Istog trena kad smo ušli u taksi, imao sam loš predosjećaj. I to ne zato što me vozač nestrpljivo zamolio da zavežem pojas na dječjoj sjedalici na stražnjem sjedištu nakon što sam to već učinio, ili zato što je promrmljao nešto nalik na psovku kad sam rekao da idemo u Ramat Gan. Često se vozim taksijem, pa sam naviknuo na nepristojnost, nestrpljivost i mrlje od znoja ispod pazuha. No bilo je nešto u načinu na koji je taj vozač govorio, nešto napola agresivno, a napola na rubu suza, što je u meni izazivalo nelagodu. Lev je imao skoro četiri godine i vozili smo se baki. Za razliku od mene, taksist ga nije ni najmanje zanimao i uglavnom je bio zaokupljen visokim ružnim zgradama koje su mu se smiješile čitavim putem. 

Pjevušio je "Yellow Submarine", tiho, za sebe, s riječima koje je izmislio i koje su zvučale gotovo kao engleski, njišući svoje kratke nožice u ritmu pjesme. U jednom trenu njegova je desna sandala udarila plastičnu pepeljaru u taksiju i izvrnula je na pod. U njoj je bio samo papir od žvakaće gume, bila je prazna i nije se prosulo nikakvo smeće. Sagnuo sam se da je pokupim, kad je vozač naglo zakočio, okrenuo se i približivši facu licu mog trogodišnjeg sina, zaurlao: "Glupane mali. Oštetio si mi auto, idiote!"

"Hej, jesi li ti normalan, čovječe?" zavikao sam na taksista. "Urlaš na trogodišnjaka zbog komada plastike? Okreni se i nastavi voziti, ili ti se kunem da ćeš već sljedećeg tjedna brijati mrtvace u mrtvačnici Abu Kabir, jer nećeš više moći voziti nijedno javno vozilo, čuješ li?" Kad sam vidio da je otvorio usta da nešto kaže, dodao sam: "Samo začepi i vozi."

Taksist mi je uputio pogled prepun mržnje. Vjerojatnost da će mi razbiti glavu i ostati bez posla lebdjela je u zraku. Razmatrao ju je tijekom jednog dugog trenutka, duboko udahnuo, okrenuo se, prebacio u prvu i nastavio voziti.

Na radiju je Bobby McFerrin pjevao "Don't worry, be happy", no ja sam se osjećao daleko od sretnog. Pogledao sam Leva. Nije plakao, i premda smo bili usred prometnog čepa, nije još trebalo mnogo vremena da stignemo do kuće mojih roditelja. Pokušao sam unijeti barem malo svjetla u tu neugodnu vožnju, no nisam mogao. Nasmiješio sam se Levu i pomilovao ga po kosi. Pogledao me ravno u oči, no nije mi uzvratio osmijeh. "Tata", rekao je, "što je ovaj čovjek rekao?"

"Rekao je", brzo sam odgovorio, kao da se nije dogodilo ništa "da kad se voziš u autu, moraš paziti kako pomičeš noge da ne bi nešto oštetio."

Lev je kimnuo, pogledao kroz prozor pa za sekundu ponovo upitao: "A što si ti rekao tom čovjeku?"

"Ja?" rekao sam pokušavajući dobiti malo vremena. "Rekao sam mu da je potpuno u pravu, ali da bi trebao reći ono što želi na lijep način, a ne da se dere."

"Ali i ti si se derao na njega", rekao je Lev zbunjeno.

"Znam", rekao sam, "i to nije bilo u redu. I znaš što? Sad ću mu se ispričati."

Nagnuo sam se naprijed tako da su mi usta gotovo dodirivala vozačev debeli, dlakavi vrat i rekao glasno kao da recitiram: "Gospodine vozaču, žao mi je što sam vikao na vas, to nije bilo u redu." Kad sam završio, pogledao sam Leva i pokušao se još jednom nasmiješiti. Pogledao sam kroz prozor; upravo smo izlazili iz prometne gužve u Ulici Žabotinski, najgori dio bio je iza nas.

"Ali, tata", rekao je Lev položivši ručicu na moje koljeno, "sad i ovaj čovjek mora reći tebi da mu je žao." Pogledao sam znojnog vozača ispred nas. Bilo mi je jasno da sluša čitav naš razgovor. Još jasnije bilo mi je da tražiti od njega da se ispriča trogodišnjaku nije dobra ideja. Ionako je situacija među nama bila nategnuta do maksimuma. "Ljubavi", rekao sam prignuvši se do Leva, "ti si pametan mali dječak i već znaš mnogo stvari o svijetu, ali ne znaš još sve. A jedna od tih stvari je da reći 'oprosti' može biti najteže na svijetu. I da učiniti nešto tako teško za vrijeme vožnje može biti vrlo, vrlo opasno. Jer dok pokušavaš reći da ti je žao, možeš se sudariti. Ali znaš što? Mislim da ne moramo zamoliti vozača da kaže da mu je žao, jer ako ga samo pogledamo, možemo vidjeti da mu je žao."

Već smo bili skrenuli u Ulicu Bialik i sad nam je samo preostalo skrenuti desno na Nordau i onda lijevo u uličicu Beer. Još samo minutu, i stigli smo. "Tata", rekao je Lev suzivši oči, "meni se ne čini da je njemu žao." U tom trenutku, usred uspona na Ulici Nordau, vozač je nagazio na kočnicu i dignuo ručnu. Okrenuo se i približio lice mom sinu. Nije ništa rekao, samo je gledao Leva u oči, i nakon vrlo dugog trenutka šapnuo: "Vjeruj mi, mali, žao mi je."

Iz zbirke priča Sedam dobrih godina Etgara Kereta