Iz knjige Europa 28: Žene o budućnosti Europe

Bila sam u Barceloni. Ondje sam s partnerom provela Božić, a zatim avionom putovala natrag u Helsinki. U avionu sam primijetila ženu plave kose i njezina partnera koji je izgledom podsjećao na stranca. Krišom sam je gledala i razmišljala je li njezin život poput mog. Imala je kosu do ramena i torbu koja je izgledala skupo. Do nje je sjedilo dvoje prekrasne djece. Gledali su crtiće, a ona je pila šampanjac, potpuno sigurna da joj sve to pripada. Činilo se da sve konce drži u rukama. Pomisli li kad da će se sve srušiti, zapitala sam se. Meni to često padne na pamet i ispuni me nemirom.

Partnera sam upoznala jednog jutra prije deset godina: vani je baš svitalo kad smo izišli iz kluba. Tad sam studirala na dramskoj akademiji u Barceloni i dane provodila tulumareći. Nagovarao me da odem s njim na neki afterparty. Glumila sam nezainteresiranost, premda sam tad već bila zaljubljena do ušiju i skočila bih za njim s mosta, samo da je pitao. Zbog njegova osmijeha. Bio je tako uzbudljiv, činilo se da je uvijek nasmiješen. Nisam naučena na to. Ja i svi ljudi koje sam do tog trenutka upoznala – smiješili smo se samo u posebnim prilikama. Bio mi je i zgodan, i možda bi bilo pametnije reći da izgled nije važan, da je važno ono iznutra, ali prava ljepota ima čudesnu moć, kao svjetiljka zbog koje mušice podivljaju. I tako sam se prepustila njegovoj auri, a on mi je, iz nekog razloga, dopustio da ostanem.

Sada živimo u distriktu Sant Gervasi, u ulici koja se zove Marià Cubí. Točnije, moj partner živi ondje, a ja ga, kad god mogu, posjećujem iz Finske. Ponekad moram dugo ostati u svojoj zemlji i raditi, posvetiti se umjetnosti, ali čim mi se oslobodi raspored, sjedam na prvi let i odlazim k njemu. Ne ponosim se svim tim letenjem amo-tamo. Znam da je glupo i uništava planet. Ali moram ga vidjeti; inače potonem u očaj, ostanem živa zakopana, a to nije nimalo ugodno.

Moja je domovina zavučena na rubu Europe, u samom kutu, i da pokušam putovati nekim dugim sredstvom, morala bih prvo ići trajektom pa vlakom pa autobusom pa drugim autobusom i tako dalje, dok napokon ne stignem, ali izgubila bih toliko vremena da bih se odmah morala uputiti natrag kući. Jednom sam išla vlakom. Prijatelj i ja prvo smo proputovali cijeli Baltik, zatim nastavili preko Hrvatske do Italije, pa odande do Španjolske. Trajalo je nekih dva tjedna i bilo je užasno naporno. Vagoni su bili puni Poljaka koji su iz boca od litre i pol pili neku smeđu tekućinu koja je izgledala kao domaća rakija, a onda se onesvijestili i popadali po podu. Na mađarskoj granici dočekala ih je policija u blindiranom kombiju i dok su ih vukli do vozila, izgledali su mlohavo kao kuhani špageti.

Mogla bih sve to ostaviti iza sebe, ali to sam već jednom pokušala i nije uspjelo. Rekla sam mu da bismo se trebali razići, iz očitih razloga. Sve sam odvagnula, posložila prioritete i sama sebi rekla, hajde, molim te, misli na karijeru, ne možeš potratiti život trčeći za nekim strancem. Studirala si na najboljim umjetničkim akademijama, slijedila snove i spiskala studentski kredit u kafiću preko puta, zato nemoj dopustiti da sve bude uzalud. Osim toga, on puši – i duhan i travu – cipele mu se raspadaju i često se zaboravi obrijati. Igra PlayStation i jede crveno meso svaki dan; ne zna pravilno postaviti nož i vilicu uz tanjur, na salvetu, a ne nasumice na stol, premda sam mu stoput rekla da to nije lijepo.

