Svi znate kakva je naša tetka Kata, više je u životu vremena provela u crkvi nego u kuhinji i češće se s Bogom razgovarala nego s nama svima zajedno, ali ovu priču ne znate. Tako, lijepo, ne znate, jer sam je sve ove godine prešutio, da se ne biste zezali na tetkin račun i da ne bi tko rekao da je tetka luda. Znam ja i vas kakvi ste, ne trebate mi govoriti, i pametnije od nje ste znali budalama načiniti.

Elem, bilo je to one druge ratne zime, koja je na kraju bila i najteža, tetka ostade sama s Emilom, najmlađim i najtunjavijim sinom, znate ga svi, eno ga danas u Kanadi, trguje rijetkim poštanskim markama, nikad se nije ni oženio, niti je svraćao 'vamo nakon što je devedeset i osme otišao. Za vrijeme rata Emil je radio u Elektroprivredi, na Dolac Malti, svakoga jutra, pucalo ne pucalo, on je išao na posao, vraćao se tačno u pola sedam, satove si po njemu mogao navijati, a tetka ko tetka, molila bi se Bogu kada je odlazio, zahvaljivala mu se kad bi se Emil vraćao. Drugi su znali izostati s posla, ne doć' po dan-dva kad bi se baš ono pravo pucalo, ali on nijednoga dana da izostane. Takav je Emil bio, nije znao drukčije.

Ali tog petka, sjećam se bio je petak, nikad to neću zaboraviti, prođe pola sedam, Emila nema. Prođe i osam njega nema. Negdje oko pola devet, eto ti tetke Kate, silazi k meni na drugi kat, kaže: sine Kamilo, nema mi djeteta! Ama ništa se ti tetka ne brini, govorim joj ja, a ona opet: sine Kamilo, nema mi djeteta! I nigdje suza u očima, ne lomi prste, ne viče, ne čini ništa od onoga što žene inače čine, pa čovjeku bude i lakše što baš tako čine, jer misli da je sve pod kontrolom ako čine to što čine. Ja je k'o tješim, a ona samo ponavlja svoje. Kako ponavlja, mene tako hvata strah, mislim se – jebote Kamilo, rođaka si izgubio, zadnjega koji ti je u Sarajevu ostao, i pođoše mi tako suze, same od sebe. Ona šuti i gleda me, zine da bi mi nešto rekla, a onda se okrenu i ode u svoj stan.

Dođe tako policijski sat, a Emila nema. Ja sam već bio kod komšije Fehima, inspektora u MUP-u, njemu radio telefon, pa sam zvao Elektroprivredu, pitam je li Emil Bevc otišao s posla, jest, kaže mi čovjek, u pola šest kao i svakog dana. Onda sam zvao policiju, pa Francusku bolnicu i mrtvačnicu, raspitivao se za njega, ali nigdje ga nije bilo. Oko jedanaest, šta ću, gdje ću, odem gore do tetke Kate, ne bi li joj bilo lakše. Ona mi iznese čaj od nane, ponudi me voćnom kockom, i ode za svojim poslom. Ode moliti krunicu. A ja šta ću nego sjedim u mraku i slušam. Ugasio sam svijeću, da se ne troši.

Uto se začu kako nešto grebe po vratima. Skoči tetka, ja za njom, otvori ulazna vrata, kadli utrča unutra sivi mačić, ama nema mu ni po' godine. Ustrčasmo se da ga izbacimo po onome mraku, ali on pitom, ne bježi. Stao da prede kad mi se u rukama našao. I taman što smo zatvorili za njim vrata, nije prošlo ni pet minuta, čuješ ga opet, grebe! Kamilo, hajde, živ i zdrav tetki bio, snesi hajvana u prizemlje, izbaci ga iz zgrade, vrag zna kako je i ušao.

Ja ga uzeh u naručje, pa niz stubište, prst se pred okom ne vidi, nabadam po stepenicama k'o Filip Višnjić, samo gledam kako ću zapeti za nečiji stari šporet i slomiti vrat, a on prede, cijeli haustor bruji kako samo prede, pomislio bi čovjek da je to došla struja pa je čuješ kako teče kroz žice. Možda mi ga je bilo malo žao, a možda mi se danas to samo čini. Bacio sam ga na parkiralište, nekoliko puta viknuo iš, topotao nogama i bio sam siguran da se neće vratiti, bez obzira na to što više nismo imali vrata na haustoru. Razvalila ih minobacačka granata, pa ih komšija Sučić odnio na popravak i više ih nije vratio. Bit će da nitko više nije ni pomislio na ta vrata, sve do belaja s mačićem.

