Čitajući Lászla Végela 

S nemalim čuđenjem slušam kako se danas posvuda govori o "veselim šezdesetim" s istom onom samorazumljivošću s kojom se nekada govorilo o "ludim dvadesetim". Sedamdesete godine su prijelazne, osamdesete apokaliptične, devedesetih, otud, više nema. Svijet zaokružuje svoja iskustva i baca nesvodivo u zaborav: "vesele šezdesete" – doba Beatlesa i mini-suknje.

U izvanredno lukavo komponiranom Végelovu romanu, u prijevodu Radoslava Mirosavljeva koji se i ne čita kao prijevod, otkrivam snažnu neomanirističku sklonost ka simetriji, ljubav za igru zrcala, obuzetost biti vremena, odnosno otvorenost za nju.

Végel pretapa svoje horizonte, podešava sočiva, mjeri udaljenosti i razmake, bilježi halucinantne rasvjete pojedinih prizora, razvijajući pred nama neobični film svoje proze. Ali os simetrije tih prizora i te proze potopljena je upravo u "vesele šezdesete" kao u jednu iskustvenu kupku što određuje ono prije i ono poslije. I Vegel ovim kratkim, gusto ispisanim romanom zaokružuje svoja iskustva: možda je sve iznevjereno, poručuje Vegel, ali ništa nije linearno. Ta su iskustva vrlo složena, nisu sasvim nesentimentalna ali su u ishodu korjenito demistifikatorska. Autor ih nosi kao svoja, i oni nose autora kao svoga. O iskustvima koja su formativna, koja određuju horizonte cijelih generacija ne može se manje reći; ona su, naime, posesivna, opsedantna, spram njih pravi autor nije dokraja slobodan.


Jesu li takva iskustva ona iz šezdesetih godina? Šezdesete nam godine, dok smo ih živjeli, nisu izgledale vesele. Ali da smo ih naknadno priznali, napose '68, kao za sebe odlučujuće, formativno iskustvo, o tome nema spora. Naravno, to je iskustvo izmistificirano, kao i sva slična, te nema te generacije koja nije imala svoju '68. Ta Végelov roman i nije ništa drugo doli ispitivanje, figurom simetrije, os je koje, rekoh, '68, historijskog vremena "velikih odluka" (1941) u iskustvu današnje generacije i najbližeg nam trenutka (1981). Junak Végelove proze nije toliko Peter Senji, niti glumac u nekoj od svojih obrazina, nije to ni generacija kao neka kolektivna biološko-društvena fantazma, već je to samo vrijeme. Učiniti junakom samo vrijeme, to je sa stajališta umjetničkog, proznog oblikovanja sigurno najteže. I pod maskom situacija koje su katkada frivolne, kao što je ukupna situacija za prozu zapravo sasvim nepodobna (ta radi se o snimanju jednoga filma!), kriju se namjere koje su vrlo pretenciozne i čiji su ishodi, na fonu suvremene prozne produkcije, izvanredno suptilni. (Ta Végel piše prozu, ne utječući se nijednom žanru). Rekoh, Végel se otvara biti vremena sklopivši jedan vremenski stroj čije sastavnice nisu razvidne u tehničkom smislu već su one sazdane od ljudskog materijala. Glumci i njihove uloge, ljudi i njihove društvene uloge, historija kao snimljeni materijal i povijest kao ono još-neodgođeno, sve je u tom stroju koji brodi uzduž rečene osi, da bi se i sam rastrojio u nekoj nostalgičnoj opijenosti Da sam ovu prozu čitao sa razumijevanjem, malo je reći. Čitao sam je s prepoznavanjem, kao Schlüssel-roman, kao roman s ključem u kojemu je "zaključana" cijela generacija. Kao fikcija naravno, kao sentimentalna laž, ako hoćete, kao kolektivna fantazma neobične tvrdoglavosti, kao mit o porazu prije borbe (valjalo bi ispitivati dno Végelove rečenice iz romana: "Nostalgija je važnija nego stvarnost."), kao hermeneutička proteza književne i uopće umjetničke kritike, itd. Negativne odredbe bismo mogli redati unedogled; uostalom, drugi će u tome biti i vještiji i spremniji jer manje sentimentalni. I s druge strane i u drugom smislu: to je jedino pravo političko iskustvo koje je ta generacija imala. I u toj pojedinačnosti, u toj odredbi jedino ima nečeg općeg, nečega što omogućuje Végelovu, rekoh manirističku (mislim na proturječnu interpolaciju između renesanse i baroka, a nikako ne na maniru u smislu istrošenog postupka) igru simetrijama, neobične rasvjete pojedinih prizora i čudne napetosti između uloga i personaliteta. Historija se ovdje nadaje kao kolektivna fikcija, pogled unatrag sam za se usmrćuje, poredba je već prijetnja, metafora smrt. Os simetrije se urušava, ono što je jedno drugom nalik blijedi pred tom sličnošću i nestaje u slici.

