Poglavlje iz romana Patria Fernanda Aramburua


Nakon nekoliko tjedana udovištva Bittori je otišla na nekoliko dana u San Sebastián. Ponajprije zato da više ne vidi nogostup na kojem su ubili njezina muža i da umakne zloćudnim pogledima susjeda, tolike godine ugodna suživota i onda, odjednom, sve se izokrene; i da ne mora svakodnevno prolaziti pored žvrljotina na zidovima i vidjeti onaj grafit na kiosku na trgu, jedan od posljednjih, koji prikazuje streljačku metu iznad pokojnikova imena, tek što su ga ispisali i već za nekoliko dana, zbogom.

Ustvari, djeca su je na prevaru dovela u San Sebastián. Isuse Bože, treći kat! Pa ona je navikla živjeti na prvom.

"Dobro, ama, pa ima dizalo."

Nerea i Xabier usuglasili su se da je treba izvući iz sela pod svaku cijenu, iz sela u kojem je oduvijek živjela, u kojem je rođena, u kojem je krštena i vjenčana, a zatim joj otežati povratak, čak joj ga vrlo nježno onemogućiti.

Uglavnom, smjestili su Bittori u stan s balkonom s kojeg je mogla vidjeti more u daljini. Obitelj ga je već neko vrijeme pokušavala prodati. Oglasili su prodaju u novinama. Nekolicina zainteresiranih već je nazvala zanimajući se za kupnju ili barem za cijenu. Txato ga je kupio nekoliko mjeseci prije no što su ga ubili, u želji da osigura utočište izvan sela.

U stanu je bilo svjetiljki i nešto namještaja. Djeca su rekla Bittori da će tu ostati tek privremeno. Govorili su joj, ali kao da nije shvaćala. Kao da se prepustila. Ravnodušna. Ona, koja je inače bila tako razgovorljiva. A sad, poput kipa. Činilo se da pomalo zaboravlja čak i treptati.

Xabier i njegov kolega iz bolnice donosili su joj osnovne potrepštine. Odlazili bi u selo kombijem kasno poslijepodne, kad se smrači, da suviše ne privlače pažnju. I tako desetak puta, uvijek nakon zalaska sunca. Svaki put uzeli bi ponešto. U vozilu i nije bilo puno mjesta.

Bračni krevet ostavili su u selu jer Bittori, bez muža, nije željela spavati u njemu. Ali zato su preselili mnoge njezine stvari: posuđe, tepih iz blagovaonice, stroj za pranje rublja. A onda su ih jednog dana, bilo je to tijekom tjedna, grubo izvrijeđali dok su tovarili kutije. Uobičajena skupina, bivši Xabierovi poznanici, neki kolege iz škole. Jedan od njih, bijesno sikćući, glasno je rekao da je zapamtio registraciju.

Na povratku u San Sebastián Xabier je shvatio da njegova prijatelja obuzima tjeskoba i da će se sudariti nastavi li voziti u takvom stanju, jer se od panike stao kočiti. Zato ga je nagovorio da zaustavi vozilo uz rub ceste.

Prijatelj:

"Drugi put neću moći s tobom. Žao mi je."

"Smiri se."

"Žao mi je, doista. Žao mi je."

"Više se ne trebamo vraćati. Selidba je gotova. Majka ima dovoljno, uza sve ono što smo joj dosad prenijeli."

"Razumiješ me, Xabiere?"

"Da, jasno. Ne brini."

Prošla je godina, prošla i druga, prošlo više njih. A Bittori si je u međuvremenu kriomice izradila ključ kuće u selu, pa nije valjda luda. Što je bilo? Prvo, Nerea; za nekoliko dana, Xabier. Ama, ključ? Imaš ga. Ne, ovaj. Urotnici. Svakome od njih rekla je da ne zna gdje ga je zametnula, ta moja glava!, da će pogledati, i napokon, za nekoliko dana, pravila se da ga je pronašla nakon duga traženja; jasno, dotad si je već u željezariji dala izraditi kopiju. Stari je posudila Nerei, koja će s vremena na vrijeme (jednom, dvaput godišnje?) baciti pogled na stan i obrisati prašinu, kći joj ga potom nije vratila, niti je Bittori uopće očekivala da će joj ga vratiti.

Drugom je prilikom Nerea spomenula mogućnost da se kuća u selu proda. Isto joj je nekoliko dana poslije predložio Xabier. Bittori je slutila, ovo se dvoje urotilo protiv mene. Stoga se sama dotakla teme čim se sve troje našlo zajedno.

"Dok sam živa, moja kuća nije na prodaju. Kad umrem, radite što vam drago."

Nisu joj proturječili. Govorila je ozbiljna lica i sa strogim sjajem u očima. Brat i sestra nabrzinu su izmijenili poglede. O tome više nikad nije bilo ni riječi.

I, da, odlučila je odlaziti u selo na najdiskretniji način, najčešće za neugodnih kišovitih i vjetrovitih dana, kad je najvjerojatnije da će ulice biti puste, kao i onda kad su njezina djeca bila zaposlena ili na putu. Zatim bi možda prošlo i sedam ili osam mjeseci da se nije vraćala onamo. Izlazila bi iz autobusa izvan sela. Da ni s kim ne mora razgovarati. Da je ne vide. Uspinjala bi se pustim ulicama do svoje stare kuće. Ondje bi ostajala sat-dva, nekad i duže, gledajući fotografije, čekajući da crkvena zvona označe određeno vrijeme, i kad bi se uvjerila da nema nikoga u blizini, odlazila bi istim putem kojim je i došla.

Na groblje nije nikad odlazila. Zašto? Txata su pokopali u San Sebastiánu, a ne u selu, premda ondje u obiteljskoj grobnici počivaju očevi roditelji; ali nije moglo drugačije, živo su ih od toga odgovarali, sahraniš li ga u selu, oskvrnut će grob, ne bi bilo prvi put da se tako nešto dogodi.

Bittori je na groblju Polloe, za vrijeme obreda sahrane, prišapnula Xabieru ono što nikad nije zaboravio. Što to? Kako joj se čini da Txata ne sahranjuju, nego da ga skrivaju.