Kratke priče kao genijalni izumi

U jednoj Keretovoj priči glavni lik bogatstvo i slavu (prekrasnu djevojku, vilu s bazenom i život kao iz snova) stječe jedinstvenim darom: običnošću. Izgleda obično, razmišlja obično, a njegovi su izumi (maslina punjena maslinom, avokado punjen avokadom) i ulaganja (u nekretnine, tamo gdje je skupo uskoro će postati još skuplje) – slutite – obični da običniji ne mogu biti. "Šriki je baš, ali baš, poput mene i vas", a tajna mu je jednostavna: "Uspio je jer je svoju običnost isfurao do kraja."

Ako sam u vrhunskoj književnosti ikada naišao na koncept koji – makar izdaleka i nužno varljivo – nalikuje na Šrikijev, onda je to onaj koji svojim knjigama nudi njegov tvorac, ponajbolji izraelski pisac srednje generacije, Etgar Keret. Za razliku od Šrikija, koji se dao u prehrambenu industriju, Keretovi su genijalni izumi priče, a njegova "običnost" – njihova pristupačnost i dojam jednostavnosti koji ostavljaju. Jer, koliko god duhovite, pomaknute, ili nadrealne znale biti – one se pod kožu uvlače doslovce svakome. Nije vam potreban studij književnosti, ni visinski trening na Dostojevskom, ne morate biti čak ni osobit knjigoljubac – dovoljno je da ste čovjek (običan), i kladim se u knjigu da vas neće promašiti.

I ne: kad kažem "svi" i "svatko", ne mislim da se ova proza neće dobaciti do onih koji od književnosti traže više. Premda ga prevode diljem svijeta, a svaka mu knjiga samo u Izraelu plane u više od 100.000 primjeraka, Keret nikad ne banalizira, ne spušta ljestvicu i ne podilazi. On nam samo daje – zadovoljan bi bio Šriki – ono što volimo, čak i ako toga dotada nismo bili svjesni. Uostalom, ako me urednički posao ičemu naučio, to je da je u književnosti lakoća najteža stvar na svijetu.

U čemu je, dakle, tajna? Otvorite Pizzeriju Kamikaze i otkrijte. Sastojaka je više, a ja ću spomenuti tri.

1. Od braka do Holokausta, od roditeljstva do samoubojstva, nema te bolne i osjetljive teme koje se pisac nije dotaknuo, a opet, svaku kao da osvjetljava posebno svjetlo – Keretov prepoznatljivi humor. Likovi, situacije, neočekivani obrati… na početku, pitamo se je li moguće da netko tako doista vidi svijet, no već par stranica dalje, uspio je, uvalio nam je svoje naočale, i začas ga baš takvim vidimo i sami. Kada se uz ove priče smijemo, kome god da se smijali, osjećamo da je na naš vlastiti račun, a to je topao i dobar smijeh, smijeh koji oslobađa i tješi, i koji se – valja napomenuti – rado miješa sa suzama. Keretov je humor nježan i vraća svijet u ravnotežu. Nakon čitanja osjećamo se kao nakon dobre kupke: okrijepljeni, bolji i lakši nego što smo bili.

2. Možda vam neće odmah upasti u oči, nije to ona vrsta koja se lako primjećuje, ali dok piše o životu u Izraelu, o Židovima i Palestincima, o ratu i terorizmu (ali i obitelji, strahu, samoubojstvu ili smrti), Keret pokazuje osobnu hrabrost, dosljednost i jasnoću misli kakvima se valja nakloniti. Ne uljepšava i ne uzmiče. Nije čedan ni pristojan, a opet – ničime vas neće uvrijediti. Ne mari za velike riječi, pa bile to i Domovina, Holokaust, Ljubav, ili Bog - samo za ljude, čiji ih životi ispisuju. Pokušava razumjeti. Hrabrost koja je blagost, valjda zato što je istinska.

3. I za kraj, neodvojivo od svega već spomenutog, meni možda i presudno: Etgar Keret piše s uvjerenjem da će svijet pretvoriti u bolje mjesto. Ovome ne treba dodati ništa. Baš kao i Šriki, ono u što zbilja vjeruje, pisac Keret će i uraditi. Za početak, popraviti svijet. Pisati priče koje će netko drugi čitati i – bude li sreće – zavoljeti. Kao i svi obični recepti, jako je jednostavno i djeluje. Kad pročitate ovu knjigu, prilično sam uvjeren da ćete u to na kraći ili dulji čas povjerovati i vi.

Roman Simić