Zvao me na mobitel prije otprilike dva tjedna. U pola dvanaest noću. Upravo sam se bio vratio iz šetnje sa psom. Predstavio se. U glasu mu je bilo prikriveno, svečano iščekivanje na koje nisam odgovorio. Zbunio se i upitao jesam li to ja i govori li mi njegovo ime nešto. Rekao sam da ne. I čekao. Odbojni su mi ljudi koji mi postavljaju takve zagonetke. Ime mi je zapravo zazvučalo poznato, mutno poznato. Nije netko koga sam sreo na poslu, u to sam bio siguran. To je netko tko me poznaje, pomislio sam. Netko tko ima mnogo veću moć da mi nanese bol.

A-joj, ovo me zaboljelo, zacerekao se on, bio sam potpuno siguran da ćeš me se sjetiti… Smijeh mu je bio usporen, a glas malo promukao, i na tren sam pomislio da je pijan. Ne brini, rekao je, bit ću kratak. I ovdje se zahihotao. Kod mene je uvijek sve kratko, jedva da imam metar šezdeset, kad odapnem, pokopat će me na dijelu groblja za najmanje Izraelce.

Čuj, rekao sam, što ti zapravo hoćeš od mene?

Utihnuo je iznenađen. Ponovo je provjerio jesam li to ja. Imam jednu molbu za tebe, rekao je, i u trenu postao usredotočen i praktičan: Poslušaj me i odluči, nije problem ako kažeš ne. No hard feelings, a nije da će ti uzeti puno vremena, samo jednu večer. I platit ću ti, samo reci koliko, neću se cjenkati.

Sjedio sam u kuhinji a iz dlana mi je visjela pseća uzica. Moja kuja stajala je umorna, usplahirena, gledala me svojim ljudskim očima kao da se čudi zašto već nisam okončao taj razgovor.

Obuzela me neka čudna malaksalost. Osjećao sam da se između mene i tog čovjeka vodi još jedan usporedni, nemušti razgovor, a ja sam preglup da ga shvatim. On je, izgleda, čekao moj odgovor, ali ja nisam znao što zapravo hoće. A možda me već i upitao, a ja ga samo nisam čuo. Sjećam se da sam zurio u svoje cipele. Nešto na njima, možda način na koji su bile okrenute jedna prema drugoj, odjednom mi je stisnulo grlo.

ON POLAKO prelazi pozornicu u smjeru naslonjača koji se nalazi na desnom kraju. To je glomazni crveni naslonjač ispunjen perjem. Baš kao veliki bakreni vrč, možda je i on ostatak predstave koja se nekoć davala u ovoj dvorani. Zavali se u nj izdahnuvši, tone sve dublje i na tren se čini da će ga naslonjač potpuno progutati.

Ljudi gledaju u svoje čaše, iskapljuju ih već pripiti, rastreseno jedu grickalice s plitkih tanjura.

Muk.

A onda – prigušeni hihot, jer on izgleda kao dječak u naslonjaču za divove. Primjećujem da se poneki suzdržavaju smijati punih usta, i da izbjegavaju susresti njegov pogled, kao da ih je strah naći se na klizavom terenu u samima sebi, zapetljati se u vlastita promišljanja. Možda osjećaju baš kao i ja da su se sa svojim unutarnjim previranjima i s tim čovjekom na neki način već zapetljali i više no što im je bila namjera. Njegove čizme lagano se podižu izlažući našim očima visoke, gotovo ženske potpetice. Hihot postaje glasniji, lančana reakcija, i dvoranom odjednom provali smijeh.

Rita se nogama i lamata rukama kao utopljenik, davi se i viče, te se naposljetku iščupa iz dubine naslonjača, skoči i stane nekoliko koraka od njega sav zadihan, pogledavajući ga sumnjičavo. Publika se smije s olakšanjem – dobar stari štos – on ih gleda prestravljene face, a oni još više umiru od smijeha. Na kraju i on popusti i nasmije se, sakuplja smijeh koji su mu dobacili. Ponovo mu ista, neočekivana mekoća ublažuje crte lica, i publika ne ostaje ravnodušna, spontano se tope od miline, a on, komičar, zabavljač, rugalica, prepušta se odrazu svog vlastitog osmijeha na licu drugih ljudi, na trenutak čak izgleda kao da vjeruje onome što vidi.