 

Hoćemo li snimiti taj film koji je historija?

Kamo pripadamo?

Kome pripada Peter Senji?

 

Pitanje mladoga Mađara čuje se u Végelovu romanu nekoliko puta. Odgovori su prema prilikama. Rekli bismo, prema historijskoj sezoni, dakle to su prividni odgovori koji samo pojačavaju bolnu, i do danas neprestanu napetost pitanja. Šezdeset-osmaško i ranokomunističko iskustvo otpora '41. odbit će, naravno, "narodnosne" varijante. Da ovo odbijanje valja čitati i na fonu kasnijih iskustava o istome, rekoh do dana današnjega, o tom nema spora. Da Peter Senji odbija taj odgovor u ime čežnje i nade, makar i one najparadoksalnije, odsutne nade, zbog kojega mu odsustva dižu optužnicu, isto tako je nesporno. Senji je, naravno, Mađar, ali iz te jednostavne samorazumljivosti koja je 1941. u Vojvodini slavila svoje pirove, i svoje pirovske pobjede, kao i drugdje pod drugim imenima, za nj ne proizlazi nijedan upotrebljivi odgovor o "domu i svijetu". Horthyjevski ideolozi su, dakako, nedovidno duboko ispod adyjevskog mađarstva, u kojemu uvijek ima južnoslavenske i općeljudske tuge: "Što vrijedi čovjek kad je Mađar ..." No Jožef Majoroš, kako se zove lik što ga igra Peter Senji, nije heroj koji diže u zrak goruće vlakove. On želi spasiti svoju djevojku koja je Srpkinja, spasiti vezu koja je i sama za se na kraju, mimo rata, pogroma i deportacija. Minimalni program zahtijeva maksimalnu žrtvu. Konotacije koje razabirem u pretapanjima Végelovih slika s onima kasnijeg vremena izuzetno su poticajne.

Kod H. Magnusa Enzensbergera čitam: "Kad bi ono što je nužno bilo makar samo moguće."

Glumac, dakle, ponire u svoju ulogu, ispituje je modelski, ispituje njezinu erotiku, njezinu "historijsku pozadinu"; pitanje: "tko sam ja?" ostaje. I kasnija ga iskustva pojačavaju, te ono zvoni uzduž i poprijeko Végelovih proznih staza kao provodni motiv. Kraj je u nekoj dvosmislenoj konačnosti; Végel mora računati s tim da taj "odgovor" neće zadovoljiti nikoga, i da će ostaviti neutaženom Senjijevu čežnju: Peter Senji, kao i Ana, a nešto manje Šandor koji je bliži sporazumu, jednostavno pripadaju tom pitanju. "Nostalgija je važnija nego stvarnost", već smo naveli tu jednu od važnijih Végelovih rečenica. I dodajem: specifična stvarnost toga pitanja jest upravo nostalgija.

