednje škole, i naravno Rosita… Rosita, moja prva djevojka i, dakako, ZNAO sam da bez nje ne bih mogao živjeti.

 

I onda dramska grupa, prijatelji s biljara, fakultet koji je određivao karijeru, budućnost, posao; ja sam, naravno, mislio da ne mogu živjeti bez karijere.

Sve dok nakon nekoliko djevojaka, bez kojih također ne bih mogao, nisam upoznao Perlu.

Odmah sam osjetio ono što sam mislio da nikad prije nisam osjetio: da ne mogu živjeti bez nje.

Možda smo zato zasnovali obitelj bez koje nisam znao kako bih živio.

I tako, sasvim polagano i s vremenom, sabirao sam ideje, otkrivajući još toga bez čega ne bih mogao živjeti, bez bolnice, pacijenata, nastave, nekoliko prijatelja, posla, financijske sigurnosti, vlastitoga krova i onda još više osoba, situacija i događaja bez kojih ni ja ni itko na mojem mjestu ne bi mogao razumno živjeti.

 

A onda, jednoga dana, točno 23. prosinca 1979., bez nekoga posebnog razloga da to bude baš taj dan, a ne neki drugi, došao sam do spoznaje da ne mogu živjeti bez sebe.

Nikad, nikad prije to nisam uvidio.

Nikad nisam primijetio koliko sam ja sebi neophodan.

Glupo, zar ne?

 

Čitavo sam vrijeme znao bez koga ne bih mogao živjeti, a nikad nisam shvatio, sve do svoje tridesete godine, da prije svega ne mogu živjeti bez sebe.

 

Bilo je zanimljivo otad pa sve dosad ustvrditi svakoga dana da bi bilo teško živjeti bez nekih od tih stvari i osoba, ali to nimalo ne mijenja vrijednost moje nove spoznaje.

 

Bilo bi mi nemoguće živjeti bez mene.

 

Onda sam počeo razmišljati da neke od stvari koje sam pribavio i neke od osoba bez kojih sam mislio da ne mogu živjeti, možda jednoga dana neće biti sa mnom. Ljudi mogu odlučiti otići, ne nužno umrijeti, jednostavno ne biti više u mojem životu. Stvari se mogu promijeniti i situacije mogu postati suprotne onima kakvima sam ih ja upoznao. I počeo sam shvaćati da moram učiti pripremati se za te gubitke.

Naravno da nije isto da netko otiđe i da umre. Sigurno nije isto preseliti se iz lošije kuće u bolju, nego obratno. Naravno da nije isto zamijeniti dotrajao auto novim, nego obratno.

Očito, u ovim primjerima proživljavanje gubitka nije isto, ali dobro je razjasniti od samoga početka da se bol javlja uvijek kad se ostavlja nešto što je bilo kako bismo ušli na novo mjesto gdje nema ničega osim onoga što jest. A to što jest nije isto kao ono što je bilo dosad.