Brazilac Ary Barroso je uveo instrument u radioprenose utakmica. Svojim sviralom je obznanjivao Brazilu da je na utakmicama postignut gol. Sa svirkom je počeo 1938, a nastavio dok je god trajalo, kroz četrdesete i pedesete godine. Otada je prošlo godina i godina, a nije se pojavio nasljednik. Ary, reklo bi se u njegovoj zemlji, nije načinio školu. Ostao je jednokratan. Gramatičari bi za njegovo sviralo rekli da je hapax. Tom riječju su Grci označavali nešto što se pojavilo jedanput i nikad više.

Barrosu je jedno vrijeme klub Vasco da Gama bio zabranio pristup na stadion São Januário. Ali se reporter dosjetio: izmolio je dopuštenje vlasnika jedne kuće u susjedstvu stadiona da se popne na krov, i odande, mikrofon u jednoj, a durbin i gaitinha u drugoj ruci, leđa uz dimnjak, prenosio utakmicu. Ozgor se na postignute golove oglašavao kao noćna sova iz krošnje drveta kraj kuće u kojoj gori svjetlo.


Nije da nije bilo pokušaja da se krene putem kojim je sam išao Barroso. No se stvar nije više izvodila instrumentalno, već vokalno. Nasljednik Barrosova načina bio je Raul Longras, koji je, kad bi pao gol, svojim glasom tulio i zavijao kako sirena.

U stvarima strasti glas nadjačava svirku, vokalnost je starija od instrumentalnosti. Prenosi nogometnih utakmica su primjer najzgusnutije vokalnosti. Broj riječi u jedinici vremena je tu najveći, registri dramatičnosti najviši, a vrhunac je kad se dogodi gol. Prva preko radija prenošena nogometna utakmica u Brazilu bila je 1931, između ekipa São Paulo e Paraná. Rezultat je bio 6 : 4, a čovjek koji ju je za radio pratio zvao se Nicolau Tuma. On je bio dijete roditelja arapskog porijekla, i prvi je u prenos uveo ono što će biti osnovni njegov znak: brzi govor. Ovo spomenuti važno je i zbog toga što je Tuma imao kolegu po imenu Amador Santos, jednog od začetnika praćenja sportskih utakmica na radiju, čije je prenošenje fudbalskih utakmica nalikovalo komentiranju kakve opere. Santos je govorio polako, a opisivao podrobno, Nicolau Tuma je, zbog brzoga govora pri prenosu, prozvan "radio-mitraljez". Po minuti je izgovarao između 150 i 300 riječi. Upitan da kaže zašto toliku količinu riječi govori takvom brzinom, odgovorio je kako se boji da će slušalac promijeniti stanicu, jer će mu reporterova sporost biti dosadna. Tuma je smislio i uveo u brazilsko novinarstvo riječ radialista, koja je danas termin u novinarskom poslu i označava zanimanje. Podvrste su apresentador, locutor, narrador,repórter. Radialista s pet godina iskustva kod Rádio Globa traži posao.

Južnoameričko reportersko goooooool, koje se proširilo na druge kontinente i jezike, nastalo je u Brazilu. Izumio ga je, četrdesetih godina, Rebello Júnior, reporter koji je za Rádio Difusora Paulistana iz Sao Paula prenosio utakmice. Zbog svoga izuma prozvan je "čovjekom gola u koji nema sumnje". Potreba za čovjekom koji će donositi vijesti o takvim golovima pokazala se u Brazilu već sa prvim prenosima. Reporteri su govorili iz gledališta, velika buka im je često gutala glas, a radiosignal nije bez smetnji dospijevao svuda po velikoj zemlji. Bilo je slučajeva da slušaocima promakne promjena rezultata, pa tek sutra u novinama vide da su prečuli neki gol. Gol nogometni ima dimenzije 7,32 x 2,44 m, a površinu ima toliku da u nju stane 365 nogometnih lopti promjera 22,13 cm. Rebello (pisan i Rebelo) Júnior je malu,  jednosložnu englesku riječ za tu ogromnu površinu proširio do trajanja između 30 i 40 sekundi. Među prvima koji su njegov uzvik preuzeli bio je gore spomenuti Raul Longras. O njemu ima sila anegdota. Jedna govori kako je bio prinuđen da to učini: jer je bio kratkovid, pa mu je dugotrajno gooooool bilo potrebno e da, za vrijeme dok ga izvlači iz grla, sazna ime igrača koji je loptu smjestio u mrežu. Za taj posao je imao pomoćnika dobrog vida i opremljenog olovkom i listom papira u ruci, pa bi mu taj napisao ime strijelca i podnio mu list pod nos. U svoj govor je Longras uveo izraze koji su u Brazilu postali neizbrisivi, kao pimba za iznenadni udarac na gol ili "mlada je zanjihala veo", kad bi se golmanu iza leđa zatresla mreža.

