Razbolio se na trećem semaforu na Maksimirskoj cesti u Zagrebu. Ništa se nije dogodilo, nije svirala nikakva glazba, nije vidio kroz prozor ništa tužno, nije čak ni padala kiša. Zapravo, dan je bio dobar. Vraćao se kući i bio je miran kao i obično.

Kad se dogodilo, prvo je osjetio neku prazninu u donjem trbuhu, a onda se rupa raširila prema prsima, napuhala pluća i ostavila ga par sekundi bez daha. Ništa nije zaboljelo. Ozljeda je bila duboko u moždanoj tvari, a ostatak tijela samo je reagirao na impuls: poklonio se, dirljivo prateći to sklapanje primirja sa sudbinom.

Dovezao se kući kao i obično, skrećući na pravim mjestima, bez nervoze i žurbe, duboko dišući.

Kod kuće su vrata bila širom otvorena. Žena je taman ušla, noseći velike pune bijele vreće. Učinilo mu se da iz jedne od njih nešto kapa i jasno je vidio crvenu mrlju na parketu. Izuo se i stao na nju bosim stopalom, ali nije se dogodilo ništa. Sa ženom je razgovarao mirno, poljubio ju je u vrat i namirisao citrus u njezinoj kosi. Bolest je onda niz trbušnu šupljinu skliznula u koljena i mirno ih stisnula u grč. Morao je kleknuti na pločice u kuhinji. Žena je stajala iznad njega dlanova punih zelene salate.

Sunce još uvijek nije nestalo s horizonta. Balkon je velik i popločen pastelnim bojama, a pored sivog plastičnog stola mali je bor u tegli, ostao od Božića. On sjedi za stolom i predano čupa zelene iglice. Desno od njega igraju se dva dječaka, slažu avion od malih lego-kockica. Jedan od njih nešto mrmlja i muškarac se napinje da bi čuo.

"Krila moraju dobro sjesti. Imam već policijski auto i vatrogasno vozilo. To ti je drugo od auto", čini mu se da čuje sina, pa se poželi nasmiješiti. Tjera kutove usana prema jagodicama, kesi zube i premeće jezik u ustima, ali se ne događa ništa. Čini mu se da bi ga sad trebao zahvatiti bijes, ali djeca se dignu i odu, a bolest mu oteža noge i samo ostane sjediti. Već je mrak bio pao pred njega kad je konačno ustao, stavio ruke u džepove i otišao u krevet.

Ispružio je leđa cijelom duljinom i učinilo mu se da leži na mekom pijesku koji ocrtava obrise njegova tijela. Gleda tlo ispod sebe. Najveću je udubinu napravio na području zdjelice. Kad mu se svijest preselila gore, primijeti da glava ne ostavlja trag. Gotovo da nema težine, pomisli, pa poželi upitati ženu kako je to moguće. Ona je slagala odjeću u ormar: majice iznad haljina, haljine iznad hlača. Kada se okrenula, učinilo mu se da plače, a bio bi se zakleo da još nije rekao ništa. Da je nešto i rekao, ne bi to bilo nešto tužno, ne bi je vrijeđao, a sigurno ne bi otkrio da se danas razbolio. Žena ipak plače, jasno vidi njene crvene oči i ruke koje mašu po zraku. Pridigne se da je zagrli, ali vruće ga čelo baci nazad na jastuke i on brzo zaspi.

Ujutro se probudio kao da se ništa nije dogodilo. Sjeo je u auto i mirno se vozio na posao. Nije mislio dati otkaz, nije mislio obavijestiti prijatelje ni rodbinu, nije mu palo na pamet da ode liječniku. Na putu od parkinga do ureda kupio je novine i krenuo ih čitati u hodu, ali bolest mu čvrsto stisne kapke. Neko vrijeme stajao je tako na cesti pod jutarnjim suncem, a novine mu visjele iz obješene ruke. Par listova palo je na tlo. Nema veze, mislio je, ionako se jučer nisam mogao nasmiješiti svom sinu i moja je žena sinoć plakala u spavaćoj sobi. Lice mu je sad bilo opušteno i jedan se prolaznik očešao o njega žureći se.

Kad je pogledao, sjedio je na klupi u parku, a uz njega su prolazile žene s djecom u rukama, biciklisti i starci. Bolest ga je ponovo častila vrućom težinom i nije imao druge nego ispružiti se na tlo. U glavi mu je gorjela vatra i pržila sva iskustva, a on je ležao i čekao da prođe. Ljudi su ga psovali, pitali za zdravlje, preskakali. I opet se ništa nije dogodilo, ali je jasno osjetio da mu manjak osjećaja godi, da sad smije samo sjediti, stajati, ležati.

Konačno je koračao prema uredu, svjestan obveze kao linije po kojoj se kreće. Došavši do semafora, nešto je vidio. S druge strane ceste, na asfaltu iskidanom linijama zebre, ležao je dječak s biciklom među nogama. Već je izdaleka opazio jarko crvenu krv na oguljenoj koži njegova lica, ruku i potkoljenica. Djetetu se jedna noga nekontrolirano tresla. Nekoliko ljudi skupilo se i promatralo, možda je netko i uzdahnuo, ali to nije bio on.

Znojio se. Sunce je prštalo po gradu i sililo ga da škilji, da spušta pogled, da ubrza prema sjeni. Prolazeći pored dječaka, šutnuo je nogom kamenčić na zebri.

U hladu ispred banke jedna je djevojka sjedila na betonskom zidiću. Pogled mu zapne na njezinim nogama i on stane pred nju, dirnut. Koljena su se dizala kao šake bijeloga, glatkog mira, i on pomisli da nikad nije vidio nešto toliko lijepo i čisto. Bio bi je pitao da mu dozvoli da malo sjedne kraj nje, ali ona naglo ustane, ispruži noge, i koljena nestanu u oštrom pokretu. Možda je to bila sreća, pomisli muškarac, ali je prošla. Pokuša dograbiti osjećaj koji ga je potresao, izvući ga na površinu, nositi ga malo na licu. Ali više ga nije bilo.

Kasno poslijepodne izašao je iz ureda, prazan i hladan poput limenke. Bolest je već bila izgrizla sve ostatke naučenih reakcija, riječi i grimasa i ostavila ga otvorenog, bačenog u život.

Tako naglo bolestan, tako jasno bolestan, opet je sjeo u auto i pratio ceste. Došao je doma, ručao, poljubio ženu i pomazio sina. Živio je, ali ništa se više nije dogodilo. Bio je dovoljno dobar suprug i otac, iako je njegova kuća živjela veselije kada bi on zatvorio vrata za sobom.

Njegov život trajat će još trideset godina povremenog padanja na koljena i ležanja drugima na putu. No sve je uvijek bilo u redu. Nitko nije primijetio da je bolestan, nitko nije rekao ništa. Prije nego što će otići, pokuša se sjetiti onih bijelih pupoljaka, onih glatkih koljena, ali više nije znao jesu li to bila koljena dječaka koji je pao na cestu ili djevojke koja je otišla. Sve su se slike slile u jedno bezimeno čuvstvo i učinilo mu se da bi sada bilo dobro umrijeti.

Iz zbirke priča Nema se što učiniti Korane Serdarević