Sanja Jovičić, koja se u Frakturi brine da raširi "dobru vijest" o našim knjigama, priča vam priču o piscu koji nikada ne podcjenjuje čitatelje, piscu za koga osjeća i razumije da iznosi pred nas nešto istinski svoje, što ne mora biti samo emocija ili intima, već može biti i razmišljanje o bilo kojoj silnici našega svijeta, naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Javier Cercas u svojim se knjigama hvata u koštac s temama i ličnostima iz (španjolske) prošlosti, a u toj borbi, u jednom trenutku, počne propitivati i sebe i svoje bližnje. Ponekad su mi ti događaji i ličnosti daleki, studioznost s kojom ih opisuje teško dohvatna, ali ljepota misli, intelektualno poštenje, plemenitost osjećaja i povjerenje u čitatelja da će ga moći pratiti u spisateljskom pohodu svaki me put zaokupi i potakne da pomislim – ja sam taj čitatelj! Pa makar ispustila pojedine nijanse i veze unutar teksta, dok čitam Cercasove knjige, radujem se jer proničem, otkrivam ljepote tananih odnosa između ljudi i događaja i naslućujem značenje pojma književna istina (a mnogi mudri ljudi rekli su da je to jedina suštinski važna istina).

Brojni su razlozi zašto volim raditi u Frakturi, ali jedan je posve dragocjen. Novu knjigu ili novi prijevod knjige "ščepam" prije nego što stigne postati ukoričenom knjigom – to su ovi papiri koje vidite na fotografiji. Volim držati "pravu" knjigu u rukama, ali toliko volim čitati Cercasa da ne mogu dočekati knjigu u koricama. Otkada sam saznala da je Silvana Roglić prevela Vladara sjena, nisam se smirila dok mi urednik Roman i grafička urednica Maja nisu dopustili uzeti print. Razlog tolikom nestrpljenju, pored autora, jest i u tome što je riječ o romanu za koji njegov izvorni nakladnik kaže da je najintimniji roman Javiera Cercasa, za čije se pisanje pripremao otkako je postao pisac.

Još je jedan razlog ljepote rada u Frakturi. Upoznala sam Javiera Cercasa, kao i brojne druge autore za koje sam mislila da su mitska bića (znate za tu dječju ideju: pisac koji je napisao knjige koje volimo je klasik, iz nekog, ako ne boljeg, svakako dalekog i po duhu plemenitijeg vremena). Na fotografiji smo Cercas i ja u šetnji Pulom, u razgovoru o njegovu rodnom Ibahernandu, pokazivao mi je fotografije glavnog trga. A onda o tom ekstremadurskom selu iz kojeg se kao dječak s roditeljima preselio u Kataloniju čitam u Vladaru sjena – život je jednostavno nepredvidivo lijep kada se vrti oko knjiga.

Dok čekate Vladara sjena, a iz prve ruke mogu vam reći da će to biti uskoro, urednik Roman preporučio vam je da čitate Cercasove Zakone granice, a ja vam preporučujem Prevaranta – ples na žici čovjeka koji je prevario državu/e, obitelj, prijatelje i koji pokušava prevariti pisca koji piše o njemu (i pita se je li moguće napisati knjigu o Enricu Marcu ne sklapajući savez s đavolom) – maestralno. "Poezija [dakle fikcija] je varka u kojoj je onaj koji vara pošteniji od onoga koji ne vara, a onaj koji se da prevariti mudriji je od onoga koji se na da prevariti" – poziva se Cercas na Plutarha i još nam poručuje: "intelektualna dužnost čitatelja ili gledatelja fikcije sastoji se u tome da se dade prevariti s ciljem da uhvati duboku i kontradiktornu i ironičnu istinu koju je autor sagradio za njega." Cercasovim djelima uvijek ću dopustiti da me prevare. Budite mudri, pa to učinite i vi.

A u ovo vrijeme, završavam priču o piscu riječima piščeve majke: "Sinko moj, samo neka nam Bog ne dâ sve nedaće koje smo kadri podnijeti." Doña Blanca Mena, koja je podnijela sve nedaće ovoga svijeta, uključujući smrt junaka svoga djetinjstva, strica Manuela Mene, te izmještanje u svijet s kojim se nikad nije srodila, govori eto i o pošasti koju smo i teško pogođena Katalonija i svi mi ostali, kako ona kaže, "kadri podnijeti". Zbog toga je dobro čitati njene riječi kako nam ih prenosi Javier Cercas, pustiti da nas prevare kako bismo se približili književnoj istini – koja, ako i nije jedina istina, onda je, među istinama, ona ljekovita.