Prošireni usklik, međutim, nikada nije istisnuo onaj kratki, samo ga je dopunio. Reporter u svom ritmu prati događaj i ako se ovaj okonča golom, onda takvu rečenicu obično završi kratkim i jakim gol. Tu udahne pa rastegne: gooooool, zatim obično kaže ime kluba koji je pogodak postigao, te ime igrača strelca. Jorge Curi, veliko ime među sportskim reporterima, nazvan i patronom brazilskih radioreportera, prenoseći 16. jula 1950. kobnu utakmicu nazvanu maracanaço, ni kod jednog od tri gola nije proširio svoje kratko i odsječno gol. Njegovo čuveno: "Gol do Uruguay. Ghiggia!" stalo je u dvije sekunde.

A ima reportera koji više vole da gol proširuju po završnom l nego po srednjem o. Tako, Waldir Amaral (1926–1997), važan predstavnik "spore škole" Amadora Santosa, čija slava ne tamni, a riječi žive u navijačkom narodu, govorio bi ovako: "Loptu ima Joel, obrađuje je, gleda lijevo, gleda desno, nabacuje, Dida postavlja glavu i gollllll! Dida je individua kompetentna!" Svaki Brazilac iznad četrdeset godina zna čiji je izraz indivíduo competente. Amaral ima mnogo takvih fraza koje su osvježile navijački leksik i izraz: "riba je u Flamengovoj mreži" (za primljeni gol), "kiša pada u vrt Botafoga" (kad ovaj dade gol), "stoji pust i uspavan gigant Maracanã". A César Rizzo, još jedan iz "spore škole", znao je minuciozno opisivati detalje odjeće igrača, nabore i blato na dresovima, čak igre sjenki na igralištu i njihove promjene potkraj dana kad Sunce svemu izdužuje sjenu.

Ime koje se ne smije preskočiti je jedan drugi Santos, Osmar (rođen 1949). Povjesničari brazilskog prenošenja nogometnih utakmica na radiju, fonoaudiolozi i navijači jednodušno se slažu da umijeće prenošenja ima dva perioda: prije i poslije Osmara Santosa. On je u Brazilu neponovljiva pojava, "otac materije", govorničko čudo. On je rijetko kad prekoračio 100 riječi u minuti, nikada se nije zapleo u govorenju niti progutao kakav glas. U monografijama, tezama i disertacijama o njemu podvučeno je kako dramatičnost utakmice njemu služi kao element intenziviranja naracije. Nažalost je Santos doživio tešku povredu 1994, kad ga je motorom udario pijani vozač, a zadobivene povrede su učinile da je morao prekinuti s prenošenjem utakmica. Ni nakon brojnih terapija Santos se nije oporavio više od sposobnosti da govori ukupno stotinjak riječi. Neka od imena koja se moraju spomenuti jesu: "beskrupulozni" Sílvio Luís, "učtivi" Luciano do Valle, Dirceu Maravilha s nevjerovatnim brojem riječi po minuti, José Silvério sa "žuljevitom naracijom".

Nabrajati imena i opisivati stilove samo najvažnijih brazilskih radialistas posao je za pisanje knjige. Isto je i pisati o radiostanicama sa sportskim emisijama. O ljudima koji prenose utakmice za radio napisano je u Latinskoj Americi i knjiga i disertacija toliko da čine cijelu biblioteku. Alex Bellos, britanski novinar koji je napisao čudesnu knjigu o nogometu u Brazilu, kaže kako mnogi radialistas koriste veliku popularnost fudbala da bi se katapultirali u visoke slojeve društva. Spominjući poznate advokate, poslovne ljude i političare, naveo je i ime guvernera države Rio de Janeiro, Anthonyja Garotinha (rođen 1960), koji je počeo prenoseći utakmice, a dogurao do kandidata za predsjednika Brazila. U listama kandidacijskim kao zanimanje svuda mu stoji: radialista.

Iz knjige Maksimir i mirogoj Sinana Gudževića