I ponovo, kao da ne može podnijeti ni jedan jedini trenutak nježnosti, usne mu se stanje u tanku prezrivu crtu. Taj sam izraz večeras već vidio: sitni glodavac koji ujeda brzinom munje.

 

STVARNO MI JE ŽAO što ti ovako ulijećem u život, kaže mi on te noći u telefonskom razgovoru, ali nekako sam se nadao da ćeš zbog naklonosti iz mladih dana… – opet ispusti cerek – jer, ipak se može reći da smo počeli zajedno, ali ti si, evo, izabrao svoj put i uspio, svaka ti čast, sretan sam zbog tebe. Ovdje je zastao čekajući da se prisjetim, da se konačno probudim. Nije mogao ni pretpostaviti s kojom se odlučnošću ja držim svoje kome, i koliko agresivan mogu biti kad me netko pokuša razdvojiti od nje.

Objasnit ću ti sve u roku jedne minute, ne više, rekao je. Posveti mi samo minutu svog života, pa smo kvit.

Čovjek je, izgleda, mojih godina, a govori žargonom mladih ljudi: već vidim da s njim nešto nije u redu. Sklopio sam oči i pokušao se prisjetiti. Divnih mladenačkih dana. Iz kojih to točno mladenačkih dana on dolazi k meni? Iz djetinjstva u Gaderi? Iz onih godina kad sam posvuda živio s roditeljima zbog tatina posla, od Pariza i New Yorka do Rio de Janeira i Mexico Cityja? Ili možda iz onog razdoblja kad smo se vratili u Izrael i ja sam pohađao srednju školu u Jeruzalemu? Pokušao sam brzo razmisliti da se što prije izbavim. U tom je glasu bila prikrivena tjeskoba, zvuk duše.

Reci mi, odjednom je prasnuo, je l' se ti samo praviš lud, ili si postao preuvažena osoba da bi sa mnom imao posla… Pa kako se ne sjećaš?

Već dugo nitko sa mnom nije tako razgovarao. Kao da je ćuh svježeg, čistog zraka dopro do mene i pročistio gadost koju osjećam od šupljeg iskazivanja strahopoštovanja kojim me obično obasipaju, čak i tri godine nakon odlaska iz službe.

Kako se možeš ne sjećati nečeg takvog? Nastavlja se on pjeniti: Čitavu jednu godinu išli smo zajedno na instrukcije kod onog Kalčinskog u Bet Joganu, a nakon toga pješice do autobusne stanice –

I sad se polako počinjem sjećati. Sjetio sam se malog stana, mračnog i u po bijela dana, zatim ozbiljnog profesora koji je bio jako mršav, visok i pogrbljen, i ponekad mi se činilo da plećima drži strop. Bilo nas je pet ili šest dječaka potpuno nenadarenih za matematiku iz nekoliko mjesnih škola, i k njemu smo dolazili na instrukcije.

Nastavio je ushićeno pripovijedati, vaditi iz sjećanja sve zaboravljene dogodovštine, duriti se. Ja sam ga i slušao i nisam. Nisam imao snage za takvu silinu osjećaja. Očima sam prelazio po stvarima u kuhinji koje su čekale da ih popravim, oličim, nauljim, začepim. Tamarinim rječnikom, sve se te svakodnevne obveze nazivaju robovanje stvarima.

Pa ti si mene prebrisao, kaže on s nevjericom.

Stvarno mi je žao, promumljao sam, i tek kad sam čuo svoj vlastiti glas, postalo mi je jasno da mi ima i zašto biti žao. To mi je otkrila toplina u mom glasu koja se proširila čitavim tijelom, i odjednom sam vidio tog dječaka, svaku crtu njegova lica, bio je vrlo bjeloput i imao je pjegice koje su mu se lagano širile preko čitavih obraza. Nizak, suhonjav, s naočalama na nosu, isturenih usana, inatljivih, neumornih. Dječak koji brzo govori i uvijek je malo promukao. I smjesta sam se sjetio da je unatoč svijetloj puti i ružičastim pjegicama imao vrlo tamnu, kovrčavu kosu, crnu kao ugljen i bujnu, i da mi se zbog toga snažnoga kontrasta boja činio poseban i jedinstven. Sjećam te se, rekao sam iznenađeno, naravno da se sjećam, zajedno smo išli na… ne mogu vjerovati da sam mogao samo tako…

Hvala dragom bogu, odgovorio je, već sam pomislio da sam te izmislio.


Iz romana Ušao konj u bar Davida Grossmana