On jednostavno ne mari za običaje srednje klase. Nisam ni ja kad sam bila mlađa. Buržujska potreba za pravilnim postavljanjem noževa i vilica prišuljala mi se kad sam napunila tridesetu. Zasjela je na čelo stola u blagovaonici, promotrila prostoriju i rekla: Vrijeme je za nove zavjese i ukrasne jastučiće. Pjenušac i vino serviraju se u zasebnim čašama, a salvete trebaju biti od najfinijeg pamučnog materijala, molim lijepo. Pokušala sam začepiti uši, ali nije pomoglo. Te buržujske navike sjećanje su na djetinjstvo, čudna sjena koja mi se uselila u stan i postavila svakojake zahtjeve. Vjerojatno zato što je smrt sve bliža, a njezina neizbježnost zastrašujuća. Nadala sam se da ću kupnjom zavjesa stvoriti nekakav osjećaj sigurnosti, da ću se na njih moći osloniti ako se sve drugo raspadne i sruši. I to se dogodilo; ostavila sam ga i otišla kupiti zavjese. Umotana u skupu tkaninu, danima sam plakala na podu, nisam mogla razmišljati ni o čemu osim o njemu, koga sam ostavila na ulici ispred kafića, slomljenog. Um mi se zacrnio i negdje u dubini duše rodila se misao: napravila sam najveću pogrešku svog života. Ljubavne su balade odjednom počele dobivati smisao. Riječi pjesme poput: Umrijet ću bez tebe, skočiti s Ponte Vecchija i pustiti da me odnese voda, iz Puccinijeve Tosce. Nikad nisam razumjela ljubavne balade. Mislila sam da ljudima koji troše vrijeme na to smeće fali koja daska u glavi, a sad sam, iz vedra neba, postala jedna od njih.

Na vlastiti užas, shvatila sam i da karijera u koju sam vjerovala i za koju sam se pripremala ne postoji. Ako se želite baviti umjetnošću, samo je morate stvarati; gdje to radite, zapravo i nije važno. U to sam se uvjerila kad sam unajmila skupi mali podrumski studio u centru. U njega sam postavila funkcionalni radni stol i staru kriglu koju sam pronašla kod pratete na tavanu (mislim da je moj djed pio iz nje dok je bio u ratu). Upotrebljavala sam je kao držač za olovke. One su pokraj hrpe papira čekale da nekome zatrebaju, ali su ostale netaknute – i olovke i papir – jer odjednom više nisam imala što reći. Nedostajao mi je moj partner. Očiju punih suza, sjedila sam u tom pustom podrumu i prazno gledala kroz taj mali prozor, paralizirana tugom jer nisam mogla pobjeći od pomisli da sam napravila najveću pogrešku u životu. Volio me. Rekao mi je to jasno i glasno, premda nije morao; nije me lako voljeti. Nikad prije nitko mi to nije rekao. Muškarci su me većinom izbjegavali u širokom luku. Bilo mi je jasno da sam, iz njihove perspektive, zastrašujuća. Glasno izražavam mišljenje i organiziram umjetničke projekte umjesto da slušam njihova duboka promišljanja i budem im podrška na životnom putu. Gledala sam kako se pune užasom i bježe. Prestali bi odgovarati na poruke. Skrasili bi se s nekom pristojnom ženom koja ih je slušala. Iz nekog čudnog razloga, samo on nije bio ugrožen činjenicom da sam lajava i da imam ideje. Upravo suprotno, u šali me volio zvati „šefice“.

Nakon nekoliko tjedana, prestala sam ići u podrum. Dolje je bilo užasno hladno i nisam htjela ići na zahod jer se nalazio iza skladišta koje je bilo puno rešetki i podsjećalo me na film Trainspotting. Prepustila sam svoj funkcionalni radni stol i staru kriglu drugoj umjetnici, a poslije sam čula da su se u toj zgradi dogodile nekakve poplave. Podrum je potopila smeđa voda i stara je krigla otplutala. Odlazak iz te šupe bila je ispravna odluka i nije u meni budila onakvo žaljenje kakvo sam osjećala dok sam ostavljala svog partnera, dobrog čovjeka koji ne zna kako pravilno postaviti stol. Kad se sve zbroji i oduzme, koliko je zapravo ponašanje za stolom bitno? Tako sam razmišljala sve dok očaj nije postao toliko dubok, a skupe zavjese toliko izlizane da sam ga odlučila ponovno pridobiti. Otputovala sam u njegov grad. Nazvala ga. Otišla do njegove kuće i spavala u njegovu krevetu, premda me pekla savjest. Vjerojatno jer sam znala da je to na neki način pogrešno; nešto je u tome bilo potpuno besmisleno. Ali ništa nisam mogla učiniti, jer takve stvari nemaju veze s razumom.

