Ispadali su iz ordinacije jedan za drugim, spuštenih glava. Nitko se još nije zadržao dulje od pet minuta. Kaznena ekspedicija, sastavljena od trojice liječnika iz Vojne bolnice Dubrava, bila je brutalno učinkovita. Iako tad to još nismo znali, bila je to posljednja regrutacija u povijesti JNA na području Hrvatske. Ali znali smo da će oni, koji budu proglašeni sposobnima, imati velike šanse da uskoro budu poslani u rat protiv vlastite matere.

Među nama u čekaonici vlada pogrebna atmosfera. Jedino Garac cvjeta. Revni šef Gradskog sekretarijata za obranu napokon je došao na svoje i obračunao se gotovo sa svima iz naše odabrane ekipe, koja već godinama eskivira odlazak u jna. Ostali smo još jedino mlađi Aba i ja. Garac je nas dvojicu ostavio za kraj, da si maksimalno produži užitak.


Još jedan izlazi. Pognuta glava. Garac ustaje i čestita mu. Dečko prima čestitke, iako mi se čini da bi mogao svakog trena zaplakati. Onda odlazi na drugu stranu čekaonice i pridružuje se grupici, koja se iz nekog razloga stisnula u kutu unatoč tome što ovdje više nemaju nikakva posla.

"Jebote kru, najebo sam! Ako je ovaj proglašen sposobnim, onda stvarno ne znam. Ej, bajo, ja njega znam, on je poluslijep!" reče mi uzrujano mlađi Aba, koji je zadnje dvije regrutacije eskivirao zbog lošeg vida, iako je, prema vlastitu priznanju, zračnicom skidao muhe u letu. Njegov trik bio je krajnje jednostavan. Samo je krivo čitao slova. Kod ove ekipe to teško može proći. Ipak sam rekao:

"Sretno, bajo! Možda se ipak izvučeš."

"Sumnjam, ali svejedno hvala", reče on i uđe u ordinaciju.

Garac me gleda s osmijehom sreće koji ga je poružnio do krajnosti.

"Došla maca pred vratanca, a?"

"Smanjite doživljaj, Garac. Još nije sve gotovo."

Mlađi Aba nije izišao pognute glave, ali je njegov mračni pogled bio dovoljno rječit. Garac pohita da mu čestita, no ovaj mu odgurne ruku, pogledavši je s gađenjem, kao da je načinjena od govana.

"Sposoban, bajo! Kažu da sam možda nepismen, ali da vidim kao orao. Ajd, da se pozdravimo", reče on glasno i onda nastavi šapatom, "još danas pičim kod rođaka u Austriju. Nema šanse da idem u vojsku."

Sad već ozbiljno zabrinut, ulazim u ordinaciju. Trojica liječnika sjede zaklonjeni iza velikog stola. Izgledaju strašnijima nego što sam zamišljao. Očekivao sam brkate vojničine koji govore kao da laju, a dobio uglađene mengelee ugodna glasa i svećeničke dikcije, čije rečenice promiču kraj mojih ušiju poput riba, posjedujući neku sklisku logiku, za koju ne znaš s koje bi je strane uhvatio i bi li je uopće uhvatio. Dok sjedim na usamljenom stolcu, koji se nalazi na brisanom prostoru nasred prostorije, razmišljam o tome da mi još nisu rekli da se skinem do gola. Iz iskustva već znam da se vojni liječnici, zakopčani do grla, u bijelim mantilima koje nose preko uniforme, vole tako razgovarati s mladim regrutima.

"Vi ste pametan, darovit mladić, studirate, uskoro ćete postati akademski građanin…"

"Da…" rekao sam, odlučivši napokon da ću se slagati sa svime što mi kažu.

"Jednog dana ćete se htjeti zaposliti."

"Da…" opet sam se složio, ali ovaj put s neznatnim oklijevanjem jer sam osjetio da se tu krije neka skrivena rupa kroz koju bih mogao propasti. Jedan od liječnika ustane i počne šetati po ordinaciji. Pravio je krugove oko mene i povremeno bi me pomilovao po potiljku. Svi su se smiješili.

"I što mislite da će se dogoditi?"

"Da… Hoću reći, zaposlit ću se, valjda…"

Na ovu moju izjavu sva trojica prasnu u smijeh. I ja sam se počeo smijati.

"Nećete! Kako? Ne budite smiješni. Tko bi vas htio zaposliti? Nitko vas neće htjeti zaposliti! Dajte, razmislite, mladiću!"

Onaj liječnik mi se ponovno stvorio iza leđa i pomilovao me po potiljku.

"Aaaa! Vi to govorite zbog mojih dijagnoza?"

"Vidite kako se lijepo razumijemo!"

"Da…"

"Onda se slažete da poderemo ovaj papir? Ove dijagnoze su čista glupost i samo bi vam napravile štetu u budućnosti."

Kimnuo sam slabašno, a on je već derao papir s mojim psihijatrijskim dijagnozama, na temelju kojih sam izbjegavao vojsku zadnje dvije godine, otkako su svi nekim čudom zaboravili da imam problem s lijevom nogom, koja je puna pločica i vijaka i zbog koje sam prvotno i bio oslobođen vojske.

Naglo postajem nezainteresiran za sve što mi se događa. Vojni liječnik govorio je o mojoj budućnosti i ja sam je odjednom vidio, tu svoju budućnost. Evo me na raketnoj topovnjači. Punim top koji dere po Splitu. Ubijam Miljenka Smoju. Mrcvarim Vaska i njegove mornare.

Onda nas pogađaju. Dok tonemo, čujem grohotni smijeh Tome Bebića. Drago mi je što ga čujem, ali svejedno mi se ne umire. Očajnički plivam prema obali.

Okružuju me barkama.

"Evo još jednoga!"

"Zatuci ga!"

Dok pokušavam doći do zraka, odozgo me tuku veslima. Propadam do samog dna svoje budućnosti.

"Čujete li vi mene, mladiću? Hej!"

"Čujem, čujem!" odgovaram. Dvojica liječnika sad stoje ispred mene. Onaj treći mi je iza leđa i opet me dira po potiljku. Došlo mi je da se okrenem i otkinem mu tu ruku, ali sam se ipak svladao i upitao kako se zove ta raketna topovnjača na koju me šalju.

Onaj liječnik, koji je cijelo vrijeme govorio, nasmiješi se žalostivo.

"Morat ću vas razočarati, mladiću! Ne idete vi na nikakvu topovnjaču. S tom vašom nogom ne možete u vojsku. Oslobođeni ste služenja vojnog roka. Doviđenja i nemojte biti previše razočarani."

Ščepao sam papir koji je držao u ruci i pritisnuo ga na prsa poput štita pa pohitao van, prije nego što se predomisle. Poslije ću razmišljati o tome zašto sam se jedini ja izvukao i je li to stvarno bilo zbog noge ili zato što sam onom trećem dopuštao da me miluje po potiljku.

Iz zbirke priča Umro Supermen Zorana Malkoča