Na svijetu postoje lijepi gradovi, a postoje i izuzetno lijepi gradovi. San Francisco je takav gušt nakon kojeg se više nikamo ne želiš vratiti. Čak je i samo Alcatraz toga vrijedan! A Zlatna vrata? A prava vrata, kineska, u Chinatownu? San Francisco – to je liberty, beat, to su stari hipiji, glazba Zapadne obale, to su gejevi. Pyotr Vail potpuno točno piše da je San Francisco – Zapad. Zapadnije od njega samo je Istok.

San Francisco je City Lights ili Ferlinghetti. San Francisco Ferlinghetti.

Sve u svemu, to je vesela tužna priča – moj nesusret s Lawrenceom Ferlinghettijem.

Počevši u listopadu, zatrpao sam mejlovima adresu njegove knjižare (u redu, nazovimo je po našem – Svjetla velikoga grada!) da se nadam da ću u prvim danima travnja biti u San Franciscu s njegovim zlatnim vratima. Bi li me primio na pola sata? Bi li pristao odgovoriti na nekoliko mojih pitanja? Popiti šalicu espressa? Fotografirati se? Popušiti malo trave? Ali nije bilo nikakvog odgovora na moje periodične mejlove.

 

 

Dana 7. travnja, u pratnji kalifornijsko-ukrajinskih prijatelja (njihova imena navedena su u mojoj pjesmi "California Dreaming", onoj u kojoj se svi po redu bacamo u pakleno ledeni ocean, a zatim ločemo na obali iz boce hrvatsku šljivovicu), i tako, u pratnji novih prijatelja, ušao sam u najsvetije svetište beata i cjelokupnoga američkoga književno-umjetničkoga nekonformizma – knjižaru City Lights.

Dobrih sat vremena lutao sam po njenim katovima, kopao po policama, prevrtao knjige, setove gramofonskih ploča i razglednica. Na zidovima su visjeli divovski crno-bijeli fotoportreti, na kojima se moglo vidjeti na primjer golog – uključujući i prilično velik spolni organ – Ginsberga ili mladog Andreja Voznesenskog s ruskom šubarom sa spuštenim ušima. Bila je tamo gomila ljudi – ne samo zato što je subota nego i zato što je to kultno mjesto. Mjesto kulta. Netko bi mogao reći sotonističkoga. Hodajući po drugom katu od rariteta do rariteta, nisam mogao ne primijetiti u jednom hodničkom odvojku vrata s natpisom "Izdavaštvo". Dakle, Lawrence Ferlinghetti trebao bi sjediti negdje iza njih. Malo sam procupkao po hodniku i konačno odlučno krenuo k menadžeru Afroamerikancu. Mogu li se sastati s gospodinom Ferlinghettijem, ja prevodim njegove pjesme, imam neka pitanja, pola sata, ne dulje, pola sata, samo pola sata, holy shit, pola sata – i bit ću slobodan kao ptica! You know man, rekao je na to menadžer, mister Ferlinghetti ima 82 godine i baš nema mnogo vremena. Jučer se vratio iz Nikaragve, sutra leti u Grčku. Baš nema mnogo vremena, man. Svaki dan ga želi vidjeti trideset-četrdeset ljudi. Ne može sve primiti jer nema mnogo vremena. Napiši mu pismo – odlučit će može li. To je jedino rješenje, man, jer nema mnogo vremena. On ima 82 godine, man.

Ja imam duplo manje, rekao sam, ali također nemam mnogo vremena. Odgađamo to za poslije. Kad svatko od nas bude imao vremena koliko god poželi. Za poslije, za poslije.

Poslije sam prelazio Broadway i netko vrlo sličan Ferlinghettiju bio je na suprotnoj strani.

Poslije se na semaforu upalilo zeleno i krenuli smo ususret jedan drugom. Nisam ga zaustavio na prijelazu između tih automobila – obojica nismo za to više imali vremena.

 

Iz knjige Leksikon intimnih gradova Jurija Andruhovyča