Zamolili su me da napišem tekst o budućnosti Europe. Zato što sam pozvana na festival koji će se sljedećeg ljeta održati u Hrvatskoj i na kojem će sudjelovati zanimljivi umjetnici iz svih zemalja Europske Unije. Ljetni festival zvuči super i počašćena sam što sam pozvana, tako da sam prihvatila poziv, a zatim započela s pisanjem ovog teksta. Nisam sigurna kakve ovo veze ima s Europom i svijetom, ali nekakve valjda ima, budući da živim u Europi, a time i u svijetu, i svjesna sam toga da je mnogo stvari pošlo po zlu. Ledenjaci se tope, a polarni medvjedi klize u more. Šume se krče radi papira, tako da ga moja domovina može izvoziti u velikim rolama i hvaliti se stalnim opadanjem stope nezaposlenosti, premda su nezaposlene samo sakrili od statistike i natjerali ih da sudjeluju u izmišljanju novih radnih mjesta koja uključuju rezbarenje drvenih noževa i izradu podmetača u obliku mozaika. No, unatoč svemu, radije pišem o svom partneru i tome kako putujem niskobudžetnim letovima da ga vidim, premda sam svjesna da to samo uzrokuje još više štete. Povrh svega, plan je da svi umjetnici na taj ljetni festival, onaj za koji ovo pišem, doputuju avionom. Kad se i to uzme u obzir, ovaj tekst počiva na klimavim nogama i samo pojačava osjećaj propasti koja vreba iza ugla.

Kad sam upoznala svog partnera, nije se znao koristiti usisivačem. Kod kuće je imao metlu, krpu i spremačicu koja je čistila dok je on pušio na donjem ležaju kreveta na kat. Kad se preselio u svoj stan, ostao je s metlom u ruci, zbunjen, jer nije imao pojma što da radi s njom. Otišla sam do kupovnog centra i kupila mu usisivač. Po njegovu mišljenju, to je bučan i nepotreban predmet, ali svejedno je nosio kutiju do kuće. Kad sam htjela namjestiti vrećicu, primijetila sam da je već puna. Nije mi bilo jasno kako je tek otpakiran usisivač mogao biti korišten, ali je možda služio kao izložbeni primjerak ili ga je netko možda kupio, usisao kuću, pa vratio. Rekla sam mu da ga moramo vratiti, a on je rekao da zna da to neće dobro završiti. Vratili smo se do kupovnog centra, on je otišao isprobavati parfeme, a ja vratiti usisivač, no nisu mi vjerovali. Shvatila sam da baš i ne znam razgovarati sa Španjolcima. Možda im pristupam previše izravno pa ih isprepadam. Taman sam se htjela početi derati, kad mi je partner priskočio u pomoć. Nabacio je svoj najbolji osmijeh i istog trena prodavač nam je dao novi usisivač. Odnijeli smo ga kući, a moj mi je partner rekao da moram početi ljepše razgovarati s ljudima ako želim da me saslušaju. Kriste, rekla sam. Zadržao je usisivač, a na kraju ga je i zavolio. Tu i tamo iskopa ga i usiše mrvice koje smo nakon doručka ostavili za sobom.

Kad god sam u Barceloni, uvijek ručamo skupa. On završi s poslom u tri i dok dojuri na skuteru natrag do Ulice Marià Cubí, već prođe četiri. U mojoj se zemlji ruča mnogo ranije, a Barcelona još i jedan sat kasni za Finskom. Prema tome, do četiri se već nestrpljivo ushodam po stanu jer već dva sata od gladi ne mogu pisati. Volim što mogu skuhati nešto fino, i uvijek lijepo postavim stol s noževima i vilicama na pravim stranama i volim što možemo sjesti jedno preko puta drugoga i razgovarati o tome kako smo proveli dan. Da stalno ovako živim, mislim da bih bacila lonce i tave kroz prozor i pobjegla, ali kako je to samo povremeno, više to vidim kao igru, kao ono kad smo bili djeca, pa bismo išli van i pravili tortu od trave i blata, a onda je jeli na ogradi pješčanika.

 

Preveo Blaž Martić