Rekoh, tetka, izbacio sam ga, neće se vratiti. A ona sjedi i puši uvin čaj, više se ne moli Bogu, nego misli na Emila. Ja samo gledam kako bih joj misli na drugu stranu okrenuo, pa je sve nešto zapričavam. Biva, biće se nekome u neboderu mačka okotila, biva, ako mačka ima više od dvije boje onda je sigurno ženska, biva, ove današnje mačke više ni miševe ne love, pokvarile se kao i ljudi… A ona sluša i potvrđuje. Sudjeluje u priči, kao da se nije ništa dogodilo, a jest. Ne mora ona meni to izgovoriti, ali ja je čujem: sine Kamilo, nema mi djeteta!

Prođe tako i pola sata, kad opet – grebe po vratima. Sad sam ga držao za kožu iza glave, onako kako bi ga mati okolo nosala, tako da nije preo. Htio sam biti grub, a nisam znao kako. Bio je tako pitom da sam mu i vratom mogao zakrenuti, ali tko bi to mogao učiniti, tko bi mačića mogao ubiti, pogotovo u ratu. Ne znam za vas, ali ja vala ne bih.

Još dvaput sam ga izbacivao van i on se svaki put vraćao, utrčavao u kuću kao da je njegova rođena i ne bi se sakrivao i bježao od mene, nego mi je dolazio na ruke, da ga opet odnesem. Držao sam ga u naručju, slušao kako prede i zamišljao struju dok teče žicama. Već sam se bio naučio i silaziti niz mrak.

Nemoj, pusti ga! – povikala je tetka kada se mačić sljedeći put vratio. Mislio sam da je poludjela kad ga je uzela na krilo i počela razgovarati s njim, žaliti mu se što nema mlijeka da ga počasti. Mene je u pola četiri ujutro poslala kući da u špajzi nađem mlijeka u prahu, ako je išta ostalo iza Smilje i djece. Srećom, bilo je ostalo, jer da nije, potjerala bi me da budim inspektora Fehima, da ga pitam ima li mlijeka za mačku.

E, sad, ruku na srce, nisam ja nikada tetku upitao zašto je zadržala mačića, nakon što se on pet puta penjao na peti kat i svaki puta grebao baš po njezinim vratima, ali znam zašto je to učinila, kao što sam znao i te noći, dok je svanjivalo i dok smo gledali gdje bismo Cicku – tako ga je nazvala – načinili leglo. Znao sam, ali nisam joj rekao, kao što ni vama neću reći budem li vidio da se netko smije. Ne, ozbiljno, nasmije li se ijedno, ja prekidam!

Emila više nismo spominjali, ali ja kao da sam se počeo privikavati da ga više nema. Ne znam šta je tetka mislila, samo je gladila Cicka, nutkala ga svježe razmućenim mlijekom, a on je preo, oči su mu svijetlile u mraku, dok je iza brda svanjivalo i čuli su se prvi jutarnji rafali iz PAM-ova. On se prema nama odnosio kao da se znamo cijeli život, on je naš mačak, mi smo njegovi… valjda ljudi.

Oko pola osam stigao je Emil. Na pola puta do kuće uhvatilo ga je neko granatiranje, nije mogao izaći iz podruma, a onda je došao policijski sat, pa je s još dvojicom završio u stanici zbog kršenja zakona, i sad su ih, maloprije, pustili. Bio je uplašen, mislio je da će mu mater svisnuti od brige, a ona se pravila kao da je znala da će doći. Ili je stvarno i znala, jer je izgledalo kao da se prestala brinuti nakon što smo Cicka pustili u kuću. Prestala se brinuti kada je shvatila ono što je shvatila.

Od tada, tetka se brine za Cicka, a bogme se i Cicko brine za nju. On sjedne na televizor, gore je fino toplo, a ona na kauč, pa se tako gledaju i razgovaraju. Kada je Emil odlazio u Kanadu, rekla mu je – samo ti idi i ništa se ne brini. Bilo joj je važno da je on živ, a za drugo ćemo lako. Tko vjeruje u Boga, uvijek je u dobrome društvu, rekla je kad smo joj govorili neka pođe s nama u Zagreb jer nije dobro da bude sama. Kada Cicko spava, ona se moli, a kada se probudi, njih dvoje se gledaju i šutke razgovaraju. Ono što si imaju reći, vi ne biste shvatili, ali samo da znate, da se on tu noć nije vraćao i da ga ona na kraju nije zadržala, ni Emil ne bi živ došao kući. Kako to? E, pa lijepo, toliki se nisu vratili samo zato što netko nije prepoznao onoga koji je svu noć grebao po vratima. Tako tetka Kata kaže, a ja više nemam razloga da joj ne vjerujem.

 

Iz knjige Miljenka Jergovića mačka čovjek pas