Nostalgija (historijskog) vampira. Taj voli simetrije, a ostavlja, zasitivši se, beskrvne uloge. Senji ih sluti, opisuje, igra. Kao i Ana. Jasno razabirem miris i čujem zvuk vremena: Magic Mystery Tour, i dugokosi Kukci liverpulski, kako glasi prijevod engleskog homonima za Beatles, coca-cola, mediji, plavičasta surrealna rasvjeta reflektora, husarska kavalerija, slastičarnice, novosadske vedute erotske vježbe bez želje. Peter Senji govori u drugom licu, u vidu nemilosrdnog samoobraćanja, introspekcije kojom samoga sebe uzdiže, što je zapravo nemoguće, na instancu. promatrača. Čas glumac analizira ulogu, čas uloga analizira glumca. Podsjeća me to na slavnoga francuskog glumca i pedagoga Louisa Jouveta koji se dopisivao s vlastitim glumačkim obrazinama. Senji je, dakako, više nego glumac u smislu artizana, zanatnika. A manje je od herojskih uloga koje mu nudi teatarska i društvena podjela. To "više" i to "manje" čine njegovu ekonomiju u kojoj ne vidim tek jednu osobu, ili jednu ulogu, već čujem (svoju) generaciju kako ispisuje svoj kranjčevićevski upitnik na historijskom propuhu. Ne manje od toga. Jesu li u ovom odvažnom ograničavanju, u toj želji da orijentira svoje junake, da ih vremenom i u vremenu situira, odredi, ujedno i ograničenja ove prozne tvorevine, ovog vrlo kompliciranog vremenskog stroja, o tome neka sude drugi, s više odmaka i teorijske oslobođenosti spram predmeta. No Vegel je svoje junake opskrbio tako mnogim distancama, da se još jedna čini, u ovom trenutku, suvišnom. "Napunio si trideset četvrtu, priznao si sve za što te optužuju, a niko ti ne sudi ..." konstatira Végelov junak, nakon "dugog trka" koji je naravno, dutschkeovski dugi marš kroz institucije. Nakon svega, no tko to ima hrabrosti reći s trideset četiri godine? Onaj koji je dvadeset i petu držao krajnje podnošljivom granicom nakon koje više ništa nema smisla, i to još prije no što je bilo što dobilo smisao?

Rani Végelov roman, Memoari jednog makroa, završava nekom vrsti dvosmislene glorifikacije potrošnje života i predmeta i on je pisan iz sinkronije "veselih šezdesetih". Ovaj roman, pak, pisan je iz tih istih iskustava, kako su ona proživjela u vremenu i kakvima se čine danas. Uostalom, izvan svake metafizike prisustva.: "Ulica je uvek nedužna." I: "Vreme je progutalo sve, zamišljeni nad krhotinama svojih uloga ispitujemo jedno drugo." A to je vrijedno truda, vjerujte mi, kao što je ovaj Végelov roman vrijedan čitanja.

Vremenom blijede optužnice, iščezavaju nikud-ne-pripadni optuženici. Stare i optužioci. Ali se u vremenu, iza starog i nagriženog, kao palimpsest, pomalja novi tekst. I tko hoće, i tko zna, tko još nije sasvim devant-ci, može ga razabrati u konačnom ekstatičnom pretapanju završnih slika Végelova romana, kad je glavni junak već samome sebi izdao nalog da iščezne, makar i u historiji. Usprkos svemu, Senjijeva, Végelova nostalgija ne inhibira. Na jedan neobičan način ona inspirira, kao što svjetlucanje truleži i gradsko smeće posuto injem mogu biti lijepi.

"Vesele šezdesete", te "naše" šezdesete?

"Lude dvadesete" donijele su Svjetsku krizu i otvorile put Hitleru. Nešto kao pripremljeni, pa duboko zamrznuti Smak svijeta. Bez sumnje je smak svijeta prigoden nekih ludih dvadesetih… Samo se ne zna kojeg stoljeća.

"Vesele šezdesete"? "Propala utopija jednog pokolenja", bilježi, naprotiv, Végel, ne bez blage ironije spram takvog patetičnog radikalizma, spram takvog. "osvrni se gnjevno". Ta o kojem se pokolenju u ovome "pretapanju" uistinu radi?

Ironija se, dakle, podrazumijeva, i to od one najteže vrste, kad se, naime, radi o vlastitim računima. Ironija da, ali ne i alibi: Végelovi junaci pripadaju jednoj generaciji koja je svoje "poslove i dane", da se izrazimo naslovom Hediodova djela, učinila beskrajno preliminarnim: "Ništa nije tvoje, mada bi ti voleo da veruješ u sve".

Doduše, nostalgija je uistinu važnija nego stvarnost. Tko to ne razumije nije sretan.

Iz knjige eseja Slobodana Šnajdera Umrijeti u Hrvatskoj